U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. O Johnnyju Weissmulleru vrijedilo bi pisati i u filmskim rubrikama, ali prije nego što će postati Tarzan, taj je doseljenik s Balkana u Americi postao prva velika plivačka zvijezda koja je rušila rekorde kad bi se sjetila. Dominirao je poput Marka Spitza i Michaela Phelpsa, a mnogi će reći da je i do danas ostao najveći svih vremena.

BIO JE nepobjediv. Postavljao je svjetske rekorde kao od šale, ukupno njih 67, iako se tvrdi da ih je bilo više od stotinu, no nije imao volje svaki put ispunjavati napornu papirologiju i prijavljivati novo vrijeme. Dominacija ga je dovela na naslovnice medija. Unatoč tome, neki za njega nisu znali.

Bernard Hyman, producent studija Metro-Goldwyn-Mayer, poručio mu je da ima predugo ime koje neće stati na tablu iznad ulaza u dvoranu u kojoj će se prikazivati filmski hit. "Morat ćemo ga skratiti", ustvrdio je Hyman, na što su ga kolege s čuđenjem upitali: "Zar ti ne čitaš novine? Ovaj frajer je najbolji plivač na svijetu."

To predugo ime glasilo je Johnny Weissmuller. Je li najdominantniji plivač ikad, može se raspravljati, ali je sasvim jasno da je riječ o prvoj velikoj zvijezdi vodenog sporta, koja ide uz bok Marku Spitzu i Michaelu Phelpsu.

Bizarno je što ga povijest ne pamti po neviđenim sportskim uspjesima, već po filmskom platnu na kojem je 12 puta utjelovio kultni fiktivni lik - Tarzana. Zadržao je ime i tako doprinio marketinškom potencijalu filma, a Hyman je scenaristima poručio: "Stavite u film puno plivanja jer mu to dobro ide."

Gdje je rođen?

Johnny Weissmuller rođen je 1904. godine pod imenom János. O njegovu mjestu rođenja vodi se povremena dvojba - je li na svijet došao 50-ak kilometara od Temišvara, u mjestu Freidorf, nekadašnjoj Austro-Ugarskoj, a sada Rumunjskoj, ili korijene vuče iz današnjeg srpskog sela Međa. Službeni izvori kažu Freidorf, što nije spriječilo lokalno srpsko stanovništvo da mu u Međi podigne spomenik.

János je sin majke Elisabeth Kersch i oca Petrusa, banatskih Nijemaca, etničke njemačke populacije u jugoistočnoj Europi. Imao je sedam mjeseci kada se s roditeljima preselilo u Sjedinjene Američke Države.

Tražeći bolji život, brodom su 12 dana iz Nizozemske putovali do otoka Ellis, potom se smjestivši u gradu Windberu u Pennsylvaniji, gdje su 1905. dobili drugoga sina Petera. Amerikanizirali su imena - majka u Elizabeth, otac u Peter, a János u Johnny - te 1908. pronašli dom u Chicagu. 

"Najčudniji zaveslaj koji sam vidio"

Johnny je bio boležljivo dijete, toliko da je otac Peter vjerovao kako neće doživjeti ni 30 godina. U devetoj je obolio od dječje paralize te mu je liječnik savjetovao bavljenje sportom. I tako je Johnny upoznao vodu. "Ne znam kako bih to objasnio. Osjećao sam se kao da sam došao kući. Dovraga, bilo je lakše plivati nego hodati", govorio je kasnije Weissmuller.

Plivanje u jezeru Michigan zamijenio je klubom Northside YMCA. Pridružio mu se lažući da ima 12 godina iako mu je bila jedna manje. Da nije mudro izvrnuo istinu, ne bi mogao zadovoljiti dobnu granicu i upasti u klub.

S obzirom na rezultate koje je u naredne dvije godine ostvario, vodstvu kluba nesumnjivo bi bilo drago što je lagao. Weissmuller je bio neuhvatljiv za svoje vršnjake. Očigledni talent lansirao ga je u Illinois Athletic, jedan od najboljih plivačkih klubova u SAD-u. S njegovim potencijalom bio je upoznat Voljeni Tiranin, kako je glasio nadimak trenera Billa Bachracha.

"Johnny je bio nestašno dijete. Njegov plivački zaveslaj bio je najčudniji koji sam ikad vidio. No štoperica je rekla svoje - postizao je skoro rekordna vremena", opisao je Bachrach svog mladog učenika.

