NAKON zauzimanja tek devetog mjesta na Svjetskom prvenstvu za rukometaše s izborničke funkcije smijenjen je Hrvoje Horvat, a naslijedio ga je Goran Perkovac, 60-godišnji stručnjak koji je pola života proveo u Švicarskoj, što kao igrač, što kao trener, pa i izbornik. Vjerojatno su zato na njega zaboravljali čelnici saveza kad su prijašnjih godina mijenjali izbornika, ali je tako bilo i u hrvatskoj javnosti, u kojoj ga se sjećaju samo stariji ljubitelji sporta.

Kao igrač ovaj je Slatinjanin bio legenda zagrebačkog Medveščaka, s kojim je u vrlo jakoj Jugoligi 80-ih godina prošlog stoljeća osvojio četiri kupa (1981., 1986., 1987. i 1989.), iako nikad nije osvojio naslov prvaka. Nakon kratkog boravka u Sloveniji otišao je u Švicarsku, iz koje se micao tek kao izbornik Grčke (2007.-08.) i trener njemačkih Mindena i Lübbeckea (2013.-16.).

S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je olimpijsku broncu u Seulu 1988., a s Hrvatskom je od 1993. do 1997. osvojio još pet medalja na EP-ima, SP-ima, Mediteranskim igrama i onu najvrjedniju - u Atlanti 1996., prvo olimpijsko zlato u povijesti samostalne Hrvatske.

U Indexovom intervjuu tjedna Perkovac je otkrio postulate na kojima će graditi reprezentaciju u svom mandatu, najavio što će činiti drukčije od svojeg prethodnika, objasnio zašto misli da je Zoran Gobac dobar za hrvatski rukomet te smislio novu ulogu za legendarnog Ivana Balića.

Prisjetio se i početaka, igračkih dana, posebno u Medveščaku, ali i kapetanske trake u Atlanti, koju je dobio usred turnira nakon sukoba tadašnjeg kapetana Načinovića s izbornikom Kljaićem, te je govorio o mogućnosti da on kao izbornik učini nešto slično. 

Kako se osjećate sad kad ste konačno postali izbornik?

Velika mi je čast i zadovoljstvo što se to konačno dogodilo. Kad čovjek analizira, ima na stotine trenera, a samo jedan može biti izbornik. To je želja i cilj svakom od nas, tako da moraš biti sretan.

Već vas se nekoliko puta zaobilazilo, jeste li očekivali da ćete ovaj put biti izabrani? Po čemu mislite da ste bolji od ostalih kandidata?

Bio sam nekako uvjeren da ću ovaj put dobiti priliku. Vujović stalno daje intervjue u kojima govori kako bi vodio Hrvatsku, ali to je sve neozbiljno i nema nikakve šanse da se dogodi. Ne znam jesam li bolji od ostalih kandidata, ali znam da sam zaslužio ovu priliku. Puno sam dao hrvatskoj reprezentaciji i došlo je vrijeme da i ona da nešto meni. Imam rejting u svom poslu, trebao sam šansu dobiti i ranije, ali zato sada još i više vrijedi.

Zašto dosad niste dobili priliku?

Mislim da sam bio predaleko, cijelu karijeru sam radio u Švicarskoj i Njemačkoj, daleko od očiju, daleko od srca. Da sam radio u Hrvatskoj, šanse bi mi bile veće.

Koliko ste uopće duboko u hrvatskom rukometu, s obzirom na to da ste već desetljećima u inozemstvu?

Pratim sav rukomet, ne samo hrvatski. Da me stave za izbornika Njemačke, i o njima bih znao jako puno, a kamoli u Hrvatskoj. Sve znam do u detalje, poznajem te igrače i znam koliko oni mogu.

U Švicarskoj ste kao igrač pa trener bili od 1989., uz nekoliko trenerskih sezona u Njemačkoj. Što je tako čarobno u toj zemlji?

