IAKO je nakon bogate igračke karijere ostao u svojoj profesiji i već se osam godina nalazi u ulozi nogometnog skauta, ime Mathiasa Chage (48) danas se rijetko može pronaći u medijima. Nekadašnji igrač Dinama, Lokomotive, Istre, Metalca i iranskog Foolada skrasio se u Hrvatskoj i nakon igračke karijere te nastavio svoj put u Zagrebu.

Chago u svom životopisu također ima jedan nastup za kamerunsku reprezentaciju, a kako kaže, skoro je u ranijem razdoblju karijere zaigrao i za Hrvatsku.

Kao dio skautske službe zaposlen je u klubu s Kajzerice, gdje u tišini obavlja posao s fokusom na afričko tržište i obogaćuje omladinski pogon Lokosa. O plodovima njegova rada, ali i igračkoj, gotovo filmskoj karijeri, obilježenoj odricanjem i dolaskom u Hrvatsku iz rodnog Kameruna s 19 godina, razgovarali smo u Indexovu Intervjuu tjedna.

Mathias Chago u Indexovom Intervjuu tjedna

Chago nam je ispričao o dolasku u Dinamo, odnosima s trenerima poput Josipa Kužea i Vahe Halilhodžića, ali i o odnosu s Borom Ivkovićem, za kojeg ističe da mu je poput oca. Podijelio je svoje znanje o stanju u afričkom nogometu, točnije Kamerunu, kao i o radu s mladim talentima s tog područja.

Govorio je o problemu rasizma, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, a otkrio je i priču o 15-godišnjem Liamu Kanteu, mladom talentu o kojem se u nogometnom svijetu govori kao "sljedećoj velikoj stvari" u mladim selekcijama Hrvatske.

Kako biste voljeli da vas ljudi pamte i koji vam je najdraži trenutak u karijeri?

Volio bih da me se sjećaju kao dečka koji je došao iz Afrike, iz ničega, i koji je strpljenjem i borbenošću uspio doći do najvećeg kluba u ovoj regiji i ostaviti svoj pečat u hrvatskom nogometu. Najljepša uspomena iz cijele karijere mi je trenutak potpisivanja ugovora za Dinamo 2005. godine.

Sjećam se da sam prije toga igrao za Metalac u Osijeku, a godinu i pol ranije imao sam operaciju kralježnice. Unatoč tome, vratio sam se i uspio doći u Dinamo. Zato mi je to najljepša uspomena.

Nažalost, ozljede su obilježile velik dio vaše karijere. Mislite li da ste zbog njih mogli ostvariti i više?

Definitivno sam mogao više. Kad zbrojim sve pauze, ispada da sam zbog ozljeda izbivao točno šest godina. Dvije operacije kralježnice, operacija trbušnog zida... Šest godina je ogroman period.

Teška ozljeda trbušnog zida udaljila vas je s terena na više od godinu dana i, kako se često spominje, stajala vas prilike da zaigrate za hrvatsku reprezentaciju. Biste li prihvatili poziv da je stigao?

U 2005. godini imao sam sastanak s ljudima iz Saveza jer su željeli da igram za Hrvatsku. Međutim, 2006. sam se ozlijedio i ta je prilika propala. Prihvatio bih poziv, znate zašto? Iako sam, naravno, htio igrati za svoju državu, obavijestio sam ljude u Kamerunu što se događa.

Njima tada hrvatska liga nije bila dovoljno jaka preporuka. Rekli su: "Da igraš u Engleskoj, onda u redu." Nisam htio čekati i zato bih prihvatio poziv Hrvatske. Na kraju sam ipak upisao nastup za Kamerun, no poziv je stigao tek zahvaljujući vidljivosti koju sam stekao igrajući za Dinamo u europskim natjecanjima.

Kad ste dolazili u Hrvatsku, koliko ste znali o zemlji? Je li vam bila poznata prvenstveno zbog nogometa ili ste i ranije imali saznanja o Hrvatskoj?

Znao sam za Bobana i Šukera još dok sam igrao u Kamerunu. Sjećam se i Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine. Imao sam neke informacije. Znao sam da u Hrvatskoj postoje Dinamo i Hajduk. Moram napomenuti da smo u školi učili o Jugoslaviji i Titu, tako da sam ipak znao kamo idem.

Koliko vam je bilo teško prilagoditi se novoj sredini nakon dolaska u Hrvatsku?

