Sklapao puške, a sad je najbolja špica HNL-a: "Dalićev poziv? Nije nerealno"
"DEJAN Radonjić u ovom trenutku se nalazi u najboljim igračkim danima i trebao bi biti u užem ili širem kadru reprezentacije. Ima tehničke i realizatorske kvalitete i u Hrvatskoj je najbolji napadač", mišljenje je Igora Cvitanovića, Dinamove legende.
Cvitanović: Radonjić je najbolji napadač u Hrvatskoj i zaslužuje Dalićev poziv
Trener Lokomotive: Radonjić zaslužuje igrati za Hrvatsku
Robusni Lokomotivin napadač u 28. godini života igra nogomet karijere. HNL braniči ga ponekad ne mogu uhvatiti, a još se pamti Radonjićev siloviti trk protiv Dinama u svibnju kad je Modrima zakucao loptu u mrežu za rušenje prvaka.
"Poziv u reprezentaciju? Ništa u životu nije nerealno"
Ove sezone nastavio je s takvim igrama, najbolji je igrač momčadi Gorana Tomića koji ga, uz Cvitanovića, također vidi u kadru Zlatka Dalića.
"Prvenstveno mi godi da moj trener Goran Tomić ima takvo povjerenje u mene, a onda i ono sve što je Cvita rekao. Kod Cvitanovića me fascinira to da kad sam došao u Dinamo prije četiri godine, on kao da me imao na zubu. A on je to sve dobro mislio, on me htio pravilno usmjeriti. Možda to tada sve nisam shvatio na pravi način. To što je rekao još me više veseli i ima težinu kad znamo kakvu prošlost imamo nas dvojica. Vjerojatno sam samo ja imao osjećaj da me on ne voli, međutim, shvatio sam da je on meni mislio dobro jer je vidio potencijal u meni. Ovo mi jako godi", kaže nam Dejan.
Poznato je da Hrvatska nakon povlačenja Marija Mandžukića nema špicu pa je izbornik Dalić primoran tražiti novu dobitnu kombinaciju.
Marko Livaja, Ivan Santini, Andrej Kramarić i Ante Rebić dosad su se rotirali na poziciji najisturenijeg napadača.
Nakon velikih riječi Cvitanovića i Tomića, evo kako Radonjić govori o nastupu za reprezentaciju.
"Ništa u životu nije nerealno. To je moj san, živim od nogometa i za nogomet i volio bih igrati za reprezentaciju. Imam 28 godina i vjerojatno sam sad najzreliji, sad pokazujem najviše. Doduše, malo mi statistika šteka, imam samo tri gola. Ne zabrinjava me to toliko jer ulazim u prilike, golovi će doći jer nisam zaboravio zabijati. Kakvu god odluku izbornik Dalić donese, ona će biti pravilna i u interesu nogometa jer nemojmo zaboraviti, što je kod nas normalno, čovjek je osvojio srebro na Mundijalu."
"Igrao sam protiv Chelseajevih stopera i vidio da mogu protiv njih"
Kako bi detaljnije obranio svoj stav, vratio se tri godine unazad. Tada je Radonjić, na posudbi iz Dinama u izraelskom Maccabi Tel-Avivu, igrao protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu u Ligi prvaka.
"Igrao sam nakon duže stanke i samo sedam dana treninga protiv Chelsea za Maccabi Tel-Aviv u Ligi prvaka, protiv njihovih stopera Garyja Cahilla i Kurta Zoume. Ne znam jesu li oni tada igrali sa 100 posto jer je bilo 3:0 kad sam ušao, ali ni u kojem trenutku nisam osjećao da su superiorni. Obojica su dobila žute kartone zbog faula na meni, a i naša igra je prodisala. Trener Slaviša Jokanović bio je strašno zadovoljan sa mnom, a ta utakmica mi je vratila vjeru. Naravno, nisam se ja dokazao na tom nivou, ne možeš to u samo 20 minuta igre. Ipak, osjetio sam da fizički mogu sigurno parirati u tom smislu. Je li to sve dovoljno za reprezentaciju ili ne, to je na drugima."
"Nogomet nisu samo brojevi i statistika"
Nakon što se o njemu počelo pisati u kontekstu šireg popisa reprezentativaca, pojavili su se i prvi maliciozni komentari, najčešće poput onih da je on u Lokomotivi zabio ove sezone samo tri gola. No Dejan Radonjić je i pet puta asistirao te je igra Lokomotive bez njega u napadu nezamisliva.
"Nemam problema s tim komentarima, sve redovno čitam i gledam. Pa i Josea Mourinha osporavaju, kako mene neće! On je neki dan rekao da svi ljudi koji pričaju samo o statistici u nogometu, nemaju pojma. Ljudi su previše fokusirani na statistiku, ona je bitna, ali nismo mi u košarci da samo to odlučuje", kaže Radonjić pa vadi jednu svježu situaciju iz rukava:
"Kad je Kastrati promašio šansu protiv Dinama koju sam mu pripremio i asistirao vanjskom, meni je tada srce bilo puno jer volim asistirati suigračima. Ali to nigdje ne piše statistički. Često mi se događa kad zabijem gol da kasnije nisam zadovoljan svojom igrom. Statistika ne igra nogomet, ona pokazuje neke stvari, ali ne i igračke kvalitete i znanje. Svakako, znam da moram popraviti svoju statistiku."
