PRIJE nekoliko godina hrvatski muški boks imao je četiri teškaša koji na različite načine grade svoje profesionalne karijere, nižu pobjede i dolaze do velikih mečeva ili prilika za pojaseve. Danas je među njima neokrznut ostao još samo Filip Hrgović, koji, doduše, još čeka najveću borbu i priliku za svjetski naslov.

Alen Babić tek se nedavno pobjednički vratio u ring, gotovo godinu dana nakon teškog poraza od Lukasza Rozanskog u borbi za pojas u bridgerweight kategoriji, Petar Milas praktički je nestao sa scene poslije poraza od Tonyja Yoke, a Agron Smakići napravio je golem korak unatrag izgubivši od Agita Kabayela u borbi za europsku titulu prošle godine u ovo doba.

Smakići, 33-godišnjak rođen u Zagrebu, a s radnom adresom u Beču, do tada je imao 18 pobjeda, od čega 16 nokautom, uz samo jedan poraz iz 2019. u meču za interkontinentalni pojas. Meč s Kabayelom i sve što se događalo prije i poslije njega ostavili su ružan trag u njegovoj karijeri, nakon čega se rastao s menadžerom i sad se sam brine o svojim borbama.

U takvoj je situaciji počeo prihvaćati i drukčije izazove te skretati prema MMA-u. Prošle je jeseni odradio jedan meč, a 20. travnja trebao bi imati i drugi, pod slovenskom promocijom WFC, protiv poljskog kikboksača Patryka Dubiele. 

U međuvremenu je za 14. travnja dogovorio boksački meč na amaterskom turniru s Uzbekistancem Javolovom, olimpijskim i amaterskim svjetskim prvakom, koji se zatim razbolio, pa su mu pronašli drugog protivnika. Stvari se u Smakićijevoj karijeri mijenjaju iz dana u dan, pa nije nemoguće da do kraja mjeseca dogovori i još neku borbu.

Dok traži prilike za povratak u ring, Zagrepčanin albanskog podrijetla profilirao se i kao vrhunski ljevoruki sparing-partner najboljim svjetskim boksačima. Prije nekoliko godina pripremao je Anthonyja Joshuu za Oleksandra Usika, a nedavno i za Otta Wallina, ali u središte boksačkog svijeta došao je sparinzima s Tysonom Furyjem, na kojima ga je ozlijedio i odgodio dugo očekivani okršaj s Usikom za ujedinjenje titula.

Smakići se tada razljutio na jednu Furyjevu bezobraznu provokaciju, sparing je postao žešći od očekivanog, a završio je Smakićijevim udarcem, uslijed kojeg je Kralja Cigana zakačio i laktom te mu napravio posjeklinu pored oka, preduboku da zaraste na vrijeme za meč s Ukrajincem.

U razgovoru za Index tijekom priprema za novi izlet u MMA kavez govorio je o situaciji s Furyjem te prijateljstvu s Joshuom, ali i Filipom Hrgovićem. Otvorio se o ožiljcima iz mladosti zbog uvreda na nacionalnoj osnovi, koje je trpio u školi i koje su ga usmjerile prvo prema tučnjavama, a zatim i prema borilačkom sportu.

Govorio je i o životu u Beču i izazovima posla zaštitara u velikom noćnom klubu te priznao da nikad ne bi otišao da je tada u Zagrebu mogao raditi kao dostavljač na biciklu, što je danas izrazito rašireno zanimanje. Prisjetio se i bolnog poraza od Kabayela, koji mu je otvorio oči kad je riječ o ljudskim odnosima, te govorio o nedavnom otkriću blagodati gladovanja za organizam, pripreme i borilačku motivaciju.

Otkud ti u MMA-u?

Odradio sam već dvije profesionalne MMA borbe, neke amaterske, neke kikboksačke, to me uvijek pratilo uz boksačku karijeru. Kako sam išao u razne dvorane u kojima se istovremeno radio i MMA, mogao sam hrvati, raditi jiu-jitsu, učiti druge vještine.