Prvi preplivao 100 metara za manje od minute

Plivanje je postalo kompetitivna aktivnost u prvoj polovici 19. stoljeća u Engleskoj, a krajem istog osnovana je Amaterska plivačka organizacija s 300-tinjak nacionalnih klubova. The Times je 1844. pisao o Flying Gullu i Tobaccu, američkim domorocima koji su na utrci u Londonu prezentirali snažno udaranje rukama i nogama po vodi.

Promatrači su ostali zabezeknuti tehnikom drugačijom od prsnog stila, dotad jedinog natjecateljskog stila, korištenog u prvim plivačkim klubovima. Smatra se kako je naziv "prednji kraul" u upotrebu ušao krajem 19. stoljeća nakon što ga je Australac Dick Cavill opisao kao tehniku puzanja kroz vodu.

Danas je prednji kraul najbrži od četiri suvremena stila i pliva se gotovo uvijek u utrkama slobodnog stila. Natjecatelji pritom koriste tzv. Trudgen zaveslaj, po engleskom plivaču Johnu Trudgenu. Za značajan trenutak u razvoju plivanja zaslužan je i Weissmuller. Među ostalim, 1922. godine postao je prva osoba koja je slobodnim stilom za manje od minute preplivala 100 metara.

Preciznije, trebalo mu je 58.6 sekundi, rezultat koji je tri godine kasnije popravio na 57.4 sekunde i koji je stajao punih 12 godina. Danas, u 2022., nakon doslovno 100 godina razvijanja sporta, rekord drži rumunjski plivač David Popovici s vremenom 46.86 sekundi. 

Tajna koju je odnio u grob

"Njegov stil plivanja uključivao je šest udaraca nogama za svaka dva zaveslaja rukama uz preciznu sinkronizaciju stopala i ruku. Njegova moć dolazila je iz povlačenja rukom, od trenutka kada bi ruka dotaknula vodu pa sve dok nije izronila", objašnjavali su stručnjaci Weissmullerov način plivanja, dok u časopisu SAGA stoji:

"Plivao je savijenih leđa i glave, s ramenima i prsima iznad vode. Opušteno je mahao glavom s jedne na drugu stranu, udišući i izdišući. Visoko je podizao laktove i snažno ruke zabijao u vodu, gurajući ih iza sebe."

Otkako je 1921. godine na prvom službenom nastupu pobijedio u sve četiri utrke u kojima je sudjelovao, Weissmuller je polako postajao prva zvijezda plivačkog sporta. Iduća pozornica bile su Olimpijske igre u Parizu 1924. godine.

S obzirom na to da je Weissmuller rođen u Austro-Ugarskoj, nije imao američko državljanstvo. U strahu da vlasti to ne shvate i zabrane mu nastup u američkim kvalifikacijama, Johnny je prema majčinom planu zamijenio podatke o rođenju s bratom Peterom, koji je na svijet došao u SAD-u.

Na službenoj Weissmullerovoj stranici, koju vodi članica obitelji, ta se priča ne spominje. Međutim, o njoj je govorio Weissmullerov sin Johnny Jr., koji je za tajnu saznao tek nakon očeve smrti. Dakle, Weissmuller je u grob ponio istinu o svojem identitetu, bojeći se da bi mu mogli oduzeti rekorde i medalje stečene na Olimpijskim igrama.

Tri zlata i bronca na Olimpijadi u Parizu

Olimpijske igre u Parizu 1924. godine bile su prve koje su imale olimpijsko selo i na kojima je premijerno korištena krilatica "Brže, više, jače", a predložio ju je pedagog, povjesničar i utemeljitelj modernih Igara Pierre de Coubertin, posudivši ideju od prijatelja Henrija Didona, dominikanskog svećenika i ljubitelja atletike. Weissmuller je zaista išao brže, više i jače.

Osvojio je zlatne medalje na 100 metara, 4 x 200 i 400 slobodno i tome dodao momčadsku broncu u vaterpolu. Pritom valja istaknuti kako bi rezultati bili i bolji da je imao današnje uvjete. Isprva su se plivačka natjecanja na Igrama održavala u prirodnim vodama: u Sredozemnom moru 1896. i 1906. (Atena), rijeci Seini 1900. (Pariz) te umjetnom jezeru 1904. (St. Louis).

