U KOJEM god društvu se priča o Dinamu danas ili prije 25 godina, prije ili poslije doći će se do Silvija Marića. Legendarna Dinamova četvorka, jedan od omiljenih Dinamovih igrača svih vremena, bio je heroj generacije, živa legenda i tip kojeg su jednostavno svi obožavali.

Što zbog briljantnih izvedbi na terenu, što zbog pojave, stila života ili činjenice da je tip iz kvarta koji je ostvario san brojnih zagrebačkih klinaca, Mara je bio omiljen gdje god se pojavio, a tako je i danas, puno godina nakon što je završio karijeru.

Za Silvija Marića uvijek se govorilo da nije ostvario ni blizu karijeru kakvu je mogao po svojem potencijalu. Debitirao je u Dinamu 1992. godine, skupio je 197 nastupa i 52 gola, od kojih se najviše pamte dva komada Partizanu u povijesnoj utakmici 1997. godine.

Danas je Mara opet u nogometu iako na potpuno drukčiji način. Odnedavno je sportski direktor u Rudešu, zagrebačkom drugoligašu koji se uporno pokušava vratiti u prvu ligu, u kojoj je od 2017. do 2019. proveo dvije sezone.

Kako ste završili u Rudešu i kako vam ide posao sportskog direktora?

Jedna lijepa priča. Ja sam sa Stipom dugo prijatelj i prije smo razgovarali vezano za to i s trenerima sam jako dobar, s Landekom i Jurićem i s ljudima iz kluba. Znam sve još dok je Bišćan bio ovdje i kad sam vidio viziju i entuzijazam cijele te ekipe, bilo mi je dosta zanimljivo. Sretan sam što sam se vratio u nogomet, čak sam i na klupi ovaj dio sezone.

Nekad podviknem, promukao sam dva ili tri puta. S igračima imam jako dobar odnos, to su sve mladi dečki koji žele slušati i učiti. Bili smo do kraja sezone u igri za prvo mjesto, ali Varaždin je ove sezone za dlaku bio bolji i ići će u prvu ligu. Sljedeće godine ne odustajemo, bit će valjda treća sreća.

Naš cilj bila je prva liga, ali kad uzmemo u obzir da smo se nešto kasnije svi formirali, mislim da je ovaj rezultat bio uspjeh. Borili smo se s Varaždinom koji iza sebe ima golemu tradiciju, logistiku i ljude koji ga podržavaju. No mi smo tu, već dvije godine smo jako blizu prve lige i vjerujem da ćemo uskoro to i ostvariti.

Velika je perspektiva Rudeša, svi zajedno idemo naprijed i ta cijela priča me natjerala da dođem. Dali su mi priliku jer ja, iako imam ime iz nogometa, nisam u nogometu radio izvan terena. Novo mi je sve to, moraš poloviti neke stvari, igrače u svim klubovima, u trećoj ligi i ima dosta posla.

Nije to zafrkancija jer Rudeš postaje ozbiljan klub. Igrači su odlični, potentni su, čak me i zovu iz prvoligaških klubova, raspituju se o njima i imamo sedam-osam igrača koji sigurno mogu igrati u prvoj ligi.

Pratili ste HNL. Dinamo je obranio naslov prvaka, Dragovoljac je ispao. Baš je Dragovoljac primjer kako je teško iz druge lige ući u prvu bez puno ulaganja. Kako vam se čini HNL ove sezone?

Teška je to odluka. Igračima koji su te uveli u prvu ligu želiš biti zahvalan i daš im priliku u prvoj ligi. Ali golema je razlika u kvaliteti između prve i druge lige i nema tu puno emocija. Moraš složiti ozbiljnu momčad ako želiš ostati, imati ozbiljan budžet, a to je između 15 i 20 milijuna kuna neki minimum.

Tu su Šibenik, Istra, Slaven, Lokomotiva, klubovi s ozbiljnim budžetima. Dragovoljac je nakon prvih 15 kola bio u golemom zaostatku i ostalima je to dalo mirnoću. Tek pred kraj kad su posudili neke igrače i promijenili trenera su postali bolji. Da su takvi bili od početka sezone, bila bi velika borba za ostanak svima. Zato i Varaždin mora biti oprezan, koliko god imao logistiku iza sebe.

