GONZALO GARCIA više nije trener Istre. Urugvajac je otišao s Alda Drosine sporazumnim raskidom ugovora, koji mu je trajao do sljedećeg ljeta. Garcia je vagao nekoliko dana i onda odlučio da više neće nastaviti u Puli, iz koje odlazi kao jedan od najboljih stranih trenera koji su ikad radili u HNL-u.

U 76 utakmica na klupi pulskog prvoligaša ostvario je 21 pobjedu, 22 remija i 33 poraza, a spominjalo ga se i u kontekstu najvećih hrvatskih klubova. S Garcijom smo odradili intervju prošlog tjedna, dok je Urugvajac još službeno bio trener Istre i nije znao hoće li na Drosini biti i sljedećeg tjedna. U više od sat vremena razgovarali smo o stanju u HNL-u, sukobu sa Željkom Sopićem, incidentu s Antom Ercegom, Marku Livaji i brojnim drugim temama.

Kako biste ocijenili ovu sezonu s Istrom?

Ma, čista petica. I više od toga. Osobito kad se sjetite kako smo krenuli u sezonu. Mi u biti nismo imali momčad do sedmog ili osmog kola, nismo znali s kim ćemo moći računati. Nismo imali ni gdje trenirati, mjesec i pol trenirali smo na polovici igrališta, nekad i na trećini, tako da je to veliki uspjeh.

Sama činjenica da smo bili u igri za Europu je nevjerojatna i sigurno da mi je žao što nismo uspjeli jer smo možda imali neku šansu. Ali nakon remija 2:2 u gostima kod Rijeke, u utakmici koju smo vodili 2:0 i mogli smo je pobijediti, imao sam osjećaj da će peto mjesto biti maksimum, a tako je i ispalo.

Ne znam bi li nešto bilo drukčije da smo dobili tu utakmicu, ali i način na koji smo ostali bez sva tri boda je bio baš težak udarac. Dali su nam gol u nadoknadi nadoknade i to nas je jako ispuhalo. 

Nije bilo nikakvog pritiska da moramo ući u Europu, ali sam bio baš tužan nakon poraza od Lokomotive jer sam znao da više nemamo šanse. Nama je glavni cilj bio ostanak u ligi, tako da se ne može reći da smo morali igrati u Europi. No žao mi je jer su igrači u jednom trenutku počeli vjerovati da to možemo dohvatiti.

Nismo se osjećali inferiornima ni protiv koga u ligi i imali smo osjećaj da možemo sa svima igrati. U valjda 70 posto vremena na terenu osjećali smo se kao da smo kompetitivni, čak i bolji, i da imamo šansu. I moram pohvaliti svoje igrače jer nikad nisu odustajali, a one probleme s početka sezone nikad nisu koristili kao nekakvu ispriku. Nikad nisu trenirali na 99 posto, nego na 100.

Kakva je Istra danas?

Jako smo napredovali, osobito igrači individualno. Ostali smo bez puno igrača u odnosu na prošlu sezonu i nedostajali su nam, ali drugi igrači su uskočili i bili su bolji iz utakmice u utakmicu. Mislim da smo i prošle sezone zaslužili više. Bilo je jako puno utakmica u kojima smo vodili čak i dva razlike i onda bismo ili remizirali ili izgubili.

No igrači prošle sezone nisu imali mentalitet koji su imali ove. Prošle sezone bi se možda malo nesvjesno povukli, čak se i uplašili kad je protivnik stisnuo. Sad je potpuno drukčija priča. Oni više ne igraju u strahu, prepuni su samopouzdanja i jako mi je drago zbog njih jer su bolji nego što su bili.

Ante Erceg bio vam je suspendiran na devet utakmica nakon što je sucu poderao bilježnicu. Biste li imali veće šanse za Europu da ste ga imali na raspolaganju?

Naravno da nam je falio jer on daje posebnu energiju momčadi koju njegovi suigrači osjećaju. No nitko ne smije biti veći od momčadi koliko god nam je Ante bio najbolji ofenzivni igrač. Mene veseli što nismo potonuli kad je on bio suspendiran, nego smo nastavili igrati dobro. Što se kazne tiče, po mojem mišljenju je devet utakmica bilo previše. 

