IVAN LEPINJICA (24) ljetos je napustio Rijeku i potpisao dvogodišnji ugovor sa Slaven Belupom. Središnji veznjak rođen u Pazinu prošao je sve mlađe uzraste Rijeke, a za seniorsku momčad upisao je 107 nastupa, četiri pogotka i tri asistencije. Osvojio je i dva uzastopna SuperSport Hrvatska kupa 2019. i 2020.

Lepinjica je bio jedan od najvećih riječkih talenata proteklog desetljeća. Među ostalim, bivši trener Rijeke Igor Bišćan 2019. godine hvalio je njegovu zrelost i jednostavnost u igri, i to na jednoj od zahtjevnijih pozicija, premda je tada imao svega 19 godina. Nedugo zatim u medijima se njegovo ime počelo povezivati s Udineseom, Fiorentinom, Atalantom, Standardom iz Liegea, Toulouseom, Glasgow Rangersima, Leedsom, WBA-om, Wolverhamptonom i, prije svega, Tottenhamom i Chelseajem.

Chelsea je navodno bio ponudio četiri milijuna eura za talentiranog mladog hrvatskog reprezentativca, koji je u intervjuu za Index otkrio da je i bio na jednom sastanku sa skautom londonskog velikana. Također, govorio je o dolasku u Slaven, ocu Draganu, koji je bio profesionalni nogometaš, posudbama u Zadru i Arminiji Bielefeld te vremenu provedenom u Rijeci.

Prije nego što ste potpisali za Slaven Belupo, ovog ljeta upisali ste pet nastupa za Rijeku. Zašto ste se odlučili na transfer?

Krenuo sam u sezonu s Rijekom, dok sam prošle sezone bio na posudbi u njemačkom drugoligašu Arminiji. Da smo ostali u Bundesligi, vjerojatno bi me oni otkupili. No to je iza mene. Pripreme sam odradio s Rijekom, s novim trenerom (Sergej Jakirović, op. a.) i stručnim stožerom.

Očekivao sam veću minutažu. Kako se to nije dogodilo, tako sam odlučio potražiti drugu, stabilnu sredinu u kojoj ću više igrati. Jakirović je dobar trener, ne mogu reći ništa loše. Pripreme su bile teške. Rekao je da računa na mene. Očekivao sam da ću više igrati, no trener nije htio previše mijenjati jer je ekipa dobro igrala. Dolazak u Slaven bio je dobar potez.

Vidio sam da me žele, bili su spremni ponuditi mi što trebam, a ja sam spreman vratiti im svime što mogu. Stabilna sredina, Koprivnica je lijep grad i lako smo se dogovorili. Njima i meni sve odgovara.

Uz Vas, iz Rijeke je u Slaven došao Adrian Liber (22)...

Obojica smo imali i druge opcije, no poklopilo se da smo stigli ovamo. Kada smo saznali da možemo u Slaven, bilo je lakše odlučiti se. Jednostavnije je kada imaš nekoga koga poznaješ u novom klubu.

Imao sam još ponuda u Hrvatskoj i izvan nje, no želio sam otići u domaći ili klub iz susjednih zemalja. Uz to, nijedna strana opcija nije bila nevjerojatna. Prošle sam sezone bio vani i primijetio sam da mi nedostaje dom. Iskustvo je bilo lijepo, prvi sam put bio izvan Hrvatske.

Slaven Belupo je slabo ušao u sezonu. Umjesto trenera Ricarda Moniza došao je Roy Ferenčina. Momčad je doživjela tri uzastopna poraza, nakon kojih je došla pobjeda protiv Osijeka. Što se događalo u klubu?

Nisam bio od početka sezone, ali da, rezultati nisu bili najbolji. Otkako je došao novi trener, brojne su se stvari posložile. Dobro smo igrali protiv Dinama i Rijeke iako smo izgubili. Protiv Osijeka je rad došao na naplatu.

Jeste li imali poseban motiv protiv Rijeke, kluba u kojem ste proveli gotovo cijelu dosadašnju karijeru?

