U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Pet tinejdžera, studenata prve godine, okupljenih u startnoj petorci Sveučilišta Michigan, senzacionalno je ušlo u finale u konkurenciji dvije-tri godine starijih igrača. Njihova pojava, ponašanje, stil odijevanja i način igre promijenili su košarku, zbog njih su se okretale stotine milijuna, pa i milijarde dolara, a njihova je ostavština izbrisana zbog nekoliko stotina tisuća.

POSLJEDNJIH godina sve više europskih, pa tako i hrvatskih mladih košarkaša odlazi igrati na američka sveučilišta, umjesto da se razvijaju u domicilnim klubovima. Ne samo zato što je tinejdžerima užasno teško probijati se u trenerove rotacije dok uprave svaku utakmicu doživljavaju kao da su na život i smrt, nego i zato što odnedavno u Americi mogu daleko više zaraditi.

Umjesto za džeparac u nekom lokalnom prvoligašu, od 2021. u NCAA-u mogu igrati za stotine tisuća, a najbolji i za milijune dolara, zahvaljujući uvođenju politike NIL (name, image, likeness), koji igračima omogućuje zaradu od vlastitog brenda, poput postotka od prodaje dresova ili naknade za korištenje svoje slike na promidžbenim plakatima.

Do 2021. NCAA je bila potpuno amaterska liga u kojoj su igrači bili "plaćeni" isključivo akademskim stipendijama, odnosno besplatnim studiranjem, koje onima s profesionalnim aspiracijama ionako nikad nije bilo prioritet. No, bilo koji drugi način zarađivanja sportašima studentima bio je najstrože zabranjen i kažnjiv, čak i ako se radi o izvjesnim najvišim izborima na NBA draftu.

Zbog jednog je takvog slučaja više od desetljeća iz povijesti bila izbrisana najlegendarnija košarkaška sveučilišna momčad svih vremena, generacija Michigan Wolverinesa u čijoj se startnoj petorci prvi put u povijesti koledž košarke našlo pet brucoša. Fab Five, ili Fantastična petorka, nije samo oduševljavala potezima na košarkaškom terenu, nego je i doslovno promijenila američku kulturu.

Biznis u kojem se vrte milijarde dolara

U neka davna vremena to je bila vrlo poštena trampa. Mladi ljudi mogli su se besplatno obrazovati na račun svog sportskog talenta, ali čak i najveće zvijezde imale su jednak status običnog studenta kao i budući odvjetnici, informatičari, političari ili burzovni mešetari, kao i igrači s ruba klupe koji su u momčadi kao rekreativci.

No, sveučilišna košarka u Americi je uvijek bila popularnija i od NBA lige jer svaka regija ima koledže kojima njihovi polaznici osjećaju pripadnost do kraja života i navijaju za njihove ekipe. Kad se u NCAA priču ozbiljnije uključila i televizija, to je postao biznis u kojem se vrte milijarde dolara. A oni koji su za to najzaslužniji - igrači - od toga nisu imali baš ništa.

Istovremeno, najbolji košarkaši većinom su bili crnci, najčešće oni koji su odrasli u siromaštvu i kojima je sport bio bijeg od bijede i kriminala. Na kampusu su, naravno, imali smještaj i obroke, osnovne životne uvjete, ali takvi klinci nisu imali novca za otići u kino ili izvesti djevojku van, pa makar bili najveće face na koledžu.

Zato je, unatoč strogim pravilima, bilo uobičajeno da im trener ili netko sličan "ispod stola" gurne koji dolar za džeparac, ali posvuda je bilo i takozvanih "boostera", ljudi koji su se "brinuli" o tim klincima, računajući na povratak ulaganja kad jednog dana izrastu u velike zvijezde.

Jedan takav tip bio je Ed Martin, koji nije utjecao na uspjehe i neuspjehe Wolverinesa na parketu, kao ni na njihov prerani raspad, ali istraga zbog jedne sitne prometne nesreće razotkrila je njegovu ulogu u njihovim životima, posebno glavne zvijezde Chrisa Webbera, i stvorila jedan od najvećih skandala u sveučilišnoj košarci ikad, koji je rezultirao brisanjem cijele generacije iz povijesti.

Karizmatični brucoši koji su promijenili izgled košarke

Michigan Wolverinesi jedini naslov NCAA prvaka osvojili su 1989. nakon neobične trenerske smjene uoči početka March Madnessa. Dugogodišnji trener Bill Frieder upravi je objavio da će od iduće sezone voditi drugo sveučilište, na što su ga ovi odmah otjerali i ustoličili njegova pomoćnika Stevea Fishera.

Fisher je na NCAA turniru neočekivano odveo momčad prevođenu budućom NBA zvijezdom Glenom Riceom do šest uzastopnih pobjeda i senzacionalne titule. Odlaskom te generacije momčad se mučila sljedeće dvije godine, ali na ljeto 1991. okupila je vjerojatno najtalentiraniju skupinu brucoša svih vremena.

Bilo je to vrijeme prije "one-and-done" ere u kojoj najbolji igrači nakon samo jedne godine odlaze u NBA, košarkaši su se na sveučilištima zadržavali dvije, a najčešće tri ili čak sve četiri godine. Brucoši su uglavnom bili u sporednim ulogama, a rijetka su sveučilišta u startnim petorkama imala više od jednog ili dvojice. University of Michigan (U-M) ih je imao svih pet.

