U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. U rubrici ima mjesta i za legende koje su poznatije po izvansportskim postignućima, ali to ne znači da nisu bile vrhunski sportaši. Među takve svakako spada Chuck Norris, koji je šest godina zaredom osvajao naslov svjetskog prvaka u karateu prije nego što se neporažen umirovio od tog natjecanja i posvetio filmu.

CHUCK NORRIS ne diše, nego drži zrak kao taoca. Chuck Norris može zapaliti vatru kockicom leda. Chuck Norris ne radi sklekove, nego odguruje Zemlju. Suze Chucka Norrisa liječe rak, šteta što nikad nije plakao. Koronavirus se cijepio protiv Chucka Norrisa. Chuck Norris ne nosi sat, on odlučuje koje je vrijeme. Chuck Norris može utopiti ribu. Šampioni su doručak Chucka Norrisa. Chuck Norris može ubiti dva kamena jednom pticom. Chuck Norris nikad nije izgubio borbu.

Iako svih 10 navedenih tvrdnji ljudima koji ga nikad nisu upoznali može zvučati suludo ili znanstveno nemoguće, za devet nikad zapravo nije dokazano da nisu istinite. Samo je jedna provjereno netočna iako zvuči najsuludije od svih. Prije nego što je postao filmska akcijska zvijezda, a kasnije i televizijska i teksaška ikona, Chuck Norris u svojoj fenomenalnoj borilačkoj karijeri zapravo je izgubio 10 borbi. Plus onu prvu filmsku kad mu je Bruce Lee u rimskom Koloseumu slomio vrat.

Slomljeni vrat, dakako, nije mogao zaustaviti Chucka Norrisa da u nadolazećim desetljećima pretuče i pobije tisuće fiktivnih protivnika, baš kao što ga niz poraza na početku sportske karijere nije odvratio od karatea pa se sredinom 1970-ih od sporta oprostio kao šesterostruki svjetski prvak.

"Chuck Norris bio je muškarac zarobljen u tijelu žene. Onda se rodio"

Taj povijesni događaj odvio se 10. ožujka 1940. godine. Legenda kaže da je jedina osoba koja je plakala u prostoriji bio doktor koji se drznuo pljesnuti ga, ali prema njegovim memoarima "Protiv svih izgleda: Moja priča", majka Wilma rađala ga je punih sedam dana, a nakon porođaja nije samostalno disao. Pet su ih dana oboje držali na intenzivnoj njezi i realno se strahovalo da dječak neće preživjeti.

Ali što te ne ubije, to te ojača, pa su prvi dani nakon rođenja bili najbliže što se Smrt približila Chucku Norrisu. Nadvila mu se nad krevetić, a on je ustao i kružnim je udarcem nogom zveknuo u glavu. Smrt je tada naučila da se ne valja zajebavati s Chuckom Norrisom.

Iako će pola stoljeća kasnije postati ikona Teksasa kao rendžer Cordell Walker, Norris je zapravo rođen malo sjevernije od granice s Oklahomom, u gradiću Ryanu, kao jedan od tek nešto više od 1000 njegovih žitelja.

Ray Dee i Wilma Norris svojem prvom sinu dali su ime Carlos Ray, prema lokalnom svećeniku Carlosu Berryju. Godinama nakon toga baš ništa nije dalo naslutiti da će mali Carlos postati stroj za batine. Nije bio sportski nadaren, nego tek obični, sramežljivi dječak, koji se nije isticao u školi niti je imao puno prijatelja.

Otac mu je bio veteran Drugog svjetskog rata, koji je poslije radio kao mehaničar te vozač kamiona i autobusa, ali i bio alkoholičar koji se doslovno mjesecima nije trijeznio te je ševio naokolo, radio stvari koje pijanci rade i sramotio obitelj. Majka Wilma praktički se sama brinula o Carlosu, tri i pol godine mlađem Wielandu i 11 godina mlađem Aaronu, posebno u čestim i dugim razdobljima koje je Ray provodio daleko od kuće.

"Bili smo vrlo siromašni, radila sam svakakve poslove da prehranim djecu", ispričala je mama Wilma. "Carlos je bio nježan i tih dječak, vrlo sramežljiv, toliko da se skrivao iza moje noge."

Ray i Wilma razveli su se 1956., a tada 16-godišnji Carlos morao je postati muškarac u obitelji, odnosno očinska figura mlađoj braći, o kojoj se brinuo dok je majka radila pa bi ga često na povratku kući zatekla kako uljuljkuje Aarona da zaspi.