Jesam, s tim da za svaku utakmicu moraš imati motiv. Svaki se igrač želi dokazati klubu koji ga je otpisao, odnosno stavio sa strane. 

Jeste li pri odlasku iz Rijeke osjećali gorčinu s obzirom na to da ste bili jedan od najvećih klupskih talenata?

Osjećaji su bili pomiješani. Moglo je sve to završiti na neki drugi način. Nije bilo emotivnog rastanka jer posljednjih godina nije bilo onako kako sam ja htio, a vjerojatno ni oni. Rastanak je bio brz, okrenuo sam novu stranicu i posvetio se Slavenu.

Zašto mi posljednjih sezona nije išlo u Rijeci? Da, situacija je bila obećavajuća. No dogodili su se korona i promjene trenera te stvari više nisu bile kao nekada. Bilo je tu i nekih ponuda... Možda bih sada bio na puno višoj razini da sam prihvatio neku od njih. 

Vaš otac Dragan je također bio nogometaš. Bio je napadač Osijeka, Dinama, Prištine i portugalske Madeire. Što Vam je pričao o svojoj karijeri?

Nije mi puno pričao svojoj karijeri, već mi je pokušao pomoći savjetima. Genetski sam naslijedio mnogo toga od njega, od fizičkih karakteristika do nogometne inteligencije. Kao mladić sam gledao snimke njegovih utakmica, no one su se u međuvremenu pogubile.

Konstantno mi je govorio da ne smijem stagnirati i da moram isprobavati nove stvari na terenu. Savjetovao mi je potpuno posvećivanje nogometu, a ne da se zamaram stvarima sa strane. 

Kako se ponašate u situacijama kada trener ne računa na Vas?

U početku sam bio ljutit i izvan terena. No nakon nekoliko mjeseci shvatio sam kako to nije potrebno. S druge strane, u kakvom sam god stanju bio, na treningu sam uvijek davao 100 posto. Okružio bih se pozitivnim ljudima, poput djevojke i obitelji, koji će dobro utjecati na mene.

Otac je bio nogometaš, majka Marinela državna prvakinja u skoku u vis, stariji brat Marko i blizanac Igor su nogometaši, a sestra Ana rukometašica. Kako je bilo odrastati u sportskoj obitelji?

Prekrasno je odrastati u takvoj obitelji, uvijek smo imali o čemu pričati i mogli smo se baviti bilo kojim sportom. Lopte su bile u blizini, osobito zato što imam brata blizanca, koji je stalno bio uz mene.

Roditelji mi nikad nisu stvarali pritisak. Nogomet smo oduvijek gledali kao hobi i zabavu, ali, eto, dogodilo se da je nešto više. Podržavali su nas od prvog trena kada smo se, s otprilike sedam godina, Igor i ja željeli upisati nogometnu školu u Pazinu. Istovremeno smo otišli i u Rijeku, kamo nas je mama dvaput tjedno vozila. Puno odricanja, osobito maminog. 

Dio sezone 2018./2019. proveli ste na posudbi u Zadru, tada drugoligašu. Kako Vam je bilo ondje?

Kao mladom igraču bilo mi je bitno pronaći sredinu u kojoj ću se priviknuti na seniorski nogomet. Međutim, vratio sam se u Rijeku nakon svega tri mjeseca jer je klub imao dosta problema s ozljedama. Dobio sam poziv usred bijela dana. Spakirao sam stvari i vratio se.

Bivši trener Rijeke Igor Bišćan hvalio Vas je 2019. nakon pobjede protiv Slavena. Iako u tom trenutku niste bili napunili ni 20 godina, istaknuo je Vašu zrelost i jednostavnost u igri. Kako ste reagirali na takve pohvale trenera, koji je ujedno bio veliko igračko ime?