Ta je petorka u dvije zajedničke godine dvaput odvela Wolverinese do velikog finala, a raspala se nakon što je Chris Webber, shrvan pogreškom koja ih je odvela do drugog uzastopnog poraza u utakmici za naslov, odlučio napustiti "braću" i otići u profesionalce.

U te dvije godine Fab Five nije samo plijenio potezima na parketu, nego i zajedničkom karizmom, trash-talkom, poveznicama s poznatim reperima usred hip-hop revolucije u Americi te dugačkim vrećastim hlačicama, crnim tenisicama i čarapama koje su uveli u modu i promijenili košarkaški dress-code, poslavši "vruće hlačice" iz osamdesetih u povijest.

Ti su dečki bili istinske zvijezde - ne u rangu Michaela Jordana i njegovih kolega iz Dream Teama, ali odmah stepenicu ispod. Punili su dvorane po cijeloj Americi, čekale su ih mase histeričnih fanova, suveniri s njihovim i Michiganovim obilježjima prodavali su se posvuda. A oni od svega toga nisu imali ništa.

Sve je pokrenula smrt jedne bake

Nakon što je osvojio naslov kao "slučajni" trener s momčadi koju je netko drugi okupio, Steve Fisher morao je dokazati da je sposoban za ništa manje važan dio posla sveučilišnog trenera - regrutaciju novih talenata od kojih će stvoriti sljedeću šampionsku momčad. A nakon loše sezone 1990./91. i odlaska ostataka Friederove momčadi, infuzija svježe krvi bila je neophodna.

Amerikanci u sportu imaju rang-liste za sve, pa tako i za najbolje srednjoškolske košarkaše, odnosno sveučilišne regrute. Broj jedan na listi bio je Chris Webber, krilni centar i lokalni dečko iz Detroita, koji im je u startu bio najveća i najlogičnija želja, ali ne i prva meta. Juwan Howard bio je četvrti na listi, Jalen Rose deveti, Jimmy King 11., a Ray Jackson nešto ispod njih, na 46. mjestu.

"Mnogi su govorili da nam Webber mora biti prva meta, ali ja sam ih uvjeravao da moramo prvo krenuti po Juwana Howarda jer mislim da želi doći, a s njim bismo imali bazu klase regruta koja bi nam omogućila da budemo uspješni čak i ako izgubimo Webbera", rekao je pomoćni trener Brian Dutcher u izvrsnom dokumentarcu Fab Five iz ESPN-ova serijala 30 for 30, koji je režirao Jason Hehir, isti čovjek odgovoran za Posljednji ples o Michaelu Jordanu i Chicago Bullsima.

Howard je odrastao na zloglasnim ulicama južnog Chicaga, a odgojila ga je baka jer su ga roditelji dobili premladi i nisu se znali brinuti za njega. Baka i osjećaj obiteljske prisnosti bili su mu najvažniji na svijetu. I baš te zime kad ga je Michigan pokušavao regrutirati, baka je iznenada preminula od srčanog udara.

Howard je bio šokiran i shrvan, ali kad je na sprovodu vidio trenere Fishera i Dutchera, koji su došli samo biti uz njega, znao je da je pronašao novu obitelj i pristao doći na Michigan. Ne samo da je došao nego se aktivno uključio u regrutaciju ostalih novaka.

Upravo je Howard najzaslužniji za pristanak sljedećeg s popisa. Jimmy King, eksplozivni bek iz Teksasa, upoznao je Howarda ranije te sezone, dok se nijedan od njih nije bio odlučio gdje će nastaviti karijeru. King je imao dobru ponudu Kansasa, ali Fisher je zamolio Howarda da razgovara s njim.

"Bio je neumoran, zvao me svakog dana", rekao je King u jednom podcastu prošle godine. "On je bio najzaslužniji za moj dolazak, a nakon toga i za Raya Jacksona." U ESPN-ovu dokumentarcu ispričao je kako je nazvao Fishera da ga obavijesti kako dolazi, na što je ovaj počeo vrištati od uzbuđenja. "Samo sam gledao u telefon u nevjerici da je netko toliko sretan što dolazim."

"Juwan je bio mastermind. On je nazvao Jimmyja i mene i uvjeravao nas da možemo napraviti nešto posebno", otkrio je Jackson, još jedan Teksašanin, možda ne tako razvikan krilni igrač, ali brži i atletičniji od svih članova Fantastične petorke.

Većini sveučilišta već bi to bila fantastična žetva srednjoškolskih talenata, ali Michigan je imao luksuz da je ovu trojicu zakapario vrlo rano i imao dovoljno vremena da krene i po ostatak petorke. Dvojac domaćih zvijezda iz Detroita bio je šlag na torti.