Odmah smo povukli paralelu s Mandžukićem jer je Radonjićev način igre na terenu sličan tom igraču.
"Mandžukić je brutalan timski igrač. Kod njega mi je drago kad zabije gol, to je onako od srca. Ljudi su i njega osporavali pa je pokazao i dokazao kako se to radi. Zabije on 6-7 golova po sezoni, ali to su svi ključni, njemu život to vrati."
Filmska životna priča
Mnogi će reći kako se do reprezentacije puno lakše probiti ako ste igrač Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka, no Radonjić to vidi drugačije.
"Ne bih rekao da je to tako. Mislim da to ne igra preveliku ulogu, možda tek oko transfera kad ste u Dinamu, kad daš deset golova za njih onda imaš veće šanse za dobar transfer. Za reprezentaciju nema veze gdje tko igra, kvaliteta se uvijek vidi. Ja sam timski igrač i prvo gledam na pobjedu, a onda da zabijem gol. Radije bih odigrao kvalitetnije za ekipu, da im otvaram prostore i asistiram, nego da zabijem tri gola pa izgubimo 5:3."
Rođen je u njemačkom Tettnangu, a s 14 je počeo igrati u mlađim uzrastima SSV Ulma, nakon čega je prešao u juniore Bayerna. Za boravka u Ulmu o njemu se neko vrijeme skrbio danas pokojni Hermann Badstuber, otac proslavljenog njemačkog defenzivca Holgera.
"Evo baš se vozim u autu gdje imam njegovu sliku kao uspomenu. To sam dobio od njegove obitelji i njegova sina Holgera. To je bio čovjek koji me volio kao sina. Dva dana prije njegove smrti me nazvao i rekao da osjeća kako mu se bliži kraj i da mi želi sve najbolje. Čak mi je rekao da je uvjeren da ću igrati za reprezentaciju. On je bio pokrenuo priču u HNS-u još prije desetak godina oko mene, ali se nije ništa dogodilo. Bio sam dva mjeseca kod njega, on je taj koji je nešto prepoznao odmah u meni. Apsolutni mentor, životno mi je sve pokazao. Bio je to pravi trener, s pravom izvedbom, dobrog osjećaja za igrače. Moji roditelji su ga obožavali, evo i danas mi suza krene na spomen njega."
Počele su mu se događati ozljede, proveo je samo sezonu u Bayernu pa je nastavak njegove nogometne, a i životne priče, filmski.
"Bio sam prisiljen prestati igrati zbog raznih problema, koje kad danas rezoniram, smatram da su bili rješivi. Glavni doktor Bayerna, Muller-Wohlfart, rekao je da će oni sami proći ili da moram prestati igrati. Ti problemi nisu prolazili i morao sam prestati. Krenuo sam studirati pravo, ali sam brzo shvatio da to sjedenje nije za mene, da nisam miran. Da sam zapravo previše nervozan i previše energičan da bih mogao tako živjeti. U međuvremenu sam stalno s obitelji išao u Hrvatsku, na praznike u Ozalj. Kad sam to sve upoznao uz život bez obaveza, to mi se svidjelo. Onda me jednog dana puklo u Njemačkoj, ta želja za društvenijim životom. Svi su bili kontra te moje odluke, prijatelji, svi su ostali u šoku. Nakon godinu i pol života u Hrvatskoj počeo sam igrati nogomet opet, odigrao koji turnir i nije me ništa boljelo. Zrinski Ozalj me pozvao, dobio sam i posao u tvornici oružja, a mene je vuklo da igram u tom kraju. Probudila se u meni sportska glad i prihvatio sam sve. Krenulo me, tada je Karlovac ispao u četvrtu ligu, a na jednoj utakmici sam zabio četiri gola, gdje me primijetio Neven Šprajcer."
Počeo se baviti poslom koji bi rijetko tko prihvatio.
"Odmah sam počeo raditi u tvornici oružja. Radio sam na montaži pušaka, a ne pištolja koja je glavna grana tog poduzeća. Mene nikad nije bilo sram i prljav posao napraviti te doći kući sav smrdljiv i prljav. Bio je to super plaćen posao. Znam zatvorenih očiju sklopiti i rasklopiti pušku."
Prešao iz županijske lige u 1. HNL
Igrajući za Zrinski u nižim ligama, zabio je 33 gola u 25 utakmica. Dovoljno da ga primijeti njegov nogometni otac Igor Pamić iz pulske Istre 1961.
