U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Najveći teniski stadion na svijetu, onaj u New Yorku na kojemu se igraju finala US Opena, nosi ime Arthura Ashea. Ashe je svojevremeno bio najbolji tenisač svijeta i trostruki osvajač Grand Slamova, ali najveći trag ostavio je kao gorljivi borac za ljudska prava.

BIJELI sport nadimak je pod kojim i danas poznajemo tenis. Premda bi ga sada možda najprije povezali s tradicijom nošenja bijele odjeće, koja se održala na Wimbledonu, korijeni tog nadimka puno su dublji. Tenis je u svojim počecima bio sport koji je gotovo isključivo bio dostupan bogatim bijelcima i društvenoj eliti. Pripadnici rasnih manjina nerijetko ne samo da nisu mogli doći u doticaj s tenisom nego im je to bilo i - zabranjeno.

Klubovi i turniri imali su stroga pravila koja su rezultirala dominacijom bijelih tenisača, a ona je zapravo vidljiva i dan-danas. Iako brojke rastu, istraživanja u SAD-u pokazala su da su gotovo tri četvrtine tamošnjih tenisača i tenisačica bijele rase, dok je tamnoputih manje od devet posto. Pogledamo li aktualnu ATP ljestvicu, vidjet ćemo da je samo šest od najboljih 100 tenisača svijeta tamnoputo.

U takvim uvjetima nijednom pripadniku manjine nije se lako probiti do vrha, a zamislite kako je tek bilo jednom Afroamerikancu koji je rođen tijekom Drugog svjetskog rata te je odrastao u izrazito rasno segregiranom društvu Sjedinjenih Američkih Država. Pa ipak, unatoč naizgled nepremostivim preprekama, on je uspio.

Iako su mu zbog boje kože branili igrati s najuspješnijim vršnjacima, raditi s najboljim mentorima i trenirati u najprimjerenijim uvjetima, postao je najbolji tenisač svijeta i višestruki osvajač Grand Slamova. No, od svih osvojenih titula važnije mu je bilo boriti se za druge, boriti se za prava potlačenih diljem svijeta kako nitko ne bi morao prolaziti ono što je prolazio on.

Odgojio ga je samohrani otac. U dječačkoj dobi shvatio je što je segregacija

Arthur Robert Ashe Jr. rođen je 10. srpnja 1943. u Richmondu, glavnom gradu američke savezne države Virginije. Njega i pet godina mlađeg brata Johnnieja odgajao je samohrani otac, također imena Arthur. Majka Mattie umrla je od preeklampsije, ozbiljnog poremećaja u trudnoći, kada je mali Arthur imao samo šest godina. S njom je provodio puno vremena te ga je ona već do četvrte godine naučila čitati, no Ashe nije imao previše sjećanja na majku te je rijetko govorio o njoj.

Kao samohrani otac Arthur stariji bio je vrlo strog, ali ne i grub. Učio je svoju djecu odgovornosti i pristojnosti, pritom zahtijevajući da budu marljiva u školi i žive zdravo. Sina Arthura tako je uspješno motivirao da u školi ima same petice te da pronađe sport koji će zavoljeti i kojim se želi baviti. Brižno mu je zabranio jedino američki nogomet jer se bojao da bi se zbog krhke i mršave građe ozlijedio.

Mladi Ashe imao je sreću da mu je otac bio domar. Radio je na održavanju na sportskim terenima, a ujedno je u kućici pored njih živio sa svojim sinovima. Samim tim je Ashe kao dječak imao pristup bazenu i terenima za košarku, tenis i bejzbol, a izbor je na kraju pao na tenis. Sa sedam godina počeo je svakodnevno trenirati i igrati na očevom radnom mjestu, na najvećem javnom igralištu u Richmondu. Točnije, na najvećem javnom igralištu u Richmondu za crnce.

Ashe je tako već u dječačkoj dobi naučio što je segregacija. Bilo mu je zabranjeno igrati protiv dječaka koji su po svemu bili isti, osim što su, eto, oni bili bijeli, a on crn. No Ashe nije jedini koji je to prošao. Njegov talent uočio je Ron Charity, student za kojeg su govorili da je bio najbolji crni tenisač u Richmondu.

On je prepoznao Asheov potencijal, ali je shvatio da taj mali dječak nema od koga učiti, pa se ponudio da mu pokaže osnove tenisa. Kada mu je prenio sve znanje koje je mogao, preporučio ga je stručnijem čovjeku od sebe.