HNL je završio realno. Dinamo je ipak najjači i najkvalitetniji, zna kako se osvajaju naslovi i to je užasno bitno. Dinamo je možda izgubio poneki derbi, ali nije nakon toga gubio bodove u utakmicama koje je morao dobiti. No liga je neugodna, osobito zato što se dosta rano vidjelo tko će ispasti pa su svi igrali praktički rasterećeno i otkidali bodove ovima s vrha.

Plus što se i konkurencija Dinamova pojačala i nije Dinamu bilo lako, ali najjači je i to je i potvrdio. U Dinamu se porazi ne trpe. Tako je bilo i kad sam ja igrao, tako je i danas. Pritisak je velik i nije lako igrati u Dinamu.

Hajduk je ove godine bio konkurentan s Livajom, likom sličnim vama po duhu. Kako su vam oni izgledali?

Drago mi je da se Hajduk posložio i da je doveo ljude koji znaju svoj posao. Složit će oni dobru priču dolje, ali moraju im dati i kredita i vremena iako je pitanje koliko vremena imaju. Vjerujem da su ljudi dolje vidjeli koliki je to veliki pomak i da imaju i volju i viziju i moraju imati strpljenja. 

Dinamu treba jak Hajduk i treba nam tih velikih klubova. Premali smo mi da navijamo tu jedni protiv drugih u Europi, to su gluposti. Svatko normalan mora navijati za sve naše klubove i ja im želim sve najbolje.

Livaja je odličan. Frajer dere ozbiljno. Skače, trči, igra, zabija, gura ostale, cijela ekipa je bolja s njim. Faca je, osebujan lik, bezobrazan je nekad, ali takav moraš biti. On je dečko iz kvarta, nosi ga taj njihov dišpet, vole ga ljudi, a cijene ga i navijači drugih klubova. Hajduku je trebao takav netko, ali im trebaju još dva ili tri Livaje.

Kakve danas imate emocije prema Dinamu?

A Dinamo… Pa to je moj klub, to se nikad neće promijeniti. Ja sam profesionalac, radim u Rudešu, ali Dinamo je moj klub i to je početak i kraj priče. Ako uđemo u prvu ligu, naravno da ću ga htjeti pobijediti, to je drugo. Pa igrali smo ove sezone s Dinamom 2 u kojem su moji kumovi, prijatelji i cimeri bivši Mika i Krznar i pobijedili smo ih. Nikad slađe. To je drukčiji gušt.

Danas je Dinamo drukčiji nego što je bio u vaše vrijeme, ali bili ste sjajna ekipa. Kako pamtite tu momčad i kako je bilo kad vam je u svlačionicu ušao Robert Prosinečki?

Bili smo spoj iskusnih i jako dobrih igrača i nas mlađih koji smo bili perspektivni. Bili smo odlični. Kvaliteta u Dinamu tih godina bila je strašna, a to su pokazali i rezultati. Mi smo bili drugi u skupini Lige prvaka s vrlo jakim protivnicima.

Mi s Ajaxom s braćom De Boer, Van der Sarom, Blindom, Litmanenom i ostalima odigramo 0:0 doma u prvom kolu i raščerupali nas mediji i navijači. Zamisli to? Onda znate što je Dinamo i kako su nas doživljavali.

A Robijev dolazak je bio nestvaran. Ja sam imao 22 godine kad je on došao. Mi smo se znali od prije, ne toliko dobro, ali znali smo se. Ma, to je bilo prekrasno. Jebote, veliki Žuti ti dođe na trening, pa ste cimeri, pa se zagrijavate u paru zajedno… Čudo. Prekrasno iskustvo je igrati sa svojim idolima.