Zašto se borim u MMA-u? Jer čekam priliku za boks. Bio sam na sparinzima kod Tysona Furyja, Anthonyja Joshue, nedavno i kod Josepha Parkera, stalno se govori kako bih trebao upasti u neku borbu, ali ne događa se ništa. A dok se ništa ne događa, volio bih ostati aktivan.

Onda mi je ovo interesantno, interesantno je medijima, interesantno je i za sport jer se vežu boks i MMA. Francis Ngannou se borio u boksu, zašto ne bih ja iz boksa mogao u MMA? Imam vještine stand-upa, hrvanja, jiu-jitsua i kikboksa i sigurno imam veće šanse nego Ngannou u boksu, kao što smo vidjeli u meču s Joshuom.

Ipak, većinom MMA borci imaju izlete u boks, a ne obratno.

Boksači obično ne idu u MMA jer tamo ima udaraca nogom i rušenja. Gledao sam nedavno uživo boksačicu Claressu Shields u Rijadu na priredbi PFL-a i Bellatora i to se vidjelo u njenoj borbi. Imala je jako lošu protivnicu, ali koja zna rušiti i boriti se na podu. U stand-upu je trebala držati kontrolu, a izgubila se pa ju je ova uhvatila i skoro joj slomila ruku.

Za MMA treba imati to znanje i smirenost kad dođe do takve situacije u borbi. Zato boksači ne vole ići u MMA, sve je drukčije, distanca u borbi, okruženje kaveza... Ali meni trebaju borbe, iskušenja da se dovedem u nezgodnu situaciju. Kao što mi se dogodilo u boksačkom meču za europsku titulu.

Navodno si se u Ljubljani trebao boriti s našim hrvačem Josipom Matkovićem?

S njim sam trenirao kod Ante Delije i Cro Copa, tamo je bilo po 10-12 teškaša s kojima sam mogao sparirati, ozbiljnih boraca od kojih sam mogao naučiti neke velike i bitne stvari. Tako sam sparirao s Matkovićem jer mi može puno pomoći u hrvanju. Drago mi je da se na kraju ne borim s njim jer ipak smo naši.

Osim toga, htio sam stand-up borca za protivnika, mislim da ljudi to više vole i da su takvi mečevi gledaniji. Cijenim i hrvanje i jiu-jitsu kao velike i bitne vještine, ali publika više voli gledati udarce.

I kakav ti je onda protivnik s kojim ćeš se boriti?

Dakle, stand-up borac, kikboksač koji ima i neki pojas u jiu-jitsuu. Spreman sam i za te stvari jer puno radim na hrvanju i obrani od bacanja s ekipom Delije i Cro Copa. Nije tako lako nekog srušiti ako imaš dobar osjećaj distance, na tome radim s njima. Nije lako nekog udariti nogom ili ići na rušenje zbog opasnosti od kontraudaraca.

Iako si prvenstveno boksač, postoji li šansa da se ozbiljnije prebaciš u MMA? U FNC-u bi te rado vidjeli ako se dokažeš.

Ako je dobar novac, dobra priprema i dobar protivnik, sigurno bih prihvatio i išao više u tom smjeru. Iako je boks - boks, i tu možda u jednoj pravoj borbi možeš zaraditi više nego u cijeloj MMA karijeri. Ali u Rijadu sad organiziraju MMA borbe i plaćaju velik novac ako si šoumen. 

Imao si izlet u MMA i prije osam godina, vjerojatno s puno drukčijim uvjetima i motivima. Kako je do toga došlo?

I s drukčijim znanjem i pristupom kavezu. Dobio sam ponudu, trebala je to biti amaterska borba koja neće ostati nigdje zapisana, ali napravio sam nekoliko treninga i pristao. Ali treba vremena za takav prijelaz, moraš promijeniti mentalni sklop da nisi u ringu, nego u kavezu, da nema suca koji će stati između vas...

To je bilo veliko iskustvo, prebio sam ga, par puta ga i rušio, a kad sam ga krenuo završiti, uhvatio me za ruku i išao na polugu. Ja sam pokušao izvući ruku i kako sam se trznuo, tako mi je noga krenula prema njegovoj glavi i okrznuo sam ga palcem. On se počeo žaliti, vidjelo se da mu se uopće ne bori. A sudac, umjesto da nas vrati u poziciju, odlučio me diskvalificirati. Ali nije mi žao, vidio sam što mogu, vidio sam kakav je on završio meč, a meni ništa nije bilo.

