SKORO smo izdržali do kraja listopada a da Hajduk nije smijenio trenera. Nakon grozne predstave protiv Osijeka (0:2), koja je bila samo jedna u nizu frustrirajućih utakmica za navijače Bijelih, cijeli dan se čekala odluka o tome hoće li Ivan Leko ostati na klupi ili će postati još jedan u nizu trenera koji nisu uspjeli odraditi punu sezonu za kormilom.

I kada se činilo da bi Leko mogao preživjeti još jednu krizu rezultata i igre, stigla je vijest da je postao bivši trener, a odmah potom je pušten i bijeli dim s Poljuda te je za novog trenera Hajduka ponovno imenovan Mislav Karoglan.

Odluka da se smijeni Leku je bila do sada najteža u mandatu predsjednika Lukše Jakobušića jer nije tajna da je on bio njegov izbor i da je na neki način vezao ocjenu uspješnosti svog mandata uz uspjeh trenera. S ovom odlukom se možemo slagati ili ne, ali ona je daleko od populističke, što se često predbacuje Jakobušiću.

Populistička može biti ako je promatramo kao reakciju na skandiranje Poljuda na kraju utakmice ili medijske natpise, ali s druge strane je jasno da će sada dobiti salvu kritika jer je Leko već peti trener (izvan onih koje je naslijedio) koji je doveden i smijenjen u njegovom mandatu te će se postaviti pitanje i njegove odgovornosti. Postavlja se i pitanje odgovornosti nekad najglasnijeg, a u zadnje vrijeme najšutljivijeg čovjeka u klubu, sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa.

Karoglan je morao ustupiti mjesto Leki

Ivan Leko je za trenera Hajduka imenovan 31. prosinca prošle godine i trebao je biti konačno rješenje s kojim će Hajduk napasti i osvojiti toliko željenu titulu prvaka Hrvatske. Kao igrač je zaslužio status legende kluba jer je kao kapetan vodio Hajduk do osvajanja prvenstva, a kao trener je u inozemstvu stekao renome kakav nije imao gotovo nitko tko je sjedao na klupu Bijelih.

Sve se činilo idealnim i logičnim, ali deset mjeseci kasnije vraćamo se točno onamo gdje smo stali jer je upravo Mislav Karoglan otišao s klupe kako bi se napravilo mjesto za Leku. Da, Karoglan je imao određene zdravstvene probleme, ali ne treba lagati i misliti da bi on ostao trener u bilo kojoj opciji ako je Leko bio dostupan i želja kluba jako dugo.

Iako su navijači njegovo imenovanje dočekali s oduševljenjem, postojao je crv sumnje ili bojazan da Leko ne ponovi iste pogreške koje je na klupi radio Igor Tudor u svom zadnjem mandatu, a ti strahovi su se obistinili daleko brže nego što se itko nadao. Hajduk je u proljetni dio sezone krenuo grozno, golove je primao kao na traci i sve je kulminiralo teškim porazom na Maksimiru (4:0).

Lekin početak je bio grozan

Leko je s Hajdukom krenuo igrati u sustavu s tri stopera od kojeg su navijači imali PTSP Iz Tudorovog mandata i koji se pokazao kao duboko pogrešan s obzirom na profil igrača s kojima je raspolagao. Krenuo je igrati i izrazito napadački nogomet s visokim presingom i intenzitetom te je ideja očito bila da Hajduk trkom i volumenom napada lomi protivnike u sporoj ligi.

Baš kao i Tudor, Leko je debelo podcijenio ligu, misleći da momčadi koje nisu u samom vrhu ne mogu pratiti takav tempo, a statistički pokazatelji jasno govore da SuperSport HNL nije liga gdje nema trčanja u visokom intenzitetu, već je po tom parametru jača i od nekih daleko kvalitetnijih liga. Koliko je u krivu, trebala mu je pokazati Istra koja ga je na svom terenu pregazila (3:0) u njegovoj drugoj utakmici na klupi, ali on je i dalje forsirao svoju filozofiju nadajući se da će biti bolje.

Ustrajanje na svom načinu igre je legitimno pravo trenera, ali nakon tri poraza u prvih šest utakmica na klupi i njemu je postalo jasno da tako dalje ne ide. Da nije tek došao, već tada bi ga klub smijenio jer se Hajduk blamirao i činilo se da mu gol neće zabiti samo onaj koji to ne želi.

Leko se tada prilagodio i stvorio bedem ispred vlastitog gola kako bi se momčad stabilizirala. Izbacio je tako Osijek u četvrtfinalu Kupa, zaredao s pobjedama, srušio klupski rekord broja utakmica u nizu bez primljenog gola, osvojio Kup i tako zaradio kredite i mir da na ljeto složi priču do kraja te krene s Hajdukom po titulu prvaka.

Odličan ulazak u sezonu i neobjašnjiv kolaps

Tekuća sezona je za Hajduk i Leku počela gotovo idealno. Da, ispalo se u europskim natjecanjima ponovno, ali nije se igralo loše u tim utakmicama i taj rezultatski posrtaj je zanemaren jer sve je u klubu i oko njega bilo usmjereno na domaće prvenstvo, gdje se Dinamo samoubilačkim ljetnim potezima ponudio na pladnju. Klub je već drugi put u mandatu stao iza njega unatoč neuspjehu jer, koliko god se razloga može pronaći za ispadanje od PAOK-a, to je neuspjeh i neispunjavanje klupskih ambicija.

Vezao je Hajduk pet pobjeda u prvih pet ligaških utakmica, pobijedio Dinamo i Rijeku, ideja igre se vidjela i Bijeli su izgledali kao ozbiljna momčad koja je spremna potući se za vrh, ali nakon nesretnog poraza od Istre na Poljudu sve se okrenulo. Već u idućem kolu protiv Gorice je upisan novi poraz, ali daleko gora od samog poraza bila je činjenica da je Hajduk izgledao grozno i bio je nadigran te zasluženo izgubio utakmicu. Hajduk može gubiti utakmice, ali osim Dinama ga nitko ne smije nadigrati dok ima višestruko skuplju momčad od protivnika.

Nakon toga Hajduk uspijeva pobijediti Lokomotivu na Poljudu, ali ponovno uz neuvjerljivu igru koja nije budila velik optimizam. Pobjeda u derbiju sljedeće kolo je Leki kupila vrijeme i trebala donijeti pozitivnu atmosferu da se momčad digne i počne ponovno igrati kvalitetan nogomet, ali to se nije dogodilo. I dok se za Istru može reći da je nesretan poraz, za Goricu pomisliti da je to samo jedna loša utakmica, a potom za poraz u Rijeci da si ipak gostovao kod momčadi u najboljoj formi u ligi, za ono što je Hajduk pokazao protiv Osijeka nje bilo baš nikakvog opravdanja.

Činjenica je da je Leko u tom trenutku izgubio četiri od zadnjih šest ligaških utakmica, da mu je momčad izgledala užasno i da se u igri nije vidjelo apsolutno ništa za što su se navijači mogli uhvatiti i nadati se da će stvari biti bolje. To je Leki bila već druga teška kriza na klupi. Većina trenera ne bi imala taj luksuz, a on je u ligi upisao ukupno devet poraza. Toliko su skupa imala zadnja tri trenera.

Leko je izgubio svlačionicu i kraj je bio neizbježan

Dojam je da bi Leko možda ostao na klupi i nakon zadnjeg poraza, ali ponašanje i izjave nakon utakmice su pokazali da je potpuno izgubio kompas. Odjednom su počele iz njega izlaziti izjave o frajerima i mangupima koji kao igrači Hajduka moraju nekada i proći igrača te zabiti gol ni iz čega (ponovno teški Tudor flashback). Ponovno je pričao o tome da mu je momčad bila bolja kada je jasno da to nije istina i komentirao da ne traži izlike dok ih je izgovarao jednu za drugom.

