U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Mario Jardel bio je atipični brazilski napadač koji je dominirao u igri glavom i rušio golgeterske rekorde, ali sakupio je samo 10 nastupa za reprezentaciju i nikad nije ispunio san odlaska na Svjetsko prvenstvo. To ga je usmjerilo u propast.

REAL MADRID u srpnju 2000. učinio je nezamislivo i usput srušio svjetski rekord u visini odštete aktiviravši otkupnu klauzulu Luisa Figa iz vječnog rivala Barcelone. Taj je transfer pokrenuo eru Galacticosa u Realu, a Portugalac je svoje vatreno krštenje imao u Monte Carlu na utakmici u kojoj je aktualni europski prvak igrao za europski superkup protiv turskoga Galatasaraya, pobjednika Kupa UEFA-e.

Figo je bio glavna nogometna priča ljeta, koja je zasjenila i Euro u Belgiji i Nizozemskoj, a ta je utakmica bila njen vrhunac. No, pokvario ju je mladić koji je samo nekoliko mjeseci ranije još rušio rekorde u Figovom rodnom Portugalu. Brazilski napadač Mario Jardel upravo je stigao u Tursku iz Porta, u kojem je u protekle četiri sezone postigao 152 gola u 151 nastupu.

Jardel je krajem prvog poluvremena donio Galatasarayu vodstvo iz penala, ali u 79. minuti na isti je način izjednačio Raul. Madriđani su se privremeno spasili i utakmica je otišla u produžetke, u kojima je vrijedilo pravilo zlatnoga gola. Igrala se 102. minuta kad je Jardel rekreirao ono što je učinio već stotinama puta.

Vrebao je u šesnaestercu iščekujući ubačaj, hrvao se s dvojicom braniča plešući na rubu zaleđa. Loptu je na sredini terena presjekao i povukao Fatih Akyel, pretrčao s njom dvadesetak metara i poslao je u kazneni prostor. Nije to bilo nipošto savršeno dodavanje - lopta je bila presnažno upućena, ni na glavu ni u noge, čak malo iza leđa - ali Jardelu nije bilo bitno. S lakoćom ju je dosegnuo i desnicom proslijedio u gol.

Nije to bio prepoznatljivi visoki skok i udarac glavom, kojom je nepogrešivo usmjeravao loptu kamo god bi poželio, ali je bio karakteristični mat iz prvog dodira, poput većine njegovih golova. Gledajući takvu nemilosrdno rutinsku egzekuciju, fanovi diljem svijeta mogli su se samo pitati kako je moguće da je takav stroj za golove, koji se već tijekom godina u Portu dokazao kao čovjek za velike utakmice, došao u Galatasaray, a ne u neki od velikih klubova iz liga Petice.

Više od dva desetljeća kasnije možemo se zapitati isto. Zašto jedan od najubojitijih napadača druge polovice devedesetih i ranih godina novog milenija nikad nije dobio priliku u nekom od takvih velikana, kao i zašto je sakupio mizernih 10 nastupa za reprezentaciju Brazila, bez odlaska na Svjetsko prvenstvo?

Ironija sudbine htjela je da Jardel svoje apsolutno najbolje sezone igra točno između SP-ova 1998., na kojem je Brazil izgubio od domaćina Francuske u finalu, i 2002., na kojem je na Ronaldov pogon postao prvak. U nekom drukčijem raspletu mogao je dobiti priliku da zaigra u Njemačkoj 2006. Bile bi mu 32 godine, ali njegov stil bio je prikladan i za veću dob.

No, razočaranje zbog toga što nije bio na popisu za Japan i Južnu Koreju, kombinirano s privatnim brodolomom i još jednim propalim velikim transferom, gurnulo ga je u ovisnosti i depresiju, na mračni put zbog kojeg je tridesete, umjesto na nogometnom vrhu, proveo u opskurnosti.

Već u majčinu trbuhu udarao je glavom. Nogomet mu je bio bijeg od pijanog oca

Mario Jardel de Almeida Ribeiro rođen je 18. rujna 1973. u Fortalezi, gradu na sjeveru Brazila poznatom po kilometarskim pješčanim plažama koje odvajaju valove Atlantika i visoke nebodere u centru grada.