Naravno da je trebao biti kažnjen, ali devet utakmica? Dajte, molim vas. Da je to bio igrač Dinama ili Hajduka, ne bi sigurno dobio devet utakmica kazne. Najbolje od svega mi je što se na kraju pisalo kako je još i dobro prošao, da je trebao biti kažnjen s pola godine ili godinu.

Jeste li ikad vidjeli nešto slično na utakmici?

Uživo nikad, možda na televiziji. Sad to sve skupa izgleda smiješno, ali u tom trenutku mi nije bilo svejedno. Pomislio sam: "Daj, zašto si to napravio?" Ma, Ante je veliki emotivac i to mu je istovremeno ogromna kvaliteta, ali i mana. Nekad ga to učini boljim igračem, a nekad ga dovede u takve situacije.

Ostvarili ste neke velike pobjede ove sezone. Hajduk 3:0, Dinamo 1:0, što se promijenilo u pristupu tim utakmicama?

Naučili smo igrati protiv tih protivnika. Prošle sezone smo na Maksimiru s Dinamom odigrali 1:1 i vjerojatno smo trebali pobijediti, igrali smo puno više napadački nego u ovoj u Puli. No u tom susretu koji smo dobili 1:0 bili smo jako pametni. To je taj napredak o kojem govorim, koliko je momčad Istre mentalno sazrela i napredovala. 

Držali smo se plana, nismo paničarili ni u jednom trenutku i iskorištavali smo ono što smo stvorili. Kad su nas stisnuli, bili smo dobro organizirani, brzo smo se otvarali i s takvim mentalitetom si puno bolji. Hajduk smo dobili 3:0 i na Poljudu smo odigrali 2:2, a i to smo trebali dobiti. To vam dovoljno govori. Moja Istra je svaku utakmicu igrala na pobjedu, nevezano s kim smo igrali.

Kako komentirate izjave Željka Sopića, koji je nakon poraza u Puli rekao da su strani treneri u Hrvatskoj privilegirani?

Nisam čuo što je rekao, ali su mi igrači odmah prepričali što je rekao nakon utakmice. Nije mi žao samog sebe što je to rekao, više mi je žao njega. Pretpostavljam da je bio nervozan i ljut jer je izgubio i možda nije mislio to što je rekao. Ili jest, ne znam. Nije me to pogodilo jer to što je rekao nema temelja ni u čemu, ali me iznenadilo. Nisam to od njega očekivao.

On je rekao da se nama strancima podilazi. Uopće ne mislim da sam ja kao stranac u HNL-u privilegiran. Dapače, mislim da je potpuno suprotno. Ne znam u kojoj to zemlji su strani treneri bolje prihvaćeni od domaćih. Mislim da moraju raditi bolje i više od domaćih da bi bili cijenjeni. No nema tu zle krvi. Ako se ikad ponovno sretnemo, pružit ću mu ruku.

Što se te utakmice tiče, vjerujem da je bio ljut jer je osjećao da je mogao dobiti tu utakmicu, što je točno. Ali ako ćemo iskreno, mi smo mogli zabiti tri ili četiri gola u prvih sat vremena, a on je na kraju mislio da su oni bili puno bolji. Ja sigurno nikad nisam rekao skupljačima lopti da odugovlače s vraćanjem jer osobno to baš ne volim.

Ne volim kad se moji igrači valjaju od bolova pa ustanu za sekundu, ne volim kad se krade vrijeme i nisam takav tip trenera. Uostalom, mi smo izgubili u Gorici 5:4 u utakmici koju smo mogli dobiti pet ili šest golova razlike. Bio sam jako ljut, ali se nisam žalio ni na što. S Goricom uvijek neke drame i u Kupu i u prvenstvu, nevjerojatno, ali to su čari nogometa.

Kakav vam je HNL?

HNL je jako zabavan, ali to je objektivno jako teška liga. Četiri puta igraš sa svakim protivnikom, za nas su putovanja bila daleka, a liga je dosta izjednačena. Imate četiri jako dobre momčadi, a to je 16 utakmica u sezoni u kojima ne možeš baš uvijek računati na bodove. Ostali protivnici su dosta izjednačeni i protiv njih moraš biti uvijek na maksimumu. 