Bilo mi je to jako važno. Potrebno je imati samopouzdanje na toj poziciji. Skoro sam svaku utakmicu igrao od prve minute, trener je stao iza mene iako sam se tek navikavao na prvoligaški nogomet. A možda sam baš zato bio opušten. Ekipa me bodrila, igrači su bili iskusni. Lijepo sam se razvijao u prvim godinama u Rijeci.

Je li Bišćan trener koji je najviše vjerovao u Vas?

Da, mogu to reći. On je svoj čovjek. Rekao bi što traži od mene i momčadi, ali istovremeno nije otkrio sve što mu je bilo na pameti. Poseban čovjek, poseban trener. Držao je opuštenu atmosferu, bila je uživancija trenirati.

Postoji glasina da ste Vi i Vaša obitelj bili vrlo siromašni kada ste bili dijete i da ste zbog toga izgradili fantastičnu radnu etiku koju su hvalili mnogi treneri. Je li to točno?

Ima istine. Majka je bila samohrana od naše četvrte-pete godine. Nije joj se bilo lako brinuti o meni i bratu. No ne bih rekao da smo bili baš jako siromašni. Imali smo za odjeću, obuću, dovoljno za školovanje i nogomet... Sav taj trud i znoj na kraju su se isplatili. Naravno, nadam se da će biti i bolje, ali ovo je lijep početak.

Živeći na selu, pokraj Pazina, stekao sam radne navike. Prvo smo morali obaviti poslove oko kuće, a tek smo se onda mogli družiti s prijateljima ili trenirati. Hranili smo životinje i čistili za njima ili kopali u vrtu. Poslovi su mi izgradili mentalitet. I dandanas, kada odem kući, pomognem s onim što je potrebno.

Godine 2019. za Vas se pojavio interes brojnih klubova, od Udinesea i Rangersa do Tottenhama i Chelseaja. Je li bilo konkretnih ponuda?

Bilo je jako puno klubova. Koliko je od toga bilo realno, ne znam. Chelsea je bio ozbiljna priča mjesec-dva prije pandemije korone. Planirali smo već i drugi sastanak jer smo jedan već održali. Naime, jedan od skauta Chelseaja razgovarao je sa mnom nakon prijateljske utakmice Rijeke i niželigaša u Umagu.

Pričali smo o utakmici i razgovarali o nogometnim temama, tek smo se upoznali. Bilo mi je fascinantno kako je čovjek izdvojio svoje vrijeme i doputovao u Hrvatsku kako bi me upoznao. Ali lockdown je sve okrenuo.

Može se reći da mi je korona upropastila potencijalan transfer u Chelsea. Svi su klubovi s pojavom korone razmišljali kako što bolje uložiti novac. K tome, u tim trenucima nisam bio u prvom planu u Rijeci pa su možda i tu vidjeli nešto. Puno je faktora. Valjda nije bilo suđeno.

Nastavio sam trenirati, s tim da sam imao problema s ozljedama, s upaljenom petom, za što nitko nije znao, a zbog čega nisam mogao obuti kopačku ni normalno trčati. Posjećivao sam doktore, rezao kopačke... Svašta nešto. Unatoč svemu tome, morao sam davati maksimum jer ljudi vide samo ono što se zbiva na terenu.

Kako ste kao mlad nogometaš reagirali na sve te glasine u medijima?

Ostavio sam ih sa strane i posvetio se nogometu. Naravno, samopouzdanje mi je poraslo, ali nisam se smatrao velikim igračem jer se ti klubovi zanimaju za mene. Tek sam bio počeo uživati u nogometu. Sada gledam na sadašnjost i budućnost.

Predsjednik Rijeke Damir Mišković tada je izjavio kako neće ni razmatrati ponude za Vas vrijedne manje od pet milijuna eura.

Velik novac. Nakon svega toga znam samo da mi Rijeka nije vjerovala. Da se transfer dogodio, možda bi bilo bolje, a možda lošije, nikad se ne zna. Mišković? Dobar čovjek, ne mogu o njemu reći nijednu lošu riječ.