"Još u majčinu trbuhu sam bio sklon udarcima glavom. To mi je bilo suđeno. Kao da je Bog rekao: 'Ovaj ludi gad će utrpati cijeli kamion golova'", rekao je svojedobno Jardel.

Za razliku od milijuna brazilskih dječaka zaluđenih nogometom, Jardel nije odrastao u siromaštvu. Materijalno njegovoj obitelji ničeg nije falilo. Emocionalno je bilo sasvim drukčije. Otac je bio ovisnik o alkoholu i nasilje u obitelji bilo je svakodnevna pojava. Zato je mali Mario cijele dane provodio na ulici ili na plaži, a nogomet mu je bio glavna zanimacija.

"Što mislite, kako sam postao tako dobar? Nisam trenirao samo s klubom, nego sam poslije radio na tehnici driblajući po pijesku na plaži i vježbao udarce glavom. Tako sam ih usavršio da sam, kad bi lopta išla prema meni, samo morao odlučiti u koji ću je kut poslati", govorio je Jardel, koji tehniku nikad nije doveo na vrhunsku razinu, ali u igri glavom vjerojatno nije bilo boljega.

S 14 godina već je zarađivao igrajući nogomet na ulici, uskoro se pridružio omladinskom pogonu lokalnog Ferroviarija, a zatim Vasco Da Gami, gdje se ekspresno probijao u više dobne kategorije i sa 17 godina debitirao za prvu momčad. Prvi gol zabio je doslovno iz prvog dodira s loptom u seniorskom nogometu.

Ipak, da bi postao prvotimac, morao je čekati da mu se otvori mjesto, a to se dogodilo u travnju 1994., ali pod okolnostima kakve zasigurno nije priželjkivao. Dvije godine stariji napadač Dener, koji je igrao u prvoj postavi, poginuo je u prometnoj nesreći.

Denera su već bili primijetili i neki europski klubovi, pa je otputovao u Sao Paulo na pregovore s predstavnicima Stuttgarta. On i prijatelj kući su se vraćali automobilom, pred njima je bila noćna vožnja od nekih šest sati. Negdje pred zoru Denerov prijatelj, koji je vozio, zaspao je za volanom i zabio se u drvo. Prijatelj je u nesreći izgubio obje noge, a mladoj nogometnoj zvijezdi u tragičnoj ironiji sudbine presudio je pojas za spašavanje, koji ga je ugušio nakon što je udario glavom o krov i izgubio svijest.

Tragedija je otvorila priliku Jardelu, koji je postao prvotimac i nepunih mjesec dana kasnije zabio oba gola za pobjedu koja je Vascu donijela naslov prvaka regije Carioca. Nije trebalo dugo da za njega zagrize moćniji Gremio, koji je slagao momčad za pohod na naslov pobjednika Cope Libertadores, predvođen trenerom Luisom Felipeom Scolarijem.

Dominacija u Copi Libertadores

Jardel je u Gremiju briljirao i u kontinentalnom natjecanju postigao četiri gola u šest utakmica grupne faze i još dva u osmini finala, prije nego što ih je ždrijeb spojio s brazilskim rivalom Palmeirasom, za koji su igrale buduće superzvijezde europskog nogometa poput Rivalda, Roberta Carlosa i Cafua.

U prvoj utakmici Jardel je postigao hat-trick u pobjedi 5:0, a onda još jedan gol na samom početku uzvrata, koji se pokazao ključnim jer je Palmeiras do kraja zabio pet komada, a Gremio se jedva provukao. Po jedan gol u utakmicama polufinala protiv Emeleca i finala protiv Atletico Nacionala pomogao je njegovoj momčadi da osvoji Copa Libertadores tek drugi put u 35 godina postojanja tog natjecanja, a ukupno 11 golova u 13 nastupa Jardelu je otvorilo vrata Europe.

Navijači Gremija činili su sve što su mogli da ga zadrže, pokrenuli akciju sakupljanja novca kako bi se njegova posudba iz Vasca pretvorila u trajni transfer, ali Jardel se želio dokazati na najvećoj sceni. Prvi je interes pokazao škotski Rangers, ali nije ga mogao dovesti zbog pravila prema kojem su radnu dozvolu u Velikoj Britaniji mogli dobiti samo reprezentativci.