I to ne samo da sam igrao nego sam osjetio da mi vjeruju. Dođe Robi pa mi kaže, daj ovako, daj onako, prođi tu, ja ću ti dati i slično. Onda ti daš gol, odigraš neku dobru loptu pa ti se ti ljudi vesele. To je bilo jako lijepo. Bio sam i u reprezentaciji sa svim onim veličinama, fenomenalno.

Dinamo, odnosno Croatia, bio je tad režimski klub. Predsjednik je bio među navijačima omraženi Zlatko Canjuga, ali kakav je bio prema vama igračima?

Canjuga je bio dobar. Predsjednik koji je volio nogomet i dao bi sve za igrače i mi smo to osjetili. Onda svi kažu: "Naravno da je dao kad lova nije bila njegova. I ja bih dao sve." E, ne bi i ti dao sve. To su funkcije na kojoj ti možeš čvakat pomalo za sebe i nije te briga za druge. Kad igrači osjete predsjednika koji će napraviti sve da je nama dobro, to je razlika. I to ljudi moraju znati. 

Koliko puta bismo ga bacili u bazen nakon utakmice. On je uživao u tome. Goca Jurić kaže: "Daj, bacaj ga u bazen!" Onda mi: "Predsjedniče, jel dupla premija?" Onda on kaže: "Joj, dečki, puno je to." Onda netko: "Ajde, bacaj ga u bazen!" On izvadi telefon i dokumente i - u bazen. I bude dupla premija! Igrači i Canjuga imali su specifičan odnos i voljeli smo ga.

Dinamovac ste, a na dresu grb nekakve Croatije. Kako je bilo s tim igrati?

Naravno da smo mi svi htjeli da je na dresu grb Dinamov, a ne od Croatije, ali nismo to baš smjeli govoriti. Tuđman je znao to. Ja sam par puta izjavio da treba vratiti ime Dinamo pa me onda Canjuga zvao "joj, kaj si to govorio", ovo, ono.

Na ručkovima sam nekad znao sjediti kraj Tuđmana i jednom mi je na Brijunima na plaži nasamo govorio da zna da mi svi volimo Dinamo. Onda bih mu ja rekao: "Predsjedniče, nama to ne znači ništa da je to komunističko ime, kaj mi znamo kaj je to. Mi smo odrasli uz Cicu, Mlinku i Zeku, to je nama bio Dinamo." Onda je on meni objašnjavao Dinamo Tbilisi, Pančevo, Kijev, a ja ga ništa nisam kužio.

Je li istina da ste na Brijunima skočili u more Tuđmanu preko glave?

Bili smo na molu i on je plivao, a zaštitari oko njega plivaju isto. Ja sam skočio pokraj njega, a oni su mi rekli: "Mara, daj samo pazi malo, nemreš baš skakati kraj predsjednika." Onda su krenule priče da sam mu skočio preko glave, pa da sam ga potopio, pa da sam ga pogodio loptom u glavu i tako. Znaš kako to krene.

Pa pametan sam ja, nisam baš sad toliko lud da takve stvari radim, predsjednik je to ipak. Ali bilo je fora, a on je uživao u tome što smo mi neki igrači imali neki normalan odnos s njim. On bi nas samo gledao, mahao glavom i smijao se.

Uživao je u toj ludosti mladenačkoj nas klinaca koji ne fermaju nikoga. Iako, naravno, mi smo imali ogroman respekt prema njemu. Kad smo bili u društvu s njim, ti osjetiš da je to ličnost jaka, moram reći da je bio faca. A mi mladi, zajebavamo se, volio je on nas.

Postoji priča da ste na jednom ručku na Brijunima vi i Dario Šimić promijenili raspored sjedenja za stolom s Tuđmanom...

Ma, joj, svašta smo radili. Promijenili smo raspored sjedenja za stolom. Ankica na jednom kraju stola, Šimić i ja kraj predsjednika. Bila je drama, ali su se na kraju svi smijali. Jednom smo s Canjugom otišli u neki podrum na Brijunima, gdje su bile butelje vina stare desetke godina, još od Tita valjda.