Kolika je razlika u ambijentu ringa i kaveza? Što je drukčije?

Totalno je drukčiji osjećaj, kao da si gladijator, skoro si gol, bos, ideš unutra i boriš se. Poseban osjećaj. Ponašanje sudaca mi se sviđa, pravila mi se sviđaju, malo je divlje, zanimljivo, uzbuđujuće, seksi... Boks je plemenitiji, kao neka strategija, šah.

Najveći boksački meč ti je bio lani u ovo vrijeme, za europsku titulu protiv Agita Kabayela. Nakon poraza kritizirali su te da si djelovao nespremno i iscrpljeno. Što se dogodilo?

Bilo je baš ružno to čuti. Na pripremama sam bio odličan i činilo se da me ništa ne može zaustaviti, ali borba se pomaknula jer se on razbolio, a razbolio sam se i ja. Popio sam sumamed, koji je jak antibiotik i vratio me, ali treba ti vremena da se zapravo vratiš.

Bio sam i pretreniran, previše smo htjeli i medijski najavili, svi su se kladili na mene. Čudan osjećaj je bio, svi oko meni su se kladili, dočekivao sam prijatelje, dijelio karte... Umjesto toga sam se zadnjih tjedan dana trebao ugasiti, biti samo s trenerom i ekipom. 

Pa sam razmišljao uz koju pjesmu ući, uz koju zastavu. Da ne ispadne ako izađem samo s hrvatskom, da sam izbrisao Albance. Neki kažu da sam Šiptar, neki da sam Hrvat, a mene to pogađa i na to sam jako osjetljiv, htio sam sve ispoštovati. Pa čitanje komentara, kvota na kladionicama, puno je bilo distrakcija od kojih sam se trebao maknuti.

Ali najviše me izbacilo ono što se događalo prije borbe. Kakva je to taktika bila. Nijemci su cijelo vrijeme bili jako fini i pristojni, od vaganja, daju mi da biram rukavice, daju ti ruku, daju ti sve, a onda sat vremena prije borbe kreću problemi.

Borba je trebala biti u 10, a u 9:05 oni se potpuno mijenjaju i odjednom je sve protiv nas. Ne daju mi rukavice za zagrijavanje i govore da ih mogu potrgati. Pa kako? Onda mi kažu da se zagrijavam bez rukavica i već tu sam iznerviran. Onda mi za pola sata kažu da ipak mogu dobiti rukavice. Taman smo odradili dvije serije zagrijavanja, još sam bio hladan, a onda mi kažu da u 9:40 već moram sići u dvoranu iako je borba tek za 20 minuta.

A nitko od moje ekipe se nije bunio, zauzeo se za mene, otjerao sve iz svlačionice i rekao da ćemo se spustiti u 10, kad se zagrijemo. Ni kad smo se spustili, pa su mi tamo rekli da moram stati u dim do početka borbe. A ovi cijelo vrijeme puštaju taj dim da te uguše, čak sam se pitao je li nešto u dimu. 

Onda dođe neki tip i pita me zašto stojim tu u dimu i glumim zvijezdu. Potpuno su me izludili, htio sam prvo njega istući. Događa se to i na drugim borbama, ali nitko od moje ekipe, od mojih trenera, nije se borio za mene. Ako se oni bore za mene, ja to osjetim pa se i ja borim, ali ako oni šute, i ja se spuštam i gubim svoju moć. Ne znam kako bih to objasnio.

Kad sam ušao u ring, bio sam nervozan, ukočen, hladan i ljutit. A on nije ni prošao kroz dim, nego samo ušao u ring, znojan i vruć. Rekli su mu da me odmah napadne jer sam hladan, to im je bila taktika i upalila je.

Najgore je to što smo platili RTL-u da prenosi meč, da ga ljudi mogu vidjeti uživo, a poslije me nisu ni nazvali da kažem što je bilo, kao da sam izgubio kao neki papak. Da su me nazvali, ljudi bi shvatili da ovo nije bilo ok.

