U ZAGREBU je u 93. godini preminula Milka Babović, atletičarka, novinarka, sportska legenda.

Milka Babović rođena je 27. listopada 1928. u Skoplju. Školovala se kroz vihor rata u Sarajevu i Rumi, maturirala u Beogradu. U Zagrebu živi od 1948. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1963.) sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Govorila je engleski i njemački, služila se francuskim i ruskim.

Atletska reprezentativka Jugoslavije

Kao članica Mladosti, bila je atletska reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama (1953. u Dortmundu i 1957. u Parizu). Na EP u Bernu, 1954., bila je peta na 80 metara s preponama. Uz to, 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta rušila je državni rekord (u nekoliko disciplina), 26 puta bila je članica reprezentacije, 2 put prvakinja Balkana. U anketi Sportskih novosti gdje glasuju sportski novinari, triput je bila proglašena kao najbolja hrvatska sportašica, dvaput jugoslavenska.

Od 1949. bavi se sportskim novinarstvom kao vanjski suradnik. U početku piše za Narodni sport, kasnije sudjeluje u radijskom programu Radio Zagreba, a povremeno surađuje s Vjesnikom, Slobodnom Dalmacijom, Oslobođenjem i nizom drugih tiskovina. Iznimno cijeni i poštuje velikoga novinara Hrvoja Macanovića, za kojega kaže da ju je svemu što zna on naučio.

Prva sportska reporterka u Hrvatskoj

Od 1957. radi stalno na Radio Televiziji Zagreb, prva je sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske redakcije televizije i njezina prva urednica, ujedno prva urednica u cijeloj Euroviziji, surađuje u svim programima TV Zagreb. Pokrenula je prvo jutarnje vježbanje uz TV ekran (emisija Vježbajte s nama) 1958., a zajedno sa Žuži Jelinek u emisiji Porodica i domaćinstvo je organizirala prvu modnu reviju u studiju (tada je sve bilo uživo, nije bilo tehnologije koja bi to snimila).

Surađuje i na emisiji Pionirski mozaik (Mendo i Slavica) u dijelu o sportu. Nekoliko godina, od 1958. uređivala je emisiju TV Zagreba Telesport, koja se poput nekog javnog okruglog stola aktivno bavila tjelesnom kulturom i sportom. Mnogi znani sportaši, treneri, pedagozi, liječnici i političari progovarali su u emisiji o rekreaciji, vrhunskom sportu, opasnostima, ljepoti, o dopingu, o školskom sustavu tjelesne kulture, o dvoranama, o svemu sportski relevantnom.

Zaštitni znak TV prijenosa  

Zbog specifičnog načina komentiranja postala je zaštitnim znakom TV prijenosa umjetničkog klizanja.

Osim nebrojenih reportaža i javljanja sa svih sportskih događaja širom zemlje, kao reporter i komentator radi i na OI u Rimu 1960. i Muenchenu 1972., na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenoblu (1968.), a na ZOI u Sarajevu 1984. je zamjenica voditelja Press centra. Tijekom karijere kao komentator prati atletiku (6 EP), klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje. Za vrijeme OI u Lake Placidu 1980. radi kao instruktor EBU (Eurovizije) u obliku pomoći u organizaciji prijenosa s OI. Za potrebe OI u Sydneyu 2000.sudjeluje u izradi sustava za praćenje modernoga petoboja, a za Salt Lake City (ZOI 2002.) za potrebe sustava praćenja klizanja.

Istodobno s radom na TV Zagrebu sudjeluje i u drugim redakcijama, uređuje i rubriku o sportu u dječjem listu Smib (od 1970-1981.), suradnica je Plavoga vjesnika, a surađivala je i u drugim novinama i časopisima. Bila je koautor dijela Hrvatske opće enciklopedije (slova "H" i "I"), te članica uređivačkog odbora stručnog časopisa Povijest sporta (izlazio 1970-1999).

Predsjednica je Sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih novinara) od 1974.-1978., a aktivno je sudjelovala u organizaciji domaćinstva čak 2 kongresa AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara) u Dubrovniku (1970.) i Splitu (1978.). Do odlaska je bila aktivna članica HZSN-a.

