"RAZGOVARAO sam s njim dva sata prije nego što je poginuo, bio je to običan razgovor o sljedećoj utakmici", s tugom u očima prisjeća se Ivica Radoš, trener koji je otkrio i stvorio tragično stradalog Danijela Popovića, po mnogima najboljeg vukovarskog nogometaša ikad i prvog etničkog Srbina koji je zaigrao za hrvatski Vukovar '91.

Danijel je život izgubio na današnji dan prije 17 godina u stravičnoj prometnoj nesreći u Borovu Selu.

Prijatelj i on žurili su prema njegovom Dalju pogledati Milan i Bayern u Ligi prvaka, Golfom su se zabili u rasvjetni stup koji je od siline udarca pao na automobil i usmrtio 20-godišnje nogometno čudo nadimka - Tuđman.

Zvali su ga Tuđman i Srbima je bio trn u oku. Poginuo je uoči transfera života

"Taj nadimak su mu dali Srbi jer je igrao u hrvatskom klubu i kao takav je bio trn u oku ljudima srpske nacionalnosti. Nosio se muški s time, igrao je za Vukovar doista čudesno i sam pobjeđivao njihove klubove", priča nam Radoš dok sjedimo na tribinama zaboravljenog u vremenu stadiona u Borovu Naselju gdje se zaigrani i omiljeni Danijel svojevremeno poigravao s protivnicima.

Bio je toliko nadmoćan u konkurenciji da su mu neki ljudi s vrha zabranili igranje ključne kvalifikacijske utakmice za Vukovar. Danijel je, prisjeća se Radoš, tada bio najtužniji čovjek u Hrvatskoj. Nije mogao pomoći svom klubu izboriti plasman u 1. HNL, o čemu ćemo u nastavku.

Popović nije prošao nikakvu nogometnu školu, već s 15 godina je redovno nastupao za seniore NK Dunava iz Dalja, što je zaintrigiralo Radoša koji ga je doveo u juniore Vukovara, a zatim i prebacio u seniore te mu dao priliku.

Hitri napadač je bio baš čisti nogometni talent kojeg je krasila brzina i snalažljivost u najvažnijim trenucima, u naponu snage unatoč mladim godinama te na pragu transfera u Borussiju Dortmund, po priči trenera Radoša i tadašnjeg sportskog direktora kluba te jednog od osnivača Vukovara '91, Mirka Sabljaka.

Nijemci, impresionirani viđenim, bili su spremni isplatiti oko tri milijuna eura i već u zimu 2002. nastaviti razvijati unikatan talent mladog hrvatskog reprezentativca. Bili su brži od Dinama i Hajduka - iz Zagreba su tada slali ponude, iako su u mlađim kategorijama imali brazilskog talenta Eduarda da Silvu.

Danijel je mu je bio sličan spretnošću i osjećajem za gol.

"Ma nema nikakve dileme, on bi postao reprezentativac i jedan od najboljih hrvatskih napadača", složni su Radoš i Sabljak koji ga je slikovito opisao:

"On kad krene protivnici ne znaju gdje će on. Ne zna ni on gdje će, on samo gleda gol. Vrlo je jednostavno i lako davao golove."

Sabljak, dok s Radošom korača borovskim travnjakom gledajući u novinske isječke utakmica u kojima je Danijel briljirao golovima, prisjeća se domaćeg kup meča protiv Rijeke gdje je Vukovar, kao drugoligaš, izgubio 4:2 na svom terenu.

"Majka mu je umrla dan prije utakmice... Došao je igrati"

Popović je i tu pokazao klasu protiv prvoligaških stopera zabivši dva gola majstorskim lažnjacima, ali tu je nogomet ostao najmanje važan zbog strahovito bolne pozadinske priče.

"Majka mu je umrla dan ranije... Oba gola je posvetio svojoj majci. Došao je do mene i kako je skočio, ja sam ga prigrlio. Plačući mi je rekao - treneru, ovo je za moju mamu. Moraš biti životinja da ne zaplačeš u tom trenutku. Nisam se mogao suzdržati", prepričava Radoš.

U jesen 2001. Popović zabija 22 gola u 15 utakmica drugoligaške polusezone, na to dodaje dva Rijeci u kup utakmici te mu zasluženo stiže poziv u U-21 reprezentaciju.

Iako u 2. HNL u drugoj polovici sezone nije odigrao nijednu utakmicu zbog šestomjesečne posudbe u francusku Bastiju, ostao je najbolji strijelac prvenstva i proglašen je za najboljeg igrača.

"Popović i Henry najbolji u Europi u primanju lopte u trku"

Rijetko viđena dominacija u tom rangu natjecanja.

"Kada je dobio prvi poziv za U-21 hrvatsku reprezentaciju, nitko mu nikada ništa nije rekao. Došlo ga je gledati 30 posto ljudi srpske nacionalnosti na utakmici protiv Estonije u Vinkovcima", priča Radoš pa izvlači anegdotu iz Trogira s proslavljenim hrvatskim trenerom Ivanom Katalinićem koju možete poslušati u videu.

U Bastiji je nastupio tek jednom za seniorsku momčad, morao se prilagođavati kao stranac igrajući u drugoj momčadi, za koju je zabio deset golova.

Tada njegov menadžer, objašnjava nam Radoš, odlazi na tajne pregovore s Bordeauxom i čini veliku pogrešku. Bastia saznaje za nedozvoljene pregovore i daje papire 20-godišnjem napadaču koji se vraća u Hrvatsku.

Zabranili mu igrati ključnu utakmicu za Vukovar

U svibnju 2002. Vukovaru, koji je dvije sezone ranije igrao i u 1. HNL, malo je nedostajalo da se preko Šibenika u doigravanju vrati u elitno društvo.

Nakon 0:0 u Vukovaru, momčad Ivice Radoša putovala je na Šubićevac i izgubila 4:3, međutim Danijel Popović, zbog nekih čudnih odluka i naredbi s vrha, nije mogao pomoći na terenu.

Trener Radoš govori da mu nikad neće biti jasno zašto Danijel nije mogao zaigrati protiv Šibenika te zbog čega je to spriječeno.

Također, ne može ni prežaliti što se Pop nije vratio u Vukovar umjesto transfera u Osijek za koji je, kako tvrdi, potpisao u neobičnim okolnostima. Za Osijek je Danijel zabio i svoj posljednji gol u životu.

Onaj pobjedonosni u derbiju kod vinkovačke Cibalije za 1:0, četiri dana prije tog tragičnog 23. listopada 2002.

"Samo nebo mu je bila granica. Otišao je prerano. Ovo je najbolji igrač kojeg će teško itko ikad dostići za tako kratko vrijeme treniranja i igranja u našem klubu", zaključuje Radoš sjetno.