Svaka čast fanatizmu koji je Simeone i večeras emitirao na igrače i publiku Calderona, na fascinantnom drilu kojim je od igrača stvorio jedinicu koja po učinkovitosti u obrani, ubojitosti u napadu, sposobnosti prilagodbe, koordinaciji svih "rodova", brzini transformacije i sudjelovanju svih raspoloživih snaga u obje faze, čak i kada je gledate na sportskom borilištu daleko više podsjeća na vod elitne vojne postrojbe, nego na nogometnu momčad, ali pobjeda Atletica u prvoj utakmici jednako je zasluga domaćih igrača i trenera, kao i gostujućeg.

 

 

Guardiola se, kako se to lijepo kaže, na prvoj polufinalnoj utakmici baš ničim "nije proslavio": odabirom načina igre, početnog sastava, zamjenama, odnosno tajmingom uvođenja novih igrača. Ostaviti Thomasa Mullera na klupi je čista glupost, jer on je igrač stvoren za ovakve, najveće mečeve, što je toliko puta dokazao. Strijelac 31 gola ove sezone, te osam golova u Ligi prvaka, po čemu dijeli prvo mjesto na klupskoj tablici s Lewandowskim, ušao je u igru u 70 minuti i nije stigao ništa napraviti. Guardiola mu je pretpostavio Comana (koji s lijeve strane nije bio nikakva prijetnja Atleticu), iako mu se u napadu sve svodilo na centaršuteve pred Oblakov gol, a u takvoj igri bi lovac na otpatke Muller uživao. Posebno jer Lewandowski ništa nije uspio napraviti s tim "balonima" pored Gimeneza i Savića, koji su ga ne samo potpuno izgurali iz kaznenog prostora, nego i nadskakali na tolike neuspješne ubačaje s bokova.

 

Pepova kapricioznost: Njegove stalne rotacije su same sebi svrha

 

Pep je Mullera ostavio na klupi vjerojatno zato da bi i ovaj put bio u skladu s politikom rotacije i dokazivanja kako u njegovoj momčadi stalna samo mijena jest (u odnosu na momčad koja je pobijedila kod Herthe za vikend napravio je čak šest zamjena - Lahm, Alonso, Martinez, Alaba, Bernat i Coman počeli su umjesto Rafinhe, Benatie, Tascija, Kimmicha, Gotzea i Mullera) koja je ovaj put bila tek samoj sebi svrha. Međutim, kod Atletica se postavio kao i da želi nastaviti još jednu njegovu tradiciju - ispadanja s Bayernom u polufinalu Lige prvaka od španjolskih velikana, što mu se zadnje dvije godine dogodilo protiv Reala i Barcelone, a sinoć je "dao je sve od sebe" da se to dogodi i treći put zaredom. 

 

Kada je konačno priznao da je pogriješio, pa u zadnjoj četvrtini utakmice Alcantaru i Comana zamijenio Riberyjem i Mullerom, te izmjene ne samo da nisu imale nikakvog pozitivnog učinka za igru njegove momčadi, nego je tako prekinuo možda najbolji Bayernov period igre, kada je na 15 minuta sabio Atletico u njegov kazneni prostor. Navedeno povlačenje nije bilo plansko, nego posljedica pritiska gostiju, ali Guaridola je zamjenama u pogrešnom trenutku vratio protivnika u život.

 

Defenzivno perfektni Simeoneov stroj: Nitko nije primijetio da nema zapovjednika obrane

 

S druge strane, za razliku od (pretjeranoj) kombinatorici sklonog Guardiole, stoji Simeone, koji se prije svega uzda i momčad temelji na defenzivnoj nesalomljivosti, zbog čega je i nakon ovog velikog testa ostao na samo pet primljenih golova u LP. Mrežu je sačuvao i na četiri posljednje utakmice u prvenstvu, ali večeras ga je čekao daleko veći izazov. Bayern je najefikasnija momčad Lige prvaka s 28 golova u deset utakmica, a Atletico ga je dočekao bez zapovjednika obrane, ozlijeđenog Diega Godina. Ali, nitko nije ni primjetio da nema ključnog čovjeka jer središnji braniči Gimenez i Savić (ali i ostali domaći defenzivci) odigrali su maestralnu utakmicu. Činilo se da su u svakoj situaciji i duelu brži, moćniji, odlučniji i hrabriji od suparnika, kojima onda nije preostalo ništa nego slati svijeće pred gol ili pucati iz daljine. 