A bio sam jedan udarac od nokauta. Nakon takve serije udaraca sudac obično prekida meč, njegov je trener bio uz konopce i mahao ručnikom, samo ga nije bacio. Čim trener dođe s ručnikom, meč se prekida, a sudac ga gleda i ne zna što da radi dok ja ovog udaram. Mogao sam ga još jednom udariti, ali sam stao čim sam osjetio sučevu ruku na ramenu.

A zaustavio sam se jer sam imao osjećaj da ću ga ubiti, bio sam tako ljutit i udarao ga krvoločno kao da smo na ulici, a ne u ringu. I odvratan mi je bio taj osjećaj, ali oni su ga izazvali svojom prljavom taktikom. 

Slično iskustvo imao sam kod prvog poraza u karijeri od Kosobuckog, kad me menadžer uvjeravao da ću za borbu dobiti 60.000 eura da bi se prije meča ispostavilo da neću dobiti ništa i ušao sam u ring potpuno bez volje. A takav nikad ne smiješ u borbu jer će ti skinuti glavu.

Nitko ne priča o tim prevarantima među menadžerima. Imao sam ugovor u kojem piše kako sam trebao dobiti novac, uzeo sam i odvjetnika, ali ovaj je samo zatvorio firmu i otvorio drugu. U boksu ima toliko prevaranata među menadžerima i promotorima.

Puno je tu zakulisnih igara, pa pogledaj koliko Hrgović čeka na meč. Čovjek je obavezni izazivač, a preskoči ga Francis Ngannou, koji ni nije boksač, a Boxrec ga rangira na 30. mjesto s omjerom 0-1. Zato ja ne čekam, nego tražim borbe i u MMA-u.

Oba poraza doživio si u borbama za titulu, europsku i interkontinentalnu. Koliko uopće vrijede te titule?

Vrijede jer ti europska titula otvara vrata, Kabayel je sad u Rijadu boksao s Mahmudovim za ozbiljan novac. Ja sam prije njega imao priliku boksati s Mahmudovim, dobio sam ponudu da se borim za 64.000 dolara. On je dobio 700.000. To je razlika nebo i zemlja. A meni ponude 64.000. Pa više plate pjevače koji dođu, najavljivač Michael Buffer uzme 300.000. Zamisli to. Ja bih bio najopasniji protivnik koji se mora boriti za 64.000 dolara.

Drago mi je da je Kabayel na kraju pobijedio Mahmudova, ali Mahmudov je u drugoj rundi slomio ruku na dva mjesta i nikome to nije rekao, nego je samo poslije meča otišao na operaciju. 

Spomenuo si ranije dvojbe s kojom zastavom izaći na meč. Puno velikih hrvatskih domoljuba odbacuje te kao Hrvata zbog albanskog podrijetla. Kako gledaš na to?

Moj tata je Albanac, došao je tu mlad sa svojim ocem, počeo tu raditi, bio je sportaš, karatist, kikboksač, tu je upoznao moju mamu i to je predivna ljubavna priča, još su zajedno. Bilo je na početku problema jer je on Albanac, a ona Hrvatica, ali izgurali su. Nas je petero braće i sestara, moja mama je naučila albanski, prihvatila neke stvari s njegove, kao i on s njene strane. Moguće je to.

Uostalom, pogledaj koliko stranaca sad dolazi, to će se sve miješati. Užasno mi je smetalo što su uvijek govorili da sam Šiptar i uvijek sam bio za sve kriv jer "on je Šiptar, a oni su zločesti". Pa nije baš tako, a sude ti zbog imena i prezimena. Ja predstavljam Hrvatsku, ja predstavljam tvoju zemlju, ali moja je koliko i tvoja.

To mi je puno više smetalo u mladosti. To me oblikovalo i očvrsnulo. U školi još nisam dobro govorio hrvatski jer sam prvo naučio albanski pa su me zezali zbog toga. Nisam znao ni hrvatske psovke, pa kad bih došao kući i rekao majci što su mi govorili, prvo mi nije htjela reći što to znači.