Onda nas par kažemo Canjugi: "Daj da probamo jednu bocu", a on: "Ma, dečki, kaj vam je." I sad mi: "Daj, ajde, kaj sad" i otvorimo neku skupu bocu. Kad se nešto ne smije je najslađe. Canjuga se samo smijao i govorio mi kao Otto: "Ti si bedaček." Volio me, dan danas smo si dobri.

Koga je Tuđman najviše volio od vas igrača?

Cvitu. On je jedini smio sjediti kraj Franje i gledati mu u karte dok je kartao preferans s doktorom Šimunićem i mislim s Rizvanbegovićem. Cvita je jedini smio gledati i čak nekad nešto i sugerirati predsjedniku.

On mu je bio miljenik, ali volio je i sve nas druge. Viduku pogotovo, Ladića, ali nikad nije ušao u svlačionicu. Canjuga je dolazio, ali Franjo nikad. Ako je htio nešto s nama pričati, onda smo išli u Plavi salon ili Okrugljak. Taj restoran je najviše volio i tamo bi onda bio raspašoj.

Stalno je dolazio na utakmice. Kiša, snijeg, 200 ljudi na stadionu i on. I onda nema zajebancije. Moraš zabiti, četiri-pet kad je on tamo. Onda su nam protivnički igrači znali reći: "Daj, dosta, nemojte nas maltretirati više", a mi njima kažemo da moraju još samo malo izdržati pa idemo van svi zajedno, sve mi plaćamo, samo nemojte da bude problema jer je Tuđman tu. Svega je bilo…

Tko je bio najveća baraba u toj Dinamovoj momčadi?

Goca Jurić je bio mangup pravi mostarski. Ladara je bio fin, Robi je bio osebujan lik, ali Goca je bio baš mangup. Oko sebe je okupio nas klince i onda nas nasmijavao. Bio je jako direktan, nekad i predirektan, i to ti je novo bilo.

Ti dođeš, ovaj te opere za minutu da nemaš pojma što ti se dogodilo, a smiješ se jer je frajer toliko smiješan da ne možeš k sebi doći. Kad bismo dobili neku važnu tekmu, išli bismo van i onda bi došao i brat njegov Stipa pa govorio da je bio bolji igrač od Goce i da je bio "brži od infarkta". Onda je to glavna fora bila.

Edin Mujčin, popularni Deda, isto je bio legenda. Njega smo svi voljeli. Smijali smo se, bila je jedna priča dobra. Deda ima brata blizanca i on je bio na posudbi u Njemačkoj negdje. Trebao je ići na neku probu i Mujčin je, kao tada naš praktički najbolji igrač kojeg traže Marseille i drugi klubovi, išao na probu umjesto njega. I Deda otišao i nije prošao, a kod nas glavni igrač, igra Ligu prvaka.

Svi vas pamte po one dvije utakmice s Partizanom. U Beogradu ste čuda promašili, a u Zagrebu ste ih rasturili. Kako pamtite te dane?

Nikad se takva utakmica više neće dogoditi niti će ikad biti takav naboj. Nakon rata, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a obje momčadi dobre iako smo mi ipak bili bolji. Kad smo ih izvukli, ja prvo nisam vjerovao uopće.

Nisam inače nikad pratio te ždrjebove jer mi je bilo svejedno protiv koga igramo. Dario me zvao i pitao me: "Jesi vidio s kim igramo?" Rekao sam mu da nisam jer nisam pratio. On kaže: "Partizan, prva vani." Ja sam stvarno mislio da me zafrkava i to sam mu i rekao.

Onda kaže: "A ako prođemo, druga je Newcastle." Opet crno-bijeli. Uvjeren sam bio da se šali jer je to bio valjda najteži mogući ždrijeb koji smo mogli imati. A onda je krenula nervoza kako se utakmica bližila.

Kako je bilo u Beogradu?

Idemo prema JNA busom, a ono posvuda četničke zastave, tri prsta, "Šta je ustaše?", kaos. U busu su nas osiguravali naši agenti koji su bili naoružani, ali nikakvih ekscesa nije bilo. Jedini naš navijač u Beogradu bio je Stjepan Spajić, koji je došao sa zagrebačkim tablicama.