U dva mandata bila je članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Od 1978 do 1982. u Izvršnom vijeću Skupštine grada Zagreba, kao izabrani građanin zadužena je za uvjete u osnovnim školama, a za vrijeme njezina mandata gradi se i prvi bazen uz školu, za obuku neplivača.

55 godina bavila se novinarstvom. Neumorna je bila i u penziji

Dvaput je članica žirija tada vrlo znanog i popularnog festivala sportskih filmova Zlatni prsten (naizmjence u Ženevi i Portorožu). Predstavljala je JRT i kao članica Eurovizijske sportske grupe u Ženevi. Od 1991. je u mirovini. Za HRT teletekst i nakon mirovine još nekoliko godina uređuje i piše kolumnu "Sportske zanimljivosti". Nekoliko sezona je sudjelovala u radu žirija u zabavnoj emisiji Ples sa zvijezdama"HRT-a, gdje je svojim velikim znanjem i iznimnim govorništvom ostavila veliki trag.

Od 2007. aktivno surađuje u pisanju za list Zagreb moj grad, napisavši gotovo 80 članaka iz povijesti. Teme su vezane uz sportove i događaje ili ličnosti gradskoga života (sanjkanje, streličarstvo, ženski nogomet, nogomet, šah, klizanje, kuglanje, sportsku arhitekturu, plivanje, atletiku, planinarstvo itd..). Pisala je i o Franji Bučaru, Zulejki Tućan, banu Josipu Jelačiću kao planinaru, o Žarku Dolinaru, Borisu Hanžekoviću...

Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, između ostalih: 1974. "Zlatno pero" Hrvatskog novinarskog društva; dobitnica je Ordena bratstva i jedinstva; 1977. Nagradu Grada Zagreba za promociju sporta i tjelesne kulture u radu s djecom, ženama i bolesnim osobama; 1994. za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara; 2002. Nagradu "Milan Grlović" HND-a, za iznimno ostvarenje; 2004. od HND-a za 55 godina bavljenja novinarstvom, 2014. godišnja, a 2018. i nagrada za životno djelo "Franjo Bučar".

Borkinja za prava žena

Cijeli život trudi se ukloniti predrasude prema ženama, u sportu i u životu. Piše, javno govori, sudjeluje u mnogim raspravama, posjećuje škole i drži predavanja o ravnopravnosti spolova, o kvaliteti i razvoju tjelesne kulture, o nužnosti bavljenja rekreacijom i vježbanjem, o dječjem sportu, o vrhunskim sportašima.

Nikad nije odbila sudjelovanje na "okruglim stolovima" s temama djece, sporta, kvalitete života, hendikepirane osobe, podučavanje, a sama je organizirala ili sudjelovala na više od 500 "usmenih novina" u osnovnim i srednjim školama. Njezine teze poput "sport je najjeftinija kozmetika" ili "bavljenje sportom je najbolja investicija u budućnost" preuzeo je i posebni program MOO-a za veće sudjelovanje žena i djece u sportskim aktivnostima.

Radila je i kao pomoćni trener, doslovce je nagovarala roditelje da djevojčice pošalju da se bave atletikom kako bi postale ne nužno vrhunske sportašice nego samosvjesne žene, majke, učiteljice...koje će same odlučivati o svojoj i o sudbini svoje djece. U svojem klubu HAAK "Mladost" bila je zadužena za organizaciju higijene, ponašanja i učenja. Uz ostale članove kluba koji su pomagali najmlađima, ona osobno je davala poduku iz kemije i književnosti. U to doba (polovica prošloga stoljeća) nije postojala ni kultura odlaska zubaru, na čemu je Milka Babović inzistirala i osobno vodila najmlađe članove zubaru i po potrebi liječniku.

Kao novinarka i urednica trudila se maksimalno poštovati zakone posla i etičke i moralne kriterije novinarstva. Često su ju mnogobrojni učenici (gotovo svi novinari Sportskog programa HRT-a koji su u redakciju došli do njezinog odlaska u mirovinu) opisivali kao strogu, no baš svaki će joj zahvaliti na tome, uvidjevši zbog čega se nešto radilo na "Milkin način", napisali su na stranicama HRT-a u oproštajnom tekstu o sportskoj heroini.