"Otišao sam u Istru. Bio sam nervozan, nisam bio siguran da mogu držati taj nivo. Imao sam i koju kilu viška. Ma, rekoh si, idem probati, nemam što izgubiti. Kod trenera Igora Pamića sam se odmah prilagodio, svi su me prihvatili i krenulo me."
Novi nivo nogometa donio je i nove navike. Dejan je postao novi igrač.
"Dotad sam igrao samo jedan nogomet, samo sam stajao naprijed. Ono, zagradi se, dodaj loptu. Na većem nivou to se brzo prokuži, bolji stoper to vidi i onda je mene Pamić uvjerio pričom da se počnem kretati kao špica. Da idem u dubinu, da otvaram prostore, da se krećem."
"Zdravko Mamić me vratio u Dinamo, ali nisu mi dali pravu šansu"
U pulskom se prvoligašu pokazao iste sezone pa je u akciju krenuo zagrebački Dinamo. Prilika karijere za dotad anonimnog napadača koji je, samo dvije godine ranije, radio u tvornici oružja.
A u Zagrebu je bila posebna priča.
"Može se reći, sad nakon četiri do pet godina, da pravu priliku u Dinamu nisam dobio. Ako je prava prilika 45 minuta kod Žalgirisa i 40 minuta protiv Belupa... Ma, smatram da to nije prava prilika. Pogotovo tko zna otkud sam došao i nakon priprema koje sam prošao. Bio sam jedan od najboljih po testiranjima, želji i htijenju. Godinu dana prije toga sam igrao u Istri, a prije toga nisam prošao prave pripreme četiri godine. Bilo je za očekivati da mi se dogodi tjelesni pad i pad koncentracije. Da me se malo istrpjelo, možda bi bilo drugačije. Poslije više nisam dobio priliku. Vratio sam se na poziv Zdravka Mamića dvije godine kasnije, ali Zlatko Kranjčar me nije vidio nigdje. Hodžić i Henriquez bi igrali svaki po 40 minuta, ja bih uvijek dobio 10-15 u tim prijateljskim utakmicama."
Tek mu je Lokomotiva dala sve ono što je bilo potrebno da pokaže koliko može. Danas je klub s Kajzerice drugi u prvenstvu, pod vodstvom Gorana Tomića igraju dopadljiv nogomet i poslije Gorice, najugodnije su iznenađenje prvenstva.
U Lokomotivi igra nogomet karijere, evo i zašto
Radonjić nam je ukratko opisao u čemu je njihova tajna.
"Imamo kontinuitet rada, godinu dana smo skupa. Otišli su nam neki igrači poput Šunjića, ali su kvalitetno nadopunjeni Lecjaksom, Uzunijem... Imamo dobar kostur momčadi i dobru obranu. Svi radimo prema naprijed i prema nazad. Izvodimo sve trenerove zamisli. Možemo igrati na kontru jer smo tu fantastično - kod nas osam, devet igrača to može istrčati jer smo svi fizički spremni. Možemo igrati i kontinuirani posjed, pa tako smo stvorili Dinamu neke situacije. Tu je sva tajna, u radu s trenerom cijele godine, a i nemamo pehova s ozljedama. Svi dobro radimo, rijetko kad sam vidio da se svaki trening ne odradi 100 na sat. Većini je Lokomotiva samo stanica u karijeri. Ovdje se svi žele dokazivati, a ekipa profitira. Međutim, sada nas čekaju teške utakmice protiv Osijeka, Rijeke, Slaven Belupa i Gorice gdje moramo pokazati da zaslužujemo to drugo mjesto. Mislim da ga stvarno i zaslužujemo."
Za Lokomotivu je ugovorno vezan još ovu sezonu.
"Imao sam prošloga ljeta dobre ponude iz Azije. To sam odbio zbog toga što sam htio ostati ovdje i ostaviti neki trag, igrati dobro. Htio sam ovo, sve ovo što mi se sada događa. Isti klubovi iz Azije me opet žele, podebljali su ponudu. To mi godi. Budući da nemam menadžera, to ide preko kluba, oni me obavijeste. U Lokomotivi mi je stvarno sjajno. Okruženje, ljudi te posebno klub koji me istrpio u najgorim trenucima karijere. Bio sam nigdje, nitko i ništa, sjedio samo doma..."
S njim u klubu je i Čeh Jan Lecjaks koji je ovoga ljeta iz Dinama otišao u Lokomotivu. Lijevi bek se nije mogao nametnuti kod Nenada Bjelice, a danas u novoj momčadi igra dobar nogomet.
"Prva dva tjedna se tražio kod nas. Trener Tomić mu je dao povjerenje, velika je stvar kad trener prepozna karakteristike igrača. Tomić to radi na vrhunskom nivou. Zna gdje je kome mjesto i zna rotirati kad nekog ide ili kad ga ne ide. Vidi se da je puno naučio u Italiji. Lecjaks je vrhunski dečko, pokušava što više pričati hrvatskim jezikom koji mu nije najbolji pa mi ipak pričamo na njemački. Kod nas igra uglavnom na krilu, igra dobro i sretni smo što je ovdje."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati