ODIGRAN je prvi veliki derbi hrvatskog nogometa ove sezone, a Dinamo je s Poljuda odnio puni plijen pobjedom 0:2 i time se odvojio na vrhu SuperSport HNL. Dojam je javnosti da je Hajduk pao vrlo lako, kolokvijalno rečeno bez ispaljenog metka, a navijače ništa ne boli više od poraza u derbiju nakon kojeg ostaje dojam da momčad nije bila barem agresivna ako ništa drugo.

Zato se danas izvlače podaci poput onoga da je Hajduk napravio samo pet prekršaja na utakmici kao nekakav krucijalni dokaz da momčad "nije htjela". Drugi smjer kojim se ide je propitkivanje trenera Gonzala Garcije koji se od omiljenog lica i preporoditelja brzo pretvara u krivca. Uobičajena je to golgota kroz koju prolaze gotovo svi treneri koji sjednu na klupu kluba rastrganog između realnosti i želje da preskoči godine kontinuiranog rada pa preko noći bude moćan na terenu.

Ako je Gattuso dobio cijelu sezonu, priče o smjeni Garcije su smiješne

Realnost je da je Dinamo daleko skuplja i na gotovo svakoj poziciji kvalitetnija momčad od koje nije sramota izgubiti. Realnost je da je Hajduk izgubio cijelu prošlu sezonu u kojoj nije izgradio nikakve obrise igre i da je Garcia morao krenuti od nule. Realnost je da je Hajduk (pre)kasno napravio planirane promjene na vodećim pozicijama u klubu što je automatski značilo da je momčad prekasno složena, a i tako složena ima rupa.

Realnost je da je Hajduk veliko gradilište, da je klub potpuno okrenuo smjer razmišljanja i smiješno je pričati o "godini stabilizacije" te istovremeno sapunati dasku treneru nakon tri mjeseca rada gdje je u odnosu na prošlu sezonu otišlo 11 igrača iz kluba, a došlo 10 novih. Garcia je u kratkom roku nešto već izgradio i Hajduk ima svoje ja, a na ljudima u klubu je da stanu iza njegovog rada i ideje te ga nedvosmisleno u tome podrže.

Ako je Gennaro Gattuso dobio cijelu sezonu da nešto napravi unatoč tome što je svakome bilo jasno da njegov nogomet dugoročno ne donosi ništa dobro, valjda je neki civilizacijski minimum da Garcia dobije barem priliku da pokaže može li ideju koju preferira dignuti na razinu da Hajduk nije samo većinom oku ugodan nego i konstantno opasan. To ne znači da trener nije griješio, ali svaliti poraz od Dinama samo na njegova leđa je vrlo zločesto.

Derbi su odlučili igrači, a ne treneri

Hajduk je jučer izgubio utakmicu na temelju individualne kvalitete igrača i inspiracije pojedinca. Pogodak Arbera Hoxhe za vodstvo Plavih je nedopustiv na svim razinama. Takav gol, gdje protivnički igrač od centra s dvije lagane promjene smjera s loptom u nogama probije veznjaka i beka te neometan šutne s 20 metara, je komičan za neku ozbiljnu razinu nogometa. Taj gol je prelomio sve, a Monsef Bakrar je klasnim potezom samo završio priču u drugom poluvremenu.

Drugo poluvrijeme u kojem je Hajduk bio potpuno sterilan, a Dinamo strpljiv i pametan, je dojmovno poremetilo sliku onoga što smo zaista gledali na terenu. Statistika jasno pokazuje da Dinamo nije dominirao niti je Mario Kovačević nadigrao domaćeg trenera. Često treneri ističu da je na njima da loptu dovedu do zadnje trećine ili situacija gdje se opasnost može stvoriti, a ostalo je na igračima.