Mene je to sve strašno nabrijalo, ali sam izgorio u toj želji da ih sam natrpam. Fulao sam tamo sve što sam mogao i danas kad gledam te šanse… Kako si glup! Samo da sam malo mirniji bio, malo više na zemlji, pola bih ih zabio.

Da mi je to samo netko rekao, ali tko će ti u tom ludilu to reći. Mlad si, sve hoćeš odmah i sad.  Poslije utakmice na presici ja i njihov golman Ivica Kralj i pita me jedan srpski novinar smatram li se tragičarem, ali sam im rekao da ima još jedno poluvrijeme u Zagrebu.

Je li istina da ste baš vi nakon povratka u Zagreb rekli da ćete ih dobiti 5:0 u Maksimiru?

Nakon prve utakmice smo se avionom vratili u Zagreb i na aerodromu su nas dočekali navijači. Ja sam mislio da će nas razapeti i navijači i novine jer smo izgubili, a ono pun aerodrom. Nisam mogao vjerovati.

Prolazimo kroz aerodrom i svi nas bodre: "Buraz, ajde, dobit ćete, bolji ste", i tu sam ja onda rekao: "Ne brinite, dat ćemo im pet komada." Bio sam jako tužan nakon te utakmice, ali je Robi stalno govorio da se ništa ne brinem i da će sve biti ok. Strašan je bio naboj, to neću zaboraviti dok sam živ.

Nikad se prije i poslije nije stvorila takva atmosfera na Maksimiru. Kako je bilo igrati tog dana s obzirom na to da je utakmica bila puno više od nogometa? Kako su se ponašali igrači Partizana?

Psihoza je bila neviđena. Da je stadion primao 200.000 ljudi, bio bi rasprodan. Bez prestanka su ljudi zvali za karte, mislim da je svatko od nas potrošio jedno deset tisuća maraka na ulaznice i podijelio ih. Nismo mogli izdržati to i pobjegli smo u karantenu u Bežanec.

Dva sata prije utakmice Maksimir je bio pun. To nikad prije i poslije nisam doživio. Inače mi igrači izađemo dva sata ranije na teren malo isprobati travu i tad ne bude još nikoga na stadionu. Ja izlazim van, ono sve puno, krcato. Ja gledam oko sebe i ne mogu vjerovati.

Vratim se u svlačionicu i kažem Marku Mlinariću, koji je tad bio u stožeru: "Mlinka, pun je stadion, kaj je ovo?" On veli: "Ma, daj, zezaš se." Otišao je sam vidjeti i isto nije mogao doći k sebi. I onda se desilo to što se desilo. Uđe prvi, drugi, treći… Nestvarno. Pa Ladara obrani penal, pa i odbijanac, jednostavno sve krene na tvoj mlin. Sve se spojilo. Mi, navijači, atmosfera, naboj. Sve. 

Što se igrača Partizana tiče, u Beogradu je bilo sve ok. Bili su korektni, ali im u Maksimiru nije bilo svejedno. Bili su uplašeni potpuno. Inače kad stojiš s protivničkim igračima u tunelu ne dobacuješ im nešto, ali im je Goca Jurić nešto viknuo pola kroz zafrkanciju, a pola ozbiljno: "Dečki, ako dobijete, odavde vam nema kući."

Oni to ništa nisu prokomentirali, ali im stvarno nije bilo lako. Inače se igrači u takvoj situaciji nabrijavaju međusobno, bodre se, ali i oni su znali da je to sve puno više od nogometa i da ih čeka pakao. Fascinantna utakmica stvarno, po svemu, ali odigrao sam i boljih za Dinamo od te. Recimo, protiv Celtica u Maksimiru sam bio baš jako dobar.

I prije, a pogotovo nakon te utakmice, imali ste poseban status u gradu. Ljudi su vas obožavali, kako ste se nosili s tim statusom zvijezde?

