HRVATSKA košarkaška reprezentacija je nakon zaista puno godina napokon razveselila navijače. Selekcija predvođena novim izbornikom Josipom Sesarom odigrala je fantastične olimpijske pretkvalifikacije u Istanbulu i maksimalnim učinkom na impresivan način plasirala se na završni kvalifikacijski turnir iduće godine u Parizu.

Reprezentacija koja je prije tridesetak godina bila sinonim za košarku propadala je iz godine u godinu da bi lani dotaknula samo dno i došla u situaciju da mora igrati europske pretkvalifikacije protiv košarkaških patuljaka Luksemburga i Irske.

Rezultat koji je napravila Sesarova momčad i dalje ne znači previše, reprezentacija se tek treba plasirati na Igre, a s obzirom na konkurenciju, to neće biti nimalo lako. No trijumf u Istanbulu barem je donio nadu da se nešto kreće i nakon puno godina patnje i mučenja uživali smo u igri hrvatskih reprezentativaca. 

Ovaj lijepi uspjeh hrvatske košarke bio nam je povod da razgovaramo s hrvatskim trofejnim trenerom Nevenom Spahijom. S bivšim hrvatskim izbornikom našli smo se u krasnom sportskom kafiću Maron u Šibeniku i dok smo sjedili okruženi potpisanim Draženovim, Jordanovim, Pippenovim, Kukočevim i Ginoblijevim dresovima i ostalim fascinantnim košarkaškim memorabilijama, u dva sata razgovora prošli smo sve aktualne teme, ali i čitavu karijeru jednog od najtrofejnijih hrvatskih trenera.

Jedini hrvatski stručnjak s iskustvom NBA lige objasnio nam je zašto su u krivu svi oni koji misle da je Hrvatska u Istanbulu prodisala jer nije bilo Bojana Bogdanovića. Spahija tvrdi da je Babo i dalje najbolji hrvatski igrač i da nema sumnje da bi ga Sesar uspio uklopiti u svoju filozofiju.

Šibenski trener pričao nam je o svojim počecima, o utjecaju Dražena Petrovića na njegov životni put i razlozima kraha hrvatske košarke. Dotaknuli smo se njegove NBA avanture, a aktualni trener Venecije obrazložio nam je zašto misli da je LeBron bolji od Jordana i zbog čega bi Curryjevi Warriorsi pobijedili Jordanove Bullse. 

Kako Vam se čini ova nova, Sesarova Hrvatska?

Nisam gledao sve, počele su mi pripreme, no ono što sam vidio bilo je vrlo dobro. Da bi reprezentacija napravila neki rezultat, ključno je da četiri ili pet najboljih igrača dugo igraju zajedno, da se naviknu jedni na druge. Govorim o igračima koji igraju Euroligu ili su u NBA-u.

Ovaj put se pogodila prava kemija među igračima, a najvažnija karika je trener, koji je uspio sve to posložiti kako treba. Kapa do poda Josipu i svim igračima.

Rezultat u Istanbulu dokaz je da Hrvatska nije zaboravila igrati košarku. Međutim, kad se upadne u krizu, tu krizu treba ozbiljno shvatiti, treba je prebroditi, a da bi se to dogodilo, nužno je imati kontinuitet. Na klupu je došao mlad trener koji je u ekipu postavio neke svoje zakonitosti i principe i to se pokazalo idealnim rješenjem.

Svaka čast na ovom rezultatu, ali da bismo uhvatili korak s najboljima, najvažnije je da se najbolji igrači uvijek odazovu. Njima postepeno treba priključivati mlade koji dolaze i tako treba graditi kontinuitet o kojem stalno pričam. 

Je li reprezentacija prodisala zato što nije bilo Bogdanovića i koliko bi bilo dobro da se Bojan odluči vratiti?

Da je Bogdanović bio u Istanbulu, Sesar bi ga sigurno iskoristio na najbolji mogući način, kao što je uspio sa svim ostalim igračima. Nemojte ni pomisliti da je reprezentacija igrala dobro zato što Bojana nije bilo. Da je bio u sastavu, igrali bismo još bolje.

E sad, je li u prošlosti netko odlučio da u svakoj kriznoj situaciji treba dati Bogdanoviću loptu, to ne znam niti me zanima. Mogu samo reći da bi Bojanova kvaliteta itekako pomogla reprezentaciji i suludo je uopće pomisliti da je Babino neigranje u Turskoj bilo prednost. 

Bogdanović se u NBA ligi profilirao kao fantastičan igrač sustava, no u reprezentaciji se činilo da je njegova zadaća da stvara igru, da od njega sve kreće i završava. 

Sustav igre određuje trener. Što je bilo nekad i kako se tada igralo, to ne želim komentirati. No sumnjati u Bojana i činjenicu da nam treba u olimpijskim kvalifikacijama za Pariz je besmisleno. 

Vratit ćemo se kasnije na reprezentaciju, a za početak da Vas pitam - zašto Venecija?

Kad sam završio s Baskonijom, imao sam niz ponuda koje sam odbio. Zašto? Zato što sam u situaciji da to mogu napraviti. Dugo nisam bio u Italiji, a jako dobro znam što se tamo događa. Virtus i Milano su top momčadi i daleko su iznad svih, a Venecija je izuzetno uređen klub s velikom ambicijom.

Nakon što sam par mjeseci bio kod kuće, došao je poziv iz Venecije. Zaključio sam da je dobra opcija da se vratim u Italiju nakon 18 godina. Informacije koje sam dobio o vlasniku i predsjedniku kluba uvjerile su me da se radi o ozbiljnom projektu, u kojem sam odlučio sudjelovati.

Vlasnik je Luigi Brugnaro, inače gradonačelnik Venecije, a predsjednik je Federico Casarin, bivši košarkaš i jedna izuzetna osoba. Otišao sam na intervju, obje strane su bile zadovoljne i potpisao sam do kraja sezone s opcijom na još jednu.

Kako smo krenuli jako dobro, nakon nekoliko mjeseci su mi vlasnik i predsjednik rekli da su zadovoljni onim što vide, da radim na nešto drugačiji način i predložili su mi da napravim rebuilding kluba te su mi ponudili ugovor na dvije godine plus jednu, što sam ja prihvatio.