Sljedeća je bila Benfica, koja se previše premišljala zbog dodatnih 100.000 dolara koje su Brazilci tražili. U igru se uključio Porto i preoteo letećeg napadača velikom rivalu.

Kao na videoigri

Ono što je Jardel radio idućih šest godina bilo je pomalo nestvarno i više podsjećalo na videoigru nego pravi nogomet. Ono što je, recimo, na ondašnjem Championship Manageru bio Maxim Tsigalko, na stvarnim je travnjacima bio Mario Jardel - garancija da će mu uz ime biti ispisano više golova nego utakmica.

Stilom igre bio je sve samo ne tipični Brazilac besprijekorne tehnike, impozantne brzine i vica u igri. Jardel je puno više podsjećao na stare engleske napadače - moćan u zraku, snalažljiv u primanju lopte, pravi vladar šesnaesterca, kojem je dovoljan minimalan prostor i djelić sekunde da kazni obranu. Bio je puno više Ruud van Nistelrooy ili Pippo Inzaghi nego Ronaldo ili Romario.

Tehnički nije bio nimalo impozantan. Ako bi mu se i zalomio poneki uspješan dribling, to bi uglavnom bilo zato što mu je lopta pobjegla i zbunila braniče, ali bi se on bolje snašao i opet došao do nje. Njegova igra svodila se na jedan dodir i zato je uvijek trebao pravog partnera na krilu te trenera koji će potencirati igru visokim loptama.

A u brazilskoj reprezentaciji, bez obzira na dobne kategorije i izbornike, to nikad nije imao jer se stil igre Carioca bazirao na driblinzima i dodavanjima po tlu. Zato je tijekom vremena u Brazilu zaigrao samo za U-20 reprezentaciju, i to na Svjetskom prvenstvu 1993. koje je osvojila, ali ubilježio samo jedan nastup, odigravši zadnjih 12 minuta posljednje utakmice u grupnoj fazi.

"Zar smo toliko platili tipa koji ne zna primiti loptu?!"

U Portu je tog potrebnog partnera pronašao u Ljubinku Druloviću. Iako su ga asistencijama hranile i druge zvijezde poput Zlatka Zahoviča i Sergija Conceicaoa, sa Srbinom je razvio posebnu vezu na travnjaku.

"Odlično smo se razumjeli na terenu, najviše zato što je on jako želio napredovati", rekao je Drulović za Retrosportivu. "Nakon svake lošije utakmice tražio je da nakon treninga ostanemo dodatno vježbati centaršuteve i skokove, dok nam nisu postali automatizam. Znali smo njegovo kretanje, on je znao naše i pronalazili smo ga u 16 metara, gdje je bio vladar."

Prvi dojam, međutim, bio je daleko od savršenog. Nekim igračima nije bilo jasno zašto je Porto iskrcao tada velikih šest milijuna dolara za tako tehnički ograničenog igrača.

"Bili smo u Škotskoj na pripremama. Na prvom treningu lopta mu je 2-3 puta prešla preko noge i otišla u aut kad ju je pokušao primiti. Poslije mi je Fernando Mendes rekao: 'Je li moguće da smo toliko platili tipa koji ne zna primiti loptu?' Ali par dana poslije, na prvoj pripremnoj utakmici, zabio je dva gola i odmah nas sve razuvjerio", dodao je Drulović.

U četiri zajedničke godine u Portu osvojili su tri naslova prvaka, dva kupa i tri superkupa, u Ligi prvaka pobjeđivali Milan i Real Madrid, a 1999./2000. prošli dvije grupne faze i ispali tek u četvrtfinalu od Bayerna. Ali među svim tim pobjedama i trofejima Druloviću se u pamćenje posebno urezala utakmica kupa protiv niželigaša Juventudea Evore.

"Odmarali smo ekipu i na poluvremenu vodili samo 1:0. Onda je trener ubacio Marija i mene. Asistirao sam za pet od sedam njegovih golova, a pobijedili smo 9:1. Nije zabijao samo glavom nego na sve moguće načine, jedan je gol postigao i rabonom", prisjetio se Drulović. 