Morao je naučiti šutjeti. Da je progovorio, ne bi imao šanse

Taj čovjek bio je Robert Walter Johnson, liječnik te bivši igrač i trener američkog nogometa koji je utemeljio i financirao razvojni program za djecu i mlade unutar Američkog teniskog saveza (ATA), prve afroameričke sportske organizacije u SAD-u. Johnson je zbog svojeg doprinosa prozvan "kumom crnog tenisa", a prije nego što je radio s Asheom, pogurao je karijeru Althee Gibson, tamnopute tenisačice koja je 50-ih godina osvojila pet Grand Slamova.

Johnson je bio Asheov trener i mentor od 10. do 19. godine. Osim što mu je pomagao da napreduje kao tenisač, Johnson je ionako već pristojno odgojenog i tihog Ashea učio da mora biti smiren i na terenu. Ashe se kasnije prisjećao da mu je Johnson govorio da bude "nepogrešivo pristojan te nepokolebljivo miran i distanciran, tako da ga bijelci nikada ne bi mogli optužiti da je zao".

Upute koje je Ashe od Johnsona dobio bile su jasne u praksi: vrati svaku loptu koja padne unutar pet centimetara od linije. Ne očekuj i ne traži da ti dosude aut. Čak i ako si siguran da si u pravu, ni u kojem slučaju se nemoj svađati s glavnim sucem i propitkivati njegove odluke.

Premda zvuči surovo i neispravno oduzeti čovjeku svako pravo da se zauzme za sebe, Ashe zapravo nije imao izbora. Da je progovorio, njegov glas nitko ne bi čuo. Mogao si je samo naštetiti, a pomoći - nikako. Ashe je shvatio da prvo mora izgraditi neokaljano ime kako bi mogao istupiti protiv nepravde. Dotad je šutio. I trpio.

Šutio je i kad su mu kao 17-godišnjaku zabranili da se natječe protiv bijelaca na školskom turniru u svom Richmondu, a šutio je i kad su mu zabranili da po lošem vremenu trenira na zatvorenim terenima pod krovom. Tim terenima crnim tenisačima jednostavno nije bilo dozvoljeno pristupiti.

S 18 godina se počeo probijati na veliku scenu

Johnson je uvidio da u takvoj situaciji, bez rada u pravim uvjetima s priznatim stručnjacima, Ashe više ne može napredovati, pa ga je poslao u liberalniji i otvoreniji St. Louis svojem prijatelju i teniskom treneru Richardu Hudlinu.

U St. Louisu je Ashe završio zadnju godinu srednje škole te se natjecao protiv svih vršnjaka neovisno o rasi, a Hudlin ga je primio u dom svoje obitelji i s njim neumorno trenirao. Ashe je tada bio na pragu punoljetnosti i više nije bio krhki i mršavi dječak pa je pod Hudlinovim budnim okom znatno poboljšao svoju servis-volej igru.

Ubrzo se počeo probijati na seniorsku scenu i pobjeđivati na značajnijim turnirima. Prvu titulu osvojio je nekoliko dana prije 18. rođendana pobjedom na zemljanom terenu na turniru u New Jerseyju. S još nekoliko manjih naslova probio se i do osvajanja jakog turnira u Los Angelesu 1963., kada je imao 20 godina. Protivnik u finalu mu je bio Whitney Reed, koji je dvije godine prije bio najbolje rangirani amater u SAD-u.

Iste godine je Ashe postao prvi tamnoputi igrač koji je uvršten u Davis Cup sastav SAD-a. Sudjelovao je u pobjedama nad Iranom, Meksikom i Venezuelom u kvalifikacijskom dijelu turnira, no na završnicu ipak nije pozvan.

Paralelno je dobio i stipendiju na sveučilištu UCLA, gdje ga je tri godine trenirao cijenjeni stručnjak J. D. Morgan, a radio je i s dvostrukim osvajačem US Opena Panchom Gonzalesom, koji je najdublji trag ostavio osvajajući profesionalne turnire.

Kao 22-godišnjak je Ashe 1965. postao treći najbolje rangirani tenisač u SAD-u, a osvojio je sveučilišne titule i u singlu i u parovima. Dogurao je i do polufinala Državnog prvenstva SAD-a (današnjeg US Opena), gdje ga je izbacio kasniji prvak, Španjolac Manuel Santana. U iduće dvije godine se otisnuo i do Australije te je nastupao na preteči današnjeg Australian Opena. Oba puta je izborio finale, ali je izgubio od domaće legende Roya Emersona.

Radio je u vojsci kad je tenis doživio revoluciju

Kako Ashe još uvijek nije bio profesionalni tenisač, nakon što je 1966. diplomirao poslovnu administraciju na UCLA-u, prijavio se u vojsku, gdje mu je dodijeljen posao administrativnog službenika u Vojnoj akademiji West Point. Dok je radio u West Pointu, bio je zadužen i za teniski program akademije.