S obzirom na masovnost i globalnu popularnost NBA lige, kako gledate na budućnost klupske europske košarke u odnosu na američku? Pitam to jer se čini da sve što vrijedi u Europi odmah odlazi u NBA, dok iz Amerike u Europu uglavnom stižu drugorazredni ili čak trećerazredni igrači.

Europska košarka je neuništiva, bez obzira na sve, čak i na najnoviju pojavu plaćanja igrača koji odlaze na američka sveučilišta. Najtalentiraniji europski igrači ubuduće će odlaziti na američke koledže prije nego što eventualno odu u NBA. Dva mlada hrvatska košarkaša već su to napravila ove godine.

U Ameriku su otišli Zvonimir Ivišić i Luka Krajnović, sjajan dečko za kojeg smo mi u KK Dinamu bili zainteresirani. To što su američki koledži počeli plaćati igrače ni za koga nije dobro, posebice na za nas koji živimo od razvoja mladih igrača.

Međutim, košarka je danas globalni sport, igra je cijeli svijet, igrači stalno cirkuliraju i sigurno je da će Europa imati uvijek jako natjecanje bez obzira na odljeve igrača o kojima pričam.

Na koncu, ovaj prijelazni rok u Euroligi je srušio sve rekorde. Nitko nije mogao do jučer ni sanjati da će euroligaški igrači postizati takve transfere. Zvezda je samo u jednom danu potpisala pet sjajnih euroligaških igrača koje nisu uspjeli dovesti eminentni europski klubovi. 

Sad kad ste spomenuli Zvezdu i njenu transfernu politiku, a slično radi i Partizan, koliko za hrvatske klubove ima smisla natjecati se s njima kad u Srbiji vrijede neka posve druga pravila nego u Hrvatskoj? Srpski klubovi su oslobođeni svih poreza kod transfera igrača, a Goran Grbović nam je u velikom intervjuu priznao da je iza lanjskog uspjeha Partizana država Srbija stala 70 posto. Isto vrijedi i za Zvezdu. 

Kod nas je nemoguće da premijer jednog dana odluči dati 10 milijuna eura nekom klubu. Pitaš me ima li smisla natjecati se s njima? To je škakljivo pitanje, ali što nam drugo preostaje? Naravno da ćemo se natjecati. Da, to je problem, ali dok god se on ne riješi na relaciji FIBA - Euroliga, mi ne možemo reagirati. Ne možemo se zavući sami u sebe, moramo izaći van. Naši klubovi ne igraju europska natjecanja već godinama.

Jednostavno, Europa za njih nije opcija, ne mogu se probiti, a glavni razlog su financije. Hrvatski klubovi nemaju novac. U hrvatskoj košarci postoji puno problema, ali financije su najveći. Košarka je postala jako skup sport. Svi pričaju o Draženovoj Ciboni.

Ta Cibona je imala neki budžet, ali njeni su igrači u tom trenutku nominalno koštali deset puta više nego što su bili plaćeni. Ista je stvar bila s Jugoplastikom. Da, tada se nije moglo ići van prije 28. godine, ali to je bila državna politika. To ti i govorim. Sportaši su tada bili brutalno osakaćeni.

Kako ti danas možeš zadržati dečka od 18 godina ako on želi otići? Nikako ako nemaš novac. A kako je košarka postala izuzetno skup sport, normalno je da smo pali na ovu razinu. Svi pričaju kako su hrvatski treneri ovakvi ili onakvi... Čekaj malo, volio bih vidjeti da svi klubovi u ABA ligi imaju isti proračun pa bi onda vidjeli kakva je prava kvaliteta hrvatskih trenera.

A ne ovako, da netko ima 20, a netko 1. No takva situacija nije samo ovdje, slično je i u Italiji ili Španjolskoj. Pitao si me zašto bi Zadar ili Cibona igrali protiv Zvezde ili Partizana kad se njihovi proračuni ne mogu uspoređivati. Nije sad bitno ulaziti u razloge zbog čega je tako, tu ne možemo ništa, ali moramo igrati.

Milan i Virtus imaju 30 puta veći proračun od Napolija ili Pesara pa opet igraju u istoj ligi. To je Europa koja nikad neće uvesti salary cap. Zašto? Zato što nismo sređeni kao Amerika, posebice sad dok traje svađa između FIBA-e i Eurolige. Kad bi se taj odnos sad izgladio, Europa bi u startu bila jača za 30 posto. 

Što bi se trebalo dogoditi da te dvije organizacije prekinu višegodišnji sukob koji samo šteti europskoj košarci?

Po meni te dvije organizacije moraju razdvojiti svoje odgovornosti. FIBA se mora baviti reprezentacijama, Euroliga klubovima. Drugog rješenja nema. Jedino da se jedna od te dvije organizacije ugasi. U Europi gubimo jako puno navijača jer su ljudi zbunjeni brojnim organizacijama i raznim natjecanjima.

Postoji Euroliga, a onda FIBA ima svoju Ligu prvaka, zatim imamo Eurokup pod pokroviteljstvom Eurolige, kao i nekakav Kup pod okriljem FIBA-e. To je čisto razvodnjavanje. U NBA ligi igraju najbolji klubovi, ispod su koledži i srednje škole. I to je to, cijela Amerika. U Europi nitko ne zna tko kome pripada, tko je tko. Naravno, govorim o navijačima.

Da bi ti bila jasna cijela situacija, moraš biti unutra 300 posto kao djelatnik ili zagriženi fan. Dok su te dvije organizacije razjedinjene, popularnost košarke u Europi neće ni blizu dosegnuti onu u Americi. Mislim da je nedavno direktor FK Crvena zvezda rekao da je Euroliga drugorazredno natjecanje zbog toga što u NBA ligi igraju oni najbolji, a da je nogomet globalno najbitniji sport u Europi. S tim se apsolutno ne slažem.

Naravno da je nogomet najpopularniji, apsolutno je, ali Euroliga nije drugorazredno natjecanje. Financijski mi ne možemo pratiti nogomet, ali potez Eurolige da zatvori ligu stvorio je koncentraciju svih najboljih igrača koji igraju u Europi, a vrijednosti transfera ovo ljeto u Euroligi samo dokazuju da je ta liga sve samo ne drugorazredno natjecanje. 