Carlos je želio i financijski pomagati obitelji, ali ni po čemu se nije isticao pa se odlučio na ono što čine mnogi siromašni američki građani koji ne znaju ništa bolje - upisao se u vojsku. Htio je to učiniti već sa 17 godina i pridružiti se mornarici, ali majka ga je nagovorila da pričeka još godinu dana i završi školu. Da ju nije poslušao, nikad ne bi postao Chuck Norris.

"Chuck Norris pije napalm protiv žgaravice"

U tih godinu dana stigao je bolje promisliti pa se umjesto u mornaricu prijavio u zrakoplovstvo za vojnog policajca. Poslali su ga u Zračnu bazu Osan u Južnoj Koreji. Ondje je dobio nadimak po kojem ga danas zna cijeli svijet.

"Jedan od mojih prijatelja bio je Hispanac i rekao: 'Carlos je hispanska verzija imena Charles, a nadimak za Charlesa je Chuck. Zvat ću te Chuck.' Bilo mi je svejedno, ali počeo je on, počeli su i ostali i jednostavno sam zadržao to ime", ispričao je Chuck.

Mladić imena Carlos Ray Norris u Koreji je tako postao mladić imena Chuck Norris, ali se i počeo pretvarati u pravog Chucka Norrisa, neuništivog nadčovjeka kojeg smo upoznali na velikim i malim ekranima. Ondje je prvi put došao u doticaj s borilačkim vještinama, a prihvatio ih se kako bi se oslobodio sramežljivosti i manjka samopouzdanja.

Svidio mu se tang soo do, svojevrsna preteča taekwondoa, koji se bazirao na karateu. Talent je bio očit i Norris je ubrzo došao do crnog pojasa, ali vikendom je učio i judo, u kojem je zavrijedio smeđi pojas.

Poslije završetka vojne obuke 1962. radio je u tvornici vojnih aviona u Kaliforniji i prijavio se za posao vojnog policajca, ali to mu nije donosilo dovoljno novca za uzdržavanje nove obitelji, nakon što je dobio dijete sa suprugom Dianne, s kojom se vjenčao prije odlaska u Koreju, kad je njemu bilo 18, a njoj 17 godina.

"Ne postoje dobar i loš način, samo način Chucka Norrisa"

Zato je odlučio iskoristiti znanja stečena na Dalekom istoku i podučavati borilačke vještine u maminom dvorištu. Nakon što bi se vratio s posla u tvornici, navečer bi upalio svjetla pred kućom i nogama udarao vreću. Svjetla i zvukovi privlačili su prolaznike i uskoro se uz ogradu znalo okupiti 20-ak ljudi.

"Zaljubio sam se u podučavanje i odlučio od toga napraviti karijeru", objasnio je Norris. Uskoro je otvorio prvi studio. Paralelno je radio na drugim borilačkim vještinama i s vremenom nakupio impresivnu kolekciju crnih pojaseva.

Iz svake od njih - karatea, boksa, jiu-jitsua, juda i drugih - uzeo je najbolje elemente i izumio chun kuk do, ultimativni borilački sustav koji u doslovnom prijevodu znači "univerzalni način". Prvi učenik koji je zaslužio crni pojas u chun kuk dou bio je Chuckov najmlađi brat Wieland, koji će 1970. poginuti u ratu u Vijetnamu.

Kako bi bolje promovirao svoju školu, Norris je 1964. počeo sudjelovati na profesionalnim natjecanjima u karateu. Na prva dva turnira izgubio je u prvoj borbi, a na jednom je natjecanju ubilježio čak tri poraza. Do 1968. izgubio je ukupno 10 borbi, ali kad je prvi put postao svjetski prvak, bilo je gotovo. Nakon toga zaista više nije izgubio nijednu borbu.

"Nadao sam se da ću osvojiti poneki lokalni turnir, završiti u nekom lokalnom časopisu o karateu i tako privući učenike. Nikad mi nije bilo na kraj pameti da ću postati svjetski prvak. Na početku postavljaš realne ciljeve, koje možeš postići. 

Kad sam osvojio Otvoreno prvenstvo Los Angelesa, cilj se pomaknuo na državno prvenstvo, pa nacionalno, međunarodno i naposljetku svjetsko. Da sam od početka postavio cilj da postanem svjetski prvak, nikad ne bih uspio", rekao je Chuck u jednom dokumentarcu o svojem životu. 

Svjetsko prvenstvo u srednjoj kategoriji osvojio je šest puta zaredom prije povlačenja 1974. godine.

"Chuck Norris ne doživljava poraze, porazi ne preživljavaju Chucka Norrisa"

Prvi poraz doživio je od Joea Lewisa, još jedne američke borilačke ikone, čovjeka na kojem je bazirana nekoć izuzetno popularna videoigra Street Fighter i koji je među prvima počeo kombinirati udarce iz full contact karatea i boksa, što je dovelo do nastanka današnjeg kikboksa.

