U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

Duane Bobick trebao je na Olimpijskim igrama 1972. krenuti putem Joea Fraziera i Georgea Foremana i osvojiti zlatnu medalju u teškoj kategoriji. Stigao je u München kao "velika bijela nada", izraziti favorit zbog fantastične serije od 65 pobjeda zaredom. Među ostalima, u američkim kvalifikacijama pobijedio je i budućeg svjetskog prvaka Larryja Holmesa. Međutim, u četvrtfinalu je boksačka povijest otišla u drugačijem smjeru.

Za plasman u polufinale Bobick je boksao protiv mladog kubanskog teškaša, kojeg je bodovno pobijedio godinu dana ranije na Panameričkim igrama u Kolumbiji. Kuba je do Münchena u boksu osvojila samo dva olimpijska srebra, a u teškoj kategoriji nijedan kubanski boksač nikad nije stigao ni do četvrtfinala.

Prva runda u Boxhalle u Olimpijskom parku bila je izjednačena, da bi potom Bobick preuzeo inicijativu i pritisnuo na konopce 20-godišnjeg suparnika. Činilo se da će meč završiti očekivanim ishodom, ali kubanski je teškaš u trećoj rundi potpuno preuzeo kontrolu.

Desnim direktima razbijao je Bobickovu obranu i triput ga rušio. Sudac je prekinuo borbu nakon 108 sekundi. Poraženi nikad neće dosegnuti razine koje su mu predviđali, a svijet će zauvijek zapamtiti ime pobjednika.

"Nemoguće je predvidjeti njegov udarac desnom"

U polufinalu je nadolazeći šampion razbio Nijemca Petera Hussinga za samo četiri minute. "Nemoguće je predvidjeti njegov udarac desnom, a kad ga jednom uočiš, već je na tvojoj bradi", objasnio je Hussing.

Europski prvak Ion Alexe iz Rumunjske zbog ozljede nije mogao nastupiti u finalu, i Teofilo Stevenson Lawrence osvojio je u Münchenu svoje prvo olimpijsko zlato.

U sljedećih desetak godina Stevenson će postati nepobjediva legenda kubanskog i svjetskog boksa, trostruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak te idol svoje nacije i ljubimac režima Fidela Castra. Kubanci su na tim Igrama osvojili pet medalja u boksu i uspostavili dominaciju nad amaterskom verzijom ovog sporta. Do danas je Kuba osvojila 80 olimpijskih medalja u boksu, od čega 42 zlatne.

Stevenson je bio gotovo idealno građen za način na koji je boksao. Visok 195 centimetara, elegantan i ritmičan, dugih ruku i iznimno brz za teškaša, borbe je nastojao voditi s distance. Temelj njegove taktike bio je precizan lijevi direkt, kojim je protivniku kvario ritam, držao ga na distanci i pripremao svoje najopasnije oružje - razoran desni direkt.

Upravo je desnica bila Stevensonov zaštitni znak, udarac koji je mogao odlučiti borbu u trenutku, osobito kada bi protivnik pokušavao skratiti distancu i ostavio prostor za kontru. Nije bio klasični teškaški razbijač koji je bezglavo tražio razmjenu udaraca, nego tehnički vrlo školovan boksač uspravnog stava, dobrog rada nogu i odličnog osjećaja za prostor i trenutak napada.

Redom je odbijao milijunske ponude

Stevenson je do danas ostao najslavniji predstavnik kubanskog boksačkog čuda. Smatrali su ga boksačem koji je mogao pobijediti Muhammada Alija, osvojiti svjetski naslov i postati besramno bogat, no do tog meča, ni bilo kojeg drugog u kojem bi Teofilo boksao kao profesionalac, nikad nije došlo.

Odmah nakon olimpijskog zlata 1972. ponudili su mu milijun dolara samo da napusti Kubu i postane boksački profesionalac u Americi. Dobro je govorio engleski, bio je šarmantan i privlačan kao muškarac, boksački gotovo savršen i karizmatičan, baš poput Alija. Unosne ponude nisu prestajale pristizati još godinama, ali Stevenson ih je redom odbijao bez previše razmišljanja.

"Svi su tih godina pokušavali doći do Teofila, smatrajući da može pobijediti Alija. Nudili su mu milijun dolara, a to je tada bio velik novac", prisjećao se kasnije Angelo Dundee, Alijev trener i menadžer.