Spomenuli ste Zvezdu i Partizan. Ti klubovi došli su iz iste škole košarke kao i hrvatski. Zbog čega se njihova košarka, kako reprezentativna, tako i klupska, jako dobro drži, a naša je u svakom pogledu dotaknula dno? Oni mogu imati uspone i padove, ali uvijek su tu negdje, a hrvatski klubovi godinama ne igraju u Europi, u ABA ligi nismo konkurentni, a A reprezentacija je morala igrati europske pretkvalifikacije protiv Irske i Luksemburga. Utakmice Zvezde i Partizana ruše europske rekorde po broju gledatelja, a hrvatska klupska košarka skoro nikoga ne zanima. Zašto je to tako?

Hrvatska se košarka urušila, to je točno, ali ne bih se složio da hrvatska košarka nikoga ne zanima. Jako puno ljudi kod nas obožava košarku, ali što bi oni to kod nas trebali gledati? Reci mi, koje utakmice bi trebali gledati? U ABA ligi ti dvoranu mogu napuniti jedino Zvezda ili Partizan.

U redu, dvorana će biti puna ako finalnu seriju igraju Zadar i Split, ali to je to. Što bi ljudi kod nas to trebali gledati? U Beogradu samo jedan klub, Zvezda ili Partizan, sasvim svejedno, ima veći budžet nego cijela hrvatska košarka zajedno, uključujući proračun Saveza.

Hipotetski, da u Zagrebu postoji klub koji ima proračun od 10 milijuna eura, nema šanse da bi Arena bila prazna. Bila bi krcata jer bi tada ljudi imali što vidjeti. Prema tome, nije istina da hrvatska košarka nikoga ne zanima, ona je jednostavno siromašna. Hrvatska se košarka urušila, to je nesporno, ali glavni razlog su financije i siromaštvo hrvatskih klubova.

Što se tiče reprezentacije, da nema ovih prozora zbog kojih naši najbolji igrači ne mogu igrati, bili bismo sigurno puno bolji. Da se svi ti igrači skupe, da stalno igraju, da se odazivaju na svaku akciju, siguran sam da nam reprezentativna košarka danas ne bi bila tu gdje jest.

Drugi su jako napredovali. Zemlje kao što su Poljska, Mađarska, Finska ili Latvija su se strašno digle. Druga je to stvar što mi to ne prihvaćamo, ali to je činjenica. Netko je 20 godina nešto ulagao i radio, imaju krasne igrače u NBA ligi. U redu, Mađarska nema, ali njihovi najbolji igrači igraju kod kuće, tamo su dobro plaćeni i odazivaju se na svaku reprezentativnu akciju.

Pripadaju nekoj srednjoj klasi, koja kod nas odavno više ne postoji. Naši talenti odlaze u drugu ekipu Budućnosti, u Megu, OKK Beograd, u drugu ili treću talijanski ligu. Koliko imamo igrača u Euroligi? Hezonja i tko još?

Smith.

Dobro, on za mene nije hrvatski igrač. Riječ je o Amerikancu koji je dobio hrvatsku putovnicu. Dakle, Hezonja i tko još? Nitko. Dakle, rasuli smo se. Zatim, postoji još jedan ogroman problem naše košarke. Roditelji i agenti potpuno su izgubili povjerenje u hrvatske klubove.

Trenutačno imamo pet-šest mladih hrvatskih igrača izvan Hrvatske. Jelavić je u MEGA-i, Ivišići su bili u Studentskom centru, sin od Tome Ružića je sad otišao u Juventud, mali Garma u Real... Da su ostali u Hrvatskoj, mogli su napraviti iskorak u rangu s talentom koji posjeduju.

Nitko me ne može uvjeriti da naši treneri ne znaju raditi. Suludo, pa toliko smo vrhunskih igrača izbacili, ali roditelji su izgubili povjerenje, agenti su pronašli svoj dio kolača u čitavoj situaciji i našoj nemoći i ostali smo bez ičega.

Spomenuli ste da vjerujete da bi A reprezentacija da je igrala u najjačem sastavu ostvarivala puno bolje rezultate. No s nominalno najboljim igračima gubili smo ključne utakmice u kvalifikacijama za posljednja dva SP-a i na Eurobasketu prošle godine.

Točno, to su bili neuspjesi, takve se stvari dogode, ali tisuću puta sam rekao da je u sportu najvažniji kontinuitet. Neki momci su izbjegavali reprezentaciju. Neću ih sad prozivati, ali to je tako. Stalno ponavljam: ''Skupite reprezentaciju u najjačem sastavu koji imamo. Kvalifikacije, prvenstva... Izgubite, nema problema, ali ako ostanete skupa, iduće kvalifikacije, iduće prvenstvo nećeš ispasti, bit ćeš bolji.''

Međutim, problem je što mi nemamo taj kontinuitet, jednostavno ga nemamo. Nas su prozori toliko poremetili kao nikoga. Pogledajte Poljsku lani koja je igrala polufinale Eurobasketa. Njih 80 posto igra u Poljskoj. Mađarski igrači igraju u svojoj ligi, rumunjski u svojoj. Nas nema.

I kad mi dovedemo treću ili četvrtu selekciju da igra u prozorima, to nije prava reprezentacija Hrvatske. Nemojte mi reći da bismo mi gubili od Poljaka, Mađara ili Rumunja svaki put kad smo u punom sastavu.

Naravno da ne bi i zato moram naglasiti kako prozori ne predstavljaju isti hendikep Poljacima ili Mađarima kao nama. Od tih prozora najviše su profitirale reprezentacije srednje klase čija je baza u njihovim zemljama.

Nakon olimpijskog srebra 1992. bili smo nezadovoljni trima broncama u nizu. Kasnije smo napadali Ukićevu generaciju jer nije mogla ni do bronce, a sad ta četvrtfinala možemo samo sanjati. Što nam se dogodilo?

Malo smo se pogubili, malo smo se urušili. Izgubili smo kontinuitet, izgubili smo hijerarhiju. Izgubili smo hijerarhiju i kontinuitet izbornika. Koliko smo samo promijenili izbornika u posljednjih 10 godina? Zatim smo izgubili hijerarhiju rostera. Pogledajmo koliko je igrača obuklo hrvatski dres u posljednjih 10 godina.

Zatim taj podatak usporedimo s Francuskom ili Španjolskom. Siguran sam da je naš broj za tri ili čak četiri puta veći. Postoje igrači koji su jezgra reprezentacije, kao i oni mlađi koji ulaze i izlaze. Stariji izlaze, mlađi ulaze, ali jezgra ekipe mora biti stalna. Mi smo tu hijerarhiju izgubili.

