Foto: AFP

REAL je pobjedom u finalu Kupa prekinuo dva bolna trogodišnja posta: Toliko (pre)dugo nije osvojio trofej i jednako bitno, pobijedio Barcelonu.

U Valenciji su obje tradicije srušene krasnim Ronaldovim zakucavanjem u produžetku na Di Marijin centaršut, Realov gubitnički status u Kupu Kralja ublažen je najslađim melemom, a nagoviještena je nova era: Mourinhu je ovo prvi trofej u Realu.

Prvenstvo je naravno izgubio, ali kada vidimo kako je u četiri dana dva puta umrtvio Barcelonu, pred još dva El clasica u polufinalu Lige prvaka čini se da je prevaga na njegovoj strani. Na užas svih onih koji nogomet shvaćaju i vole kao sport u kojemu je (ako već ne cilj) poželjno igrati i razmišljati  pozitivno, atraktivno, napadački i za gol više od protivnika.

Pardon, možda netko voli Mourinhov nogomet, gdje je u sastavu više halfova nego kod Otta Barića na Euru 2004, u kojem se cijela igra temelji na gušenju suparnika (Xavija i Iniestu je isključio iz igre), a ključnog igrača, kojemu je glavni cilj prekid i slamanje akcija protivnika, predstavlja centralni branič prekomandiran u centralnog veznjaka.

Pepe je nesumnjivo dobar branič, ali ne poznajem nikoga tko bi platio ulaznicu ili kabelsku da bi gledao njegove majstorije. Realu je neslavno propao projekt Galacticosi, Barca im se već godinama ruga, pa je nakon "petarde" u prvom dijelu prvenstva Mourinho u "napadačkom" dijelu protuotrova za Barcu posegnuo za prokušanim receptom. Sastoji se od jedinog sastojka - kontre. Arbeloa i Marcelo bacaju na krila Ozilu i Di Mariji, na čija munjevita proigravanja natrčava Ronaldo praćen Pepeom.

Na ovako nasađenog protivnika, Guardiola je mogao jedini narediti Pedru i Messiju da zamjene mjesta i čekati da potonji genijalac proigra i barem jednom pobjegne Marcelu i Di Mariji. Bez srca momčadi, igra mu je patila i od "dišnih" tegoba; naravno da nije bilo protoka lopte, igrači su se umarali traženjem prostora praćeni u stopu Mourinhovim stršljenovima i prvi dio je potpuno zasluženo pripao Realu. Barca nije imala igre ni udarca na gol.

Međutim, u drugom dijelu se situacija potpuno promijenila. Barca je bila potpuno dominantna i to upravo zato što je Messi uspijevao ono što Xavi i Iniesta nisu; tražio je i nalazio komadiće slobodnog prostora U 69. je minuti nakon sjajne Messijeve akcije Pedro malo ušao u zaleđe prije no što je primio loptu iza leđa obrane Reala i svladao Casillasa. Potom je, u 75. minuti, Realov golman sjajno obranio udarce Messiju i Pedru, a u 81.minuti i Iniesti.

U produžecima je opet igra zapela u glibu prekrcane Realove sredine, ništa se nije događalo do bljeska genijalca na suprotnoj strani. Dupli pas u polukontri, lopta na drugu stativu, naklon glavom i to je to.

Kao što danas zahvaljujući teoretičarima "krvavih koljena" i "ozbiljne obrane" košarkaške utakmice završavaju rezultatima kojima se do prije 20 godina išlo na poluvrijeme, tako je i moderni nogomet kiborga i trenera filozofa donio protuprirodne scene: Messi i ekipa obješenih faca gledaju kako njihovi suparnici u zrak bacaju velikog gurua Mourinha, zaslužnog da trofej osvaja momčad koja je u finale istrčala bez napadača u momčadi.