Najbolji igrač SAD-a i najbolji igrač najbolje momčadi SAD-a

Jalen Rose imao je košarkaške gene. Otac mu je bio Jimmy Walker, prvi izbor NBA drafta 1967. i dvostruki All-Star. Napravio je dijete njegovoj majci Jeanne i nestao iz njenog života. Ipak, upotrijebila je početak njegova imena James i imena svog brata (Leonard) kako bi sina nazvala Jalen. Iako su se vjerojatno i drugi roditelji sami sjetili te kombinacije, Rose je još uvjeren da je on originalni Jalen, što je danas vrlo popularno ime u Americi.

Rose je odrastao u Detroitu i išao u srednju školu Southwestern, gdje je igrao s drugim budućim NBA igračima Voshonom Lenardom i Howardom Eisleyem. Kad su se sastavljale momčadi najboljih srednjoškolaca, igrao je s Chrisom Webberom, koji je pohađao školu Detroit Country Day. Webber nije bio samo najbolji srednjoškolski igrač u državi Michigan, nego u cijelom SAD-u.

Atletični centar dugačkih ruku, lagana koraka i bekovske tehnike bio je strah i trepet na oba kraja terena, najnagrađivaniji i najregrutiraniji igrač nacije. Premiju je opet osigurao Juwan Howard, koji ga je non-stop zivkao i maltretirao dok ovaj nije objavio da će postati Wolverine.

Rose je pak bio preko dva metra visok razigravač, koji je te godine vodio Southwestern do drugog uzastopnog naslova državnog prvaka i epiteta najbolje momčadi u cijelom SAD-u, nekoliko dana nakon što je Webber objavio da dolazi na Michigan. Poslije finalne utakmice Rose je objavio da im se pridružuje i on.

Michigan je osigurao pet vrhunskih srednjoškolaca iste godine, sve zahvaljujući ideji da prvo krenu po Howarda, koji je odradio golem dio regrutacijskog posla te ljudskoj odluci trenerskog stožera da ode na sprovod njegove bake i pokaže mu koliko im je stalo do njega.

Michigan je slavio veličanstvenu žetvu, čak je angažirao Roseova srednjoškolskog trenera Perryja Watsona za pomoćnika, ali nitko nije znao da će s njima i Webberom u neobičnom paketu doći i Ed Martin.

Tko je uopće taj Ed Martin?

Martin, poznatiji kao Big Ed, bio je umirovljeni autoelektričar i Watsonov dugogodišnji prijatelj. Dolazio je na treninge Southwesterna i stalno bio uz ekipu, donosio igračima osvježavajuća pića i užine, povremeno vodio cijelu momčad na ručak ili večeru. Bio je tip koji je volio košarku i želio pomagati mladim talentima, kupio bi im tenisice ako su se stare poderale i gurnuo im poneki dolar za džeparac.

Pomagao je Watsonu i u regrutiranju u školu, ali kad je trener pokušavao dovesti Webbera, Martin je supertalentiranom klincu savjetovao da radije ode u privatnu školu Detroit Country Day, što je ovaj i poslušao. Osim o klincima sa Southwesterna, Martin se tijekom cijele srednje škole tako "brinuo" i o Webberu.

Postao je vrlo blizak sa svim tim mladim igračima, upoznao se s njihovim obiteljima, savjetovao ih o životu, karijeri, pa i izboru sveučilišta. Najveće zvijezde, Eisley i Lenard, na koledž su otišle godinu prije Rosea (i posljedično Watsona), pa je raspad veličanstvene generacije značio i kraj Martinove povezanosti sa Southwesternom.

No, budući da su se njegovi "glavni klinci" Webber i Rose upisali na U-M, Martin je dobio priliku proširiti krugove na sljedeću razinu te se brzo sprijateljio i s ostatkom Fantastične petorke. No, Watson se morao odreći njihova prijateljstva jer je znao da ne može kontrolirati Martinovu širokogrudnost prema igračima, a zbog strogih NCAA pravila o amaterizmu, nikako ga se nije smjelo dovesti u vezu sa sveučilištem, odnosno njim kao trenerom.

"Nakon upoznavanja shvatili smo da su nam njegova vrata uvijek otvorena ako išta zatrebamo, makar samo razgovarati. Ponekad bi se pojavio na utakmicama ili uokolo, samo bi pitao je li sve u redu i tretiraju li nas dobro", prisjetio se Jimmy King.

Odbili su "vruće hlačice" i promijenili sve

Petorici brucoša mediji su odmah skovali nadimak Fab Five, ali njima nije najbolje legao, oni su sebe nazivali Five Times, pisali taj nadimak 5Xs i čak osmislili simbol - od pet prstiju na ruci, prekrižili bi kažiprst i srednjak u oblik slova X.

Iako nisu od prve utakmice bili i startna petorka, njihovim prvim danom na Sveučilištu Michigan započela je revolucija. Možda još nije bilo jasno da će igrati drukčije nego drugi, ali vrlo brzo su počeli drukčije izgledati.

Početak devedesetih obilježio je snažan rast hip-hop kulture u Americi, koji se među ostalim odlikovao stilom oblačenja kojim dominira široka odjeća. Iako možda nije bila osnovna ideja izgledati kao reperi, začas su se počele povlačiti paralele. 

Do tada je dress-code u košarci podrazumijevao kratke hlačice, koje bi se danas možda smatrale i nepristojnima jer previše otkrivaju i jer su prikladnije za plažu nego košarkaški teren. Jalen Rose bio je prvi koji ih je odbacio.