Pogledajte Goricu. Pa ne misli valjda netko da su oni stvarno bili kandidati za ispadanje? Po kvaliteti je to momčad za peto mjesto na tablici, ali neki njihovi problemi doveli su ih u tu situaciju. To vam govori koliko je liga teška. Lokomotiva, Varaždin, to su sve sjajne momčadi.

Pa Varaždin ima Teklića i Brodića, super igrače koji te uvijek mogu pobijediti. Nema nijednog protivnika protiv kojeg ti dobra igra garantira pobjedu. Svaka momčad ima barem jednog ili dva igrača koji mogu napraviti razliku i riješiti utakmicu.

A infrastruktura?

To je, očito, najveći problem HNL-a. Većina travnjaka je dobra ili odlična, ali na nekima, kao u Šibeniku ili u Puli, stvarno je teško igrati. Nama je nekad kod kuće bilo teško, kako neće biti protivnicima. To su stvari koje se moraju popraviti, a sve ostalo je super. Da ne govorim o talentu koji vam je očito urođen i vidi se u svakoj ekipi.

Puno je i mladih trenera, što je lijepo vidjeti. Iskreno, ne znam je li to dobro ili nije jer mnogi od nas nemaju iskustva kao neki stariji treneri u ligi koji su bili. S druge strane, ne možeš samo igrati na iskustvo, moraš učiti, kao što moraju i igrači. Danas je nogomet generalno puno kompetitivniji i brutalniji nego što je bio u moje igračko vrijeme i dosta je stresnije.

Kako ste zadovoljni suđenjem u HNL-u?

Suci griješe, kao i mi treneri i igrači, ali imamo problem ako se griješi namjerno. Neću reći da sam to nekad osjetio na utakmici na svoju štetu, ali na tome se mora raditi. Gledajte, nije ni sucima lako. Oni su pod stalnim pritiskom, isto je to kao i u Španjolskoj, Engleskoj ili nekoj drugoj ligi. Da, suđenje je bilo loše na nekim utakmicama, ali na većini je bilo dobro.

Tko je najbolji igrač u ligi?

Ako gledate brojke, onda je to Livaja, ali nisu važne samo brojke iako je on stvarno strašno dobar. Puno je kvalitetnih igrača u ligi. Ja sam kao igrač bio ofenzivni veznjak i volio sam uvijek imati jednu ili dvije šestice iza sebe da mi čuvaju leđa. Volio bih da je jedan od njih Josip Mišić, koji je jako koristan igrač.

Krovinović isto. Možda nije imao najbolju sezonu, ali on je klasni igrač. Selahija sam imao u Twenteu dok sam ondje radio, to je sjajan igrač. Kažem, ne može se ni za koga reći da je najbolji u ligi. Pa Teklić je u Varaždinu imao sjajnu sezonu, isto kao i Brodić, a to nije lako. 

Livaja je igrač koji je strašno opasan kad je u šesnaestercu, ali kad je daleko od njega, onda je puno lakše igrati protiv njega. Doduše, ja to možda ne mogu reći jer je protiv nas zabio dosta golova, iako puno iz penala, ali zabio je. Nevjerojatno je fizički jak i u stanju je nositi najjače igrače na leđima. Prvi dodir mu je van svake pameti, dobar je s obje noge, sve vidi. Čudo.

Dobro ste igrali u gostima kod velikih momčadi, ali gdje vam je bilo najteže igrati?

Jasno, protiv najjačih je jako teško igrati, ali barem imaju dobre terene. S Dinamom je uvijek muka. Ove sezone smo izgubili u prvoj utakmici 4:1, a mogli smo primiti još toliko. Onda smo izgubili 1:0 na Maksimiru, a trebali smo, realno, barem 5:0. Nismo postojali. 

Možda će vam biti smiješno, ali meni je u ove dvije godine uvijek najteže bilo u Šibeniku. Teren je loš, stalno puše, neka je čudna atmosfera. Bolji osjećaj imam na Maksimiru i Poljudu nego na Šubićevcu. Nekako se stalno braniš, ne igra se puno, baš teško gostovanje.

Kako ste uopće prije dvije godine završili u Hrvatskoj?