Današnji izbornik U-21 reprezentacije Srbije tih je godina redovito završavao kao prvi asistent portugalske lige, a i danas drži rekord s 28 dodavanja za gol u sezoni 1998./99. Jardel je pak u te četiri sezone nakupio nevjerojatna 152 gola u 151 nastupu u svim natjecanjima. 

U sezoni 1998./99. Jardel je osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac u svim europskim ligama, ali iduće godine portugalskoj je Primeiri srušen koeficijent s 2 na 1.5, što je značilo da je njegovih 38 golova vrijedilo 57 bodova, dok je Sunderlandov napadač Kevin Phillips u sezoni života zabio 30 premierligaških golova i sakupio tri boda više od Super Marija, iako je postigao osam golova manje.

Bila je to prevaga u Jardelovoj želji da nakon četiri godine napusti Portugal i prijeđe u jaču ligu, a time se možda i nametne brazilskoj reprezentaciji, sa svetim ciljem odlaska na Svjetsko prvenstvo 2002. U Engleskoj i dalje nije mogao dobiti radnu dozvolu, ali zagrizao je Inter, koji je tražio napadača nakon što je u prethodnoj sezoni Rolandov kratkotrajni povratak završio novom, najtežom od svih njegovih ozljeda koljena.

Ipak, klub iz Milana naposljetku se odlučio za Hakana Sukura, turskog napadača koji je tog ljeta vodio Galatasaray do senzacionalnog naslova prvaka Kupa UEFA-e i pobjede u finalu protiv Arsenala, za koji je u raspucavanju Davor Šuker promašio penal.

Ali zato je Galatasaray odjednom trebao novog napadača i svu zaradu od prodaje Sukura preusmjerio je u dovođenje Jardela. Mario nije očajavao što nije dospio u ligu Petice, i Tursku je iz nekog razloga smatrao iskorakom u odnosu na Portugal, iako su lige bile približne kvalitete.

Galatasaray mu je dao golemu plaću koju nije mogao isplaćivati

Debi u pobjedi nad Realom s početka priče odmah ga je urezao u srca fanatičnih turskih navijača, s tri gola u dvomeču sa St. Gallenom uveo je Galatu u Ligu prvaka, a u prvoj domaćoj prvenstvenoj utakmici nesretnom Erzurumsporu utrpao je pet komada u pobjedi 7:0. Ljubav se rasplamsala, a Jardel je jurio prema novoj Zlatnoj kopački s 19 golova u 15 utakmica prije ozljede koljena zbog koje je propustio ostatak jesenskog dijela sezone.

Ali, ljubav se brzo počela gasiti kad su plaće prestale stizati. Nezadovoljni Jardel do kraja sezone postigao je još samo četiri ligaška gola, uz dva u Ligi prvaka - starim mušterijama Milanu i Realu - a u završnici sezone nije bio ni u sastavu. Odlazak nakon samo godine dana bio je neizbježan, no Turska je ionako trebala biti samo stepenica prije nego što će se konačno skrasiti u nekom velikanu.

Inter je opet otišao u šoping u Istanbul, iako se dovođenje Hakana Sukura pokazalo promašajem. No s nogometne Kapaličaršije pokupio je Emrea Belozoglua i Okana Buruka kao slobodne igrače, a platiti odštetu za brazilskoga golgetera opet se nije odvažio. Novi trener Nerazzurra Hector Cuper više je vjerovao nadolazećoj zvjezdici Mohammedu Kallonu.

Ljeto je prolazilo, a nitko nije bio spreman ispratiti Galatasarayev zahtjev za odštetu za igrača kojeg je samo godinu dana ranije platio čak 17 milijuna eura. Benfica ga je željela vratiti u Portugal, ali ispostavilo se da je jedan od predsjedničkih kandidata samo koristio njegovo ime u predizbornoj kampanji, bez ikakve namjere da ga zaista dovede.

Super Mario je naposljetku iz ljutnje potpisao za Benficina gradskog rivala. Lisabonski Sporting iskeširao je oko šest milijuna eura, ali i poslao na Ali Sami Yen tri igrača, među kojima i bivšu Osijekovu zvijezdu Roberta Špehara.