Pariška Olimpijada prva je imala standardne bazene dužine 50 metara s označenim trakama. Natjecatelji su skakali s ruba bazena, a ne sa startnog bloka kako to danas čine. K tome, moderni plivači imaju nakošenu površinu s koje se mogu jače odraziti i dobiti startnu brzinu.

Weissmullerovim postignućima na ruku nije išlo ni što su za vrijeme njegove karijere korištena teška odijela, koja su ga usporavala u vodi, jer je bilo društveno neprihvatljivo pokazati previše golog tijela.

A tek je moguće zamisliti što bi ostvario da je koristio sada uobičajeni zaokret i odgurivanje nogama prilikom dolaska do ruba bazena. Promijenili su se, dakako, i bazeni čija je dubina sada odgovarajuća natjecanju i u kojima nema borbe sa strujanjem vode.

Spasio putnike s tonućeg broda

Weissmuller nije bio čudesan samo na kratkim stazama. Godine 1926. osvojio je 3.2 kilometra dug riječni maraton u Chicagu, a nagodinu se, pripremajući se za obranu naslova, prometnuo u istinskog heroja.

On i brat Peter za vrijeme treninga uočili su kako tone brod The Favorite sa 71 putnikom. Vještom reakcijom zaronili su pod vodu i izvukli dvadesetak osoba, od kojih je 11 preživjelo. Da priča bude bolja, Weissmuller je idući dan ponovno pokazao izdržljivost i brzinu u riječnom maratonu te prvi ušao u cilj.

Bio je to uvod u drugi i posljednji nastup na Olimpijskim igrama. U Amsterdamu je 1928. ugrabio zlato na 100 i 4 x 200 metara slobodno. Nesumnjivo bi stao na postelje utrke na 400 metara, no nije nastupio kako bi bio spreman igrati za vaterpolsku reprezentaciju, koja je na kraju ostala bez medalje.

Najveći plivač ikad?

Weissmuller je par mjeseci nakon Igara završio plivačku karijeru. Razlog je bio novac, koji kao plivački amater nije mogao zaraditi. "Nakon što je više od osam godina dominirao amaterskim vodenim svijetom, Weissmuller odlazi u mirovinu neporažen.

Uz nekoliko izuzetaka, drži sve rekorde slobodnog stila u bazenima svih veličina, od 50 do 500 metara. Trener Bachrach kaže da bi vjerojatno u nedogled mogao rušiti rekorde i osvajati naslove, ali ne možete zaraditi za život i ostati sportaš amater", stajalo je u službenom priopćenju njegova tima.

Pet zlatnih i jedna brončana medalja možda se čine slabijim uspjehom u usporedbi s devet komada, koliko ima Spitz, ili s Phelpsovih 18, no nadmoć nad protivnicima te manji broj natjecanja na kojima je mogao pobijediti glavni su argumenti onih koji misle da je Weissmuller najveći plivač ikad.

U izboru Associated Pressa više stotina sportskih novinara 1950. proglasilo ga je najboljim plivačem prve polovice 20. stoljeća, dok je 15 godina kasnije kao prvi počasni član ušao u novoosnovanu Plivačku kuću slavnih u floridskom Fort Lauderdaleu. 

Sina Ala Caponea naučio plivati

Financijski situiran život omogućio si je potpisivanjem ugovora s BVD-om, tvrtkom koja izrađuje muško donje rublje, a za koji je kao model promovirao kupaće kostime, pa i sudjelovao u dizajniranju jednodijelnih kupaćih kostima i muških kupaćih gaća.

Radio je i kao spasilac te podučavao plivanju. Brojka, koju je nemoguće utvrditi, kaže da je više od tisuću ljudi proplivalo zahvaljujući njegovim savjetima. Među njima su američki vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata i sin zloglasnog mafijaša Ala Caponea.

Na jednom od marketinških putovanja za BVD Weissmuller se u hotelu sprijateljio s dječakom kojeg su cijelo vrijeme misteriozno pratila dva krupna, dobro odjevena tipa. Kratko poznanstvo iskoristio je kako bi dječaka naučio plivati.

Kada je klinac napustio hotel, Weissmulleru je uručen neobičan paket. Događaj opisan u biografiji kaže da je u njemu bio skupocjen sat s porukom: "Hvala što ste se brinuli za mog sina - Al Capone."