Nisam ja to tako doživljavao. Svi ti ljudi bili su kao moji prijatelji, i vatrogasci, i policajci, i smetlari na ulici. Nisam se nikad doživljavao kao neka zvijezda. Da se razumijemo, bio sam prepotentan, nisam baš bio dobrica.

Sportski sam bio arogantan, a ovako sam bio frajer i rulja je to voljela. Ja sam lik iz kvarta, iz Sopota, i svi su me znali. Znaju me iz Travnog, iz Dugava, imaš svoju ekipu i to je već pola grada. Onda nakon tekme cugamo, daj pivicu, daj gemišt i znaš kako to ide. Imaš priliku s igračem Dinama popiti pivu, zamisli sad da ja dođem s Mlinkom ili Zekom popiti pivu nakon tekme.

To su drukčija vremena bila. Nije bilo tih društvenih mreža i tih gluposti. Da je toga bilo, ja bih imao 150 milijuna pratitelja. Da je mene netko snimao kaj sam sve radio, to bi ludilo bilo, ali sreća da nije bilo toga. Sad se sve snima, to mi ide na živce. Rulja se uopće ne ide van zabavljati, nego slikati, uopće ne uživaju u trenutku. Kakvi telefoni, daj uživaj.

Tko vam je bio najdraži trener u Dinamu?

Da sam danas trener, vjerojatno bih od svakog od onih koji su me vodili, poput Otta Barića, Ćire, Cice Kranjčara i ostalih, uzeo ponešto. Svi su stvarno bili odlični ljudi. Otto je bio super, on me jako volio.

"Mara, dam ti sto marki ak buš danas pet put centriral i ak buš ušel triput u kazneni. Ali, onak, čvrsto, lepo da uđeš i pukneš po golu, buš?" Onda dođe i kaže: "Evo, Zdenkica moja mi je baš rekla da buš danas palil, da buš bil najbolji. Sad mi je Zdenkica rekla." Ottek je bio sjajan. Drukčiji su to odnosi bili, volio sam ga.

Nije nas maltretirao. Gurnuo me u vatru, a nisam još bio glavni igrač. Želio je pomoći, govorio je stvari koje nisu bile dobre, a pohvalio je ono s čim je bio zadovoljan. Davao mi je puno kredita, a ja sam mu to kroz utakmice pokušavao vratiti.

Je li istina da vam je rekao da si kupite Golfa, a vi ste rekli "ili Lamborghini ili ništa"?

Kaj ti mene vidiš u Golfu? Nemrem u Golfu se voziti. Ili Lamborghini ili ništa. Nisam imao ni vozačku pa sam tramvajem išao na treninge i to je bilo svima interesantno. Svi s autima, pilama, a ja sa sedmicom iz Sopota lagano na trening.

Onda je u novinama bilo što voze dinamovci. I sad Mercedes, Audi, BMW, a kod Marića one "najkice" Air Max tenisice. Pa biciklom dođem na trening pa smijeh u svlačionici. Na tekmu dođem biciklom, zabijem dva komada, ma to je show bio. Svima je to bilo smiješno, ali da sam slabo igrao, svi bi me vrijeđali, a i jesu tamo s istoka kad bih loše odigrao.

Vi i Dario Šimić ste tih godina osnovali svoj fan club. Kako je do toga došlo?

Dario je pričao s jednim prijateljem i došao na ideju da napravimo fan club. Ljudi su nas voljeli pa smo onda imali bilježnice, olovke s našim likovima, privjeske za ključeve. Mislili smo prvo da to nitko neće kupovati, ali kad je krenulo, to je bila histerija.

Dario je bio zgodniji, curice su ga voljele, a ja sam se tu malo ugurao. Danas me prepoznaju neke od obožavateljica na ulici pa kažu da su bile članice fan cluba, a danas ima četvero djece i tri braka iza sebe.

Iz Dinama ste otišli u Newcastle, pa u Porto, pa u Dinamo, pa u Panathinaikos. Je li vam žao što niste više iskoristili potencijal i talent o kojemu su svi pričali?