Ali prvotna ideja je upalila. S vremenom i s pobjedama za Norrisa se pročulo, stizali su novi učenici, a među njima i ugledno društvo iz obližnjeg Hollywooda. Među zvijezdama koje je obučavao bili su Elvisova supruga Priscilla Presley, glazbena obitelj Osmondovi, voditelj Bob Barker, budući američki predsjednik George H. W. Bush i, što je najvažnije, poznati glumac Steve McQueen, koji ga je naposljetku i nagovorio na glumačku karijeru.

No prvi doticaj s filmom imao je zahvaljujući drugoj zvijezdi koju je upoznao preko karatea. Bruce Lee je, zapravo, bio filmska zvijezda u Hong Kongu, no u Americi je, baš poput Norrisa, bio učitelj karatea. Njih dvojica upoznali su se na jednom natjecanju i sprijateljili, počeli zajedno trenirati i učiti jedan od drugoga.

Lee se tada probijao u američku pop-kulturu kao Kato u seriji o superjunaku Zelenom Stršljenu. Kad su ga 1968. angažirali za savjetnika u snimanju akcijskih i borilačkih scena za film The Wrecking Crew s Deanom Martinom, Chuck i još nekolicina boraca, među kojima i Joe Lewis, dobili su kratke epizodne uloge.

Ipak, bilo je to tek usputno zanimljivo iskustvo za Norrisa, fokus mu je i dalje bio na natjecanjima i na svojoj školi, kojoj je išlo sve bolje pa je otvorio još dva studija. Godine 1967. uzvratio je Lewisu za poraz s početka karijere u jednoj od rijetkih borbi koje su zabilježene kamerom, pa makar očajne kvalitete. To mu je bila jedna od pobjeda na putu do prvog naslova američkog prvaka.

Početkom iduće godine doživio je deseti i posljednji poraz karijere, od Louisa Delgada, ali u studenom mu je uzvratio na Svjetskom prvenstvu, koje je tako prvi put osvojio, prije nego što će ga obraniti pet puta. Profesionalnu karijeru završio je sa 183 pobjede, 10 poraza i dva neodlučena ishoda.

Ako ćemo pošteno, to nije bilo pravo svjetsko prvenstvo jer su se ona formalno počela održavati tek 1970., i to svake druge godine, ali Amerikanci su ga takvim smatrali jer se na njemu okupljala krema njihovih boraca uz nekolicinu uvaženih natjecatelja iz inozemstva. A u takvoj konkurenciji Chuck Norris je dominirao.

"Kad život Chucku Norrisu da limune, on ih iscijedi i napravi narančadu"

Godina koja je ozbiljnije usmjerila Norrisa prema filmu bila je 1972. Bruce Lee vratio se u Hong Kong zbog filmske karijere i snimao, ispostavit će se, svoje životno djelo Na zmajevom putu, film za koji je napisao scenarij, producirao ga, režirao i igrao glavnu ulogu. 

"Nismo se čuli nekoliko godina, a onda me odjedanput nazvao i rekao mi: 'Želim snimiti film sa scenom borbe koje će se svi sjećati. Borit ćemo se u rimskom Koloseumu kao gladijatori, na smrt, i volio bih da mi ti budeš protivnik.' U to vrijeme nisam još imao nikakve glumačke ambicije, ali mislio sam da bi to moglo biti zabavno.

Tako smo se dobro poznavali da smo se lako dogovarali. On je rekao da će napraviti to, to i to, a ja sam rekao da ću to, to i to. Rekao je da neće dominirati tom borbom kao u prethodnim filmovima. Onda sam ga pitao tko će pobijediti, a on: 'Pa ja, ja sam zvijezda filma!'"

Druga ga je odluka iz 1972. posredno pogurala prema filmu dvije godine poslije. Jedna je tvrtka željela otkupiti njegova tri studija i otvoriti ih još 1000 po cijeloj zemlji. 

"Pomislio sam, dva posto od 1000 škola je bolje nego 100 posto od tri škole. Pa sam ih prodao. Za dvije godine škole su bankrotirale i izgubio sam ih. Počeo sam ponovno davati privatne poduke, a Steve McQueen i dalje mi je bio jedan od učenika.

On me ohrabrivao da se okušam u glumi. Shvatio sam da od podučavanja neću dovoljno zarađivati pa sam odlučio pokušati. Otišao sam na jednu audiciju, a ondje je bilo valjda 100 ljudi koji su se prijavili za istu ulogu. Neke od njih sam prepoznao iz drugih filmova ili serija, htio sam ih tražiti autograme", ispričao je Norris.