Preko glave se svima popeo ponovnim izjavama da će "raditi ka pasi" i da je to jedini način da se izvuku, ali pritom nije davao nikakva objašnjenja zašto mu momčad koja vrijedi 50 milijuna eura i koja je u plaćama duplo skuplja od Rijeke i Osijeka izgleda potpuno sterilno i bezidejno. Naravno da je težak rad jedini recept, ali nije dovoljno da rad bude naporan, već mora biti i smislen. Imao je dvije reprezentativne pauze u kojima je mogao po dva tjedna u miru raditi s momčadi, a ne da nije bio vidljiv nikakav napredak, već upravo suprotno.

Iako ne treba uvijek vjerovati kuloarskim pričama, dobro upućeni izvori su već neko vrijeme govorili da ga momčad više jednostavno ne prati i da ne vjeruju u ono što trener od njih traži. Govor tijela igrača samo potvrđuje tu tezu. Trenažni proces je očito bio neispravan jer momčad nije igrala dobro, a gotovo svaki pojedini igrač je izgledao lošije nego kad je tek došao u klub. Tu je posebna priča Vadis Odjidja-Ofoe na kojem je Leko inzistirao i koji je po dolasku izgledao fenomenalno, da bi se kasnije potpuno ugasio i nestao.

U takvim okolnostima Leko je jednostavno morao otići. Mogao je klub stati opet iza njega i u idealnom svijetu bi to možda bio ispravan potez, ali Hajduk je predugo bez titule i previše je uloženo u momčad da bismo gledali nogomet kakav je producirao dok su mu glavne uzdanice bili igrači kojih danas nema nigdje na nogometnoj mapi. Čekanje nekog novog poraza bi bilo besmisleno jer, ako igre nema i momčad očito ne prati trenera, razlaz je jedino rješenje. Ni prvi ni zadnji trener koji je tako otišao, ne samo u Hajduku.

Mislav Karoglan je logično rješenje

Imenovanje Karoglana je logično iz više kutova. Prije svega, Hajduk nikoga drugog nije ni kontaktirao jer je Uprava procijenila da bi svakom novom treneru bilo kakvog renomea trebalo vremena za prilagodbu i upoznavanje momčadi, a to Karoglanu ne treba jer je već radio s većinom igrača te dobro poznaje mogućnosti i situaciju u klubu.

Floskula o podgrijanoj juhi za njega ne vrijedi jer nikada nije ni trebao biti smijenjen nakon što je bio bez poraza u 12 utakmica koje je vodio nakon odlaska Valdasa Dambrauskasa, a momčad je igrala smislen nogomet koji je bio nastavak onoga što je Litvanac započeo. Upravo je dovođenje Leke bilo prekid nečega što je klub gradio dvije godine i pokušaj da se na drugačiji način dođe do cilja.

O samim trenerskim kvalitetama u taktičkom smislu ne da se raspravljati jer je premalo vodio utakmica na seniorskoj razini da bismo o tome dali konačan sud, ali Karoglan nije imenovan sada zbog tih razloga, već zbog toga što je u prvom mandatu imao sjajan odnos s igračima i osnovna je poanta njegovog vraćanja da momčadi donese mir i opuštenost koja je trenutno najviše potrebna.

Za njega je ovo sada prilika života i mogućnost da pokaže da mu je Hajduk trebao vjerovati i prije deset mjeseci. O njegovom radu će suditi rezultati i ono što budemo gledali na terenu. Karoglan je kao trener produkt kluba u kojem je proveo dugo vremena i sada mora biti sebičniji nego u prvom mandatu. Lijepo je da je netko vojnik kluba i spreman otići bez drame da bi se napravilo mjesto za Leku, ali sada mu je trenutak da pokaže da je on taj i da klub ne treba uopće razmišljati o nekom drugome.

