Detaljne pretrage potvrdile su najcrnje slutnje. Dvadesetgodišnjem Nizozemcu dijagnosticirana su trajna oštećenja na mozgu. Kao simbol potpore, Ajaxovi su dužnosnici odlučili da Abdelhak Nouri u aktualnoj sezoni zaduži broj 34 na dresu nizozemskog velikana.

Pet mjeseci nakon tragičnog događaja mladi Nizozemac i dalje leži u bolničkom krevetu.

 

"Bijes ne pomaže. Tugovanje ne pomaže. Plač ne pomaže. Jedino je pozitivno stajalište korisno. Molitva pomaže. Kad sam pokraj njegova kreveta, razgovaram s njim i govorim mu lijepe stvari i to pomaže", u povećem je intervjuu za engleski Guardian rekao njegov brat Abderrahim.

 

"S bratom smo 24 sata svakoga dana. Kada gledam snimke o Nouriju, to traje petnaestak sekundi i onda prestanem jer je preteško. Netko je ovdje donio uvećanu fotografiju Nourija s utakmice protiv Feyenoorda i čak je i nju bilo bolno gledati. Molimo se za njega, vjera nam najviše pomaže", u bolnoj ispovijesti istaknuo je Abderrahim Nouri čiji je mlađi brat u Ajaxovu glasovitu akademiju došao sa sedam godina.

 

"Igrao je sjajno za Ajaxovu drugu momčad. Izvodio je nemoguće stvari. Kada bih ga upitao kako uspijeva u svojim minijaturama, samo bi sramežljivo odgovorio: 'Mogu ja i bolje.' Uvijek smo govorili da posjeduje Barcelonin DNA."

Ajax, kao i Amsterdam, ne zaboravljaju svojeg 'sina'. Transparenti obojeni pozitivnim porukama vidljivi su na više frekventnih ulica nizozemske prijestolnice.

 

"Tisuće i tisuće ljudi nas je posjetilo. To je ono što nas naša religija uči; kada Bog voli neku osobu, vidjet ćete ga u ljudima na zemlji. Ne govorim samo o muslimanima, već o svim ljudima i svim vjerama. Feyenoord mrzi Ajax, ali i njegovi su nam navijači dolazili i nosili dresove s Nourijevim imenom. To me čini sretnim. To samo Bog može podariti", rekao je Abdelhakov brat i prisjetio se srpanjske agonije koja mu je, kao i njegovim bližnjima, promijenila život.

 

"Bratovu sam utakmicu protiv Werdera gledao na televiziji. U početku sam mislio da je riječ o vrtoglavici ili gležnju, a onda se situacija pogoršala i vidio sam liječnike. Nouri je ležao nepokretan. Srce mi je lupalo. Ubrzo smo u bolnici saznali da ima previše ozljeda na mozgu i da neće više neće moći hodati, govoriti... Otac se gotovo onesvijestio, majka nije vjerovala. Plakala je, a brat Mohammed bespomoćno je ležao na podu. S vremenom smo se stabilizirali. Nikada ne razmišljamo zašto ga je zadesila takva sudbina. Jedino nam veoma nedostaje. To je najteži dio..."