Bio sam u Twenteu i istekao mi je ugovor. Bila je godina covida, otišao sam u Španjolsku, ali želio sam raditi. Pauzirao sam šest-sedam mjeseci i onda su počele dolaziti ponude. Bio sam u kontaktu s ljudima iz Alavesa i oni su me upoznali s Istrom, to je bio njihov projekt. Pokazivali su mi slike stadiona i nekog kampa, sve je to super izgledalo.

Ispostavilo se da nije baš ispalo tako kako su oni rekli, ali dobro. Već sam bio došao, nisam želio otići i nisam požalio. Hrvatska je jako slična Urugvaju i to mi je također bilo jako važno.

Želio sam probati nešto drugo i nisam požalio. Ljudi su ovdje divni, zemlja je divna i zaista mi je bilo predivno. Istra i HNL bili su veliki izazov za mene i danas sam sigurno bolji trener nego što sam bio kad sam došao. 

Kad ste odlučili da ćete postati trener?

Dosta rano kao igrač sam o tome razmišljao. Puno sam pričao s trenerima, zanimalo me što rade i to mi je uvijek bilo zanimljivo. Analizirajući utakmice koje sam igrao, gledao sam što bih ja napravio drukčije i što smo možda mogli bolje raditi.

Imao sam jednog trenera koji mi je rekao da moram biti trener nakon karijere kad sam imao 22 godine. Bio je uvjeren da sam za to jer mi je mozak stalno radio sto na sat oko nogometa i poslušao sam ga.

I to je jako dobro jer nisam imao onaj strah "joj, što ću raditi kad prestanem igrati", koji imaju brojni igrači. Znao sam da ću biti trener i vjerovao sam da ću biti dobar iako nikad, recimo, nisam igrao Football Manager. Jako sam znatiželjan, stalno želim nešto novo naučiti i to me tjera naprijed.

Želim da moje momčadi uvijek budu prepoznatljive i da uvijek igraju isti stil nogometa nevezano za protivnika. Ako igram protiv Dinama deset puta, vjerojatno ću izgubiti osam, jednom ću odigrati neriješeno, a jednom ću valjda pobijediti. Napravit ću sve da se dogodi baš ta utakmica pa ako već moram izgubiti, neka izgubim pokušavajući pobijediti, a ne se samo braniti.

Pričate li puno s igračima?

Volim u svakom trenutku znati kako se momčad osjeća. Nekad to možda ne napravim razgovorom, nego nekim drugim načinima. U svakom slučaju, oni uvijek znaju što mislim i kako se osjećam jer nikad ništa ne skrivam od njih. Otvoren sam prema njima i mislim da je to normalno.

Nisam tip koji urla u svlačionici i radi show, ali reći ću ti puno toga lošeg ako za to imam razlog. Nemam problem s tim. Igračima uvijek govorim da je sve na njima i da su oni ti koji igraju, a ne ja.

Vrata mojeg ureda uvijek su im bila otvorena za sve probleme koje imaju, a očekujem da su i oni svjesni da ću im uvijek reći što ih ide, ali i da se moje mišljenje može promijeniti. To je ljudski i tako mora biti i to igračima daje opuštenost.

Uzmimo primjer Hujbera. On je bio pogubljen kad sam došao, a sad je izrastao u možda i najboljeg desnog beka u ligi. Ne kažem da je to moja zasluga, ali mislim da smo mu omogućili sve da se razvije i ostvari svoj potencijal. Jako sam emotivan kad je on u pitanju jer je taj dečko strašno puno radio i sve mu se vratilo.

Kad je Ante Čačić dobio otkaz u Dinamu, vaše ime se spominjalo u kontekstu preuzimanja Dinamove momčadi. Jeste li bili spremni za to?

Istina, rekli su mi u klubu da postoje neki kontakti, ali na tome je ostalo. Naravno da sam bio spreman preuzeti Dinamo. Twente je također veliki nizozemski klub i ondje sam radio bez problema, a ako mislite da je u Dinamu ludnica, trebate vidjeti Twente. Na svakoj utakmici 35 tisuća ljudi, velika očekivanja i velik pritisak.