Godina 1968. ključna je za povijest tenisa, koji je dotad bio podijeljen na profesionalni i amaterski, pa su igrači morali birati žele li igrati za novac ili za prestiž. Ako bi odabrali novac, ne bi mogli igrati na turnirima kao što su Grand Slamovi i Davis Cup. Ako bi odabrali prestiž... Onda bi morali živjeti od nečeg drugog.

To je dovelo do situacije u kojoj razlika između profesionalaca i amatera često više nije bila kvaliteta, nego životni prioriteti. Moćnici u svijetu tenisa napokon su uvidjeli besmisao takve podjele te su shvatili da bi, ako je ukinu, popularnost tenisa mogla rapidno rasti.

Stoga su Grand Slamovi odlučili dozvoliti i profesionalcima da se natječu na njima te su tako spajanjem konkurencije napravili najveću prekretnicu u povijesti tenisa. Bio je to početak onoga što danas nazivamo Open erom.

Ashe je u prvoj godini Open ere kao 13. nositelj dogurao do polufinala Wimbledona, gdje dotad nije uspio doći dalje od osmine finala, da bi ga u tri seta izbacio čudesni Rod Laver. Ipak, bila je to samo najava onoga što će se iste godine dogoditi na US Openu.

Brat ga je spasio od odlaska u Vijetnam

Treba reći da je malo nedostajalo da Ashe na tom US Openu uopće ne nastupi jer je kao djelatnik vojske trebao ići služiti u Vijetnam. Spasio ga je brat Johnnie, koji je bio u marincima i već je odradio turu u Vijetnamu, a ponudio se da odradi i drugu umjesto Arthura.

"Bila je to u potpunosti moja ideja, ni s kim nisam razgovarao o tome. Odlučio sam da ću to napraviti zbog svega što je Arthur predstavljao. Morate razumjeti da je on u tenisu bio prvi koji je postigao mnogo toga. Bio je prvi Afroamerikanac na državnim prvenstvima, prvi Afroamerikanac na Wimbledonu", ispričao je Johnnie godinama kasnije.

Johnnie je svog brata poznavao u dušu. Kako sam kaže, znao je da je bio "drugačiji", da je imao ogromnu želju činiti dobro te da je duboko razmišljao kako to i ostvariti. A duboko je razmišljao i sam Johnnie jer, iako mu je bilo tek 20 godina, zrelo je zaključio kakvu ulogu njegov brat ima u društvu i kakvu tek može imati. 

"Smatrao sam da njegov život ima previše mogućnosti da bi ih se potratilo odlaskom u Vijetnam. Nije trebao ići u rat. Arthur je bio čovjek snažne volje, ali je isto tako bio i nježna duša. Nisam htio da iskustvo rata to promijeniti", rekao je Johnnie.

Johnnie je bratu svoju žrtvu i pravi razlog iza drugog odlaska u Vijetnam otkrio tek 18 godina poslije, a ostao je u vojsci i nakon Vijetnamskog rata te je 80-ih godina napredovao do čina zapovjednika satnije.

Za povijesno osvajanje US Opena nagrađen je s 20 dolara po danu turnira

Ashe je na US Openu bio postavljen za petog nositelja te je bez ikakvih problema stigao do osmine finala, gdje ga je čekao stari znanac Roy Emerson. I njega je potukao u tri seta. Zatim je izbacio Južnoafrikanca Cliffa Drysdalea, koji je prije toga šokirao Lavera. U polufinalu je dobio sunarodnjaka Clarka Graebnera, a naposljetku je u drami od pet setova u finalu pobijedio Nizozemca Toma Okkera za svoju prvu Grand Slam titulu.

Ali nije to bila samo prva Grand Slam titula za 25-godišnjeg Arthura Ashea. Bio je to prvi put nakon povijesti duge 91 godinu i 266 odigranih Grand Slam turnira da je na vrhu bio tamnoputi tenisač. Jedini koji je to uspio napraviti poslije Ashea bio je Yannick Noah na Roland Garrosu 1983. godine.

Ipak, zato što je još uvijek bio amater, Ashe nije mogao prihvatiti novčanu nagradu od 14 tisuća dolara za osvajanje US Opena. Ona je otišla u ruke Okkera, koji je bio profesionalac, dok je Ashe dobio tek 20 dolara po danu kako bi pokrio troškove sudjelovanja na turniru.

Amater je ostao jer se u Davis Cupu profesionalci još uvijek nisu smjeli natjecati, a Ashe je htio donijeti SAD-u novu "salataru". Za razliku od pet godina ranije, kada se u sastavu našao tek u uvodnim rundama, Ashe je ovaj put uz ranije spomenutog Graebnera bio glavna uzdanica reprezentacije koja je apsolutno pomela konkurenciju. Ashe je za to bio najzaslužniji jer je od 12 odigranih mečeva izgubio samo jedan, i to u finalu, kada je pobjednik već bio odlučen.