"Uvijek sam mrzio te kratke hlačice. Prvog dana kad smo dobili dresove, uzeo sam najveće hlačice. Problem je bio u tome što su one bile predviđene za centra Chipa Armora. Bog ga blagoslovio, pristao je prepustiti mi ih", ispričao je Rose za ESPN-ov dokumentarac.

Uskoro su igrači kolektivno otišli k treneru i pitali ga da svima omogući donje dijelove dresova koji sežu do ispod koljena kako bi se osjećali ugodnije i udobnije. Fisher je pristao, uz "uvjet" da mu u njima dobiju puno utakmica. A oni su ga ispunili.

Michigan je dobio prve četiri utakmice s Webberom, Roseom i Howardom kao starterima, a onda im je raspored donio okršaj s braniteljima naslova i najboljom sveučilišnom momčadi te ere - naširoko preziranim Duke Blue Devilsima predvođenima najomraženijim koledž igračem u povijesti Christianom Laettnerom.

"Mislio sam da je Laettner precijenjeni pizdun dok nisam zaigrao protiv njega. Bio je stvarno dobar", rekao je Rose. Moćni Blue Devilsi u prvom su poluvremenu igrali kao šampioni i stvorili prednost od 17 poena, ali ponosni klinci s Michigana, nošeni zaglušujućim urlicima s tribina, vratili su se i pali tek u produžetku. Amerika je shvatila da se stvara nešto posebno.

Kad su prvi put startali zajedno, postigli su sve koševe

U siječnju je i Jimmy King upao u startnu petorku, a u veljači je Fisher konačno u nju postavio i Jacksona, iako se nekoliko mjeseci ranije zakleo da neće startati s petoricom brucoša.

"Počeli smo igrati uspavano, i na utakmicama i na treninzima. Smatrao sam da trebamo nešto učiniti da razdrmam momčad i vratim uzbuđenje u nju", objasnio je Fisher svoju odluku na utakmici protiv Notre Damea. Do početka 1970-ih brucoši nisu ni smjeli igrati za sveučilišne momčadi, a sada su prvi put u povijesti svi starteri jednog koledža bili studenti prve godine.

Jackson je odigrao sjajnu utakmicu i opravdao uvrštenje u petorku, a petorica brucoša postigla su baš sve poene Michigana u pobjedi 74:65. "Stigli smo i ne idemo nikamo", poručio je Howard nakon pobjede.

Naravno, medalja je imala i drugu stranu. Zamislite kako su se osjećali stariji igrači Michigana kad su ih petorica klinaca istisnula iz startne petorke i bacila u drugi plan. A bilo je u toj momčadi dobrih igrača, poput centra Erica Rileya, koji je pet godina igrao u NBA-u i kao rookie osvojio prsten s Houstonom. Bio je tamo i Rob Pelinka, bijeli šuter koji se kasnije više proslavio kao agent Kobea Bryanta, a nakon njegova umirovljenja postao je generalni menadžer LA Lakersa, što je i danas.

"Nije nam bilo svejedno, ali morali smo prelomiti, nismo mogli dopustiti da se svlačionica pretvori u 'mi protiv njih', nego pronaći način da izvučemo najviše iz našeg iskustva i njihovog talenta i atletizma", rekao je Pelinka.

I pronašli su ga. Michigan je u kratkom razdoblju postao najomiljenija momčad Amerike koju su svi željeli gledati, no nitko nije očekivao da će već u prvoj sezoni napraviti nešto veliko. Na NCAA turnir ušli su s omjerom 20-8 kao petnaestorangirana momčad nacije i šesti nositelj regije. 

Muhammad Ali i Bill Cosby kao inspiracija

Među velikim fanovima Fab Fivea bio je i legendarni boksač Muhammad Ali, koji je odsjeo u istom hotelu i pozvao ih u svoju sobu na druženje prije početka turnira. Bill Cosby, dok je još bio najveća crnačka televizijska zvijezda, a ne osuđeni seksualni prijestupnik, poslao im je pismo u kojem im je poželio sreću i obećao da će ih pozvati u svoj show ako izbace njegovo nekadašnje sveučilište Temple i odu na Final Four.

Iako se ispostavilo da je taj posljednji dio pisma trener Fisher izmislio kako bi ih motivirao, bila je to velika inspiracija za klince s Michigana, koji su prvo sredili Temple, a zatim i East Tennessee State. Nakon tijesne pobjede nad Oklahoma Stateom, čekao ih je prvi nositelj regije Ohio State, koji ih je dvaput pobijedio u osnovnom dijelu sezone. 

Ne i treći put, Michigan je u neizvjesnom okršaju nakon produžetka slavio 75:71 i senzacionalno izborio Final Four u Minneapolisu. Jaki Cincinnati pao je gotovo identičnim rezultatom, a Wolverinese je u velikom finalu čekao moćni Duke.

Bio je to okršaj potpuno različitih svjetova. Duke je imao ugled sveučilišta za privilegirane bijelce, prevođen fantastičnim Laettnerom i legendarnim trenerom Mikeom Krzyzewskim, koji je zagovarao kontroliranu, taktičku, za prosječne gledatelje dosadnu košarku. S druge strane, Fisher je svojim klincima dao veliku slobodu, a oni su kreativnošću i atletizmom zatekli favorizirane Blue Devilse.