U sezoni 2019./2020. imali ste 36 nastupa za Rijeku pod trenerom Simonom Rožmanom, da biste iduću pali na 20 nastupa, i to često kao rezerva. Što se dogodilo da Vam je tako pala minutaža pod istim trenerom?

Rijeka je tada dovela par novih igrača. Smatram da sam morao više igrati, ne znam zašto se to dogodilo. Počeo sam sumnjati u sebe, mislio sam da nisam bio dovoljno dobar neovisno o tome što sam davao sve od sebe.

Kada klub ima mladog, perspektivnog igrača, za kojeg postoji interes većih klubova, mora stati iza njega dok se ne dogodi potencijalan transfer koji će svima donijeti ono što žele. U tom trenutku Rijeka nije stala iza mene.

Ne bih rekao da je moj razvoj zapeo, već nisam napredovao koliko su neki očekivali. Ja sam od sebe imao najveća očekivanja, naravno. Ali, iskreno, možda se u mojoj igri u tom trenutku nije vidio velik napredak. Sumnja u sebe samoga sigurno je također utjecala. Preispitivao sam se, razmišljao jesam li mogao više i bolje... Kao nogometaš analiziraš sebe, a zatim ostalo.

Rijeka se proteklih godina profilirala kao sredina sposobna oživiti karijeru iskusnog igrača. Je li pritom patio razvoj igrača riječkog omladinskog pogona?

Apsolutno. Rijeka je jedne sezone imala više od deset igrača na posudbi, od kojih je sedam bilo u početnoj postavi. Nikakvu korist nisu imali od njih, a istovremeno nisu davali minutažu i time poticali vlastite igrače.

Uvijek sam smatrao da nitko nije bolji od mene na mojoj poziciji, igračka kvaliteta mi nije bila upitna. Da, potezi Rijeke mi u tim trenucima nisu imali smisla.

Igor, Vaš brat blizanac koji kao napadač igra za Jadran Poreč, poručio Vam je da se maknete iz Rijeke jer "tamo očito nešto nije kako treba biti".

Nije bio jedini koji mi je to rekao, isto su mi govorili drugi članovi obitelji. Transfer je riješen u jednom danu. Zatražio sam raskid ugovora kako bih otišao u Slaven bez odštete. Rijeka za mene nije dobila ništa i zbog toga sam na neki način na miru. Nisu mi vjerovali i od mene ništa nisu dobili.

Naravno, nisam ljutit na Rijeku niti ću u budućnosti biti. Ipak sam deset lijepih godina proveo ondje. U konačnici, možda ću živjeti u Rijeci nakon karijere. Nemam ništa protiv kluba, ne uzimam im ništa za zlo. Puno je ljudi u Rijeci koje sam zavolio tijekom godina. No da je moglo biti bolje, moglo je.

Prošlu sezonu proveli ste na posudbi u Arminiji, s kojom ste nakon dodatnih kvalifikacija ispali iz 2. Bundeslige. Kako Vam je bilo ondje uzevši u obzir da ste na početku sezone bili stalni prvotimac, dok ste kasnije sve manje igrali?

Druga Bundesliga je fizički jako zahtjevna, igrači su moćni. Nema ljepote u igri jer puno momčadi igra na rezultat. Bilo je to lijepo iskustvo za razvoj. Da, isprva sam sve igrao, no onda se promijenio trener (Uwe Koschinat zamijenio je Daniela Scherninga, op. a.).

Nakon toga ja i još nekoliko igrača uopće nismo igrali. Gubili smo, ali on i dalje ništa nije mijenjao. Ispali smo iz lige, a imali smo individualno jako dobru ekipu. Arminia se željela odmah vratiti u Bundesligu, što nije bilo realno. Teško je bilo uklopiti brojne nove igrače.

Što očekujete u budućnosti?

Želim što više igrati, steći samopouzdanje te pokazati sebi i drugima da još uvijek vrijedim i da se mogu vratiti na to da klubovi pitaju za mene. No najvažnije je da Slaven osvoji što više bodova. Imamo dobru momčad, s kojom očekujem što viši plasman.