Dođe jedan izbornik i dovede svoje igrače, a makne one koje je doveo njegov prethodnik. Zatim dođe idući, koji vrati one stare. Zanima me, postoje li kod nas ikakvi kriteriji kako za izbornika, tako i za reprezentativce? To je ono što smo izgubili i zapeli smo u slijepoj ulici. Povratak Ace na poziciju direktora reprezentacije bio je fenomenalan potez Saveza.

Sve je počelo odlično, a onda se na kraju dogodio nekakav nesporazum jer ne znam kako bih to drugačije nazvao. Ne mislim da je tu bilo ikakve zle krvi, jednostavno je sve ispalo nespretno. Aco je u tri mjeseca koja je obavljao taj posao napravio sjajne stvari. Toliko se naputovao, toliko se narazgovarao, toliko toga je organizirao i posložio...

Što se točno dogodilo, zašto je Aco otišao, i dalje mi nije jasno, to će ostati misterij, ali sad je taj posao nastavio Jasko Repeša, koji je po meni odličan izbor. Na takvoj funkciji trebate čovjeka s ogromnim znanjem i velikim iskustvom koji sutra može jako puno pomoći mladom treneru bez iskustva.

Mislim da je Sesar sad u situaciji da jako puno profitira dolaskom Jaska, ali ne samo on već i svi ostali treneri mlađih dobnih kategorija jer smo ovo ljeto doživjeli fijasko na svim nivoima. Savez čeka puno posla i treba se nadati da sad, kad smo došli do te faze da igramo pretkvalifikacije protiv Irske i Luksemburga, da će stvari ići naprijed.

Jer teško da gore može biti. Moram reći da ne mislim da je kompletna odgovornost za rezultate mlađih selekcija isključivo u Savezu. Savez odredi trenere koji te igrače imaju maksimalno mjesec dana na pripremama plus desetak dana na natjecanju.

Ostatak vremena, dakle punih deset mjeseci, ti igrači su u svojim klubovima. Klubovi određuju nivo kvalitete igrača i rad u klubovima zapravo generira uspjeh reprezentacije. 

Dok je bio u Savezu, Dino Rađa mi je pričao da je najveći problem imao upravo s klubovima. U reprezentaciji bi klinci igrali i trenirali na jedan način, u svojim klubovima na drugi, a neki klubovi su navodno čak i odbijali slati igrače na reprezentativna okupljanja.

E gledaj, to moraš pitati njega. Ja o tome ne znam ništa. Dino je u tom trenutku bio na najodgovornijoj poziciji što se struke tiče. Otkud ja mogu znati jesu li Zadar, Cibona ili netko treći bojkotirali odluke Saveza?

O tome može pričati samo Dino. Osobno, moje je mišljenje da svi mi koji radimo u sportu kad dođe do neuspjeha, najprije moramo pogledati što smo mi htjeli napraviti, a tek onda što su drugi htjeli. To je moj princip.

Klubovi imaju igrače deset mjeseci, a reprezentacija deset dana. Kvaliteta i talent razvijaju se u klubovima, reprezentacija je samo šlag na torti. Mlade selekcije Hrvatske su ovo ljeto izgubile sve što se moglo izgubiti, samo se U-16 vratila iz B divizije u A diviziju.

Ostaje nam ta rak-rana koja je u hrvatskoj reprezentaciji prisutna već godinama i to je jedan sociološki fenomen koji jako teško mogu objasniti. Nama se ne odazivaju igrači, što je u nogometnoj ili vaterpolskoj reprezentaciji nezamislivo. Košarka je takav sport. Ako vam se dva najbolja juniora ne odazovu, onda to nije više ista reprezentacija. 

Što najviše zamjerate prošlom Savezu, kojem su na čelu bili Dino Rađa i Stojko Vranković od 2016. do rujna prošle godine?

Mislim da ta tema ne bi trebala biti tema ovog razgovora. Ne zato što ne želim nešto reći, već smatram da je danas to nepotrebno. Zašto? Zato što sam vrlo rano reagirao na neke njihove poteze za koje sam smatrao da nisu ispravni i kad sam vidio kako puno toga ne ide u pravom smjeru.

Od prvog dana sam reagirao i u tih šest godina rekao sam apsolutno sve što sam imao. Između Dine, Stojka i mene bilo je jako puno tenzija, ali na kraju smo ipak sjeli za zajednički stol i objasnio sam im zašto sam govorio to što sam govorio. Naglasio bih da kao košarkaški radnik nikad nisam na njih nasrtao osobno, već sam obrazlagao to što su po mom mišljenju krivo radili.

Kao nekome tko je 30 godina u tom sportu, moja je dužnost reći svoje mišljenje ako mediji to od mene traže. Danas oni više nisu tu i za mene je ta tema zatvorena i ne dolazi u obzir da bih ja danas pričao o tome što i kako su oni radili. Ipak, reći ću da taj Savez zaslužuje ogroman kredit jer su HKS izvukli iz ogromne financijske dubioze u kojoj se nalazio kad su došli.

Kad je Stojko predao ključeve Saveza, isti je bio u ogromnom plusu. Prema tome, radije ću pričati o tome nego im tražiti mane i pričati što su krivo napravili. O tome je sve rečeno i idemo naprijed vidjeti kako možemo biti bolji.

Možda je najveći problem tog Saveza bio stalno lutanje u potrazi za izbornicima. Jesu li i Vas kontaktirali? 

Da, više puta su me zvali, ali moj je odgovor uvijek bio isti: ''Ja sam klupski trener.'' U isto vrijeme biti klupski trener i izbornik A reprezentacije za mene je gotovo nemoguće. Moguće je, sve je moguće, ali stvarati novu reprezentaciju i obavljati posao trenera u klubu, e to je nemoguće.

Deset mjeseci radim kao trener u klubu i da sad preuzmem reprezentaciju morao bih raditi isto ono što sam radio kad sam prvi put sjeo na klupu. Napraviti B selekciju, voditi treninge, organizirati pripreme, prijateljske utakmice i natjecanja da bih preko toga filtrirao mlade igrače i onda ih priključio jezgri A reprezentacije.