I slavni boksački promotor Don King pokušavao je doći do kubanskog šampiona: "Pregovarali smo neko vrijeme, ali stvar je propala zato što Stevenson jednostavno nije pristajao na komercijalizaciju svog imena. Teofilo je mogao postati fantastičan profesionalni boksač, ali nikad nećemo saznati što je zapravo mogao postići."

Nisu ga zanimale unosne ponude Dona Kinga, ni blještavilo Las Vegasa, ni poplava dolara iz pay-per-view televizijskih prijenosa. "Što je milijun dolara u odnosu na ljubav osam milijuna Kubanaca?", odgovarao je uvijek isto na pitanje zašto ne napusti Kubu.

I Kingov veliki konkurent Bob Arum prvo je Stevensonu uzalud nudio milijun dolara za meč protiv Leona Spinksa, a potom ipak uspio dogovoriti pet ekshibicijskih mečeva od tri runde između Teofila i Alija.

"Odbio je trgovce tijelima i dušama"

Umjesto Stevensona, milijun dolara trebalo je pripasti kubanskoj sportskoj administraciji, no dogovor je propao zbog veta američkog ministarstva financija. Naime, SAD se striktno držao trgovinskog embarga protiv Kube i nikakve isplate režimu u Havani nisu dolazile u obzir.

Castro je Stevensonovo odbijanje "trgovaca tijelima i dušama" iskoristio kao političku poruku i primjer drugim Kubancima. Na zidu svoje dnevne sobe Stevenson je držao svoju veliku fotografiju s Castrom.

Vođa kubanske revolucije na posteru je radosno podigao njegovu ruku poput suca u ringu. Značenje ove fotografije bilo je jasno: kad god bi Teofilo srušio nekog svog suparnika, bilo je isto kao da je sam Fidel nokautirao nekog od svojih neprijatelja.

Treba imati na umu da je 1972. kubanska revolucija brojala tek 13 godina. Teofilo Stevenson postao je prvi sportski junak nacije - ne samo zato što je osvojio olimpijsko zlato, već i zato što je ostao na Kubi, zato što je do kraja podržavao Castra.

Kao i gotovo svi veliki boksački šampioni prije njega, Stevenson nije odrastao u izobilju. Rođen je 29. ožujka 1952. u gradu Puerto Padre na istoku Kube. Njegov otac Teofilo Stevenson Patterson bio je imigrant s karipskog otoka St. Vincenta, a majka Dolores Lawrence bila je rodom s otoka Saint Kittsa, i njezin materinji jezik bio je engleski.

Teofilovi su roditelji bili potomci siromašnih pridošlica koji su na Kubi tražili posao na poljima šećerne trske. Mali Teofilo bio je najstariji od petero djece rođene u trošnoj kolibi na rubu Puerto Padrea.

Završio u boksu zato što je napao učitelja  

Prema priči koju je sam Stevenson godinama prepričavao, njegov prvi ozbiljan obračun nije se dogodio u ringu nego u školi. Učitelj ga je kaznio pred razredom, a poniženi dječak uzvratio mu je udarcima.

"Jednog dana taj me učitelj snažno udario svojim dugačkim štapom. Počeo sam plakati i bilo mi je jako neugodno jer su se djevojčice u razredu tome smijale. Onda sam u afektu dvaput udario učitelja u trbuh i on se srušio", prisjetio se Stevenson svojih "početaka".

U kaosu i skandalu koji je uslijedio netko je njegovim roditeljima savjetovao da ga pošalju na boksačke treninge. Mladi Teofilo dospio je u ruke Ignaciju Herreri, obiteljskom prijatelju i nekadašnjem profesionalnom prvaku Kube u teškoj kategoriji, koji je udario temelje njegovoj boksačkoj vještini.

Već kao 13-godišnjak pozvan je u nacionalnu boksačku akademiju u Havani, gdje je pod vodstvom slavnog trenera i rodonačelnika kubanske boksačke škole Alcidesa Sagarre i sive eminencije, sovjetskog stručnjaka Andreja Červonenka, počeo trenirati s 50-ak drugih kubanskih talenata.