Potezi kluba su ovom trenutku ispravni, ali u široj slici težak poraz Uprave

Od dolaska Jakobušića u klub promijenilo se gotovo sve osim brzine rotacije trenera na klupi. Ne treba zaboraviti u kojem stanju je Hajduk bio prije tri godine. Ljudi su mu se rugali i današnji rezultati su tada bili samo pusti san koji je izgledao nedostižno. Ni ovi rezultati nisu ono što navijači žele i čemu klub Hajdukove veličine treba težiti, ali reći da pomaka nema bilo bi bezobrazno.

Jakobušić je klubu vratio elan i vjeru da se može nakon što su nas godinama svi u klubu i oko njega uvjeravali da se ne može, ali kao što mu za to treba dati priznanje, treba reći i da iz današnje perspektive otkazi prvo Paolu Tramezzaniju pa nakon toga i Dambrauskasu nisu ničim bili opravdani. Između njih se smjestio i Jens Gustafsson čiji je cijeli mandat bio promašaj, a Karoglan je otišao bez izgubljene utakmice.

Za sve ovo vrijeme se negdje skriva i Nikoličius koji bi trebao valjda biti odgovoran i za momčad i za trenere. Tu se krije i najveći krimen Jakobušića koji se očito previše miješa u samu sportsku politiku iako je logično da ne može biti potpuno isključen iz toga. Nikoličius njega jako dobro koristi kao vlastiti štit, puštajući da se priča kako je Jakobušić dovodio i smjenjivao trenere pa se tako njegova odgovornost zanemaruje.

Sportski direktor je na kraju ovog prijelaznog roka ostavio treneru nebalansiranu momčad koja u napadu ima Marka Livaju, a oko njega u napadačkoj liniji igrače koji ne mogu donijeti titulu Hajduku ni u najluđim snovima. Trener bi trebao složiti smislenu igru i unatoč tome jer kvalitete na svim ostalim pozicijama ima, pogotovo protiv momčadi iz donjeg doma, ali mu Nikoličius nije pomogao svojim potezima.

Prvaci ili bivši

Prodaja Jana Mlakara se činila kao dobar potez, ali samo ako će na njegovo mjesto doći bolji igrač. Nikoličius nije doveo nikoga jer se igrače koji su igrali po trećoj ligi u Engleskoj i u Šibeniku ne može nazivati pojačanjima.

To ne znači da je vukao samo loše poteze u mandatu, dapače. Ova momčad sigurno vrijedi i ima daleko veću kvalitetu nego kada je on došao u klub, ali ako je klub ovu sezonu označio kao ključnu, onda je njegov neuspjeh što mu je napadačka linija bila bolja prošle godine nego ove. I ne može se skrivati iza Jakobušića. Ili je sportski direktor donosio odluke sam pa imamo to što imamo ili mu se Jakobušić petljao u posao, a on je na to pristao. Kriv je kako god okrenemo.

Karoglan je potpisao ugovor do kraja sezone i jasno je da je vezan uz mandate Jakobušića i Nikoličiusa. Ako uspije donijeti momčadi ono što joj treba i dovesti klub do titule, sve će se zaboraviti i svi će skupa biti junaci upisani u povijesne knjige kluba.

Davno je na sjeveru visio transparent "prvaci ili mrtvaci", što je, naravno, ružno i ekstremno, ali Jakobušić, Nikoličius i Karoglan su sada vezani jedni uz druge te će biti ili prvaci ili svi skupa bivši. Ne zato što se samo po sebi očekuje da Hajduk bude prvak pored Dinama koji je i dalje daleko moćniji, nego zato što je Jakobušić to sam postavio kao cilj i nakon još jedne smjene trenera više ne postoje nikakve isprike. Hajduk će živjeti s njim ili bez njega.