Ženio se pet puta

Weissmuller je bio seks-simbol, što je značilo i da je imao buran privatni život. Ženio se pet puta. S pjevačicom Bobbie Arnst rastao se nakon 18 mjeseci. Za tračeve najplodnija bila je veza s vatrenom meksičkom glumicom Lupe Velez. Također su se razveli nakon što su njihove svađe i pomirbe od 1933. do 1939. punile žute medijske rubrike.

Ubrzo je došao i treći brak, tada s Beryl Scott Ginter iz San Francisca. Devet godina duga veza rezultirala je s troje djece: sinom Johnnyjem Jr. te kćerima Wendy Anne i Heidi Elizabeth. Heidi je poginula sa svega 18 godina u prometnoj nesreći.

Kako se rastao s Beryl, tako se ubrzo povezao s Allene Gates. Skupa su bili 14 godina. No ni s njom nije dočekao kraj života, već je posljednja dva desetljeća proveo s Marijom Gertrudom Baumann, čiju je kćer iz prošlog braka usvojio.

Uloga Tarzana obilježila mu je život

Ionako ispunjen život zaokružio je filmskom ulogom. Direktor filmskog studija MGM William Van Dyke početkom tridesetih godina tražio je glavnog glumca za film Tarzan, čovjek majmun. "Želim mladog, snažnog, dobro građenog, razumno privlačnog, ali ne nužno i zgodnog te kompetentnog glumca. Najvažnija je tjelesna građa. I ne mogu ga pronaći", govorio je Van Dyke.

Spletom okolnosti Weissmuller je plivao u holivudskom atletskom klubu kada je ondje bio scenarist Cyril Hume, zaposlen upravo za spomenuti film o Tarzanu, temeljen na liku Edgara Ricea Burroughsa. Preporučio mu je prijavljivanje na audiciju, a Weissmuller je pristao.

Čim ga je ugledala, filmska ekipa znala je da su pronašli svog Tarzana. Snimanje prvog dijela počelo je 31. listopada 1931., završilo osam tjedana kasnije, a film je izašao iduće godine. Bila je to prva od 12 filmskih Tarzanovih avantura koje je Weissmuller doživio.

Urlao pred kubanskim pobunjenicima

Tarzan ne bi bio Tarzan da ne jaše na slonovima i nosorozima. Morao se tako s divljim životinjama snaći i Weissmuller. Naravno, imao je dublera za dio scena, ali mnoge je i samostalno snimao pa se tako hrvao s mehaničkim i pravim krokodilom omamljenim u spremniku.

Možda najveća i danas korištena Weissmulerova ostavština je Tarzanov urlik. Navodno ga je bio sposoban proizvesti jer je - a imao je njemačko podrijetlo - bio dobar jodler. Uz studijske modifikacije, Disney i danas koristi prepoznatljivo glasanje o kojem postoji gotovo mitska priča.

Naime, Weissmuller je 1958. sudjelovao na golferskom turniru u Kubi, u kojoj je za to vrijeme trajala Kubanska revolucija. Navodno su se na stazi odjednom pojavili naoružani članovi pobunjeničke vojske. Weissmuller je izletio iz autića za golf i zaurlao svoj zaštitni znak: "Aaaaaah, ah-ya-ah-ah aaaaaaaah!"

"Tarzan!" uskliknuli su Kubanci, potom mu poželjeli dobrodošlicu, rukovali se i ispratili američko društvo natrag u klupsku zgradu. Istina ili ne, nemoguće je potvrditi.

Na sprovodu mu triput pustili Tarzanov urlik

"Kao da sam krao novac. Plivao sam i nisam morao puno govoriti. Kako je moguće da se tip penje po drveću, kaže 'Ja Tarzan, ti Jane' i zaradi milijune?" pitao se Weissmuller, velik sportaš kojeg se kao takvog rijetki sjećaju.

Zdravstveni problem snašli su ga 1974. godine, kada je slomio kuk i nogu. Tri godine kasnije doživio je prvi od nekoliko moždanih udara. Obolio je i od srčane bolesti te je pet godina prije smrti živio u bolnici u Los Angelesu, gdje se ravnatelj na njega požalio jer je plašio pacijente imitirajući Tarzana usred noći.

Zadnje dane živio je u Acapulcu. U meksičkom gradu umro je od plućnih komplikacija te mu je navodno na sprovodu, na vlastiti zahtjev, triput zaredom pušten njegov, Tarzanov urlik.