Laettner je u prvom poluvremenu igrao najgoru utakmicu sezone, ali nakon motivacijskog govora suigrača Bobbyja Hurleya u svlačionici, vratio se u formu najboljeg sveučilišnog košarkaša, preuzeo kontrolu nad utakmicom i odveo Duke do uvjerljive pobjede 71:51. Blue Devilsi su zabili u svakom od posljednjih 12 napada.

Iako im je poraz teško pao, Fantastična petorka bila je svjesna da je izgubila od bolje momčadi i spremna na novi pokušaj iduće godine. "Svi to kažu, ali mi smo u to zaista vjerovali", rekao je Rose. 

Kao brucoši, napravili su senzaciju plasmanom na Final Four. Kao igrači druge godine, senzaciju su mogli napraviti samo ako to ne ponove. Uostalom, Laettner je otišao u NBA, Dukeova šampionska generacija se raspala, a oni su ostali zajedno, s godinom golemog iskustva za sobom. No, druga je godina donijela još jednu veliku razliku.

Milijarde svima, samo ne njima

Protivno njihovoj volji, nakon neočekivano dugačke sezone trener Fisher cijelu je momčad poveo na dvotjedni izlet u Europu, gdje su igrali protiv lokalnih momčadi pred punim tribinama. Na tom su se izletu počeli osjećati kao profesionalci, a ne studenti, po svemu osim po onome što profesionalce čini profesionalcima - zaradi.

Prodaja ulaznica, dresova, suvenira i raznih proizvoda s obilježjima Michigana, među kojima su čak bili i parfemi, generirala je velik novac. Crni klinci diljem SAD-a su ih obožavali, poistovjećivali se s njima i željeli biti kao oni, nositi crne Nikeove brendirane tenisice i crne čarape koje su uveli u modu, slušati iste repere...

Kad je Michigan 1989. osvojio naslov prvaka, u toj je sezoni sveučilište zaradilo 1.6 milijuna dolara od suvenira. Nakon prve sezone Fab Fivea, samo tri godine poslije, zarada je premašila 10 milijuna. Kad se uz to doda da je NCAA 1991. potpisala sedmogodišnji televizijski ugovor koji je prvi put dosegnuo milijardu dolara, potpuno je jasno da su od sveučilišne košarke zarađivali svi osim onih koji su je činili popularnom.

Kobni time-out

Na parketu Wolverinesi su opravdavali ulogu favorita i izborili NCAA turnir kao prvi nositelji regije s omjerom 26-4. Iako su se u drugom krugu protiv UCLA-a pošteno namučili i prošli tek nakon produžetka, a nisu briljirali ni na sljedeće dvije utakmice, prošli su na Final Four, a zatim protiv najozbiljnijeg konkurenta Kentuckyja, također nakon produžetka, izborili drugo uzastopno finale.

Za razliku od prethodne godine, kad su protiv Dukea bili potpuni autsajderi, ovaj put osjećali su da su puno bolja momčad od North Caroline i da su glavninu posla obavili protiv Kentuckyja. Vjerovali su da je naslov njihov.

"Bio bih potpuno shrvan da izgubimo, to bi me slomilo", priznao je novinarima Webber uoči finala. A kad je utakmica krenula u neželjenom smjeru, to se vidjelo.

Tar Heelsi su, predvođeni bijelim centrom Ericom Montrossom, prihvatili ulogu autsajdera, krenuli čvršće, borbenije, agresivnije te stvorili prednost koju su održavali do završnice, dok su Webberova igra pod košem i vanjski šutevi Roba Pelinke držali Michigan u rezultatskoj blizini.

Do kraja je ostalo 46 sekundi, a Michigan je smanjio na minus tri, nakon čega je Steve Fisher pozvao zadnji time-out. Odmah nakon što su se vratili na parket, Tar Heelsi su napravili grešku u izvođenju i izgubili loptu. Webber je uhvatio Roseov promašaj i smanjio na minus jedan. Na drugoj je strani Pat Sullivan pogodio samo jedno slobodno bacanje i Michiganu je ostalo 19 sekundi da izbori produžetak ili pobjedu.

Loptu je uhvatio Webber i prvo, neodlučan hoće li dodati ili sam povesti napad, napravio korake koje suci nisu primijetili. Umjesto da doda razigravaču Roseu, odlučio je sam prenijeti loptu na protivničku polovicu, gdje su ga dočekala dva igrača North Caroline i počela ga usmjeravati prema rubu terena.

Stjeran u kut, Webber je panično pozvao time-out, potpuno zaboravivši da Michigan na njega više nema pravo. Tehnička greška, dva slobodna bacanja i posjed za North Carolinu, utakmica je bila gotova. Michigan je opet izgubio finale, ovaj put kao favorit, zbog bizarne mentalne pogreške svog najboljeg igrača.