Nisam ni želio otići iz Švicarske. Otišao sam tamo zbog obitelji, supruga mi je stomatologinja, dobila je tamo posao i to nam je bila prilika da se ne oslanjamo samo na sport nego da imamo širu bazu. Obje kćeri tamo su mi završile fakultete, starija farmaciju, a mlađa stomatologiju. To me vezalo, inače bih išao drugdje, ali bio sam vrlo zadovoljan. Obitelj ti daje stabilnost i sigurnost, a ja sam ih imao.

Hoće li obitelj sad biti tu s vama ili ostaje u Švicarskoj?

Starija kći se vratila u Zagreb i dobila posao u poliklinici u Perkovčevoj ulici, to ne može biti slučajno. Supruga smanjuje opseg posla, raspodijelila je praksu i radi možda 20 posto u odnosu na prije, tako da će i ona puno više biti u Hrvatskoj.

Nedavno ste u intervjuu za Index napomenuli kako Hrvatska nema trenere u velikim klubovima. Zašto je tako?

Osnovna je situacija to da je postalo pomodarstvo imati trenera iz Španjolske ili s Islanda, iako ja nisam fan španjolskih trenera. U Bundesligi ili u Francuskoj nema naših trenera, a tamo bi naši ljudi mogli nešto pokazati, i to je greška. Ali to je moda, svi misle da će sa Španjolcem na klupi napraviti čudo. No gledam to ovako, ako hrvatska reprezentacija postiže rezultate, i nama će kao trenerima biti lakše naći dobar klub.

Vašu nedavnu izjavu za Index o Zoranu Gopcu mnogi su komentirali kao ulizivanje da dobijete posao izbornika. Kako gledate na te komentare?

Ne znam kakvo je to ulizivanje kad mi Gobac zadnjih 15 godina nije dao reprezentaciju. Samo gledam prosperitet rukometa. Znam da je u fazama kad nije radio reprezentacija bila neuspješna, a kad je imao sve pod kontrolom, bila je uspješnija. Ako čovjek razmišlja logično, s njim ili bez njega, to su dva para cipela. Treba stabilizirati i savez i ekipu. Na meni je da stabiliziram ekipu, a netko drugi savez.

Kad je Hrvatska osvajala medalje, većina igrača bila je iz domaće lige, a sad imamo samo Zagreb, koji nije konkurentan u Europi, te donekle Nexe. Kako to komentirate i što se dogodilo s ostalim centrima?

Da, imali smo situaciju da se sve baziralo na igračima Zagreba, dopunjeno s ostalim klubovima. To se treba vratiti, da tu priču vode Zagreb i Nexe, a da se s ostalima popunjava kadar. To bi bilo puno jednostavnije jer je premalo termina za uigravanje reprezentacije, pa je prednost ako ih dobar dio igra u jednom klubu.

Je li to izvedivo? Mislim da je, treba sugerirati Našicama i Zagrebu da se fokusiraju na domaće igrače, s manje stranaca, i da se tako još za korak približimo cilju dizanja reprezentacije na viši nivo.

Prvi i osnovni cilj saveza je da pogura sredine koje su proizvodile dobre igrače. Ako se donese predloženi zakon da se sponzori oslobađaju dijela poreza, to će biti injekcija za cijeli sport, pa i za rukomet. Mislim da se može. Dio razloga za pad rukometa je na financijskoj strani, a tako bi male sredine opet zaživjele.

Najavili ste velike promjene na klupi reprezentacije ako vas izaberu. Što namjeravate učiniti?

Na klupu ću dovesti ljude za koje mislim da mi mogu pomoći, da su mi lojalni i dovoljno stručni da možemo zajedno raditi. Lojalnost je bitna, da ne moram razmišljati o tome je li čovjek uz mene ili ima druge planove. Moramo svi zajedno funkcionirati kao ekipa na terenu i na klupi, da ne dobivamo dvije minute kazne, nego da znamo što radimo i kako se ponašamo.