"Galatasaray je bio u financijskim problemima i nije ga mogao plaćati, zato ga je i odlučio prodati", rekao je Špehar za Retrosportivu. "Ali tražili su veliku odštetu, a Sporting ju je prelomio tako da je pola isplatio u novcu, a pola tako da je u Galatasaray poslao Mboa Mpenzu, Pavela Horvatha i mene.

Ne bi bilo ništa od tog transfera da sva trojica nismo pristali otići. Svi smo dobili bolji ugovor nego što smo imali u Sportingu, no svi zajedno nismo dobili koliko je Jardel imao sam. Zbog tih financijskih problema Galatasaray nije plaćao ni nas, novac smo kasnije dobili na sudu, ali to mi je bio jedan od najvećih klubova u karijeri i bila mi je čast igrati tamo."

Jardelovi nekadašnji balkanski suigrači u međuvremenu su se iz Porta preselili u Benficu, a Drulović se prisjetio kako ga je Brazilac nazvao i rekao da bi im se volio pridružiti:

"Zvao me da bi htio doći, a ja sam razgovarao s ljudima iz Benfice, ali projekt kluba tada je bio Pedro Mantorras, koji je tek bio došao, no zbog ozljeda nije napravio veću karijeru. Za njega su bili predvidjeli mjesto glavnog napadača. Šteta, jer mogao je igrati i iza Jardela. Da nam je došao Mario, sto posto bismo bili prvaci."

Ovako je dupla kruna pripala Sportingu, na krilima Jardela, koji je u novu sezonu ušao motiviraniji nego ikad. Ne samo da kazni Benficu zato što ga je drugi put preskočila, ne samo da osvoji novu Zlatnu kopačku nego prvenstveno da ne ostavi brazilskom izborniku mogućnost ikakve izlike da ga ne povede na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji.

Bizarna Copa America nije mu pomogla, nego ga je koštala

Izbornik je tog ljeta postao Luiz Felipe Scolari, koji mu je bio trener u Gremiju. Preuzeo je reprezentaciju nakon Kupa konfederacija, a uoči Copa Americe u Kolumbiji. Bilo je to možda i najkaotičnije izdanje Cope u povijesti.

Početak je bio zakazan za 11. srpnja, a samo 10 dana ranije domaćini su odlučili otkazati turnir zbog sigurnosnih prijetnji, da bi se pet dana kasnije predomislili. No, dan prije početka nastup je otkazala reprezentacija Argentine nakon što su neki njeni igrači dobili prijetnje smrću. Kao zamjena pozvan je Honduras, koji je jedva sakupio dovoljno igrača na vrijeme za prvu utakmicu.

Otkazale su i brojne brazilske zvijezde, pa se u reprezentaciji konačno našlo mjesta i za Jardela, koji je do tada sakupio samo osam nastupa za Carioce, uz jedan gol u prijateljskoj pobjedi 7:0 nad Tajlandom. Tada nije shvaćao da mu je nastup u Kolumbiji zapravo više zatvorio nego otvorio vrata Japana i Koreje.

Započeo je prvu utakmicu protiv Meksika i izašao na poluvremenu, dok je Brazil gubio 1:0, koliko je i završilo. U pobjedama nad Peruom i Paragvajem nije igrao, da bi u četvrtfinalu dobio zadnjih 25 minuta u očajničkom Scolarijevu pokušaju da se spasi od sramote. Mali Honduras, koji se okupio doslovno na dan prve utakmice, poveo je autogolom Bellettija.

U tako okrnjenom Brazilu nije bilo igrača koji bi Jardela mogao hraniti loptama poput Drulovića u Portu ili Gheorghea Hagija u Galatasarayu i leteća tvrđava iz Fortaleze pokazala se potpuno bespomoćnom u pokušaju preokreta. Honduras je u sudačkoj nadoknadi zabio još jedan gol i nanio Brazilu najveću sramotu u dotadašnjoj povijesti.

"Ostat ću zapamćen u povijesti Brazila kao izbornik koji je izgubio od Hondurasa, to je užasno. Ali Honduras je igrao bolje i zaslužio je pobijediti", konstatirao je utučeni Scolari, koji je tada shvatio da od Jardela neće imati koristi ako ne promijeni sustav i podredi ga njemu, na što nije bio spreman.