Kad se to sve napravi, onda se moraju napraviti nove pripreme s A reprezentacijom i sve što ide uz to. Pričamo o 12 mjeseci rada i to je za trenera koji ima posao u klubu fizički nemoguće. Ako se mene pita, Savez mora profesionalizirati izbornika. Kažu da neće imati posla.

O, itekako ima posla, ima tu jako puno posla. Na ovom nivou na kojem sad radim možda bih i mogao biti izbornik, ali biti trener u jednom top europskom klubu i biti u isto vrijeme izbornik Hrvatske - to je nemoguće.

Jedno je biti izbornik reprezentacije za koju igraju Dončić ili Antetokounmpo ili biti izbornik Španjolske, gdje je sve posloženo i gdje se sve zna, a sasvim nešto drugo je graditi jednu sasvim novu ekipu. Voditi reprezentaciju čiji se igrači znaju u dušu i stvarati novu ekipu iz početka - to su dva različita svemira. Također, trener reprezentacije i trener u klubu dva su sasvim drugačija posla.

Igrali ste košarku u Šibeniku, a vrlo rano ste odlučili postati trener. Zašto?

U to je vrijeme bila neviđena konkurencija u tadašnjoj ligi, a Šibenka je bila europski jaka momčad. Vlade Đurović je prvi otkrio nekakav trenerski gen u meni i rekao mi da smatra da imam velike šanse napraviti nešto u tom poslu. Bio sam pred vratima prve momčadi, jednu ili dvije sezone sam bio licenciran, ali sam onda otišao u vojsku i kad sam se vratio preuzeo mlade. I tako je sve počelo.

Koliko Vam smeta kad čujete da ste postali trener samo zato što ste bili Draženov najbolji prijatelj?

To su gluposti, kakve veze ima jedno s drugim? Dražen je, na žalost svih nas, poginuo 1993., a moja karijera praktički počinje od 1996. Ok, prije toga sam vodio neke mlađe selekcije, ali cijela naša ulica je odrasla s košarkom. Aco i Dražen su s moje ulice, sestre Rak, Danko Radić...

Nama je košarka bila sve. U pitanju je čista zlonamjerna bedastoća koju ne želim ni komentirati. Prava istina je da je mene Vlade Đurović uvjerio da je trenerski posao nešto čime se trebam baviti. Kasnije sam imao sreću da imam fantastične mentore počevši od Nene Amanovića, Vlade Vanjka, Zmage Sagadina...

Danas se kod nas treneri odgajaju samostalno, jednostavno nemaju od koga učiti. Ja sam stalno imao od koga upijati znanje. To je škola samo takva. Danas treneri nemaju tu privilegiju, a ja sam imao sreću učiti od vrhunskih stručnjaka. 

Iz sadašnje perspektive kao trenera, koliko je na Vas utjecao blizak odnos s Draženom Petrovićem, koliko ste naučili od njega?

Tek danas neke stvari mogu kako treba sagledati. Svi znaju da je Dražen vrhunski radnik, velik talent i velik igrač. To je nesporno. Međutim, malo ljudi apostrofira da je Dražen bio sjajan decision maker za svoje godine. Sve odluke vezane za karijeru donosio je posve samostalno.

Bilo je stalnih upliva sa strane: ''Ostani u Šibeniku, dođi ovamo, nemoj tamo, što će ti NBA, u Realu ćeš biti legenda...'' Međutim, Draženov sportski motiv i ambicija bili su nevjerojatni, a odluke koje je donosio i njihov tajming bili su nestvarni za jednog mladog čovjeka.

Od Dražena se dalo jako puno naučiti, bio je jako organiziran i kod njega se znalo sve. Imao je izuzetan balans. Bio je velik radnik, ali kad se trebalo opustiti, tu je bio još bolji.

Kako komentirate Eurobasket 2005. i kontroverzno četvrtfinale sa Španjolskom u Beogradu koje je obilježio talijanski sudac Luigi Lamonica?

Te smo godine bili najbolja reprezentacija. Da smo prošli Španjolce, osvojili bismo zlato. U to sam i danas sto posto siguran. Međutim, rekao bih nešto prije vezano za mentore koje sam imao u karijeri. Kad sam s reprezentacijom do 20 godina u Saitami 2001. osvojio svjetsko srebro, mentor mi je bio Pino Gjergja.

U Švedskoj 2003. i u Srbiji i Crnoj Gori 2005. mentor mi je bio Mirko Novosel. Pogledaj samo imena ljudi koji su bili uz mene dok sam trenerski rastao. Sad kad sam spomenuo Japan, jedna stvar mi nikad neće biti jasna. Kad god se priča o uspjesima hrvatske košarke, nitko, ali baš nitko nikad nije spomenuo naše svjetsko srebro u Saitami.

Kao da ti momci nikad nisu postojali. Pričam o generaciji Marija Stojića, Srđana Subotića, Brune Šundova, Zorana Planinića, Joška Garme, Kreše Lončara... Reprezentacija do 20 godina, praktički seniorska reprezentacija bila je svjetski viceprvak, a u Hrvatskoj nitko o tome nema pojma.

O čemu se tu radi? Nije stvar o meni, pričam o njima, o tim momcima koji to nisu zaslužili. To je žalosno i tužno. Što se tiče te utakmice sa Španjolskom u Beogradu 2005., to je bila najveća krađa ikad, a nakon toga sam se okrenuo i otišao iz reprezentacije. Bacio sam se na klupski posao kako bih spasio karijeru.

Kakav je osjećaj na takav način izgubiti utakmicu u četvrtfinalu Europskog prvenstva?

Tragedija. Bio sam u šoku. I sad sam u šoku. Do dana današnjeg nikad nisam kako treba progovorio i objasnio javnosti što se te večeri točno dogodilo. No jednog ću dana i to napraviti.

Evo Vam prilike da sad kažete što se to dogodilo?

Ne, još uvijek ne želim pričati o tome. Znaš kako je, trener sam i još uvijek želim biti trener. I ne želim alibije, pogotovo ne u Hrvatskoj. Hrvatska je zahtjevna, hrvatska sportska javnost je jako zahtjevna. Uvijek traži samo rezultat i ako nisi uspio, slijedi kritika. Ne želim nikakve alibije. Jednog dana kad se ostavim ovog posla, onda ću sve ispričati. 