Te 1974. dobio je ulogu glavnog negativca u niskobudžetnom hongkonško-američkom filmu Pokolj u San Franciscu, koji je kritika proglasila slabim ostvarenjem temeljenim na Chuckovoj borilačkoj slavi.

"Kad netko odbije Chucka Norrisa, Chuck Norris mu se odbije u lice"

Zato je odlučio da neće prihvaćati bezvezne i besmislene uloge, nije želio da mu filmovi budu poput Leejevih - bazirani na karateu i s pričom u drugom planu. Želio je dobru priču u koju će biti ukomponirane karataške scene. Zato je s prijateljem počeo raditi na vlastitom scenariju za film Dobri dečki nose crno.

Tri godine ga je pokušavao prodati, odnosno pronaći producente koji bi uložili u snimanje. Već je počeo gubiti nadu pa je 1977. prihvatio glavnu ulogu u filmu Breaker! Breaker! baš zato što je smatrao da ima dobru priču. Kritika se nije složila.

Već je gotovo bio odustao od vlastitog filma, a noć prije doslovno posljednjeg sastanka na kojem ga je htio prodati razmišljao je što više može reći a da nije pokušao u prethodnim, neuspješnim razgovorima.

"Sinulo mi je u dva ujutro. Kad mi je producent postavio isto pitanje kao i svi, hoće li film zaraditi novac, rekao sam mu: 'U Americi se četiri milijuna ljudi bavi karateom. Svi znaju za mene. Ako ih samo pola ode u kino, to je šest milijuna dolara prihoda za film budžeta od milijun dolara.' I pristao je!"

Film je na kraju zaradio triput više, čak 18 milijuna dolara, uvelike zahvaljujući Chuckovoj neumornoj promidžbenoj kampanji po cijelom SAD-u, tijekom koje je "dao više od 2000 intervjua i završio u bolnici zbog laringitisa".

Taj ga je film lansirao i širom mu otvorio holivudska vrata te mu donio uloge u megahitovima osamdesetih, kao što su Nestali u akciji, film na koji ga je inspirirala tragedija brata Wielanda, ili Delta Force, kojima se promaknuo u jednog od najvećih akcijskih junaka i postao svjetski slavan.

Tijekom snimanja nastavka Delta Forcea razveo se od supruge Dianne nakon 31 godine braka, da bi se 1998., kad je već bio naveliko poznat kao Walker, teksaški rendžer, oženio 23 godine mlađom manekenkom Genom O'Kelley.

Posljednju filmsku ulogu imao je 2012. u The Expendables 2, drugom pokušaju ujedinjavanja svih starih i novih akcijskih superzvijezda. Njegov lik zvao se Booker, po uzoru na Johna T. Bookera, kojeg je glumio u filmu Dobri dečki nose crno. Booker u filmu kaže da ga je jedanput ugrizla kobra, koja je nakon toga uginula.

"Granit Mount Rushmorea nije dovoljno čvrst za bradu Chucka Norrisa"

Iako su ga na početku šale o Chucku Norrisu toliko živcirale da je tužio studenta Iana Spectora, koji ih je 2005. okupio u uratku "Istina o Chucku Norrisu: 400 činjenica o najvećem čovjeku na svijetu", povukao je tužbu shvativši da te "činjenice" nisu sprdnja na njegov račun, nego mu idu u prilog, a neke su mu zapravo bile i smiješne. Omiljena? "Željeli su dodati lice Chucka Norrisa na Mount Rushmore, ali granit nije bio dovoljno čvrst za njegovu bradu."

Štoviše, toliko je prigrlio "činjenice" i personu koja je postao zahvaljujući njima da je počeo ići na turneje koje su se na njima bazirale, pa čak i posjećivati američke snage u Iraku kako bi im podizao moral.

Glumačka karijera mu je zamrla, nakon Expendablesa imao je samo dvije kratke televizijske cameo uloge u serijama te se pojavio u jednoj epizodi serije Hawaii Five-0. Na povlačenje ga je potaknula i bolest supruge, kojoj se stanje još pogoršalo jer su joj liječnici ubrizgavali gadolinij kako bi dobili jasniju sliku na magnetskog rezonanciji.

Chuck Norris uskoro će napuniti 83 godine, dani karatea i filmova daleko su iza njega. Smrt mu je odnijela brata Wielanda, prijatelja Brucea Leeja i mnoge druge, opasno je zaprijetila i supruzi Geeni, ali njega ne dira. Još se dobro sjeća kružnog udarca kojim ju je otjerao kao novorođenče.