Koja je uloga Ivana Balića u reprezentaciji i što će sada biti s njim?

Ne znam koju je ulogu imao u stožeru niti mogu procijeniti, ali on ima tako veliko ime i renome da bi najviše doprinio ako ga se stavi u mlađe pogone, da motivira djecu da se opredijele za rukomet. On je legenda koju svi znaju, to bi moglo potaknuti stotine djece da se počnu baviti rukometom.

Što namjeravate činiti drukčije od dosadašnjeg izbornika Horvata?

Sigurno ću raditi drukčije, kod mene će se reprezentacija bazirati na 21, 22, 23 imena i teško će se mijenjati. Pristalica sam kontinuiteta jer samo on donosi dobar rezultat. Ne može za reprezentaciju kotirati 40 igrača, a da nitko zapravo ne zna tko je unutra. Neki su prelako upali u reprezentaciju, to se ne smije događati u budućnosti, moraju ući samo oni koji to zaista zaslužuju i imaju kvalitetu. Na tome ću inzistirati.

Dobro, Horvat je radio u vrijeme kad je svima reprezentaciju krojila korona...

Korona je bila specifična situacija, to ne mogu komentirati ni ulaziti duboko u to, ali i sad se u Švedsku vodilo četiri pivota, od kojih nitko nije znao koja mu je uloga. Nepotrebno je bilo da idu četiri. Moglo se bolje i s vratarima, ne znam bi li branili bolje, ali trebao je ići jedan iskusniji koji bi samom pojavom omogućio mlađima da se osjećaju sigurnije.

Više nemamo rezultate ni u mlađim kategorijama, U-20 reprezentacija je na posljednjem SP-u bila tek 14., kako to komentirate?

Iznenađuje me da nismo bolji u mlađim uzrastima. Bili smo nekad jako dobri, dominirali, imali MVP-je... Nije 14. mjesto za pohvaliti se, cilj mi je sjesti sa svim trenerima juniorskih selekcija, da pričamo i nađemo zajedničko rješenje. Želim da sve mlađe selekcije igraju sličan rukomet, tako da onima koji prelaze u sljedeću selekciju to nije novo, da promijene samo generaciju, ali ne i stil igre.

Štedi li se u tim selekcijama previše najbolje igrače u obrani da bi se mogli fokusirati na napad?

Ne bih rekao da je tako. Nemoguće je stalno raditi dvije-tri izmjene, možda samo u klubu, gdje se to dugo uvježbava. Naša reprezentacija ima igrače koji mogu igrati u oba smjera, možda se može napraviti jedna izmjena kad moraš. Ali ako igraju u oba pravca, to je napredak. Ako ne moramo mijenjati više od jednog igrača, veće su šanse da se stižemo vratiti u obranu i da je igramo kako spada.

Vratimo se u prošlost. Zašto ste se kao dijete opredijelili za rukomet?

Počeo sam u RK Slatini, rukomet je bio pojam u našem gradu od 10.000 stanovnika i imali smo po tri, tri i pol tisuće ljudi na utakmicama. Nije bilo ništa čudno da je većina djece počela s rukometom. Kod nastavnika tjelesnog u mojoj školi, Milana Mataije, igrao si ili nogomet ili rukomet, nije bio velik izbor.

Ja sam se opredijelio za rukomet, a bilo je još dosta dobrih igrača koji su tamo ponikli. Prije mene u reprezentaciji Jugoslavije igrao je Đorđe Lavrnić i bio jedan od nositelja. Nas dvojica smo najpoznatija imena iz tog grada, ali bilo je puno drugih dobrih igrača, samo ne za reprezentaciju. Radilo se jako puno, u zadnjih 20-ak godina to se zagubilo, ali jako mi je drago da se Slatina vraća, igra u drugoj ligi, dobro se radi...

U Medveščaku ste igrali s nizom drugih reprezentativaca, kasnijim kosturom ekipe koja je osvojila olimpijsko zlato u Atlanti, Smajlagićem, Saračevićem, Kljaićem... Što pamtite iz tih dana?