Iako je Castro 1962. zabranio profesionalni boks, nije mogao zanemariti popularnost i tradiciju plemenite vještine u svojoj domovini. Još 1915. godine Kuba je ugostila borbu za naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji između Jessa Willarda i Jacka Johnsona, a u prvoj polovici 20. stoljeća Kid Gavilán, Benny Paret i Kid Chocolate bili su svjetski prvaci, i mnogi Kubanci smatrali su ih nacionalnim herojima. Zato je režim uspostavio novi nacionalni program regrutiranja i boksačke obuke temeljen na sovjetskim iskustvima, koji je Červonenku i Sagarri omogućio neograničenu bazu talenata.

"Shvatio sam da mrzim poraze, a primanje udaraca još više"

Teofilovi roditelji nisu si mogli priuštiti selidbu u glavni grad, pa je brigu o stidljivom i povučenom dječaku iz provincije preuzela majčina prijateljica. "U prvih 20 mečeva imao sam čak 14 poraza. Stvari su se promijenile tek kad sam shvatio da mrzim poraze, a primanje udaraca još više", govorio je kasnije Stevenson.

Četiri godine nakon selidbe u Havanu postao je kubanski prvak u teškoj kategoriji. Sa samo 17 godina nokautirao je Nancija Carrillu, kubanskog predstavnika na Olimpijskim igrama 1968. u Ciudad Mexicu.

Dvije godine nakon olimpijskog zlata u Münchenu, u Havani se održavalo prvo Svjetsko prvenstvo u amaterskom boksu u povijesti. Stevenson se pred domaćom publikom prošetao do titule. U finalu je pobijedio Amerikanca Marvina Stinsona jednoglasnom odlukom sudaca i tako osvojio jedno od pet kubanskih zlata na prvenstvu.

Turnir u Havani ima zapaženo mjesto i u povijesti hrvatskog sporta, jer je svjetski naslov u poluteškoj kategoriji osvojio Mate Parlov. Baš kao Stevenson, Parlov je olimpijskom zlatu pridodao i svjetsko u kubanskoj prijestolnici. U četvrtfinalu je pobijedio Kubanca Gilberta Carrilla, Nancijevog mlađeg brata.

Kao i gotovo svaka socijalistička zemlja, u kojoj se medalje i rekordi iz ideoloških razloga nisu mogli kapitalizirati na tržištu, Kuba je znala izdašno nagraditi svoje uspješne sportaše. Stevenson je nakon olimpijskog zlata dobio prostranu peterosobnu kuću s bazenom u rezidencijalnoj četvrti Havane, Reparto Nautica.

Sovjetski televizor u sobi, a Lada na parkingu

Kasnije mu je Castro dodijelio i vikendicu u rodnom gradu. Tamo ga je čekao televizor sovjetske proizvodnje, a na parkingu nova Lada. Godinama je Stevenson primao i mjesečnu plaću od 400 dolara, što je za kubanske standarde bilo pravo malo bogatstvo. Svaki zlatni kubanski olimpijac uživao je iste povlastice i nagrade.

Stevensonova zlatna žetva i dominacija u teškoj kategoriji nastavila se i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Nijedan od četvorice njegovih suparnika nije dočekao odluku bodovnih sudaca. Superiorno i nezaustavljivo rušio je konkurente i osvajao zlatne medalje na Panameričkim igrama i Igrama Srednje Amerike.

Iako nije bio doslovno nepobjediv - sovjetski teškaš Igor Visocki uspio ga je dvaput svladati - na najvećim natjecanjima gotovo cijelo desetljeće djelovao je nedodirljivo. Ostao je neporažen na velikim turnirima tijekom gotovo 11 godina.

Nakon još jednog svjetskog zlata, 1978. u Beogradu, gdje je u četvrtfinalu pobijedio budućeg svjetskog profesionalnog prvaka Tonyja Tubbsa iz SAD-a, Stevenson se fokusirao na Olimpijske igre 1980. u Moskvi. U sovjetsku prijestolnicu stigao je na vrhuncu moći i slave, s reputacijom najboljeg amaterskog boksača svijeta.

No moskovske Igre više nisu bile samo sportski događaj. Nakon sovjetske invazije na Afganistan, SAD je poveo veliki bojkot, kojem su se priključile brojne zapadne zemlje, pa je i boksački turnir ostao bez nekih Stevensonovih mogućih suparnika.