Stalno pričamo da nam uvijek možda fali jedan rezultatski iskorak kako bi se stvari okrenule nabolje i vratio izgubljeni pobjednički mentalitet. Je li Eurobasket u Srbiji i Crnoj Gori 2005. bio prilika za to? 

Svaki neuspjeh je korak nazad, ali isto tako - što te ne ubije, to te ojača. Da je taj poraz jedan od razloga pada naše košarke, to je točno, ali ne bih se složio da je bio presudan. Poslije mene i Jasko je imao lijepe rezultate, igrao je polufinale Eurobasketa 2013., ali uvijek je nedostajalo tako malo.

Bile su to najbolje godine Roka, Marka Tomasa, Kasuna, Zorana Planinića, da ih sad sve ne nabrajam. Svaki od njih je bio u usponu, nitko od njih nije bio na zalazu karijere. Šteta, baš šteta. 

Do 2013. naosvajali ste se trofeja. Bili ste prvak Hrvatske, Litve, Slovenije, Španjolske, Turske i Izraela, a onda ste napravili jako čudan potez kad ste preuzeli Cibonu koja je tada bila u besparici, a kaos u klubu je dodatno potenciran kontroverznim transferom Darija Šarića, koji je imao najmanje veze sa sportom. Zašto ste se odlučili vratiti u Cibonu?

Nisam imao pravu sliku stanja u klubu. Želio sam se vratiti radi obitelji, bilo mi je dosta lutanja, a u klubu mi je prikazana totalno suprotna slika od one koja je zapravo bila. Uzimam to na sebe, nisam to trebao napraviti, ali napravio sam. Često me pitaju koji je trenerov najveći uspjeh.

Po meni je to kontinuitet. Najteže je dugo trajati. Prvi put sam 2001. vodio euroligaški klub, a posljednji put prošle godine. Treba ostati toliko dugo i biti kandidat za jedno od 18 radnih mjesta. Uspona i padova će uvijek biti, a tu epizodu s Cibonom uzimam kao moju krivu procjenu. 

Na kraju te sezone Cibona je u onom ludom raspletu na Final Fouru u Beogradu osvojila ABA ligu.

Da, ja sam se maknuo, posao su nastavili Slaven Rimac i Jurica Golemac i osvojili su ABA ligu. Znači, napravili smo dobru selekciju, postojala je neka kemija u ekipi. Jako mi je bilo drago što su to osvojili iako sam znao da ako Cibona i osvoji ABA ligu, da neće igrati Euroligu iduće godine. To je tek tragedija, za mene veća čak i od one u Beogradu 2005. 

Nakon toga 2014. otišli ste u Ameriku. Kako je došlo do toga?

Ključni čovjek za moju američku karijeru je R. C. Bufford, bivši generalni menadžer San Antonija, a danas njihov glavni operativac. To je čovjek koji mi je strahovito puno pomogao da napravim iskorak i dobijem posao. Međutim, prije nego što sam u Americi dobio posao, punih 15 godina sam nakon kraja svake sezone odlazio u San Antonio.

Bio sam jedan od prvih svjetskih trenera koji su dolazili na njihove Ljetne lige. Danas je tamo cijeli svijet, onda nas je bilo samo nekoliko izvan SAD-a. R. C. Bufford i Donnie Nelson jr. iz Dallasa bili su prvi Amerikanci koji su gledali unaprijed i shvatili što će Europa dati NBA ligi.

Manu Ginobili je Argentinac, ali on je čisti europski proizvod. Imao sam neviđenu sreću da je San Antonio draftirao Gordana Giričeka, koji je tada bio moj igrač u Ciboni. Tada je počela moja veza s NBA ligom.

Te 2014. počeli ste raditi kao pomoćni trener Mikeu Budenholzeru u Atlanta Hawksima i tako postali prvi hrvatski trener u NBA ligi.

Kako je Bud bio Popovichev pomoćnik, znali smo se 19 godina. Dok sam radio u Europi, Bud je često dolazio kod mene. Stvorili smo odnos koji je on želio nastaviti u Atlanti kad ju je preuzeo. Želio je u Hawksima nastaviti Popovu školu iz Spursa. Na klupi je htio imati europskog trenera i izbor je pao na mene.

Međutim, da ne bi bilo zabune, premda smo Bud i ja bili veliki prijatelji i iako smo tisuću puta satima pričali o košarci, morao sam kao i svaki drugi kandidat proći dva intervjua od po sat vremena. Preznojio me pitanjima.

Nakon drugog intervjua, recimo da je to bilo 1. srpnja, rekao mi je: ''U redu, nazvat ću te 1. kolovoza u 19 sati.'' Zamislite, to mi kaže nakon dva intervjua od po sat vremena i poslije 19 godina prijateljstva. Ne možete pojmiti tu nervozu koju sam proživljavao tih mjesec dana.

Željko Obradović pričao mi je da su ga iz Amerike zvali na intervju i da je to odbio rekavši da intervjue može davati novinarima, a da trofeji i rezultati koje ima iza sebe govore o njegovom radu. 

Apsolutno se slažem sa Željkom, međutim, morate znati da je on jedan i jedini. Željko je najbolji europski trener svih vremena. Europa je dala neviđen broj fantastičnih trenera, posebice Srbija, koja ima prepoznatljivu školu. No Željko je bez ikakve konkurencije najbolji i najuspješniji europski trener u povijesti.

Žoc to nije dokazao samo svim tim silnim titulama nego i vodeći Partizan prošle sezone. Mogao bih još navesti sto sličnih primjera. Čovjek je budući član Kuće slavnih i Željko Obradović nema što ići na intervjue. Moja je priča sasvim drugačija. 

Dario Šarić je na turniru u Istanbulu odigrao briljantno, no možemo se složiti da se nakon spomenute Cibonine titule 2014. i vrlo dobrog nastupa na Igrama u Riju 2016. od njega puno više očekivalo, posebice u reprezentativnom dresu. Dario je od kadetskih dana bio predodređen da bude lider A reprezentacije, no negdje je zapelo. Zašto?

Kada sam prvi put u životu vidio Darija Šarića, ostao sam fasciniran tim tijelom, izgledom, košarkom koju je igrao. Zatim sam ga vidio na juniorskom Final Fouru Eurolige kad je igrao za Zagreb. Činilo mi se kao da gledam Sabonisa među tim klincima. Od Darija sam očekivao puno više, a zašto se to nije dogodilo, teško mi je analizirati i objasniti.