Bilo je to divno vrijeme u Medveščaku, top studentski klub, dečki su dolazili na studij, a ne da zarade. Svi smo bili sirotinja, ali jako dobri prijatelji, jako povezani, to je u to vrijeme bilo neprocjenjivo. Davali smo sve, a uvjeti za rad nisu bili specijalni. 

Osvojili smo tri kupa u četiri godine, ali nismo bili prvaci, bilo je toliko dobrih klubova, dobrih igrača. Sjećam se da je Joška Holpert, koji je igrao za Crvenku, pisao Zdravku Zovku i molio ga da odustane od reprezentacije da i on dobije barem jednu šansu da zaigra.

Bio sam cimer s Borisom Jarkom, koji je igrao krilo u Medveščaku. Stipendije su nam bile tako "visoke" da bi on cijelu potrošio prvog dana u mjesecu na rođendan, a onda ja svoju drugog dana, pa smo do kraja mjeseca živjeli ne znam ni sam kako. Ali nismo oskudijevali, uvijek bi netko pomogao, nešto dao. Bilo je to posebno vrijeme, ali lijepo.

Je li vam neki od osvojenih kupova posebno drag?

Svi su mi dragi, ali, ne znam koje godine, osvojili smo ga bez Bašića, Saračevića, Smajlagića, bili smo totalna "no name" ekipa, u kojoj sam ja bio jedini reprezentativac. Osvojili smo kup i to je bilo ogromno iznenađenje, a u prvenstvu smo, mislim, bili treći. U ekipi su 80% bili studenti DIF-a iste generacije. Zato govorim da je za uspjeh važno da se potrefi generacija.

Kako ste završili u Švicarskoj?

Iz Medveščaka sam otišao u Kolinsku Slovan, tamo sam igrao jednu godinu. Matjaž Dominec bio je trener borbe iz Luzerna i došao je u Ljubljanu po mene da me odvede. Meni nije bilo na kraj pameti, ali on je bio jako uporan, dolazio je tri-četiri puta. Pitao me hoću li doći ako mi supruga dobije posao u Švicarskoj. Razgovarao sam s njom, htjeli smo imati još jednu sigurnost uz sport, odlučili se i nismo pogriješili.

Jeste li ikad imali priliku otići u neki veći klub?

Imao sam puno ponuda, mogao sam financijski proći puno bolje, ali obitelj je bila na okupu i mi nismo je htjeli razbijati. Zvali su me klubovi iz Njemačke i Španjolske, mogao sam birati jer sam igrao odlično, ali nije mi se dalo napustiti obitelj.

S reprezentacijom Jugoslavije osvojili ste olimpijsku broncu u Seulu. Što vam je odande ostalo u sjećanju?

Sustav je bio takav da, ako izgubiš u skupini, ne možeš igrati za zlato. Izgubili smo od Rusa u grupi, a oni su osvojili zlato. Srebro je uzela Koreja, koju smo mi u prijateljskoj utakmici pobijedili 13 razlike, toliko je ogromna bila razlika u kvaliteti. Bila je to jaka reprezentacija, ali imali smo peh da su i Rusi bili vrlo jaki, a dobili su nas u prvoj utakmici.

Vaša generacija doživjela je kulminaciju zlatom u Atlanti, nakon europske bronce i svjetskog srebra. Što je presudilo da taj put odete do kraja?

Atlanta, Olimpijada, Amerika, sve je bilo na stupnju više. Poklopilo se puno toga. Na početku je sve bilo krivo, ništa nije odgovaralo, skoro smo izgubili prvu utakmicu od Švicarske, a onda nam se sve otvorilo. Imali smo dozu sreće, bez nje ne možeš ništa, a s njom možeš puno. Pogledajte nogometaše, Belgija im je mogla zabiti tri gola. Da je Lukaku zabio samo jedan, ne bi ih bilo nigdje, a sad su svima na ponos.