Svaki klub ima svojih problema. U Dinamu imaš najbolje igrače u ligi, ali jako puno buke oko kluba i to sigurno nije savršeno okruženje. No tko se toga boji, ne mora biti trener. Tako je u Barceloni, Real Madridu, Cityju i svim klubovima. Nigdje nije savršeno i svugdje se događa nešto iza kulisa.

Ja bih se u Dinamu ponašao isto kao i u Istri, svidjelo se to nekome ili ne. Mislim da je to jedini ispravan put, da ne glumiš nekoga tko nisi i da igrači znaju na čemu su s tobom. Ne treba meni nitko tko će me tapšati po ramenu i govoriti mi da sam sjajan trener. Ja znam koliko sam dobar i koliko sam loš.

Možda mi je najveća kvaliteta što sam uvijek isti i ne mijenjam se zbog nekoga ili nečega. Nekad bih trebao biti više, da tako kažem, politički korektan, ali to ne volim pa sam u problemima. Neke stvari koje sam radio prije tri ili četiri godine ne bih više ni mrtav napravio, ali tako je i u životu, zar ne?

Koga najviše volite kao trenera?

Kad sam bio ozlijeđen, puno sam gledao Sarrijev Napoli. To je bilo prekrasno gledati. Svi pričaju da je taktika najvažnija, ali nije uvijek. Uzmimo za primjer Zidanea i kako se on odnosio prema onim zvijezdama u Realu i kako ih je vodio, puno je tu faktora.

Ali ako ćemo o tome tko je najbolji, za mene je to Pep Guardiola. Njegov stil ćete uvijek prepoznati nevezano o tome o kojem klubu se radi. Da, on uvijek ima najbolje igrače na svijetu, ali nikad ne kupuje zvijezde, nego kupuje glave. Nikad u momčadi nema egotripere, kojih je danas u nogometu jako, jako puno, nego igrače koji su se spremni prilagoditi i učiti.

De Zerbi radi fantastičan posao u Brightonu, Arteta je puno naučio od Guardiole i pokušava to prenijeti na Arsenal, Klopp dugo već egzistira sa svojim stilom nogometa. Onda imate Ancelottija koji radi na potpuno drukčiji način i koji se više bavi odnosom s igračima.

No to vam se sve može prenijeti i na puno niži nivo. Sa zvijezdom Istre ili Dinama imaš isti problem u svlačionici kao sa zvijezdom Reala. Kontekst je drukčiji, ali problemi su isti. Zvijezda nekog drugoligaša misli da je Luka Modrić u svojoj ekipi, to je svugdje isto. Razlika je samo u plaći i autima koje voze.

Je li Guardiolin City najbolja momčad otkako gledate nogomet?

Sigurno jedna od. Tu je i ona Pepova Barcelona, a ja sam dok sam bio mlađi obožavao Ancelottijev Milan s početka stoljeća. Obožavao sam ih. No Pepova filozofija nogometa je najbliža mojoj tako da moram reći da su mi njegove ekipe jako drage. Nogomet je umjetnost i o ukusima se ne raspravlja. Netko voli Guardiolin City, netko Atletico Madrid.

Pokušavam neke stvari iz Pepovog nogometa implementirati u svoj. Teško je, ali ne prihvaćam kad netko kaže "joj, mi to ne možemo". Možemo i moramo probati. Bit će teško, ali moramo dati sve od sebe. I Rodri i Stones su krenuli iz nekih slabijih momčadi pa su postali ovo što su danas. Tog Rodrija nisu željeli u Atleticu, a sad je valjda najbolji zadnji vezni na svijetu.

U nogometu puno toga odlučuje nečije mišljenje. Neki igrač je nekome genijalan, a nekome je škart. Stvar je ukusa i onda se stvori krivi dojam o nekom igraču. Neki trener vidjet će u nekom igraču ono što netko drugi ne vidi.

Vidjet ćemo što će biti u finalu Lige prvaka, ali za mene je City bio najbolji i prošle sezone, ali u nogometu se gleda samo rezultat. Real Madrid je lani bio nadigran u valjda svakoj utakmici u nokaut-fazi Lige prvaka i otišao je do kraja. City promaši tri šanse i pogodi dvije stative i onda je kao Guardiola luzer jer je bio u ne znam koliko polufinala.