Hajduk je jučer 54 puta ušao u posljednju trećinu, a Dinamo 38 puta. Hajduk je imao 85 dodavanja u zadnjoj trećini uz uspješnost od 71%, a Dinamo 41 dodavanje uz 60% uspješnosti. Momčadi su utakmicu završile uz sličan broj upućenih udaraca u okvir gola i udaraca iz kaznenog prostora, a i sam broj dodira u kaznenom prostoru je identičan. Brojke su praktično jednake u duelima, presječenim loptama, oduzetim loptama i očišćenim opasnostima.

Najveća razlika je u posjedu gdje je Hajduk bio dominantan, ali dakako da je to posljedica sukoba stilova koji smo sinoć gledali. Garcia želi da mu momčad ima loptu u nogama, da gradi iz zadnje linije i da tako dolazi do opasnih situacija. Kovačević se jučer odlučio na pristup gdje mu je momčad bila u kvalitetnom bloku i tražio je svoje situacije iz tranzicija. Oba trenera su u svom naumu uspjela.

Hajduk je dovoljno puta došao u pozicije gdje igrači svojom kvalitetom trebaju napraviti razliku, a isto je uspio i Dinamo na drugačiji način. Dinamovi igrači su iskoristili te situacije, a Hajdukovi nisu. I to je cijela priča utakmice nakon koje Kovačević može disati mirno, a Garcia je pod paljbom. Da Abdoulie Sanyang ima jedan posto sposobnosti u donošenju odluka u odnosu na fizičku moć i talent, danas bi možda Kovačević bio na listi za odstrijel, a Garcia čudotvorac. I jedno i drugo bi bilo površno.

Garcia nije bez grijeha, ali zaslužuje vrijeme

Sve to skupa ne znači da je Garcia odradio utakmicu bez greške. Niko Sigur je startao na desnom beku umjesto Frana Karačića, a ideja je sigurno bila da Sigur ulazi u sredinu kao dodatni veznjak dok bi Sanyang trebao držati širinu. To je trebalo omogućiti da Filip Krovinović i Rokas Pukštas igraju visoko i tako opterete obranu Plavih. Međutim, Dinamo to nije dozvolio i brzo bi u tranziciji kaznio svako pomicanje Sigura s pozicije.

Nejasna je reakcija na poluvremenu kada je izvađen Sanyang, a ubačen Bruno Durdov. Ako je kontekst utakmice bio očito takav da Sigur mora sve više "glumiti Karačića", onda bi na poluvremenu logičnije bilo ubaciti Karačića i ostaviti Sanyanga koji je napravio par gluposti u prvom poluvremenu, ali bio jedini igrač koji je u kontinuitetu bio opasan u zadnjoj trećini. Ovako Hajduk nije dobio ništa.

Druga stvar koju vrijedi izdvojiti kao promašaj trenera je obrambena faza igre. Garcia je opet pokušao igrati presing četiri na šest koji se pokazao promašenim u zadnje dvije utakmice. Ozbiljni protivnici to vrlo lako probijaju i onda se obrambena faza u vlastitoj polovici pretvori u natrčavanje i branjenje jedan na jedan što je za Hajduk pogubno.

Nakon što je Hajduk slavio protiv Osijeka, pisali smo o tome da je Garcia preporodio ekipu ponajviše jer je uspio ugraditi mehanizam za uspješnu tranziciju. Nakon te utakmice Hajduk je imao 12 kontranapada, najviše u ligi, i bio je iz toga opasan. Od tada je odigrao tri utakmice u kojima nije imao ni jedan kontranapad.

Protivnici su se prilagodili, a i bili su kvalitetniji od dotadašnjih. Obrambena stabilnost te reakcija po osvojenoj i izgubljenoj lopti su mane koje je Hajduk pokazao protiv boljih ekipa. Taj dio ipak ide na dušu treneru koji mora pronaći malo drugačiji način igre kada protivnik ima određenu moć. I za to isto treba vremena, a utakmica protiv Dinama nije promijenila ništa. Garcia to vrijeme zaslužuje.