Jardel je pak svoje prvo veliko natjecanje, ma kako razočaravajuće bilo, vidio kao pozitivno iskustvo jer je smatrao da je konačno postao dio reprezentacije i da će tako ostati. 

Nakon druge Zlatne kopačke - trauma

U zeleno-bijelom dresu imao je sezonu karijere i zabijao čak više nego u Portu - nevjerojatnih 55 golova u 41 nastupu u svim natjecanjima, od čega 10 u Ligi prvaka - osvojio duplu krunu i drugi put u karijeri zaslužio Zlatnu kopačku.

Do tada tu nagradu nitko nije osvojio više od dvaput (kasnije će ih Lionel Messi sakupiti šest, a Cristiano Ronaldo četiri), pa bi Jardel tako bio prvi u povijesti s tri da nije bilo onog nesretnog koeficijenta zbog kojeg ju je 2000. morao prepustiti Kevinu Phillipsu. 

"Ako ne budem pozvan na Svjetsko prvenstvo, to će me istraumatizirati", rekao je Jardel nakon rekordne sezone a da nije mogao ni zamisliti koliko je bio u pravu.

Istovremeno je o podizanju pokala Julesa Rimeta maštao i Ronaldo, koji još nije bio prebolio poraz u finalu 1998. od domaćina Francuske. Tek se bio oporavio od one stravične ozljede koljena zbog koje je Inter želio Jardela dvije godine ranije. Scolari je napad Carioca osmislio oko njega, Ronaldinha i Rivalda, a u viziju takve momčadi Jardel se nije uklapao.

Mogao je Marija pozvati kao pričuvu, kao drukčiji tip napadača, makar za slučaj da mu treba gol u zadnjim minutama, pa da skače na ubačaje iz kornera. Ali umjesto njega odlučio se za Denilsona iz Betisa, Edilsona iz japanske Kashiwe i Luizaa iz Gremija, koji zajedno nisu zabili ni 10 golova u cijeloj sezoni.

Scolarijeva odluka + propali transfer + razvod = predoziranje kokainom

Jardela je to shrvalo, ali Scolarijeva je odluka bila samo jedno od brojnih razočaranja tog ljeta koja su mu, gledajući iz današnje perspektive, prekinula ozbiljnu karijeru i odvela ga na mračni put ovisnosti o drogi i alkoholu.

Umjesto da zabija golove u Japanu i Koreji, Mario je na TV-u gledao kako njegovi nesuđeni suigrači gaze prema tituli svjetskog prvaka, a Ronaldo osvaja titulu najboljeg strijelca i osigurava transfer iz snova u Real Madrid, pridružujući se Galacticosima Figu i Zidaneu.

Za njega se pak zanimala Barcelona, kao i Betis i još neki klubovi, ali nitko nije želio ispratiti Sportingov zahtjev za odštetu od 15-ak milijuna eura. Ljeto je prolazilo, a on je i dalje ostao zaglavljen u nejakoj portugalskoj ligi. Neki kažu da je bio težak i nepredvidiv tip, često djetinjast u reakcijama i grub u ophođenju s drugima, što su klubovi za koje je igrao tolerirali zbog sulude golgeterske produktivnosti, ali veći na to nisu bili spremni.

Isto je očito mislila i njegova dugogodišnja supruga Karen, manekenka s naslovnica muških časopisa u Brazilu, koju je oženio još 1995., igrajući u Gremiju, a s kojom je dobio i dvoje djece. Smatrala je da premalo vremena provodi s obitelji jer stalno partija s prijateljima i rođacima, a njihove svađe trajale su godinama, dok joj tog ljeta 2002. nije prekipjelo te ga je odlučila ostaviti.

S mislima posvuda osim na nogometnom terenu, Jardel se vratio u Lisabon samo da bi tražio dopuštenje za povratak u Brazil kako bi se pokušao pomiriti s Karen ili se barem rastati u prijateljskom odnosima. No, ne samo da se nije pokušao pomiriti nego se skrivao od nje i angažirao uglednog odvjetnika da ga zastupa u razvodu, što je bilo dokaz da rastanak neće proći tako prijateljski.