Stigao je na vrh. Onda je progovorio

"Nisam ratoboran crnac, nisam križar. Želim napraviti nešto za svoju rasu, ali vjerujem da je najbolje što mogu biti primjer, da crni dječaci slijede moj put. To su napravili i Jackie Robinson i Willie Mays", rekao je 22-godišnji Ashe za New York Times dvije i pol godine prije nego što je osvojio US Open i postao najbolje rangirani tenisač svijeta uz Lavera.

Povučeni i rezervirani Ashe bio je naučen da šuti, no u njemu su ključale godine tišine i prihvaćanja nepravde. Kada je stigao na vrh svjetskog tenisa, shvatio je da je njegov glas napokon dovoljno snažan i da ga nitko neće moći ušutkati. Shvatio je da mora progovoriti.

"Svuda oko sebe vidio sam sportaše koji su istupali i borili se za ljudska prava. Emocije u meni i dalje su bile pomiješane. Bilo je vremena kada sam se osjećao kao kukavica jer nisam ništa poduzimao", objašnjavao je kasnije Ashe.

"Osjetio sam zbunjenost među sportašima koji nisu znali što trebaju biti, posebice u kontekstu Afroamerikanaca. U svijetu i dalje postoje mitovi o crnim sportašima jer postižemo neproporcionalno dobre rezultate u atletici. Neki ljudi i dalje misle da smo samo fizički moćni, a da u glavi nemamo ništa. Ja se želim boriti protiv tog mita", dodao je.

Prvi politički govor Ashe je održao početkom 1968. godine u jednoj ispunjenoj crkvi u Washingtonu. Iako detalji nisu ostali zabilježeni, govorio je o ulozi tamnoputih sportaša u borbi za ljudska prava. Čuvši što je dotad introvertirani Ashe napravio, porukom ohrabrenja obratio mu se i Martin Luther King Jr. nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen.

"Tvoja eminencija u svijetu sporta daje ti dodatan autoritet i odgovornost. Ohrabrujuće je kada te vrijednosti provodiš u djelo", napisao mu je MLK riječi koje će mu do kraja života odzvanjati u mislima.

Premda su ga u vojsci ukorili zbog govora u Washingtonu, Ashe je osjetio da je napravio dobru stvar. "Postupno sam si priznavao da imam neuobičajen osjećaj zadovoljstva jer sam progovorio. Bio je to početak mog razdoblja političke aktivnosti - i u tenisu i izvan njega", zapisao je u autobiografiji.

Borio se protiv jednog od najzloglasnijih sustava toga doba

Plamen koji je gorio u Asheu razbuktao se 1969. godine. Iako je društvo u SAD-u i dalje bilo uvelike rasno podijeljeno te se novi zakoni, koji su doneseni krajem 60-ih, nisu u potpunosti primjenjivali, period segregacije je barem na papiru bio okončan. Svijet je ipak i dalje bio pun nepravde.

Ashe se prijavio za sudjelovanje na jakom turniru u Južnoafričkoj Republici, u kojoj je na snazi bio zloglasni sustav aparthejda po kojem je stanovništvo bilo segregirano prema boji kože, a jedino bijelci su imali zajamčena sva ljudska i politička prava. Asheova je prijava zbog njegove rase odbijena, što se ponavljalo iz godine u godinu.

Na zabranu ulaska u Južnu Afriku odgovorio je tako što je pokrenuo inicijativu za suspenziju JAR-a iz Međunarodne teniske federacije (današnji ITF, koji je tada bio krovna organizacija svjetskog tenisa) te za zabranu nastupa u Davis Cupu. Obje inicijative su na koncu urodile plodom.

S druge strane, Ashe je kolegama koji su ga podržavali napominjao da ne treba bojkotirati mečeve protiv južnoafričkih tenisača jer ih nije smatrao krivima za stanje u državi. Također se zalagao za uvođenje ekonomskih i političkih sankcija protiv Južnoafričke Republike, što je SAD učinio tek 15-ak godina poslije. 

Ashe je unatoč odbijenicama nastavio biti uporan, a upornost se isplatila 1973., kada mu je prvi put odobren nastup na South African Openu. Južnoj Africi je, naime, zbog aparthejda još od 1964. bilo zabranjeno nastupati na Olimpijskim igrama, pa su puštanje Ashea u svoju zemlju vidjeli kao korak prema ukidanju zabrane.