Pa znaju li ljudi koliko je teško doći do polufinala Lige prvaka? Ajde, da vidim vas. Zaboravlja se koliki faktor u nogometu igra sreća, osobito u nokaut-utakmicama. U šest sezona Premier lige, u najjačoj konkurenciji na svijetu, Guardiola je prvak pet puta. To je dokaz kvalitete, a ne da ispadaš neznalica jer je netko u polufinalu Lige prvaka pogodio stativu ili promašio zicer.

Što generalno mislite o hrvatskom nogometu?

Ako gledate uvjete u kojima hrvatski klubovi i igrači rade, onda je zaista šokantno da je Hrvatska druga i treća na svijetu. Ne znam odakle vam takav talent. Je li stvar u genetici, zraku ili čemu već, ali talent je stvarno na svakom koraku. Slično je i kod nas u Urugvaju, a i problemi su slični.

Isplivaju neki Cavani, Suarez i Recoba i svi misle da se radi sjajno. Luka Modrić je isplivao jer je morao isplivati, Kovačić isto. Mislim da taj nevjerojatni talent nekad zamaže oči i daje ti lažnu sigurnost da radiš pravi posao. Jako puno zemalja je nogometno napredovalo. Austrija je nekad bila reprezentacija koju si dobivao 4:0, a sad se s njom jako mučiš.

Čitav svijet zna da su Hrvati talentirani nogometaši i strane akademije će ih u budućnosti uzimati puno ranije, odvoditi ih u svoje centre i možda ih učiniti svojim reprezentativcima. Nije isto trenirati u akademiji s deset terena i negdje gdje jedan teren dijeli više kategorija. Sve teže je držati korak s drugim nacijama, da ne govorimo o ovim velikim nogometnim zemljama.

Ono što sam primijetio u Hrvatskoj je da je sve manje djece na igralištima, a kad to počneš gubiti, onda si u velikim problemima. Za nogometaše iz vaše i moje zemlje bitno je da imaju malo tog uličnog odgoja jer ih to čini posebnima.

Kako vidite šanse hrvatskih klubova u Europi sljedeće sezone?

Ako maknemo Dinamo, ostali hrvatski predstavnici u Europi zadnjih godina nisu imali toliko težak ždrijeb koliko su doživljavali teške poraze. Tu se vraćamo na ovu priču od maloprije koliko su svi drugi napredovali. Osijek i Hajduk su ispadali od kazahstanskih klubova, Europa je postala puno teža nego prije. 

Rijeka, Osijek i Hajduk imaju i taj problem što je Dinamo za njih jednostavno prejak i daleko su od njega. Dinamo je druga dimenzija za njih. Mogu oni tu i tamo pobijediti Dinamo, ali u 36 kola nemaju šanse. Pa ostavio je Hajduk deset bodova ove sezone, a kao nije imao najbolju sezonu, zar ne?

Oni se moraju prvo pokušati približiti Dinamu da bi bili konkurentniji u Europi. Recimo, Hajduk ima dobru momčad, ali protiv ekipe kao što je Istra mora biti puno dominantniji da bi bio konkurentniji u Europi. Isto vrijedi i za Rijeku i Osijek.

Monsef Bakrar je jedan od igrača koje Dinamo želi dovesti ovog ljeta. Je li on igrač za Dinamo?

On je drugi igrač u odnosu na igrača koji je došao u Istru. Fizički je zvijer, strašno je brz i okretan i želi napredovati. Za tranzicijski nogomet je idealan, a i jako je dobar u glavi. Mislim da bi se uklopio u Dinamovu momčad, ali ne bih ništa više od toga rekao.

Što radite kad se ne bavite nogometom?

S obitelji sam i sviram gitaru. Strašno sam loš, očajan, ali sviram da se opustim, a to mi je najvažnije. Kad svi spavaju, odem u neku sobu, zatvorim se i sviram. Žena me mrzi zbog toga. Najviše sviram Oasis i neke južnoameričke bendove koji su mi lagani. Nešto što barem mogu pokušati odsvirati, ali stvarno sam jako loš. Tu i tamo igram tenis i idem na boks.