S depresijom u koju je tonuo zbog brodoloma u svim aspektima života, samo nekoliko mjeseci nakon čudesne sezone s više od 50 golova, Jardel se bavio partijanjem i velikim količinama alkohola, ali i kokaina, koji ga je odveo do ruba.

"Jednom sam se predozirao kokainom i ostao budan sedam dana. Unajmljivao sam djevojke i živio takav život misleći da mi se ništa ne može dogoditi, da je sve u redu sa mnom", godinama poslije priznao je Jardel te otkrio da je vukao kokain još puno prije tog nesretnog ljeta, svake godine između sezona, kad bi se iz Porta vraćao na odmor u Fortalezu.

Bio je Cristianov mentor i nesuđeni zet. Ozlijedio se pijan i morao otići

Klupski liječnik i fizioterapeut znali su za to, ali su krili od ostalih igrača i javnosti, dok god je sve bilo pod kontrolom i rekreativno, brinući se da bude čist i bez tragova u organizmu kad počne sezona.

"Za sve je krivo loše društvo. Odeš na roštilj, nude te pićem i kokainom. A mnoge stvari u životu su nasljedne, i otac mi je bio ovisnik", tražio je Jardel krivca u svima osim u vlastitoj povodljivosti.

Nakon predoziranja završio je na intenzivnoj njezi, a Sporting je pokazao razumijevanje za svoju odmetnutu zvijezdu dopustivši joj da ostane na oporavku u Brazilu, uz jedini uvjet da šalje redovite liječničke izvještaje. Kad su oni prestali stizati, klub mu je počeo uskraćivati plaću i Jardel se skrušeno vratio u Lisabon.

Do kraja sezone zabio je 12 golova u 21 nastupu i bio mentor mladom Cristianu Ronaldu te si pripisuje zaslugu za njegovu izvrsnu igru glavom u tako ranoj fazi karijere, a vezala ih je i njegova mlađa sestra, s kojom je Cristiano izlazio. Ali odnos s klubom nepovratno se urušio kad se tijekom zimske stanke i odmora u Brazilu pijan vratio u hotel, pao u bazen i ozlijedio koljeno. 

Super Mario je postao Lardel

Bilo je jasno da na kraju sezone slijedi rastanak, a Jardel je nakon najturbulentnije godine života ostvario ono što nije uspijevao svih godina u kojima je rušio golgeterske rekorde - transfer u Premier ligu.

Bolton je u to vrijeme pokušavao postati respektabilan, stabilan premierligaš, a na tom je putu tražio pomoć ostarjelih, odbačenih zvijezda poput bivših realovaca Ivana Campa i Fernanda Hierra ili nekadašnjeg interista Yourija Djorkaeffa. Jardel nije bio star - tek je punio 30 godina - ali bio je odbačen. I poprilično zapušten.

Nije više bio ni sjena stroja za golove od kojeg je strahovala Europa. U sedam ligaških nastupa do kraja godine ostao je suh, a hajlajt epizode u Engleskoj bio mu je gol u pobjedi nad Liverpoolom u Liga kupu, u kojem je Bolton kasnije došao do finala. Bez njega, jer su ga već na zimu poslali na posudbu u Anconu.

Tamo je ubilježio samo tri ligaška nastupa i ostao ponajviše upamćen po okrutnom, ali prikladnom nadimku koji su mu dali razočarani talijanski navijači. Super Mario u Anconi je postao Lardel, što je izvedenica od riječi "mast" (lardo) i jasna aluzija na njegovo fizičko stanje i višak kilograma.

Australci su mislili da su doveli Jardelova brata, Škoti ostali u čudu

Samo dvije godine nakon što je osvojio drugu Zlatnu kopačku s 42 ligaška gola, koja su od tada nadmašili samo Cristiano Ronaldo i Lionel Messi, Jardel je bio propali nogometaš, i fizički i mentalno. Dokazuje to i činjenica da je te 2004. trebao potpisati za Palmeiras, ali prije samog potpisa tražio je tri dana da ode na bakin sprovod. Ispostavilo se da uopće nije otišao na sprovod, nego u kockarnicu. 