A kad su mi konačno rekli što to znači, onda sam počeo tući tu djecu. To je bilo moje rješenje. Nešto tako mi kažeš, ja te prebijem pa reci opet nešto loše. Onda se to smirilo negdje oko šestog razreda. I tako sam se zainteresirao za sport. To vrijeđanje me motiviralo. U to vrijeme počeli smo hrvati po garažama, a s 15 godina sam počeo trenirati u Lokomotivi kod trenera Ivana Sertića, legende koja je nedavno preminula i puno mi fali. Prvi boksački meč imao sam protiv Marka Martinjaka.

Ma žao mi je i ovih novih generacija koje isto to doživljavaju, kojima netko govori da je Bosanac, Srbin ili Šiptar, a svi smo mi tu od pamtivijeka izmiješani. Koliko samo ima Srba u Rijeci, pa što onda? Ako ja predstavljam Hrvatsku, onda sam valjda Hrvat. Ne kužim.

Kako si završio u Austriji?

Zbog boljih uvjeta u boksu i zbog posla. Sad je drukčije, mi tad nismo imali gdje raditi. Sad možeš voziti bicikl kao dostavljač i od toga živjeti. Da sam mogao to ranije, samo bih vozio bicikl. Ionako smo stalno išli biciklom po Jarunu, po šumama, nismo znali što ćemo s vremenom. A sad bih za to zarađivao novac.

U Beč sam otišao jer sam se htio pronaći. Tamo mi se promijenio život. S 20 godina sam počeo raditi na vratima u najboljem i najopasnijem jugoslavenskom noćnom klubu, u koji su dolazili i Turci i u kojem je uvijek bilo puno akcije i izazova. Tamo ste ti, jedan Srbin i jedan Čečen i moraš pokazati da si hrabar i kad krene problem, nećeš se usrati, nego biti uz ostale. Tako se izgradiš.

U Beču je puno ljudi s Balkana, a u inozemstvu se obično svi drže zajedno. Kako si se tamo osjećao u odnosu na Zagreb, gdje si uvijek bio "Albanac"?

Tamo sam osjetio ljubav, tamo sam osjetio Jugoslaviju (smijeh). Radio sam na vratima s Čečenom i Srbinom, nikad me nisu iznevjerili, i kad su bila desetorica na nas trojicu, ostali su na liniji. Ne zanima te tko si, što si, koja si nacija. Ako ste se povezali, skupa ste do kraja.

Sve te to oblikuje, kao što me oblikovala i situacija nakon meča s Kabayelom, kad su se svi počeli povlačiti od mene. Nema više planova, nema novca, kao da sam izgubio meč u kojem ništa nisam pokazao, a dao sam dušu i srce i trebao pobijediti. I sad mi je baš drago. Nakon toga sam sam organizirao i boksački i tjedan dana kasnije MMA meč i u oba pobijedio. 

Sam sam dogovorio boksački meč s olimpijskim boksačem na AIBA-inom turniru u Kazahstanu 14. travnja, šest dana prije MMA meča u Ljubljani. Taj meč neće se pisati kao službeni, a bit će veliko iskustvo za mene i dobar novac s kojim još mogu investirati u sebe.

U zadnje vrijeme sparirao si s Furyjem, Joshuom i Parkerom. Postoji li opasnost da te u boksačkom svijetu počnu smatrati profesionalnim sparing partnerom, borcem koji ne gradi svoju karijeru, nego pomaže zvijezdama? Dobivaš novac i iskustvo, ali je li to dobro za karijeru?

Ja sam sparirao s Joshuom i otvoreno mu govorio gdje griješi, gdje me zaboli kad me udari, dok drugi sparing-partneri to neće učiniti, nego će te pokušati ozlijediti. Ja sam to mogao učiniti, ali nisam ga želio još jednom udariti jer sam mu došao pomoći i želim da pobijedi u svom meču.

Možda za karijeru nije dobro da idem kod svih tih vrhunskih boksača u smislu da bih se nekad u budućnosti mogao boriti s njima. S Parkerom sam radio jako dobre runde, koje su se skraćivale jer bismo obojica navalili. To se možda vidi pa postaneš opasnost za te borce i organizacije.

Bitno je iskustvo. Tek na sparinzima s Joshuom, kad sam dobio njegovu desnicu, osjetio sam što znači težak udarac. Tamo sam naučio izbjegavati neke njegove udarce i to mi je puno značilo. Naučio sam neke jako bitne stvari. Osim toga, kad takav boksač vidi koliko imaš srca i koliko si dobar, možda će te i pogurati.