Ashe je vlastima JAR-a odmah naglasio da ne misli igrati pred segregiranom publikom te da se neće pokoriti njihovoj zabrani slobode govora. Vjerovao je da će njegov dolazak i potencijalno dobar nastup u Južnoj Africi motivirati potlačene ljude da se počnu žešće opirati aparthejdu, no ono što je zatekao ga je šokiralo više nego išta što je dotad vidio.

"Pogledao sam aparthejd ravno u lice i vidio sam užasavajuće znakove SAMO ZA BIJELCE i SAMO ZA NEBIJELCE, vidio sam odvojene i drastično neujednačene objekte, nalik onome što sam iskusio u svojem djetinjstvu u Virginiji. Vidio sam podrugljivi osmijeh superiornosti na licima mnogih bijelaca te pogled pokornosti i očaja na licima mnogih crnaca", zapisao je.

Na istom turniru godinu dana poslije jedan tamnoputi dječak opsesivno je pratio Ashea na terenima i uz njih. Kada ga je upitao zašto to radi, dječak mu je snuždeno odgovorio: "Vi ste prvi istinski slobodan crni čovjek kojeg sam ikad vidio." "Ničije riječi mi nisu tako bolno sažele tamu aparthejda", istaknuo je Ashe.

Ashe se zakleo da se u JAR neće vraćati nakon što su 1976. u ustanku u gradu Sowetu ubijene stotine djece. Procjenjuje se da je život izgubilo 176 školaraca, no neki izvori tvrde da je žrtava bilo i do 700.

Požalio je što je ikad otišao u taj pakao jer je shvatio da sama njegova prisutnost nije promijenila i ne može promijeniti ništa. Ipak, nastavio se boriti protiv aparthejda na sve moguće načine. Tako je, primjerice, u suradnji s aktivistom Andrewom Youngom započeo prikupljati novac kojim je mladima iz Južne Afrike omogućavao školovanje na američkim sveučilištima.

Nastavio je nizati uspjehe na terenu

Paralelno s vođenjem političkih borbi Ashe je nastavio nizati uspjehe na terenu. Predvodio je reprezentaciju SAD-a do obrane Davis Cup titule 1969. te 1970. godine pobjedama protiv Rumunjske, kada se sučelio s budućim brojem 1 Iliem Nastaseom, i Zapadne Njemačke.

Drugu Grand Slam titulu osvojio je 1970. na Australian Openu u nešto oslabljenoj konkurenciji. Naime, prve godine Open ere bile su obilježene sukobima krovnih teniskih organizacija, pa tako oni koji su bili pod ugovorom s NTL-om (National Tennis League) nisu nastupili u Australiji te godine jer je njihova udruga smatrala da tenisačima nisu osigurani primjereni financijski uvjeti.

Finale Australije igrao je i iduće godine, ali ga je ovaj put pobijedio domaći predstavnik Ken Rosewall. U paru sa sunarodnjakom Martyjem Riessenom je osvojio Roland Garros.

Godinu poslije se i Ashe našao u sukobu. Zbog razmirica WCT-a (World Championship Tennis), toura čiji je on bio član, i ITF-a, Ashe je bio jedan od 32 igrača kojima su bili onemogućeni nastupi na ITF-ovim natjecanjima. To je uključivalo Wimbledon i Roland Garros.

Na US Openu je bila druga priča. Ashe je drugi put u karijeri izborio finale Grand Slam turnira u svojoj domovini, a protivnik mu je bio Nastase. Krenulo je odlično za Ashea, koji je imao prednost od 2:1 u setovima te je u četvrtom uz break prednosti vodio 4:1, ali je na kraju izgubio u pet setova.

Šoumen kakav je bio, Nastase je tijekom velikog povratka i preokreta svojim potezima i gestama pokušavao (a očito i uspio) uzdrmati svojeg protivnika, koji mu je bio potpuna suprotnost. Iziritirani Ashe ga je nakon tog meča nazvao teškim i nadarenim protivnikom, ali mu je poručio da će biti još bolji kada popravi ponašanje na terenu.

Ashe je istupio i protiv nepravde koja je nanesena Nikoli Piliću

Unatoč brojnim konfliktima, prve godine Open ere pokazale su se kao pun pogodak za tenis te mu je popularnost rapidno rasla. Najbolje od svih osjetili su to sami igrači, koji su, doduše, primijetili da im primanja ne rastu proporcionalno s popularnošću te da nisu dovoljno zaštićeni u beskrajnim sukobima saveza, udruženja i promotora.

Stoga su nakon US Opena 1972. osnovali Udruženje teniskih profesionalaca, danas krovnu i najjaču tenisku organizaciju, koju poznajemo pod kraticom ATP. Ashe je svesrdno podržao osnivanje ATP-a te je bio njegov član, a samo dvije godine kasnije izabran je i za predsjednika udruženja.