Karijeru je ipak rastegnuo još sedam godina, igrajući uglavnom u Brazilu, s izletima u Argentinu, Cipar, Australiju i Bugarsku, čak i povratkom u Portugal, gdje je igrao za Beira-Mar 2006./07. i postigao tri gola. Mijenjao je klubove svakih nekoliko mjeseci i nigdje nije ostavio trag.

"Bio je zaista pretežak i smiješno se gegao dok je hodao. Na prvom treningu bio je toliko loš da smo ga otišli guglati i saznali da ima brata Georgea. Bili smo sigurni da smo doveli pogrešnog Jardela i da mu je ovo brat. Čak smo ga ponekad zvali George da vidimo hoće li se okrenuti", ispričao je Andrew Durante, suigrač u Newcastle Jetsima, u koje ga je bez provjere doveo ushićeni vlasnik kluba, na užas šokiranog trenera.

Bilo je još klubova koji su davali priliku imenu Jardel, ali odustajali zbog njegovog nogometnog stanja. Navijači škotskog St. Mirrena ni danas ne znaju jesu li bili u većem šoku kad je dvostruki osvajač Zlatne kopačke došao na probu u njihov klub ili kad ju nije prošao.

Politički skandali i Big Brother

Posljednju utakmicu odigrao je 2011. te, iako nije ostao u nogometu, stalno je bio u očima javnosti. Zahvaljujući slavnom imenu probio se u politiku te je 2014. izabran u brazilski kongres kao član socijaldemokratske stranke, ali brzo su se uz njega vezali skandali i optužbe za korupciju, iznudu i pronevjeru novca, pa čak i trgovinu drogom, zbog čega mu je 2016. mandat ukinut. Prošao je bez veće kazne, pravdajući se lošim savjetnicima kojima je slijepo vjerovao.

Ostao je bez novca, a time i bez "prijatelja", opet počeo tonuti u depresiju, ali pronašao se u vjeri, ponovno oženio i čist je već više od pet godina. Prije dvije je nastupio u portugalskom izdanju Big Brothera slavnih, tijekom kojeg je otvoreno govorio o mentalnom zdravlju i ovisnosti, konstatirao da je nov čovjek i pozvao mlade da nipošto ne slijede njegov primjer.

"Imam novi život, bez pića, bez droge, bez prostitucije, ne uzimam više ni tablete za spavanje. Više uživam u životu i svakog sam dana sve sretniji", rekao je u intervjuu za O Globo.

Danas i dalje živi na relaciji između Brazila i Portugala, gdje su mu djeca. Sin Mario Junior također je pokušao biti nogometaš, ali igrao je samo po portugalskim, španjolskim i talijanskim niželigašima. Jabuka se u ovom slučaju otkotrljala prilično daleko od stabla koje su suigrači godinama tako neumorno ciljali loptama, a ono ih je prosljeđivalo u mrežu.

"Za njega je bilo tipično, a istovremeno dobro, to što mu pošalješ loptu na volej, a on promaši sve tako da cijeli stadion uzdahne. No već u sljedećoj akciji, kad sve isto učiniš, zabije strašan gol. Bio je vrlo mentalno jak, prethodne greške na njemu nisu ostavljale traga", rekao je Drulović.

Nažalost, tu mentalnu snagu nije pokazivao izvan terena, kad je trebalo reći "ne" porocima koji su mu se nudili. "Da se barem iz Galatasaraya vratio u Porto, oni sigurno ne bi dopustili da mu se to dogodi jer je to klub koji sve kontrolira, dok u Sportingu nije bilo tako", konstatirao je bivši srpski veznjak.

Ovako će Jardelova karijera ostati prožeta pitanjem što bi bilo kad bi bilo. Da mu je neki klub iz veće lige na vrijeme dao priliku, da se tako uspio nametnuti brazilskom izborniku pred Svjetsko prvenstvo, da nije utonuo u depresiju i drogom tražio izlaz, da se nije spustio do razine navijačkog ismijavanja... Možda je mogao ostati upamćen kao nogometna legenda, a ne kao najubojitiji strijelac koji u nju nikad nije izrastao.