Kako si uopće došao do sparinga s Joshuom?

Prije njega sam sparirao s Dillonom Whyteom, Wallinom, a još prije s mnogim drugim boksačima. Kod Whytea sam došao preko Alena Babića i Marka Miluna, onda tamo proširiš kontakte i nakon toga me pozvao Joshua.

Koliko možeš zaraditi na takvim sparinzima?

Ovisi kako se pogodiš. S Joshuom sam bio najplaćeniji. Prvo su se u njegovom timu žalili i govorili da imaju drugih, jeftinijih sparing-partnera, ali i njemu, i Furyju, i Parkeru sam rekao da ljevaka poput mene neće naći.

Za Furyja sam skinuo deset kila. Počeo sam skidati već kod Joshue jer sam shvatio da masa nije sve, da je Usikovo znanje i lakoća kretanja totalni game-changer. Promijenio sam sebe, imao sam 114-115 kila, sad imam 102-103. Ne mogu opisati koliko se sad bolje osjećam, koliko sam brži, eksplozivniji i brže mi se tijelo oporavlja.

Sve sam promijenio, ponekad ne jedem, gladujem i taj post mi jako pomaže, gladujem ponekad i 17 ili 20 sati i ne mogu opisati kako se osjećam. Isprobavam što mi najbolje paše. Kod Parkera sam se najeo i 12 sati nakon toga ništa nisam jeo i takav sam otišao na sparing. Osjećao sam se kao gladna životinja kojoj je u ringu kao u lovu. I nakon toga opet jedem.

Još to istražujem, guglam, pratim na Instagramu ljude koji se bave prehranom, natjecanjem, bodybuildingom, isprobavam na sebi i vidim da mi gladovanje pomaže. Teško mi je to objasniti jer sam kao klinac uvijek volio jesti i uvijek govorio da ću jesti ovo ili ono kad budem imao novca. A sad kad imam, ispostavlja se da sam bolji kad ne jedem.

Kako su izgledale pripreme s Furyjem?

Trajale su tri tjedna, Dobra je ekipa bila, njegov sin je bio s nama, dobra energija, dobri treninzi... Ali ima dana kad dođe nervozan i onda se ponaša iskompleksirano. Na primjer, slikamo se, a on se podigne na prste da izgleda viši. Ja skinem majicu, onda je skine i on. 

On je borac, ali i dobar čovjek, puno je dobroga napravio, donirao puno novca, vjernik je, ima puno više dobrog nego lošeg. Meni je bilo odlično, tamo sam dogovarao i neke mečeve, suradnju, samo se, nažalost, dogodila ta posjekotina. Pa kud se meni baš to dogodi?

Ali ta posjekotina ti je donijela veću slavu nego ijedan meč, po cijelom svijetu se čulo za ime čovjeka koji je odgodio najiščekivaniji meč današnjice.

Sto posto. Zvali su me i iz američkih i engleskih novina, donijelo mi je dosta dobroga jer sam i mogao sve objasniti. Fury je bio korektan, samo je tog dana pogriješio sa svojim stavom i tim potezom da me jebe u glavu. Na to sam ja planuo i počeo ga udarati.

Tog dana odlučio je imati sparing u podne, nakon što smo jučer imali večernji i ujutro se trebali odmarati. Odmah sam vidio da traži neki konflikt, da ga nešto muči. Na sparingu sam imao kontrolu, ali jednom sam mu dopustio da me spusti, a onda me uhvatio za glavu i fingirao kao da me jebe u glavu.

Pa nisam neki balavac da mi to radi. Vidio je kako sam ga pogledao i završilo je kako je završilo. Cijelo me vrijeme zvao malom kobasicom, kao i Usika, a meni je to bilo smiješno. Pa je mislio da će mi biti smiješno i da mi ovo radi. Ma razbit ću te, majmune jedan, da si ne znam tko.

Kako su ljudi reagirali, jesu li te vrijeđali zato što si odgodio meč?