Susret dvojice trostrukih olimpijskih pobjednika u Moskvi

Među njima su bili američki nokauter James Broad i europski prvak Peter Hussing iz Zapadne Njemačke. To će poslije ostati jedna od fusnota uz njegovo treće olimpijsko zlato, ali Stevenson u Moskvi nije mogao birati protivnike. Njegov je zadatak bio isti kao i četiri godine ranije: pobijediti svakoga tko mu uđe u ring.

Kubanski šampion tek je u finalu naišao na dostojan otpor. Pred 18.000 gledatelja domaći boksač Pjotr Zajev uspio je pružiti ravnopravnu borbu i izgubiti većinskom odlukom bodovnih sudaca (4:1). Sovjetski boksač nije ni slutio da je posljednji koji će pokušati pobijediti slavnog Kubanca u olimpijskim ringovima.

Stevensonovo slavlje u Moskvi iz neposredne blizine pratio je i legendarni srednjaš Laszlo Papp, tada izbornik mađarske reprezentacije i jedini boksač koji je prije kubanskog teškaša uspio osvojiti tri zlatne olimpijske medalje (London 1948., Helsinki 1952. i Melbourne 1956.). I ne samo to, Papp je kao trener bio uz ring dok je Teofilo u polufinalu boksao protiv mađarskog prvaka Istvána Lévaija.

Očekivalo se da će Stevenson svoj 30. rođendan proslaviti trećom titulom svjetskog prvaka. Kubanci su dominirali i Svjetskim prvenstvom 1982. u Münchenu, osvojivši pet zlatnih te po jednu srebrnu i brončanu medalju. No među njima nije bio i Stevenson. Već u njegovu prvom nastupu, u četvrtfinalu novoustrojene superteške kategorije (više od 91 kg), suci su jednoglasno pobjedu dodijelili Talijanu Francescu Damianiju.

Fanovi nisu mogli shvatiti kako je to moguće

Teofilovi fanovi nisu mogli shvatiti kako je to moguće. "Cijela Kuba gledala je taj meč. Bilo je neizbježno da me po povratku kući svi pitaju što se dogodilo. Kad imaš status sportskog junaka, narod smatra da mu pripadaš i duboko suosjeća s tobom ako ne ispuniš očekivanja", objasnio je Stevenson nakon svog prvog poraza na svjetskoj sceni.

Njegova je karijera naglo zapala u krizu, no žarište problema očito je bilo izvan boksa. U prvom braku s plesnom majstoricom Mercedes nije uspio pronaći obiteljsku idilu, iako su 1984. dobili djevojčicu Helmys. Dvije godine kasnije brak se raspao, a u njegov život ubrzo je ušla druga supruga, liječnica Anabel. Početkom 80-ih godina Teofilov otac umro je od maligne bolesti, a majka se teško razboljela.

Kriza je bila tako duboka da je izostavljen iz reprezentacije za Panameričke igre 1983. u Caracasu. Kad se dva mjeseca kasnije vratio u nacionalnu selekciju na Sjevernoameričkom prvenstvu u Houstonu, u polufinalu je neočekivano bodovno izgubio od ne odveć talentiranog Amerikanca Craiga Paynea. Samo 1983. Stevenson je pretrpio četiri poraza, više nego u prethodnih 12 godina zajedno.

Zbog bojkota ostao bez novih medalja

Iste godine stigao je možda i najveći sportski udarac. Politika i ideologija grubo su se poigrale s njegovom karijerom. Kuba je bojkotirala Olimpijske igre 1984. u Los Angelesu, kao i većina socijalističkog bloka, a izostala je i sa sljedećih Igara u Seulu, u znak protesta što Južna Koreja nije željela podijeliti domaćinstvo sa Sjevernom (komunističkom diktaturom).

Stevenson je tako zrele boksačke godine proveo u prisilnom mirovanju. Kod kuće je pratio kako Amerikanac Tyrell Biggs, svjetski prvak iz Münchena, osvaja zlatnu olimpijsku medalju u Los Angelesu. U dvije godine uoči Igara Stevenson ga je dvaput pobijedio, jednom čak nokautom u drugoj rundi.

I sam Fidel Castro priznao je Teofilovu žrtvu za domovinu: "Mogao je osvojiti još dva olimpijska naslova da nije bilo određenih dužnosti i nužnosti koje načela internacionalizma nameću revoluciji." Njih dvojica ostali su povezani do kraja.