Kao član ATP-a Ashe je 1973. sudjelovao u velikom bojkotu Wimbledona koji je započeo zbog slučaja našeg legendarnog tenisača Nikole Pilića. Pilića je, naime, jugoslavenski savez suspendirao i zabranio mu odlazak na Wimbledon jer nije igrao u Davis Cup meču protiv Novog Zelanda, koji je Jugoslavija izgubila.

Pilić je savezu mjesecima prije najavio da vjerojatno neće moći sudjelovati u Davis Cupu ako se meč bude igrao u terminu u kojem se na kraju i igrao. Razlog je bilo to što je izborio nastup na Mastersu s Allanom Stoneom, s kojim je cijelu sezonu igrao u konkurenciji parova. Kada je Jugoslavija s Borom Jovanovićem i Željkom Franulovićem izgubila od Novog Zelanda, u savezu su okrivili Pilića te ga u suradnji s ITF-om suspendirali na devet mjeseci.

ATP je odmah oštro reagirao i poručio: "Ako Pilić nema pravo igrati na Wimbledonu, nitko drugi ne treba igrati!" ITF je pokušao postići kompromis tako što je Pilićevu suspenziju smanjio na mjesec dana, ali ATP to nije prihvatio te je izglasao - bojkot.

Ashe je još jednom istupio protiv nepravde te je bio jedan od članova vodstva ATP-a koji su u napetom glasanju bili za bojkot. Naposljetku je bio i jedan od 13 nositelja te ukupno 81 igrača koji su sudjelovali u bojkotu. Taj potez pokazao je svima stvarnu moć ATP-a, koji je postupno zamjenjivao ITF na mjestu najjače i krovne teniske organizacije.

Ušao je u sukob sa sunarodnjakom

Osim što su sedamdesete godine donijele promjene na organizacijskoj karti moći svjetskog tenisa, pojavila su se i neka nova lica. Australci Laver, Emerson, Rosewall i Newcombe, koji su dominirali i prije početka Open ere, polako su izblijedjeli, a kao predvodnici nove generacije istaknuli su se Bjorn Borg i Jimmy Connors.

Ashe je već zagazio u tridesete i u godinama nakon poraza od Nastasea u finalu US Opena nije uspio dogurati dalje od četvrtfinala nekog Grand Slama. Nije se najbolje nosio ni s Borgom ni s Connorsom - protiv Šveđanina je na početku 1975. imao omjer pobjeda i poraza 3-6, a protiv svojeg sunarodnjaka 0-3.

No, osim problema na terenu, Ashe je s Connorsom imao problema i izvan njega. Connors je tužio ATP i Ashea kao predsjednika za 10 milijuna dolara jer mu je bio zabranjen nastup na Roland Garrosu 1974. godine. Connors je bio u manjem dijelu vrhunskih tenisača koji nisu bili učlanjeni u ATP, a zabrana je bila posljedica novog organizacijskog konflikta u svijetu tenisa.

U središtu tog konflikta našao se World Team Tennis (WTT), udruženje čiji je Connors bio član. Connorsu je ta zabrana bila posebno bolna jer je osvojio tri preostala Grand Slama u toj godini, a nije imao priliku kompletirati sva četiri.

Nije stalo na tome. Dva dana uoči početka Wimbledona 1975. objavljeno je da Connors tuži Ashea za pet milijuna dolara. Ovaj put je problem nastao jer je Ashe u pismu članovima ATP-a naveo da Connors nije domoljub zato što bojkotira Davis Cup reprezentaciju SAD-a i poziva na smjenu izbornika Dennisa Ralstona. Connors se na bojkot odlučio tri godine ranije jer je bio uvrijeđen što ga Ralston nije uvrstio u sastav za jedan meč.

"Asheu je reprezentacija značila jako puno. Potvrđivala mu je osjećaj njegove vrijednosti, potvrđivala mu je da je ponosni građanin SAD-a i da je bio dovoljno poštovan da predstavlja svoju naciju. Nikad nije mogao shvatiti zašto Connors nije imao taj osjećaj. Nije mogao shvatiti da mu to ništa ne znači. Connors se činio kao da ne želi raditi ništa na čemu ne može zaraditi", prepričao je povjesničar Raymond Arsenault.

Sukob je kulminirao na najvećoj mogućoj sceni

Priča se pisala sama. Ashe je uhvatio formu i nizao pobjede na Wimbledonu. U četvrtfinalu je izbacio Borga, a u polufinalu Australca Tonyja Rochea. Tko mu je bio protivnik u finalu? Naravno - Jimmy Connors.

