IZBORNIK hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić objavio je prije nekoliko dana popis igrača koje će voditi na Europsko prvenstvo.

Prva postava je već dobro poznata, baš kao i popis nekoliko igrača koji su u užoj rotaciji. Popis je otkrio da Hrvatska ima nevjerojatnu dubinu na nekim pozicijama, ali i deficit na drugima. Jedna od pozicija na kojoj Hrvatska nema puno opcija je centralni napadač.

Zapravo, osim tri devetke na popisu, Hrvatska u drugom planu nema više nijednog igrača koji se ističe brojkama, formom ili potencijalom kao rješenje za blisku budućnost. Kad taj problem sagledamo iz šire perspektive, on postaje još dublji i ozbiljniji. Jasno je da Hrvatska s obzirom na demografske kapacitete nema neiscrpan bazen talenata, ali nedostatak pravih devetki nameće se kao ozbiljno pitanje.

Hrvatska ne stvara dovoljno napadača i to bi uskoro moglo postati veliki problem za reprezentaciju.

Situacija za Euro nije alarmantna. Ako ne bude ozljeda

Bruno Petković, Andrej Kramarić i Ante Budimir bit će tri igrača između kojih će Dalić birati na Europskom prvenstvu na toj poziciji. Sva tri su odlična rješenja i nude specifičan stil i set vještina. Međutim, kad ih se malo dublje analizira u kontekstu reprezentacije, dobije se malo drugačija perspektiva.

Bruno Petković je tek dolaskom u Dinamo počeo igrati nogomet na visokoj razini. Brzo i efikasno je prihvatio ulogu prvog napadača reprezentacije, a njegova sposobnost da dobiva duele i kreira dok je okrenut leđima prema golu ključna je za ovu reprezentaciju.

Ipak, Petković nije netko tko je adaptaciju na seniorski nogomet prošao u Hrvatskoj. U Italiju je otišao prije točno devet godina. Tamo je igrao u Serie B i Serie C, da bi se u ljeto 2018. godine vratio u Dinamo kao relativno nepoznat igrač široj publici. Petković je zapravo dobrodošlo iznenađenje, a ne netko tko je pažljivo odgajan i selektiran kroz sustav domaćeg nogometa.

Ante Budimir je, s druge strane, primjer "late bloomer" igrača. Niz godina je bio dobar napadač, ali je tek s 27 godina eksplodirao u Mallorci i privukao pozornost javnosti i medija. Prije Svjetskog prvenstva u Rusiji Budimir nije bio ni na širem popisu. I on je, na neki način, igrač koji je stigao "niotkuda" i spasio krvnu sliku reprezentacije.

Andrej Kramarić je jedini igrač od njih trojice koji je u punom smislu tih riječi odgojen, selektiran i praćen. Preko Dinama i Rijeke izborio se za inozemne transfere i već je šest godina neizostavan dio reprezentacije. Međutim, Kramarić nije klasična devetka. On je igrač koji najviše voli igrati iz drugog plana i ordinirati u međuprostoru. O tome smo napisali nekoliko analiza, takvim se igračem doživljava i sam Kramarić, a takvim ga igračem smatra i Dalić.

"U karijeri sam se najbolje osjećao kao drugi ili lažni napadač. Volim imati puno slobode u igri, kombinirati, sudjelovati u igri, tu sam se uvijek najbolje osjećao", rekao je Kramarić uoči jednog reprezentativnog okupljanja, a to je potvrdio i Zlatko Dalić: "Znamo da pozicija centarfora nije najbolja za Kramarića, on najviše daje iza leđa prve špice. Puno puta nas je spasio, zabijao je ključne golove."

Drugim riječima, Kramarić igra jedinog centralnog napadača u reprezentaciji po nuždi. Momčad izgleda i igra sasvim drugačije s obzirom na to je li u napadu on ili Petković. To nije uloga koja mu najbolje leži, ali Dalić jednostavno nema puno izbora.

Na Euru pozicija napadača ne bi trebala predstavljati problem dok god su sva tri igrača zdrava. Petković se sjajno nadopunjava s Vlašićem, Kramarić donosi drugu dimenziju u igri koja može biti ključna u nekim utakmicama, a Budimirova moć u duelima i radne navike sjajne su barem za završnu fazu utakmice kada treba zamijeniti umornog suigrača ili podići tempo igre u obrani. U slučaju ozljeda situacija se bitno mijenja i dolazimo do ključnog problema - Hrvatska nema i ne proizvodi napadače.

Tko je četvrti napadač reprezentacije?

Stavimo li po strani igrače poput Rebića i Oršića, koji mogu donekle pokriti poziciju devetke u slučaju krajnje nužde, postoji li ijedan hrvatski igrač koji je realna četvrta opcija na toj poziciji?

Ovako izgleda popis hrvatskih napadača koji su ove sezone u europskim ligama postigli najviše golova.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Ako većinu njih ne prepoznajete, to ne znači da premalo pratite nogomet, već pokazuje koliko je Hrvatska pokrivena na toj poziciji. U nekom paralelnom svemiru, u kojem Nikola Kalinić nije raskrstio s reprezentacijom, on bi vjerojatno bio četvrti Dalićev izbor. Kalinić je do prije nekoliko godina bio izvanredan napadač, ali je trenutno u padu. Prije nekoliko dana postigao je prvi pogodak za Veronu nakon pet mjeseci. Bio mu je to tek drugi gol u čitavoj sezoni.