 

Simeone se od suparnika razlikuje i po tome što igra sa standardiziranom momčadi, pa je Bayernu suprotstavio poznatu ekipu sa samo par prisilnih zamjena; osim one u obrani zbog Godinove ozljede, u vezi je izostanak povrijeđenog Ferreira-Carrasca značio da mjesto u sredini iz Gabija zauzima Augusto Fernandez, dok je Koke, neopjevani junak ovog Atletica i budući veliki as španjolskog nogometa, otišao na lijevu stranu.

 

I dok mu se sve navedeno s pravom ubraja u vrline, Simeoneov Atletico i na ovoj utakmici pokazao je poznate mane; igrači mu stalno simuliraju, preuveličavaju svaki kontakt, a sami igraju često s pogrešne strane "ruba prekršaja", teatralno žicaju od sudaca i svađaju se s njima. Ukratko, prljava su momčad i kada se već s razlogom slavi njen trener i kreator, te igrači koji bespogovorno i gotovo savršeno ispunjavaju njegove naredbe pri tome rušeći puno razvikanije i bogatije ekipe, onda se mora istaknuti i ovo. 

 

 

Na terenu, Atletico je započeo sa svim igračima na svojoj polovici kada je Bayern imao loptu, da bi odmah po oduzimanju, domaći brzo i masovno krenuli prema Neuerovom golu, a kontre je sjajno predvodio Torres. Bayern je dva čvrsta, gusta, visoka i široka obrambena suparnička reda pokušavao probiti sporom i strpljivom igrom, ali Simeone je i ovdje nadigrao Guardiolu mijenjajući taktiku u obrani, pa je kasnije u prvom dijelu pritiskao Bayern visoko na njegovoj polovici, da bi se u drugom dijelu vratio plitkoj formaciji. 

 

 

Protiv Bayerna, koji je inicijativu i igru nastojao nametnuti na sredini kako bi lopta došla do krila ili Lewandowskog, Atleticova protuigra funkcionirala je sjajno, osim spomenutog razdoblja od 55. do 70. minute. Atletico je i ovom protivniku dokazao da posjed lopte ne znači ništa ako s njom ne završite u golu, ali najprije zašto je među četiri najbolje momčadi LP, odnosno zašto je izbacio branitelja naslova Barcelonu i do sada primio samo pet golova. Posebno je impresivno da je to ponovio protiv najefikasnije ekipe Lige prvaka, koja je postigla duplo više golova od Atletica. 

 

 

Jer Bayern je zabio 28 golova u LP, ali Atletico je sačuvao čistu mrežu na 14 od posljednjih 16 domaćih utakmica u LP, što je fascinantan uspjeh. Što tek reći za podatak da je Simeoneov i Oblakov Atletico ove sezone u svim natjecanjima bez primljenog gola u čak 33 utakmice?!

 

Ovo ističemo, jer iako je radnička i ratnička momčad, Atletico je i protiv Bayerna pokazao da zna zabiti i najvećima, pa je to kadar ponoviti i u Munchenu. Ima li itko tko bi se nakon spomenutih brojki i svjedočenja Bayernove jalovosti u srazu s Atleticom, kladio da ovakvu Simeonovu družinu Guardiolina može probiti tri puta?

 

 

Činjenica je da je Atleticov nogomet rijetko igra, a češće naporni rad, bespoštedni rat i prljava "diplomacija", ali kao takav je dokazani protuotrov "umiranju u ljepoti" Barcelone i Bayerna. To definitivno nije ono što ljubitelji lijepog nogometa žele vidjeti, ali je svakako bilo neusporedivo zanimljivije od utakmice drugog polufinalnog para koju smo imali nesreću gledati dan ranije, jer u prvih 15 minuta madridskog dvoboja vidjeli smo jednako udaraca na gol koliko i u cijeloj spomenutoj uspavanci, a čak je i neatraktivni Atletico postigao prekrasan gol, možda najljepši u Ligi prvaka ove sezone, tresle su se prečka, stativa, a na svoje su došli i ljubitelji trenerskih taktičkih nadmudrivanja.

 

 

Pobjedu je odnio onaj koji je ovako najavio utakmicu: "Za finale se bore treneri i igrači različitih karakteristika i pogleda na nogomet. Ali u ratu ne pobjeđuje strana koja ima više vojnika, nego ona koja ih bolje iskoristi." Maršal Simeone prvu bitku dobio je zato što je iz svojih skromnih, ali srčanih trupa izvukao maksimum, ali i zato što je s druge strane bio general koji je elitne snage držao daleko od linije fronta, a na bojištu mjerio travu.