Ashe je na sve što se događalo uoči tog finala odgovorio tako što je na zagrijavanje na centralni teren Wimbledona izašao u jakni Davis Cup reprezentacije SAD-a, dok je tijekom meča nosio crvene, bijele i plave znojnice. Ali, znao je da će za pobjedu protiv Connorsa morati napraviti puno više od toga jer mu dotad u tri meča nije uspio uzeti nijedan set.

Ovog puta je uspio. Izmjenama u svojoj igri potpuno je zatekao Connorsa i osvojio prva dva seta sa 6:1. Connors je dobio treći 7:5, ali u četvrtom je Ashe sa 6:4 zapečatio pobjedu i titulu na Wimbledonu. Trofej je podigao noseći jaknu u kojoj se zagrijavao.

"Connorsove jedine slabe točke bile su niski forhend passing udarci i niski prilazni udarci. S druge strane, što biste mu jače udarili loptu, njemu bi to više odgovaralo. Htio sam iskoristiti te dvije stvari. Izbjegavao sam jake udarce, a loptu sam vraćao po sredini s puno donje rotacije. Servirao sam na vanjsku stranu jer je imao dvoručni bekend i tjerao sam ga da se jako protegne. Da je taj meč bio na zemlji i da sam tako igrao, vjerojatno ne bih pobijedio", objasnio je Ashe.

Pobjedom na Wimbledonu Ashe je dosegao vrh brojnih teniskih ljestvica iako se po kompjuterski izračunatoj ATP-ovoj nije uspio popeti više od drugog mjesta. ATP mu je neovisno o tome dodijelio nagradu za najboljeg igrača tijekom 1975. godine. S druge strane, Connors je nakon poraza na travi Wimbledona nanjušio i poraz u sudnici pa je povukao tužbu protiv Ashea.

Prekinuo je karijeru zbog srčanog udara

Ashe tijekom 1976. nije bio na razini prijašnje godine, da bi 1977. osvojio Australian Open u paru s Tonyjem Rocheom. Ubrzo je doživio tešku ozljedu pete koja je zahtijevala dugu rehabilitaciju pa je propustio ostatak sezone. I s 35 godina na leđima uspio se oporaviti od takve ozljede te je 1978. igrao polufinale Australian Opena i s 257. mjesta na ATP ljestvici vratio se sve do 13. pozicije.

Premda nakon tog Australian Opena više nije ostvarivao tako zapažene rezultate, Ashe se još uvijek nije namjeravao umiroviti. Ipak, nije imao izbora. Neposredno iza Wimbledona 1979. doživio je srčani udar poslije kojeg mu je ugrađena četverostruka srčana premosnica.

"Nije me dovezla hitna pomoć, nego sam sam ušetao u bolnicu, što je bio dobar znak. Objasnio sam da sam pet puta osjetio bolove u prsima u posljednjih 18 sati. Odmah su me zasuli pitanjima i kad su shvatili da se radi o srčanom udaru, napravili su mi EKG, spojili me na infuziju i dali mi morfij i druge lijekove.

Sve je trajalo samo pet minuta, ali misli su mi jurile, razmišljao sam kako ću morati na operaciju, izbaciti sol iz prehrane, ostaviti se tenisa... Ili još gore, umrijeti. Cijelo vrijeme sam se pitao zašto ja, pa ja sam sportaš, tlak mi je ispod normalnog, ne pušim, ne drogiram se, mršav sam, fit koliko 36-godišnjak može biti", napisao je Ashe u svojoj ispovijesti za Washington Post 1979.

"Ali nisam na vrijeme reagirao. Kad sam prvi put osjetio bol, prestala je nakon dvije minute i nisam više obraćao pažnju na to. Tek nakon petog puta, najjačeg, shvatio sam da moram u bolnicu. A ako se to dogodilo meni, kolika tek opasnost prijeti starijim ljudima koji se ne kreću?" upozorio je Ashe.

I poslije te operacije se htio vratiti, ali je par mjeseci kasnije osjetio bol u prsima dok je trčao te je shvatio da povratka više nema. Službeno se umirovio u travnju 1980. s tri Grand Slam titule u singlu te ukupno 76 osvojenih turnira, kao i četiri Davis Cupa. I nakon igračkog umirovljenja ostao je aktivan u tenisu, pisao je kolumne i radio kao komentator za najveće medije, a četiri godine je bio i izbornik Davis Cup reprezentacije.

Nastavio se boriti protiv aparthejda, zbog čega je 1985. bio i uhićen tijekom prosvjeda ispred veleposlanstva Južnoafričke Republike u Washingtonu. Nedugo nakon tih prosvjeda SAD je uveo sankcije protiv JAR-a. Sedam godina kasnije Ashe je priveden i drugi put, i to jer je ispred Bijele kuće sudjelovao u prosvjedu potaknutom tretmanom migranata tijekom haićanske izbjegličke krize.