Jabari Parker, momak od kojeg se očekivalo da će biti superstar, ovo je ljeto napustio Boston i došao u Barcelonu. Događaju se situacije da se talent nikad ne razvije do kraja. Dario ima jedan veliki problem. NBA se danas igra s puno šuteva za tri poena. Stretch four, stretch five...

Bucksi su osvojili naslov sa stretch five jer Brook Lopez praktički nije ni ulazio u reket, već je šutirao za trice i imao više pokušaja od većine bekova u ligi.

Danas je takav trend u NBA ligi, a Dario nije konzistentan šuter za tri poena i tu vidim jedan od problema, ali sigurno nije jedini. Mogu samo reći da sam bio njegov veliki i vjerni navijač i žao mi je što svoj potencijal nije razvio do kraja. 

Slučaj ''neprilagođenog'' Marija Hezonje?

Također ulazi u kategoriju igrača koji nisu do kraja razvili svoj talent. Ponavljam, ni Dario ni Mario nisu jedini slučajevi, ali mi ih logično gledamo s puno više pažnje jer su naši. Tko zna koliko Amerikanaca i Europljana je doživjelo istu sudbinu. Ne uspije svatko u NBA-u i ne uspije svatko razviti svoj talent do kraja.

Nakon odlaska iz Atlante vratili ste se u Tel Aviv, gdje ste s Maccabijem uzeli drugi naslov prvaka Izraela, a zatim ste se vratili u NBA, gdje ste radili kao pomoćni trener u Memphisu. Zbog čega ste odmah iduće sezone napustili Ameriku i otišli u Kinu, koja je, složit ćete se, nekoliko stepenica niži rang?

U životu nekad dođu ponude koje je vrlo teško odbiti. Naravno da sam bio svjestan da se vraćam nekoliko koraka unatrag i da na neki način dovodim u pitanje svoju reputaciju, ali ugovor koji sam dobio u Shanghaiu bilo je teško odbiti. Je li to bila greška, ne znam, ali kako sam maloprije rekao, u životu postoje usponi i padovi, dobre i loše odluke, ali najvažnije je da je kontinuitet stalan.

No rijetki su treneri koji u karijeri ne donesu neku lošiju odluku i koji nemaju padova. Maloprije sam pričao o Obradoviću. Željko se nakon Eurobasketa 2005. zauvijek ostavio reprezentacije. Njegovi i moji motivi s reprezentacijom su bili drugačiji, ali čitava situacija je bila prilično slična. 

Prije pet godina Igor Kokoškov je postao prvi europski glavni trener jednog NBA kluba. Ljetos je Darko Rajaković postao drugi. Znači li to da Amerikanci pomalo mijenjaju svoju percepciju europskih trenera?

Zabluda je da Amerikanci ne vole europske trenere, da njima trebaju samo europski igrači, ali ne i treneri. To su apsolutne gluposti. Ako postoji jedna zemlja na svijetu koju nimalo ne interesira tko si i odakle dolaziš, već samo koliko znaš, onda je to Amerika.

Prije nego što je Kokoškov u Sunsima postao prvi head coach, rekao sam da je pitanje dana kad će Europljanin biti na klupi NBA kluba. To nije mogao nitko zaustaviti, ali sam dodao da taj Europljanin godinama mora živjeti i raditi u Americi. Upravo se to dogodilo u oba slučaja. I kod Kokoškova i kod Rajakovića.

Američka filozofija košarke, treninga, priprema i analiza nema nikakve veze s europskom. Da biste upali tamo, morate biti dio njih, dio tog sustava, godinama učiti, imati njihov mindset, morate naučiti razmišljati na američki način. Kokoškov i Rajaković su najbolji primjeri.

Uzmimo usporedbu Rajakovića i Obradovića. Nikakve poveznice tu nema, ali Darka kad su zvali na intervju, on je došao. Željko nije želio. I to je to. Malo ljudi zna da je Duda Ivković dobio ponudu od Denver Nuggetsa kad je GM bio Kiki VanDeWeghe.

Pitali su ga bi li želio biti pomoćnik glavnom treneru s opcijom da postane glavni trener jednom kad head coach ode. Odbio je. Kad mi je to rekao, rekao sam mu da je šteta što nije otišao, ali Duda je tada bio jedan od najboljih europskih trenera i potpisao je onaj čuveni ugovor s CSKA.

Imate li ambicije vratiti se u NBA i jednog dana možda postati glavni trener?

To nije realno. Probao je Scariolo, nije prošlo. Probao je Messina, nije prošlo. Mislim da su tu godine bile presudne. Da sam davnih dana, kad sam trenirao Cibonu dobio priliku biti asistent u NBA ligi, onda bismo mogli o tome razgovarati. Sad, u mojoj 60. godini to nije realno.

Prošle godine sam se skoro vratio u Ameriku, imao sam ponudu, ali nisam je prihvatio jer me nije financijski zadovoljila. Odlučio sam nastaviti karijeru kao glavni trener. Sad se bavim Venecijom, čiji mi je projekt zanimljiv. Oko sebe sam okupio skupinu ljudi s kojima mi je svaki dan užitak raditi i želim Veneciju podići organizacijski na viši nivo.

Što će kasnije biti, ne znam. Ne znam hoću li ostati ili neću, ali sam maksimalno koncentriran samo na Veneciju. Čitav sam život bio ambiciozan, ali samo ti rezultat može dati sutra. Ako imaš momčad, a gledaš kamo bi dalje, to ti neće dati karijeru. 

Otkud Vi u projektu KK Dinamo, čiji ste počasni predsjednik?

Gotovo svi članovi Upravnog odbora bivši su košarkaši i skoro svi su nekad igrali u mojim selekcijama. Zadnji priključeni član je Zlatko Mateša jr., veliki košarkaški fanatik, sjajan poznavatelj košarke i velik zaljubljenik u Dinamo. Uglavnom, to su sve moji bivši igrači.

Ti ljudi su spasili kvartovski klub u Rudešu i tražili su način kako da idu naprijed. Priključio sam im se prije 13-14 godina i kontaktirali smo dosta bivših igrača, fanatika košarke sa željom da napravimo jedan drugačiji klub. Ljuti me kad se u medijima postojanje KK Dinama vezuje za krah Cibone.

Moram naglasiti da se mi ne želimo poistovjetiti s Cibonom, s njenim uspjesima, a još manje s neuspjesima. Osobno bih iz više razloga volio ponovno jaku Cibonu. Zašto? Zato što sam navijač svih hrvatskih klubova i smatram da bi uspon Cibone bio u interesu hrvatske košarke. Drugo i osnovno, zar ne bi bilo sjajno da u Zagrebu imamo derbi koji će doći pogledati pet tisuća ljudi?

Svaka čast ljudima koji danas vode Cibonu u ovim uvjetima i na žrtvi koju podnose, iz sveg srca im želim da uspiju, ali moram postaviti jedno pitanje - kako je moguće da jedan trener 12 mjeseci ne dobije plaću?

Ja ne mogu vjerovati da je to moguće. O čemu se tu radi? Kad je Sesar otišao iz Cibone, doveli su Jakšu Vulića za trenera. Želim mu puno sreće, ali me zanima kako je moguće licencirati novog trenera dok staroga nisi isplatio?

Ovaj intervju mogu iskoristiti za postaviti pitanje hoćemo li ikad urediti hrvatsku košarku i dovesti je do razine da tako nešto ne smije biti moguće. To su stvari o kojima Savez mora voditi računa. Šokirao sam se kad mi je na Upravnom odboru KK Dinama spomenuto da je Sesar kandidat za trenera.

Mislio sam da se šale. Rekao sam da je Josip trener Cibone i pitao sam kako može biti naš trener. Bio sam trener Cibone i znam što je Cibona. Kad sam čuo da se Josipovo ime spominje, zanimalo me po kojoj osnovi ga možemo dovesti. Rečeno mi je da nije plaćen. ''Molim, kako mislite nije plaćen?'' pitao sam.

Odmah sam ga nazvao i pitao ga o čemu se radi. Rekao mi je da nije plaćen 12 mjeseci. Nisam mogao vjerovati. Pitao sam ga zašto to radi, na što mi je odgovorio da mu je neugodno napustiti ekipu i igrače koje je on doveo, koji su došli na njegovo ime. Sve je to lijepo, ali to se tako ne radi.

Jednom se takve stvari kod nas moraju urediti. Naša trenerska organizacija se raspala. Svi ozbiljni košarkaški savezi u Europi imaju trenersku organizaciju, samo je mi nemamo. To su stvari koje Jasmin Repeša mora pod hitno početi sređivati. 

Tko je za Vas najbolji košarkaš svih vremena?

S naših prostora Dražen, a općenito bih se odlučio za LeBrona.

Ispred Jordana?

Da, i reći ću zašto tako mislim. Jordana nisam nikad imao priliku gledati uživo, LeBrona jesam. To što je Jordan napravio s Bullsima je fascinantno, ali sport ide naprijed. Košarka ide naprijed. Granice se pomiču, sve se pomiče. Postoje igrači koji su najbolji u svojim epohama.

Jordan i LeBron nisu nikad igrali jedan protiv drugoga tako da je besmisleno ih uopće i gradirati na taj način, ali mislim da je Jordan uz sebe imao puno bolje igrače nego što je u karijeri imao LeBron. Pippen, Grant, Kerr, Kukoč, Rodman po meni su bolji košarkaši nego što ih je LeBron imao. LeBron je imao dva top igrača, nikad tri. 

Jordan je bio franšizni igrač Bullsa sa šest naslova u šest finala, dok je LeBron inzistirao na trejdovima u momčadi koje su bile potencijalni favoriti za naslov (Miami) ili su stvarale ekipu za prsten (Lakersi). 

Tebi je bolji Jordan, meni LeBron. Glupo je da se sad ljutim na nekoga jer misli drugačije od mene. Nekome je najbolji hrvatski košarkaš Kukoč, meni je Dražen i to mogu vrlo jednostavno objasniti. Dražen je najbolji hrvatski igrač jer je promijenio mišljenje Amerike o Europljanima.

Drugo, Dražen jedini od svih igrača o kojima pričamo nije završio karijeru. Draženova priča nije bila završena. Njegova priča je bila korak do osvajanja NBA-a, odlaska u New York kod Pata Rileyja. Toni Kukoč je gigant, velikan, košarkaško čudo, zatim su tu Dino, Stojko i dalje da ne nabrajam, ali ako već moram odabrati jednog, onda je to Dražen.

Dražen je iz temelja promijenio Ameriku i mišljenje Amerikanaca o Europljanima. I prije Dražena su tamo igrali neki Europljani, ali nitko nije imao takav utjecaj kao on.

Jedno hipotetsko pitanje. Da uzmemo Bullse iz 1996. i stavimo ih na parket protiv Warriorsa iz 2016., tko bi pobijedio?

Warriorsi, a odgovor je jednostavan. Danas se igra sasvim drugačija košarka, igra se na pace, igra se na puno šutiranja za tri poena. Ondašnji igrači nisu bili tako precizni u šutu za tri poena.

Kažeš Bullsi ili Warriorsi? Uzmimo najboljeg tricaša Bullsa Kerra i Stepha Curryja i dajmo im isti broj pokušaja za tri. Curry bi ubacio puno više. Danas su igrači znatno brži, atletičniji, a obrana koja se onda igrala danas ne bi prošla.

U redu, tko bi pobijedio da se obrana igra prema pravilima iz 90-ih?

A valjda Bullsi jer bi pola Warriorsa zbog ozljeda moralo izaći. Gledajte, morate shvatiti da je danas NBA daleko najuspješnija sportska organizacija na svijetu. NBA je desetljećima iz godine i godinu nekim povremenim promjenama unaprjeđivala košarku i bogatila je.

Legendarni Dominique Wilkins mi je tri godine bio dopredsjednik u Hawksima i često bi me u čudu pitao da mu objasnim kako je moguće da neki igrač igra za 80 milijuna dolara.

Rekao sam mu da je to plod imidža i marketinga NBA lige. Danas je to tako, no to nije palo s neba. Da bi došla do razine kakvu vidimo danas, NBA liga morala je godinama mijenjati razna pravila i raditi sve ono što je košarku činilo ljepšom, boljom i atraktivnijom. 

Najbolja europska postava svih vremena?

Uh, teško pitanje. Tony Parker, Dražen, Kukoč, Nowitzki i Jokić.