Zapravo, bilo je više dobrih nego loših komentara, pogotovo nakon što sam dao intervju u kojem sam sve objasnio. Puno ljudi mi je slalo poruke podrške i na sve sam odgovorio. Govorili su mi i da mi je ime neobično i kao stvoreno za velike stvari.

Kako vidiš meč između Furyja i Usika, tko je favorit?

Ako me Fury ponovno pozove na sparinge, očekujem da će pobijediti. Već sam rekao i njegovom menadžeru i engleskim medijima da ću, ako treba, staviti štitnike za lakat, ali da mora sa mnom odraditi runde koje mi je ostao dužan zbog svog ponašanja. 

Ja ću mu biti neprijatelj, kobasica, Usik, svakog dana ću ga izazivati, raditi bolje sparinge i kondiciju nego on. I ako mene pobijedi, onda će i Usika. A ako me ne pozove, onda ćemo vidjeti. Ja sam mu ključ, sa svojim kretanjem i svojim stavom sam mu idealan za pripremu, kao što sam bio i Joshui.

Taj meč ima posljedice i za Filipa Hrgovića. Ako ikad dođe do toga, bi li on imao veće šanse protiv Usika ili Furyja?

Bilo bi mu teško protiv obojice. Kod Furyja sam vidio dosta rupa, ali nije isto na sparingu i u meču. Ali protiv obojice bi imao šanse, radio sam i s njim i znam da bi sigurno imao šanse protiv obojice. A protiv koga bi mu bilo teže, nije ni bitno.

Koje su Hrgovićeve najveće mane?

Prema onom što sam vidio na sparinzima, nakon što baci udarac, možda predugo ostane na mjestu, ali to su stvari na kojima može raditi. Ja ću mu rado pomoći, imamo prijateljski odnos, zašto bismo se borili jedan protiv drugoga ako možemo jedan drugom pomoći i graditi se zajedno pa možda jednom budemo imali meč za velik novac. Mali smo, trebamo se držati zajedno, a ne se dijeliti.

Dosta drukčiji pristup od onog koji je imao Alen Babić na početku karijere.

Pa što ću se uspoređivati s čovjekom koji ima olimpijsku medalju? Da ja njega izazivam, to bi bilo glupo. Treba ti biti drago da si radio s njim i da ti možda može pomoći.

Po meni je to pogrešan pristup, trebamo se držati zajedno. Tu kod nas je samo neka mržnja, ovaj je kockar, ovaj je pijandura... Zato nemamo nikakve podrške na velikim priredbama, nego samo sumnju. Ja sam iz Trokuta, iz Trnskog, obišao svijet i došao do velikih mečeva. Mali smo i treba nam biti drago kad netko od nas dođe do nečeg velikog.

Koji su još naši boksači za koje ljudi trebaju znati, tko ima potencijala za velike rezultate?

Luka Plantić je odličan i odlično gradi karijeru. Marko Milun, koji bi već trebao u profesionalce, imao je ponude, ali treba Pijetraja pitati zašto nije prihvatio. Ima još boraca koje treba gurati, ali ne dobivaju prilike pa radije idu u Survivor, tamo ionako mogu napraviti ime prije nego nekim mečem. Nažalost, tako je danas lakše privući pažnju. Tu su Luka Prakljačić, Noa Ježek...

Kao Jake Paul, koji je prvo bio youtuber pa tek onda boksač. Kako gledaš na njegovu karijeru i nadolazeći meč s Mikeom Tysonom?

Sve je to novac, shvatio sam to nedavno u Rijadu. Nema tamo atmosfere kao u Las Vegasu, samo novac i pustinja. Traže samo najveće spektakle i potroše milijardu po eventu, što na sportaše, što na zabavljače.

Tysonu treba novac, ali još je opasan i može planuti. Paul je dobar talent koji je prekasno shvatio da ima talent, kao ja u MMA-u. Zakasnio je, ali talent je, dobro boksa, trudi se i promovira druge boksače i boksačice. Nije to loše. Krivo ti bude jer ima ljudi koji krvare za taj sport, a ne mogu doći do toga, ali on je uspio. Napravio je priču, ali pomaže i drugima, pa zašto ne? Nek se ljudi bore i rade evente.