Naravno da je i naravno da si zamjeram. Trebao sam biti strpljiviji, trebao sam više slušati ljude, trenirati više jer to su bili ozbiljni klubovi. Mogao sam duže ostati u Engleskoj i iz Newcastlea sam se trebao prodati u neki veliki klub. Oni su od mene imali velika očekivanja, da ću se prodati za velike novce u Juventus, Milan ili Arsenal osobito zato što su me te ekipe ranije zvale.

Arsenal me zvao dok sam još bio u Dinamu, bilo je to čak i blizu. U Juventusu sam bio na potpisu ugovora 1996. godine. Dario i ja jer nam je ugovor istjecao te godine. Šimić je tad već igrao jako dobro, ja sam tek dolazio. Marcelo Lippi je tad bio trener.

Darija su željeli više, a usput su željeli i mene jer sam bio kao perspektivan. Bili su tamo Moggi, Betega, Agnelli, Dario, ja i pokojni Miš [Zdravko Jurčić, op.a.] koji je tom prilikom mene predstavljao.

Rekao sam mu da ću ja potpisati što i oni, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Pregovori su trajali valjda pet-šest sati, ali nismo se mogli dogovoriti oko uvjeta. Ne sjećam se točno iznosa, ali nekakvih 600.000 maraka po sezoni, pa progresivno iz sezone u sezonu. To su bile ogromne cifre u usporedbi s onim što smo u Dinamu imali. 

Zvao nas je Canjuga dok smo bili tamo. Molio nas je: "Daj, vratite se." Canjuga je znao da smo u Torinu, zvali smo ga. Miš mu je rekao: "Zlatko, mi smo u Torinu na potpisu, ako ne vjeruješ, ovo ti je broj pa nazovi", da ne ispadne da zovemo iz govornice. Onda je došao i Duško Grabovac i rekao nam da je Tuđman molio da se vratimo, da se radi veliki klub, i to je onda sve nekako prevagnulo da ostanemo.

Iz Newcastlea ste otišli u Porto, a od tamo ste otišli taman kad je Mourinho dolazio...

U Portu sam se ozlijedio na prvoj utakmici. Protiv Anderlechta u gostima sam u kvalifikacijama za Ligu prvaka zabio regularan gol i ozlijedio se. Slomim se, a poništili su mi gol i oni dobiju 1:0. U uzvratu nije imao tko igrati naprijed, odigramo 0:0 i ispadnemo iz Lige prvaka. Sve ti se okrene u sekundi, ozljeda, loš rezultat… A valjda sam i ja nešto krivo radio.

Lijepo mi je bilo u Portu, ali isto da sam bio strpljiviji bi bilo bolje. Ja sam taman otišao kad je Jose Mourinho došao pa me Pavlin, ovaj moj Slovenac, zvao da se vratim. I kaže: "Vrati se, frajer je lud, voli igrače kao što si ti, žicare, kvarnjake koji dobro idu, igrao bi kod njega sto posto." I bili su prvaci Europe, eto.

U Panathinaikosu smo prekinuli dominaciju Olympiakosa, bila je ludnica. Pasalo mi je u Ateni, atmosfera je bila opuštena, oni su isti kao i mi. Večera do ponoći-jedan, onda klub do četiri-pet i onda živa muzika do sedam-osam. Samo jako. I ne radi se ništa. Sutra ćemo, sutra ćemo. Bili smo strašna škvadra, a kasnije su neki od tih Grka iz Panathinaikosa bili prvaci Europe. Lijepe uspomene.

Drugi put ste se u Dinamo vratili 2005. i onda završili karijeru dosta rano. Zašto niste dulje igrali?

Htio sam završiti karijeru u mom Dinamu. Bili su tu Luka, Ćorluka i ti dečki. U biti sam rano završio karijeru, s 31-32 godine, ali nisam se vidio sad u nekim drugim klubovima, da igram u Belupu ili negdje, nisam ja taj đir. Imao sam dosta ozljeda i kad si stariji moraš više trenirati da bi bio na nivou ovih mlađih.