Poučen svojim primjerom, posvetio se i promoviranju zdravlja pa je predvodio kampanje American Heart Associationa, udruge koja financira istraživanja kardiovaskularnih bolesti i daje ljudima naputke za prevenciju i liječenje.

Najgori zdravstveni problemi tek su slijedili

Ashe je 1983. i drugi put bio podvrgnut operaciji srca kako bi se ispravile određene nepravilnosti od prvog zahvata kojim mu je ugrađena premosnica. Iako je ta operacija sama po sebi poprilično ozbiljna, izazvala mu je probleme kakve nije mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.

U rujnu 1988. Ashe je završio u bolnici s potpuno paraliziranom desnom rukom. Liječnici nisu znali što mu je. Nakon brojnih testiranja, uključujući i operaciju zbog koje su mu morali otvarati lubanju, utvrđeno je da boluje od toksoplazmoze.

Toksoplazmoza je vrlo raširena bolest koja kod zdravih ljudi uglavnom prolazi s blagim simptomima ili bez njih, ali može izazvati stanja poput paralize kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom, posebice kod zaraženih HIV-om.

Doktori su tako posumnjali na najgore, a nakon testiranja ispostavilo se da je Ashe zaista pozitivan na HIV. Zaključili su da se najvjerojatnije zarazio prilikom transfuzije krvi tijekom druge operacije srca.

Šokantnu vijest Ashe je u dogovoru sa svojom suprugom odlučio zadržati za sebe i svoje bližnje kako bi zaštitio privatnost svoje obitelji, a ponajviše dvogodišnje kćeri, u vrijeme kada je AIDS bio izrazito stigmatizirana bolest.

I bolestan se nastavio boriti za druge

Bolesti se odupirao koliko god je mogao te nije dozvoljavao da mu ona otežava aktivnosti i humanitarni rad. Početkom 90-ih godina doživio je pad aparthejda te je prekršio svoju zakletvu vrativši se u Južnu Afriku kao dio delegacije koja je došla nadzirati političke promjene i uvođenje jednakosti. Je li prekršio zakletvu zapravo je ipak upitno jer ta Južna Afrika nije bila ona Južna Afrika koju je ranije posjećivao.

Četiri godine nakon što je saznao da je zaražen HIV-om, Ashe je dobio poziv od prijatelja koji je radio kao novinar za USA Today. Prijatelj mu je rekao da je načuo da je zaražen te ga upitao može li mu to potvrditi, na što ga je Ashe zamolio da ne izlazi s tim u javnost. Odlučio je da će to napraviti sam.

Ashe je tako u travnju 1992. priopćio da boluje od AIDS-a. Odmah potom je svu svoju snagu uložio u borbu protiv te bolesti. Osnovao je vlastitu zakladu preko koje je prikupljao novac za oboljele te radio na prevenciji zaraze. Pomagao je i u razbijanju mita da se HIV-om mogu zaraziti samo homoseksualci i korisnici droga. Zalagao se za preusmjeravanje državnog novca u istraživanja povezana s AIDS-om te u educiranje javnosti o bolesti.

"Želim da možemo pogledati unazad i svima reći da smo napravili sve što smo morali i kad smo morali, sa svim potrebnim resursima", rekao je u govoru u Ujedinjenim narodima na Svjetski dan AIDS-a, ponovno ističući potrebu za podizanjem svijesti o AIDS-u i povećanjem financijskih izdvajanja za istraživanja o bolesti.

Nije se smatrao herojem, ali trudio se činiti herojstva

Bolest je na kraju ipak pobijedila Ashea. Umro je 6. veljače 1993., u 50. godini, od upale pluća povezane s AIDS-om. Pokopan je u Richmondu pored svoje majke, a sprovodu je prisustvovalo više od šest tisuća ljudi. Četiri godine nakon njegove smrti u New Yorku je unutar kompleksa na kojem se igra US Open otvoren najveći teniski stadion na svijetu. Ime mu je Stadion Arthur Ashe. 

"Zapanjujuće je koliko je pravo herojstvo zapravo realno, vrlo nedramatično. Pravo herojstvo nije potreba nadmašiti ostale pod svaku cijenu, nego potreba služiti ostalima pod svaku cijenu", rekao je Ashe jednom prilikom.

Skromni i samozatajni Ashe sebe zasigurno ne bi nazvao herojem, no na svakom koraku trudio se činiti djela koja su predstavljala ono što je smatrao herojstvom. Iako je u više navrata nadmašio ostale i bio na vrhu svog sporta, njemu je puno veće zadovoljstvo pružala borba protiv nepravde i za boljitak cijelog društva. I baš zato će Arthur Ashe zauvijek ostati upamćen kao velik tenisač, ali još veći čovjek.