Foto: Guliver Images/Getty Images

U VRLO emotivnoj istočnolondonskoj večeri u kojoj su se West Hamovi navijači oprostili od Boleyn Grounda, odnosno stadiona poznatijeg aliasa Upton Park, njihova ekipa ne čelu sa "Slav the Manom" ponudila im je triler dostojan oproštaja od 112 godina duge povijesti. Pobjeda od 3:2 gurnula ih je na koračić do europskih natjecanja, a Van Gaala udaljila od Lige prvake, pa je vrlo vjerojatno ishod ove utakmice indirektno uvjetovao i kratkoročnu politiku kluba s Kazališta snova.

U Londonu ništa novo

Utakmica, sama po sebi, nije donijela ništa previše novog od oba sastava - opet smo vidjeli gust i agresivan West Ham i u posjedu jalove goste koji su iskoristili tek dvije situacije u kojima su ulovili zadnju liniju domaćina visoko na terenu. Utakmica je bila poprilično točan reprezent dosadašnje Bilićeve i Van Gaalove sezone.

West Ham je u kompaktnom 4-5-1 bloku blokirao suparnikove opcije za progres napada, ali ta zona nije bila pasivna - i Kouyate i Noble istrčavali su daleko da pritisnu Manchesterove veznjake koji su bili u nemogućnosti primiti loptu, zbog čega je i Rooney morao operirati barem 25 metara dublje u terenu nego li je na to navikao. Skraćivanje prostora u sredini terena imalo je za posljedicu to da su igru vodili Blind i Smalling, a tek su duge dijagonale na vlastita krila donekle izgledala opasno, makar se West Ham vrlo brzo resetirao iza lopte. Defenzivno je ovo bila puno bolja predstava od nekih u kojima su sačuvali mrežu - bijeg Martiala na velikom prostoru kod prvog i grozna reakcija Randolpha kod drugog gola nisu mogle prikriti činjenicu da je Manchester United stvorio vrlo malo. Zapravo, sve što je šutnuo u okvir ušlo je u gol, a samo su još jedan udarac izvan okvira zabilježili Crveni Vragovi koji su vjerojatno srušili nekakav rekord - u zadnje tri ligaške utakmice, ukupno su u prvim poluvremenima uspjeli uputiti jedan udarac u suparnički okvir gola. S aspekta muke koju navijači proživljavaju s Nizozemcem na klupi, kao i nedostatak perspektive da se zna gdje se griješi i kako to ispraviti, možda i nije najgora stvar na svijetu za United ne ući u Ligu prvaka, naći novog trenera i početi ispočetka - prije samo koju godinu europski i svjetski gigant danas po prikazanim igrama nije puno bliži engleskoj eliti, od engleskog prosjeka.

Bilić se okrenuo najboljem što ima 

West Ham se okrenuo svojoj standardnoj igri - ragbijaškom osvajanju terena koristeći prekide i duge lopte, ali mnogo rafiniranije nego bi na prvu ova sintagma zvučala - koordinacija između linija koje su se skupa pomicale u oba smjera davala im je većinu utakmice sasvim dovoljno igrača oko lopte da visoko pritisnu goste i osvoje većinu 50-50 lopti te tako zadrže pritisak na suparnički gol kroz duže periode utakmice. Teško je danas u Premiershipu naći ekipu koja efikasnije koristi ovu taktiku, a Bilić se zapravo okrenuo onome najboljem što ima - snagu u sredini terena koja mu omogućava prevlast jednom kada je pozicioniranje ispravno. A baš je pozicioniranje u tranziciji, moment reakcije kada se lopta izgubi/osvoji ono u čemu je ekipa najviše napredovala tijekom sezone.

Za razliku od epizoda u Lokomotivu i Bešiktašu gdje je Bilić imao cijelu svoju gažu do u tančine iste probleme, West Ham se diže. Možda ne pretjerano atraktivno, ali promotri li se malo bolje koliko često su u pozicijskoj prednosti nad suparnikom, to se ne može nazvati slučajnošću. Čak pet opasnih situacija samo u prvom dijelu nastalo je baš tako - poslije duge lopte West Ham je puno bolje postavljen oko igrača na skoku, i po osvajanju u svega jedan ili dva pasa dovode loptu na bok/krilo gdje nadiru dva igrača i uvijek imaju brojčani višak nad suparnikom. A čak i kad to ne prođe dovoljno puta, takva igra donosi brojne prekide. Kada se zbroje Payetova tehnička potkovanost i preciznost, te fizičke karakteristike njihovih skakača, i tu su u velikoj prednosti nad većinom suparnika.

Najveća Bilićeva pobjeda je to što ovo nije iznenađenje

Nešto što bi se ne tako davno klasificiralo veliki iznenađenjem, danas je savršeno normalna pojava. West Ham je u zadnjih 20 godina postao teški "mid-table" klub , koji kao u Groundhog dayu, vrhunskom filmu s Billom Murrayem u glavnoj ulozi, uvijek gubi od istih ekipa, i uvijek pobjeđuje iste. Arsenal, Liverpool, Manchester City, Chelsea, Liverpool, Liverpool, Tottenham i Manchester United - tako kronološki glasi lista za odstrel Slavena Bilića. Male utakmice, u kojima suparnik neće u tolikoj mjeri preuzeti inicijativu i ostaviti puno prostora za kontraudare, one su gdje j West Ham izgubio plasman u Ligu prvaka - san koji se doimao neostvarivim na početku sezone. Ali, već je Leicester na najvišoj razini pokazao koliko su prognoze i očekivanja relativna - u preslagivanju snaga koje je nastupilo ove sezone baš je Bilić onaj koji je uz Ranierija i Pochettina izvukao najviše, čime je postao jedan od glavnih aduta za neku svjetliju budućnost kluba. Bez obzira na posljednje kolo, ništa se značajno neće promijeniti - plasman u Europa ligu je ionako više kozmetičke naravi i smetnja u kalendaru za većinu engleskih momčadi, i može se povući konačna crta za ovu sezonu.

"Before and after 2016."

Transparent s ovakvim radnim naslovom, izvješen na Upton Parku u ožujku na utakmici s Tottenhamom, vjerojatno predstavlja dominantnu paradigmu među navijačima kluba koji je svijetu podario Bobby Moorea, Geoffa Hursta te oba Lamparda. Preseljenje na glomazni Olimpijski stadion i euforija koja je zavladala možda se najbolje očitava u tome što su sve sezonske ulaznice, njih 50 tisuća, u svega par dana - i po broju godišnjih ulaznica sada su prvi tim u Londonu, a po postotku od ukupnog kapaciteta prvi u državi. Slaven Bilić i njegova mini revolucija koja je vođena kako na terenu beskompromisnim nogometom, tako i građenjem semi-kulta van njega, iskra je koja je dodatno zapalila maštu domaćih navijača.

Ne treba živjeti u iluziji da će već iduća sezona biti mnogo jača - po zakonima logike i matematike, ne mogu svi top klubovi u ligi biti dvije godine zaredom grozni koliko su bili ove. Ali i već sam zametak ideje, porast apetita, povećani prihodi na dan utakmice i sve bolja reputacija kluba na nacionalnoj razini velika su Bilićeva pobjeda. Hoće li se za 30 godina navijači West Hama sjećati 2016. godine kao one koja je sve okrenula, kao one u kojima mjehurići iz kultne pjesme ipak prežive jednom kada stignu do neba, a ne izblijede i umru, baš poput snova?