Iako je Fisher na onom time-outu 46 sekundi prije kraja naglasio da im je to zadnji koji imaju, što su brojni igrači potvrdili, nisu svi bili svjesni te činjenice. Najnormalnija je stvar da u takvim situacijama igrač, što zbog manjka kisika u mozgu u završnici naporne bitke, što zbog zaglušujuće buke u dvorani, prečuje ili jednostavno ne procesira informaciju.

Potvrđuju to i snimke koje su pokazale da je netko s klupe Michigana signalizirao Webberu da nazove time-out, a par ljudi je i zapljeskalo kad ga je pozvao. Nije Webber bio jedini koji nije bio svjestan situacije, ali on je bio taj koji je napravio kobnu pogrešku, ne samo pred 20.000 ljudi u dvorani nego i pred 35 milijuna pred TV-ekranima, i koštao svoju momčad naslova.

Slomljeni Webber nije se mogao vratiti

Kako je i najavio, Webbera je poraz shrvao, slomio se, u naletu bijesa bacio stolicu u zaštitnu ogradu na putu prema svlačionici. Drhtao je dok je nevoljko koračao prema sobi punoj novinara kojima je, odsutan duhom, procijedio tek nekoliko riječi. Plakao je u majčinu naručju u momčadskom autobusu, u koji su prvi put u povijesti pustili nekog roditelja.

Iako je bilo potpuno jasno da je pogriješio, suigrači su pokušavali izvući Webbera iz psihološkog ponora, ali svi su bili svjesni da je tim porazom njihova zajednička priča završila. 

Webber je znao da će biti izabran kao prvi ili drugi na draftu ako odluči napustiti sveučilište, a silno je želio u profesionalce jer mu je bilo dosta žicanja novca dok drugi na njegov račun okreću milijune. Mitch Albom, novinar Detroit Free Pressa, u dokumentarcu je otkrio točan trenutak kad je znao da Chris napušta Fab Five i odlazi u NBA.

"Prošli smo kraj izloga u kojem se njegov dres prodavao za 75 dolara. Trenutak prije pitao me da mu posudim za pizzu ili benzin. Naravno, nisam mogao, ali svejedno je pitao. Kad je vidio dres, samo je odmahnuo glavom: 'Oni to prodaju za 75 dolara, a ja moram žicati novac za benzin.' Bilo mi je jasno da se neće vratiti."

Zaista, samo tjedan dana nakon kobnog time-outa, Webber je objavio da izlazi na draft, na kojem ga je kao prvog izabrao Orlando Magic i odmah razmijenio u Golden State Warriorse za Pennyja Hardawaya. Fantastična petorka postala je fantastična četvorka koja više nije tako fantastična.

Michigan je 1994. bez Webbera zapeo na posljednjem koraku prije Final Foura, nakon čega su mu se u NBA-u pridružili Rose i Howard. King i Jackson ostali su na koledžu sve četiri godine, na posljednjoj su bili sukapetani i najbolji igrači uz brucoša Mauricea Taylora, ali bez glavne trojke Michigan je ispao u prvom krugu NCAA turnira.

Taylor je, međutim, igrom slučaja postao razlog zašto se priča o Fantastičnoj petorci nastavila tri godine nakon što je Webberovim odlaskom naizgled završila.

Sudbonosna prometna nesreća

Taylor je 17. veljače 1996. izgubio kontrolu nad vozilom vraćajući se na kampus. U Ford Exploreru, koji je završio na krovu, bili su i drugi košarkaši Michigana te Mateen Cleaves, srednjoškolac kojeg je sveučilište pokušavalo regrutirati za iduću sezonu. Vodili su ga po cijelom gradu i vrbovali ga zabavljajući se s njim.

Zbog prometne nesreće pokrenuta je istraga koja je pokazala da je jedna od stanica turneje po gradu bila kuća Eda Martina. Sveučilište je otvorilo istragu o Martinovoj povezanosti s njihovim košarkašima, pet godina nakon što se počeo pojavljivati, nakon dolaska Webbera i Rosea.

I kad su oni otišli u NBA, Martin je ostao uz nove generacije Wolverinesa i brinuo se o njima kao i o desecima, možda i stotinama mladih košarkaša prije njih. No, ispostavilo se da su neki od njega imali i puno veće koristi od povremenog džeparca ili novog para cipela.

Ispostavilo se da je Chris Webber bio jako dobar glumac. Iako je cijelo vrijeme kukao kako nema za hranu i gorivo, istraga je pokazala da je u razdoblju od pet godina, tijekom srednje škole i koledža, od Martina posudio ukupno 280.000 dolara. 

Kasnije zvijezde Wolverinesa također su dobile vrlo osjetne svote. Robert Traylor, koji je u prometnoj slomio ruku i propustio ostatak sezone, od Martina je posudio 160.000 dolara, Taylor 105.000, a njihov ondašnji suigrač Louis Bullock 71.000 dolara.

Iako to samo po sebi ne bi smjelo biti ništa sporno jer Martin nije imao formalne veze sa Sveučilištem Michigan, a pomagao je i drugim klincima, istraga ga je povezala sa starim prijateljem Fisherom. Trener je od starta baš zbog ove mogućnosti nastojao sakriti svoje poznanstvo s njim, ali nije sakrio tragove ostavljanja besplatnih ulaznica za Martina, kao ni telefonskih razgovora.