Odigram neku dobru utakmicu i kažu mi: "Mara, jebiga, igraš kao krava", a ja odigrao stvarno dobru utakmicu. No navikao sam ljude od prije da prođem trojicu i zabijem gol, a više ipak nisam to mogao. Dolaze novi klinci, brži, jači.

S Modrićem sam radio na treningu, skidao me sa sebe lakoćom, igra lagano protiv mene i kažem si ja: "Dosta je, nisi više ti taj." Na kraju se ispostavilo da je taj mali izvanzemaljac pa sam možda mogao još igrati.

Nije bila tajna da ste voljeli skupe aute, a na kraju ste nabavili i famozni Lamborghini?

Prodao sam ga. Kaj ću sad s njim, žena, dvoje djece i ja ću se u Lambu voziti, ali kad sam bio klinac, u špici, volio sam to. Uvijek sam volio aute i nikad mi nije bilo žao ni kune za te Ferrarije, Porschee i to. Vrijedi to svake kune.

Tko voli aute, to je najveći gušt na svijetu. Sjedneš u Lambo i na more. Mlad si, imaš lovu i auto, relaks u glavi i to je super. Koliki god kompleksaši bili, dobar je to osjećaj, vjeruj mi. Svima bi to bilo dobro i svi bi se navikli brzo. 

Jedna od epizoda po kojoj vas se također pamti bilo je sad već kultno gostovanje u "Noćnoj mori" Željka Malnara, u kojoj ste se baš napili pred kamerama. Kako je to tako ispalo?

Mrzio sam gostovanja u običnim emisijama i ona dosadna pitanja voditelja. Nisam to volio, umara me. Tu Malnarovu "Noćnu moru" sam gledao i bila mi je fora, ali ne toliko da bih ja bio tamo gost. Sreli smo se jednom i Malnar i Jambo su me molili da dođem i ja sam došao u emisiju s idejom da ću biti kratko, možda sat vremena i to je to.

Pita me Malnar: "Kaj ćeš cugat?" Kažem: "Ma, neću niš." A on mi je dao bocu jegera i bocu cole i, kao, ako hoćeš, sam si slaži, a ako nećeš, nikome ništa. I složim si jedan, drugi i - jebiga. Pretjerao sam, ali problem je bio što sam ja profesionalac, sportaš i napio sam se na televiziji.

To mi je dan danas ostala jedna baš velika neugodnost jer su me svi gledali i to je stvarno bilo glupo. Svi su to gledali, čitava zemlja. Bio je i Spajić, bila je i nekakva porno diva, Ševa, Stankec, ma, joj. Onda je glavna fora bila skidati s telefona one koji su pristojni. Netko se lijepo predstavi, a mi ga skinemo. "Poštovanje, dobra večer", a mi njemu: "Ma, idi spavat!" Show program.

Bacili ste se u tenis, organizirate Start Tour, turnir za amatere? Igrate li još nogomet?

Iz rekreativne zafrkancije nastala je jedna odlična priča, Stars Open Tour. To je sad pravi savez, mali ATP, s deset turnira godišnje u deset gradova. Ne mogu igrati bivši tenisači, da ne deru ove rekreativce kojima smo željeli stvoriti jedan osjećaj profesionalnog tenisa. Renking, suci, semafori, nagrade, baš sve.

I kad sam ja vidio koliko ljudi to voli, ta druženja, zafrkanciju i tenis, baš mi je gušt u tome sudjelovati, a još se za to ne zna toliko iako je interes veliki. Ne možemo primiti toliko ljudi koliko ima upita. Tu su sportaši bivši, političari, glumci, pa Bišćan, Igor Musa, Hrvoje Čale, Niko Kranjčar, Danijel Šarić, Goran Ljubojević, Mandžukić je sad počeo igrati.

Boji se doći da ne izgubi. Ja isto igram, ali dečki su bolji od mene. Kaj se nogometa tiče - ništa. Igrao sam malo veterane, ali više ne. Odem tu i tamo na utakmice, pogledam Dinamo kad stignem, ali više ne igram.