Fidel je bio El Capitan, gorljivi vođa kubanske revolucije, hipnotički ekstrovert s mesijanskim sklonostima, a Teofilo El Gran Campeón, fantastični boksač skromna podrijetla, ali zarazna karaktera i sposoban poraziti svoje suparnike bez trunke mržnje.

Sumnja u motive kubanskih sportaša

Zapadni mediji sumnjali su u motive kubanskih sportaša koji su poput Stevensona uporno odbijali milijunske ponude, smatrajući da ih režim zapravo ucjenjuje. Međutim, u Teofilovu slučaju ne postoje naznake da na Kubi nije ostao svojevoljno.

Tek nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, kada je Kuba utonula u ekonomsku depresiju koju nazivaju "Posebnim razdobljem", kubanski sportaši počeli su masovnije tražiti financijsku sreću u Americi.

Teškoće u svakodnevici osjetili su čak i privilegirani Kubanci poput Stevensona. Kad je 2002. trostrukog olimpijskog pobjednika posjetio novinar britanskog The Guardiana, u njegovoj kući u Havani nije bilo tople vode, i Teofilova četvrta supruga Fraymari Arias, koja mu je 1996. rodila sina Davida, na štednjaku je zagrijavala vodu za kupanje. A u bazenu iza kuće bilo je tek pola metra prljave kaljuže. Ni ljubimac nacije nije si mogao priuštiti da ga drži funkcionalnim.

Stevenson će u svom posljednjem izlasku na međunarodnu scenu, na Svjetskom prvenstvu 1986. u američkom gradu Renou, kao 34-godišnjak ostvariti posljednji kapitalni uspjeh. Svoje treće svjetsko zlato osvojio je pobijedivši u polufinalu sovjetskog, a u finalu američkog superteškaša.

U 12 težinskih kategorija u Renou Kubanci su osvojili sedam zlatnih medalja. U teškoj kategoriji (do 91 kg) titulu je zgrabio 18-godišnji Stevensonov sunarodnjak Felix Savon, koji će 2000. u Sydneyju osvojiti svoje treće olimpijsko zlato i postati članom trijumvirata s Teofilom i Pappom. Ni Savon nikad nije prihvatio ponude da se profesionalizira u Americi.

Trenerski poziv nije ga zanimao

Kad je shvatio da neće nastupiti ni u Seulu, krajem 1987. godine Stevenson je odlučio završiti karijeru: "Možda sam mogao nastaviti boksati, ali sport ima svoje različite faze. Rasteš, razvijaš se, a onda postaneš prvak. Postao sam prvak i sada sam odlučio prijeći na druge zadatke."

Trenerski poziv nije ga zanimao jer, kako je sam rekao, previše je vremena proveo u boksačkim dvoranama. Imenovan je dopredsjednikom Kubanskog boksačkog saveza, ali uopće nije odlazio na posao i nije imao svakodnevne radne zadatke. Njegova je jedina misija bila da bude - Teofilo Stevenson - heroj kubanske nacije.

Mladost i najbolje godine dao je sportu i kubanskoj revoluciji. Možda se zato nikad nije uspio smiriti i skrasiti kao obiteljski čovjek. Neuredno je živio, pretjerivao s rumom i votkom, a ni cigarete mu nisu bile mrske.

Posljednje godine života proveo je oskudici, kao i većina njegovih sunarodnjaka u to doba, naplaćujući stranim novinarima intervjue po 100 dolara. Pred vratima više nije bila Lada, nego 20 godina stara Toyota probušenih guma. Osiromašeni šampion nije imao novca za nove.

Fidel, Raul i Chavez na pogrebu

Dana 11. lipnja 2012. godine akutni infarkt miokarda okončao je život Teofila Stevensona. Imao je samo 60 godina, tri olimpijska zlata te 302 pobjede i 22 poraza. Na pogrebu u Havani ispratili su ga Fidel Castro, njegov mlađi brat i kubanski predsjednik Raul te venezuelanski predsjednik Hugo Chavez.

Na Teofilovu lijesu stajale su dvije crvene rukavice. S njim je praktički završila i jedna boksačka epoha, ona u kojoj se veliki šampion odrekao milijuna zbog očekivanja vođe revolucije i kubanskih masa.