Bilo je to dovoljno da izbije skandal i da se Martina proglasi Michiganovim "boosterom" zaduženog za plaćanje igrača, što je najstrože zabranjeno prema donedavnim licemjernim NCAA regulativama.

Praonica novca

"Najveća zabluda o Edu Martinu je da se brinuo samo o zvijezdama", rekao je Jalen Rose. "Brinuo se o svim klincima, a nekolicina nas postali smo zvijezde."

I to je točno ono na što je Martin računao. Ni od koga ništa nije tražio zauzvrat, znao je da većina te djece neće postati ozbiljni košarkaši, ali podrazumijevao je da će ga se oni koji uspiju i završe u NBA ligi sjetiti i vratiti mu kad budu imali prilike.

Njegova logika bila je jasna, samo, otkud umirovljenom autoelektričaru novac da ga samo tako dijeli, pogotovo kad se počne govoriti o stotinama tisuća dolara?

Stari Ed, dok je bio mlađi Ed, usput je radio u ilegalnoj kladionici, sakupljao uloge od sudionika i uzimao proviziju. Trajalo je to godinama, a kako su "šefovi" odumirali ili se povlačili, s vremenom je hijerarhijski napredovao i tijekom osamdesetih naslijedio cijeli biznis.

Ulaganje u mlade košarkaše svakako je bilo plemenito, ali zapravo se radilo o najobičnijem pranju novca. Podijelio bi ga tim klincima, kupio im što im je trebalo, platio im hotelsku sobu za zabavu s djevojkom, ali pomagao je i njihovim obiteljima, plaćao im avionske karte ili čak pomagao s pologom za stan. A ako mu jednog dana vrate, novac je čist.

Zato je priča dobila nastavak na sudu. Optužbe protiv većine igrača su odbačene nakon njihovih svjedočenja u kojima su priznali da su od Martina primili veće ili manje iznose novca. No Chris Webber, koji je uzeo najviše, odbijao je priznati takvu vrstu odnosa sa svojim mecenom, odgovarajući da se "ne sjeća" i da "misli kako nikad nije primio" sporne darove.

U rujnu 2002., kad je već bio dugogodišnja NBA zvijezda i četverostruki All-Star, protiv Webbera i članova obitelji podignute su optužnice za krivokletstvo i ometanje pravde. Martin i njegova supruga ranije iste godine dočekali su kraj suđenja pod optužbama za vođenje ilegalne kladionice, pranje novca i urotu za pranje novca, ali nakon nagodbe sve su optužbe odbačene, osim posljednje, koju je Martin priznao.

Dok je čekao izricanje kazne, Martin je u veljači 2003. preminuo od plućne embolije. Njegova smrt kao da je zadovoljila tužiteljstvo, koje je odlučilo arhivirati i Webberov dio priče. NBA zvijezda u konačnici je priznala da je od Martina posudila 38.200 dolara i vratila mu ih.

Iako mu je u startu prijetilo maksimalno 25 godina zatvora ako ga se proglasi krivim po svih pet točaka optužnice, Webber se provukao sa - za NBA zvijezdu simboličnom - novčanom kaznom i 330 sati društveno korisnog rada. NBA ga je suspendirala na osam utakmica, ali samo za tri zbog slučaja krivokletstva, a na pet zbog pada na nekom dopinškom testu.

Trener je dobio otkaz, a Michigan se odrekao svoje povijesti

Najveća pojedinačna žrtva slučaja tako je ispao trener Steve Fisher, koji je još 1997. dobio otkaz na Michiganu nakon otkrivene povezanosti s Martinom. A najveća posljedica skandala bile su sankcije koje je U-M sam sebi nametnuo.

Osramoćeno sveučilište samo je sebe suspendiralo iz doigravanja 2003., iako su svi upleteni igrači odavno bili otišli u profesionalce. Ali, u strahu od gubitka amaterskog statusa koje im daje pravo natjecanja u NCAA-u, izbrisalo je iz povijesti sve rezultate, rekorde i uspjehe ostvarene u razdobljima u kojima su igrala četvorica koja su uzela najveći novac, dakle i obje sezone legendarnog Fab Fivea. Odmah na dan objave te odluke, skinuti su banneri posvećeni finalima 1992. i 1993., koji su visjeli pod krovom dvorane. 

Deset godina poslije U-M je ukinuo odluku da se odriče četvorice igrača koja su ga osramotila, ali banneri nisu vraćeni. Ondašnja predsjednica Mary Sue Coleman tada je rekla da ni neće, dok god je ona na čelu sveučilišta. Dužnost je napustila 2022., ali bannera i dalje nema.

Webber je u Kući slavnih, Howard se ogrebao za dva prstena, a Rose još sanja Kobea

Legendarna generacija brucoša oduševljavala je Ameriku početkom devedesetih, imala je značajnu ulogu u američkom društvu i posebno crnačkoj kulturi, ali tri desetljeća poslije i dalje je okaljana zbog skandala s kršenjem pravila koja danas više ne postoje.

Fantastična petorka u dvije zajedničke godine nije osvojila naslov, iako mu je oba puta bila bolno blizu, a onda krenula u vlastite avanture.