U Atlanti je kapetan bio Alvaro Načinović, ali usred turnira izbornik Kljaić oduzeo mu je traku i dao je vama. Što se dogodilo?

Alvaro je uvijek bio kapetan dok sam ja bio u reprezentaciji, ali u Atlanti se nešto dogodilo između njega i Velimira Kljaića, ne znam što. Kljaić mi je tog trenutka rekao da ću ja biti kapetan, da to zaslužujem i da vjeruje u mene. Meni je to bila velika čast. Cijenio sam Alvara, ali nisam bio tu da odlučujem, a ako netko iznad nas to odluči, ja to poštujem.

Što bi se trebalo dogoditi da sad kao izbornik vi smijenite kapetana usred turnira?

Moralo bi se jako puno toga dogoditi. Volim da ekipa bira kapetana jer je on njihov predstavnik, to mi je najdraže. Ako ne, ja sam tu da ga izaberem, ali draže mi je da to učini ekipa.

Kako ste doživjeli nošenje zastave na zatvaranju Igara u Atlanti?

Zapravo, nije mi bio prvi put, nosio sam zastavu i na otvaranju Mediteranskih igara u Italiji. To je poseban osjećaj, da od svih tih sportaša budeš izabran da je nosiš. Žao mi je što se nismo kvalificirali za Olimpijske igre u Sydneyju, tamo bih je vjerojatno nosio na otvaranju jer sam imao najviše medalja. Nije se dogodilo, ali i ovako je bilo prekrasno.

Što je dovelo do pada nakon Atlante, koji je trajao sve do 2003.?

Mislim čak da to nije bio pad, nego smo previše inzistirali na nekim stvarima, vršili prevelik pritisak na sudačku organizaciju, a kad nam je bilo najpotrebnije, nisu nam dali da dobijemo Sloveniju. Tamo bismo također osvojili medalju, samo bih ja malo pomladio reprezentaciju, bilo nas je dosta s 34-35 godina, a ne može biti previše igrača u toj dobi.

Svi imaju pad, ni Švedske nije bilo sedam-osam godina, Danske također, Srbije nema nigdje 20 godina, a imaju dobrih igrača. Čak je i Francuska kiksala dvije-tri godine, mora se to dogoditi. Za uspjeh je bitno da se pogodi dobra generacija, onda je puno lakše, kad se bolje razumiju, imaju iste teme za razgovor...

Imamo li mi takvu generaciju?

Mislim da imamo, kostur ekipe je već nekoliko puta bio skupa, ima mladih poput Načinovića, Martinovića i sličnih, kostur je tu, samo treba inzistirati na njemu i držati ga na okupu uz manje izmjene.

Što možemo očekivati od reprezentacije u skoroj budućnosti?

Trebamo očekivati da dobijemo šansu za olimpijske kvalifikacije, nadati se da ćemo dobiti solidnu grupu, a ne baš najjaču, jer smo vidjeli da s Francuskom, Tunisom i Portugalom to nije funkcioniralo. Možemo od početka očekivati da ću ja funkcionirati na bazi od 20 i nešto igrača koji će imati moje puno povjerenje, da ćemo početi igrati brz rukomet kakav igraju svi, a mi smo ga usporili.

Kako komentirate brojne prijedloge promjena pravila u rukometu?

Jedna od osnovnih promjena je da se izbaci sedmi igrač. Vađenjem golmana svako malo gubilo se na atraktivnosti jer su golmanske obrane najatraktivniji dio. Treba ograničiti napad, uzeti sucima mogućnost manipuliranja. Uveo bih i da se izmjene najavljuju, kao u košarci, da igrači moraju igrati u oba smjera, to bi rukometu učinilo dosta dobroga. Osim toga, o pregledima snimki trebali bi odlučivati treneri ako misle da su zakinuti, pa izazvati odluku, a ne da suci sami gledaju.