Igor Bišćan je u još težoj situaciji

Izbornik U-21 reprezentacije Igor Bišćan u ovom je ciklusu za Europsko prvenstvo i na samom turniru koristio jako puno igrača koji već jesu, ili bi trebali biti, ozbiljna konkurencija Dalićevim izabranicima. Nevistić, Šemper, Sosa, Bradarić, Gvardiol, Moro, Majer i Ivanušec su igrači koji su danas ozbiljni i na seniorskom nivou. Potencijal u ostatku ekipe ne prati središnjica napada. Tu je Bišćan često rotirao, pokušavao s raznim rješenjima u igri, ali se nitko nije nametnuo kao jasna prva opcija.

Tamo su dosad opcije bili Sandro Kulenović, Dario Vizinger i Petar Musa.

Uzmemo li u obzir pretpostavku da se igrači iz mlade reprezentacije nameću kao logičan izbor za seniorsku vrstu kroz godinu, dvije ili tri, Hrvatska tu ne stoji dobro. U Bišćanovoj selekciji nema nijednog igrača koji iz ove perspektive ima realnu šansu biti ozbiljna konkurencija kod Dalića. Sva tri igrača imaju potencijal, ali jako je teško zamisliti da će ijedan od njih biti putnik na Svjetsko prvenstvo u Kataru, ako se Hrvatska tamo plasira.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Kada odemo još jednu razinu niže, onu iz koje je logično crpiti buduće reprezentativce, situacija je puno gora.

Samo dva kluba u HNL-u imaju potencijalnog napadača reprezentacije za startera

Samo dva od deset HNL klubova imaju na poziciji prvog napadača igrače koji imaju perspektivu igrati za hrvatsku reprezentaciju. Dinamo i Bruno Petković su jedini primjer u ligi u kojem je pozicija prvog napadača jasno rezervirana za igrača. Drugi primjer je Sandro Kulenović u Rijeci, ali on je igrač na posudbi, a sve više minuta na toj poziciji dobiva i Švicarac Drmić.

Prvi napadač Osijeka i najbolji strijelac lige je Argentinac Mierez. Hajduku u napadu dominantno igraju Grk Diamantakos i Turčin Nayir. Gorica je raspodijelila minutažu između Senegalca Dieyea i Srbina Mudrinskog. Belupu su u napadu Nijemac Knoll i 38-godišnji Ivan Krstanović s dvojim državljanstvom. Šibeniku je najbolji strijelac Deni Jurić, koji je igrao za australsku U-23 reprezentaciju, a Istra je podjednako često koristila Japanca Haru, Srbina Guzinu i Hrvata Špoljarića. Varaždinu je najviše igrao Kolumbijac Obregon, a nakon njega 37-godišnji Leon Benko. Doduše, Lokomotivi je prvi napadač Roko Šimić, ali je na tu poziciju došao tek kad se ozlijedio Albanac Tuci.

Mladim hrvatskim napadačima se nevjerojatno teško probiti i zaraditi šansu. Dobar primjer je Marin Ljubičić iz Hajduka, koji je odlično odigrao sjajne dvije i pol utakmice, a onda je u naredne tri dobio ukupno 26 minuta. Talenti poput Dinamovog Barišića ili Osijekovog Belje dobili su nekoliko minuta u nebitnim utakmicama.

Trend se treba promijeniti

Domaći klubovi nemaju strpljenja razvijati napadače. Veznom igraču se lakše probiti jer konkurira za više pozicija unutar sustava i može svoju igru prilagoditi tako da vrlo brzo bude koristan ekipi. Mladi veznjak može igrati uz dva iskusnija i bolja suigrača u sredini terena, koji će mu pomoći sakriti mane.

Centralni napadači nemaju taj luksuz. Oni su često "sami" i njihov učinak se vrlo često računa samo u golovima. Tu domaći klubovi traže gotove proizvode, nekoga tko će zabijanjem pogodaka odmah napraviti razliku u ligi koja je strašno izjednačena i svaki bod je jako teško zaraditi. Napadače je teško čekati, ali strpljenje je nužan uvjet za razvoj bilo kojeg igrača.

Razvoj igrača od potencijala do reprezentativca možemo gledati i kroz perspektivu piramide u kojoj na dnu ima jako puno talenata koji imaju šansu popeti se do vrha kroz selekciju. Problem nastaje kada se onima s dna piramide uskraćuje mogućnost da napreduju, što rezultira manjim bazenom u sredini piramide iz kojeg se mogu birati oni za reprezentaciju.

Činjenica da Bišćan nema nijednog napadača koji konkurira za A selekciju i da Dalić ima tri napadača od kojih su se dvojica razvila izvan Hrvatske, a jedan nije klasična devetka, stoga ne treba čuditi. Problem će nastati onog trenutka kada na raspolaganju ne budu "ugodna iznenađenja" koja su se pojavila niotkuda, već napadače bude potrebno crpiti iz vlastitog selekcijskog sustava. Za razliku od fantastičnih veznjaka i vrlo dobrih braniča, Hrvatska bi dugoročno u napadu mogla imati velikih problema ako se ta praksa ne promijeni.