Webber je ostvario najveću karijeru, pet puta bio All-Star i imao nekoliko fantastičnih sezona u Sacramentu, s kojim je došao na prag NBA finala, samo da bi suci pogurali LA Lakerse s Kobeom Bryantom i Shaquilleom O'Nealom. Za 15-godišnju NBA karijeru 2021. je nagrađen uvrštenjem u Kuću slavnih u generaciji s Tonijem Kukočem.

Rose je u NBA ligi igrao 13 godina i s Indianom igrao finale protiv istih tih Lakersa, ali možda je ostao najpoznatiji kao nesretnik koji je morao čuvati Kobea Bryanta one večeri kad je Torontu zabio 81 poen. Poslije igračke karijere prebacio se u medije kao podcaster i televizijski analitičar.

Howard je 1996. bio All-Star i u NBA-u proveo dugačkih 19 godina, pa čak i osvojio dva naslova prvaka s LeBronovim Miamijem, ali kao veteran s klupe koji gotovo uopće nije igrao. U Heatu je dugo ostao učiti trenerski zanat, a onda se 2019. vratio na Michigan kao glavni trener i ispisivao nove stranice povijesti svog sveučilišta, 2021. proglašen je sveučilišnim trenerom godine, ali od jeseni se vraća u NBA kao pomoćni trener u Brooklyn Netsima.

Jimmy King sakupio je ukupno 64 NBA nastupa, a Ray Jackson nikad nije dobio priliku u najjačoj ligi svijeta, ali obojica su bili nagrađivani u nižerazrednoj CBA ligi, dugo igrali u Južnoj Americi, s po jednim izletom u Europu.

Webberu je tvrdoglavost upropastila prijateljstvo, a umalo i karijeru. Martin ga je mogao uništiti

Četvorica članova Fab Fivea ostali su dobri prijatelji i redovito održavali kontakte. No, Webber je bio iznimka. Rose i ostali zamjerili su mu što je cijelo vrijeme odbacivao bilo kakvu povezanost s Martinovim novcem i okaljao njegovo ime pokušavajući se oprati na vlastitom suđenju.

"On je bio starac koji je vrebao dječake poput mene, iskorištavao našu naivnost i nevinost, govorio nam da nas voli i da nam želi pomagati, a kasnije želio naplatiti tu ljubav i potporu za koju smo mislili da je besplatna", rekao je tada Webber.

Rosea i ostale te su riječi pogodile, shvatili su ih kao izdaju zajedničkog prijatelja koji im je pomagao kad im je trebalo i kojem su isplatili dugove kad su počeli zarađivati. No, iako je već u prvoj NBA sezoni zaradio 1.6 milijuna dolara, a u karijeri gotovo 75, nije smatrao da Martinu ikad treba vratiti onih 280.000.

A nije bio ni svjestan koliko je zbog toga bio blizu da ozbiljno nastrada, možda i prisilno završi karijeru. Carl Martin, Edov sin, u svojoj je knjizi otkrio kako su suradnici njegova oca imali vlastite planove za Webbera.

"Moj otac imao je mlađe suradnike koji su ga voljeli i koji su zaradili puno novca radeći za njega. Željeli su učiniti nešto u njegovo ime i jednog dana su ga obavijestili da je Chris u gradu i da znaju gdje će biti. Pitali su ga je li mu Webber vratio novac, a otac je odgovorio da nije još. 

Predložili su mu da odu 'porazgovarati' s njim i objasniti mu kako bi mu bilo u najboljem interesu vratiti dug. Previše su poštovali Eda da smaknu Webbera u njegovo ime, ali jedan je predložio da mu razbiju jedno ili oba koljena i unište mu karijeru.

Edov odgovor bio je jasan: 'Razumijem što me pitate i cijenim vašu ponudu, ali moram odbiti. Ne mogu povrijediti te dečke, ne mogu to učiniti. Oni mogu povrijediti mene, ali ja njih ne. To nije u meni.'

Smatrao je da su Webber i njegova obitelj zloupotrijebili njegovu velikodušnost i izdali prijateljstvo koje je izuzetno cijenio. Prekršili su jedino obećanje i nisu vratili novac. Ali nje im mogao nauditi ili dopustiti da to netko drugi učini. Duboko u sebi je vjerovao da će, ako mu ikad zaista bude potrebna pomoć, njegovi igrači istupiti i iskazati se", napisao je Carl Martin.

Webber nikad nije javno govorio o odnosu s Martinom niti se ispričao njegovoj obitelji na lažima. Nije želio ni sudjelovati u ESPN-ovu dokumentarcu te je izbjegavao bilo kakve pokušaje okupljanja Fab Fivea. Sve do ove zime.

Juwan Howard je kao trener Michigana upao u niz loših rezultata i pozvao ostatak Fantastične petorke da ih dođu inspirirati. Kao što ih je sve zapravo okupio 33 godine ranije, kad je prvi postao Wolverine i zatim regrutirao ostale. Fab Five ponovo se našao na parketu kampusa u Ann Arboru, na kojem je dvije godine oduševljavao Ameriku. Ali zastava koje bi trebale slaviti i podsjećati na njihove zajedničke dane i dalje nije bilo.