PROSLAVLJENA bivša rukometna reprezentativka Klaudija Bubalo koja danas radi kao profesorica te aktivno sudjeluje u radu RK Lokomotive, za Index piše o uspjehu hrvatskih rukometašica i prvoj europskoj medalji koju je ženski rukomet donio u Hrvatsku.

Plasman u polufinale bio je čudo, najveći uspjeh u povijesti hrvatskog ženskog rukometa, a donio nam je i plasman na Svjetsko prvenstvo, na kojem nisu bile od 2011., bez kvalifikacija. Ali bila bi šteta da djevojke ulazak u polufinale nisu okrunile medaljom. Ovo je sad nemjerljiv uspjeh. Došle su kao autsajderice koje su na posljednja dva EP-a bile posljednje, a na onom prije dvije godine igrala je većina cura iz sadašnje postave.

Od prve do posljednje minute igrale su fenomenalan turnir, a nakon poraza u polufinalu od 11 razlike pokazale su koliko su psihički jake kad su se oporavile i ovako dominirale. Za to je potrebna posebna kvaliteta.

Cure će sad dobivati ponude, ali trebaju biti pametne

Većina cura je iz hrvatske lige, u kojoj su uvjeti teški. Deset je djevojaka iz hrvatske lige, većina u Lokomotivi, u kojoj su sve prošle kroz neku fazu razvoja. Mi smo druga stepenica, kad iz svojih sredina dođu u Zagreb studirati. Sve žele akademsko obrazovanje, prošle su po barem tri godine fakulteta, a neke su na postdiplomskom studiju. Pokušavamo im osigurati što bolje uvjete i ostvarile smo neke rezultate, poput osvajanja Challenge kupa koji su svi omalovažavali, iako prije nas to nitko nije osvojio, a ni muške ekipe nisu konkurentne da odu do kraja u bilo kojem europskom kupu. Klubovi ovise o lokalnoj samoupravi, izvan toga se njihove potrebe ne prate.

Normalno je da poslije nas odlaze u Podravku, koja je profesionalan klub, a neke i u inozemstvo. Sigurno će sad biti ponuda, iako su se zbog posljedica korone neki klubovi raspali i sve je manje novca. Trebaju biti pametne, ne žuriti, nego pronaći klub koji će im omogućiti i daljnji igrački razvoj, a ne samo financijski iskorak. Ima vremena, prosjek im je 24 godine. Golmanica je najstarija s 29.

Bile su neopterećene i uspjele jer su klapa, igraju s osmijehom i uživaju

Za razliku od moje generacije, koja je također bila jaka, ove su cure na ovom prvenstvu bile neopterećene. To će biti drukčije na SP-u, očekivanja će biti veća, a sad nacija nije ni znala da se prvenstvo održava dok nisu počele pobjeđivati. Prije dvije godine ih nitko nije niti ispratio na EP. Nije ni ovaj put - sve se zakotrljalo tek kad su pokazale kako dobro i zrelo igraju.

One su prije svega jedna klapa, rukometom se bave iz ljubavi, a ne radi novca, igraju s osmijehom i uživaju. Za reprezentaciju se inače igra srcem, a one su pravi primjer.

Stvara se manje igrača jer su uvjeti teški, a djeci sport više nije zanimljiv za dokazivanje

Baš sam nedavno razgovarala s Marijom Anzulović, koja je 1998. s odbojkašicama osvojila posljednju hrvatsku medalju u ženskom kolektivnom sportu. Kraj devedesetih bile su zlatne godine ženskog sporta u Hrvatskoj. Kao i u mnogim drugim sportovima, nakon raspada bivše države izgubili smo se u procesu stvaranja. Ne samo što klubovi životare nego su i djeca drukčija, sve im je dostupno i dokazivanje kroz sport nije im toliko zanimljivo. Odustaju nakon prvih problema, a u sportu se uspijeva samo ustrajnošću.

Kad su žene u pitanju, mnoge ne ostaju u svome sportu nakon karijere. U prvoj hrvatskoj ligi samo Čakovec ima trenericu, i to posljednjih nekoliko mjeseci. Snježana Petika je pomoćnica izborniku Šoštariću, a u Hrvatskoj je bivša reprezentativka Adriana Prosenjak izbornica kadetkinja. No to su rijetkosti. Žene manje dobivaju prilike, a često se i ne odlučuju na taj put jer je teži. Malo je žena i na funkcijama u klubovima. U Hrvatskoj ni inače nema puno profesionalnih trenera, svi rade nešto drugo, a tim se bave u slobodno vrijeme, kojeg nema puno. I ja radim u školi kao profesorica, a u klubu sam, iako imam funkciju, više vanjska suradnica. Žene se uza sve moraju brinuti o obitelji, djeci, drugim obvezama... To su naši stereotipi, Hrvatska je i dalje patrijarhalna sredina u kojoj je ženama teže. Tako je u politici, tako je u privredi, tako je i u sportu.

Najgore je to što se ovim curama ne može ni čestitati, a kamoli im osigurati doček kakav zaslužuju

Trebaju nam i bolja strategija te priključivanje vrhunskih stručnjaka, od sportskih psihologa do kondicijskih trenera. Imamo hiperinflaciju klubova, a infrastrukturu nismo dirali 40 godina. Kad je Lokomotiva igrala utakmice EHF kupa, nismo imale ni termine u dvorani za trening.

To su problemi kojima se trebaju baviti hrvatski političari, a ne sakupljati bodove na uspjesima sportaša. To je već toliko puta viđeno. Kostelići su bili obiteljski projekt, Blanka Vlašić također. Drugi su se uključivali tek kad su počeli stizati uspjesi. U kolektivnim sportovima rezultati su plod rada u teškim uvjetima, a danas je situacija takva da se ove djevojke ne može ni potapšati po ramenima. Baš mi je krivo što im zbog pandemije ne možemo ni čestitati, a kamoli osigurati doček kakav su zaslužile jer su u ovim tmurnim vremenima unijele svjetla u hrvatske domove.