Bio sam tri godine u Iranu i tamo sam se morao prilagoditi njihovu načinu života, od hrane do temperatura. Za igrače je to normalno. Mi smo, kako se kaže, nomadi. Danas si tu, sutra si negdje drugdje i moraš se prilagoditi.

Nakon završetka karijere odlučili ste ostati živjeti u Hrvatskoj. Što je presudilo toj odluci?

Lijepo je živjeti u Hrvatskoj. More je predivno, hrana je dobra, a ljudi su odlični. Kamo god želiš ići, na dva sata ti je. Ako hoćeš u Sloveniju, to je sat vremena, do Pariza avionom treba dva sata. Sve je tu negdje. Htio sam ostati u nogometu i uspio sam. Zato sam ovdje i sve mi je super.

Već osam godina bavite se skautingom. Koliko su vam teški bili počeci, posebno kada je riječ o pronalasku igrača u Africi?

Da bi u Africi ili bilo gdje drugdje dobio dobre igrače, moraš biti dobro umrežen. Dok se ta mreža stvara i dok ljudi shvate čime se baviš, treba vremena. Na početku je bilo teško, ali sad je malo lakše.

Kažete da dugo niste aktivno tražili igrače u rodnom Kamerunu. Koliko je na to utjecalo loše stanje tamošnjeg nogometa?

Dugo nisam skautirao u Kamerunu jer smo zaostajali u usporedbi sa Senegalom, Malijem ili Marokom. Sve do prije četiri godine, dok savez nije preuzeo novi čovjek, nismo imali pionirske, kadetske ni juniorske lige. Da bi takvog igrača doveo ovamo, on mora biti dvostruko ili trostruko bolji od ovih koje imaš, a ispravljanje tih nedostataka traje dugo.

U čemu je bio glavni problem?

U Kamerunu je svatko tko je imao novca i unajmio teren mogao otvoriti akademiju. Treneri nisu imali diplome. Ako te s 10 ili 12 godina trener krivo uči, rasteš s tim i kasnije je to teško ispraviti. Sada svi treneri moraju ići na obuku i dobiti diplomu. Stvari se popravljaju i mislim da ću sada početi češće odlaziti tamo.

Kako u Kamerunu gledaju na vaš uspjeh? I kako obitelji, posebno majci koja nikada nije bila u Hrvatskoj, objašnjavate život koji ste ovdje izgradili?

Gledaju te kao primjer da svatko tko ima cilj može uspjeti. Kažem im da život nije lak. Otišao sam s 19 godina, znao sam što želim. Htio sam igrati nogomet, postati profesionalac i pomoći svojima.

U Hrvatsku ste stigli preko kamerunskog menadžera Tumija Erika. Nakon njegova odlaska za vas je bio važan Boro Ivković, kojeg danas ne nazivate menadžerom, nego drugim ocem?

Boro nije imao licencu, ali ja ga i danas smatram svojim ocem. Naš odnos je odličan, kao odnos oca i sina. Rekao mi je da nikad ne smijem odustati, bez obzira na situaciju. "Uvijek moraš vjerovati u sebe i uspjet ćeš."

Da mi nije riješio vizu, morao bih se vratiti u Kamerun. Tko zna što bi bilo poslije. Nakon prve operacije mi je obećao pronaći posao u Hrvatskoj ako mi nogometna karijera propadne, a kupio mi je i prvu avionsku kartu za posjet obitelji.

Potpis za Dinamo 2005. godine opisujete kao najljepši trenutak karijere. Koliko vam je u sjećanju ostala probna utakmica protiv Aluminija, koju ste igrali unatoč bolnim žuljevima?

Imao sam žuljeve, ali sam šutio i igrao. Igrači su me sjajno prihvatili i pomogli mi.

Posebno ste istaknuli podršku Ante Tomića, iako ste se borili za istu poziciju. Prisjetili ste se i govora u svlačionici prije utakmice, kada ste suigrače zamolili za pomoć. Kako je izgledao taj trenutak?

Rekao sam im zašto sam tu i da mi pomognu. U nogometu, ako ti izgubiš loptu, ja mogu potrčati za tebe i spasiti situaciju. To je već pomoć.

Kažete da ste probnu utakmicu odigrali jako dobro, a odmah nakon nje prišao vam je Zdravko Mamić i rekao da ćete dobiti ugovor. Kako danas gledate na taj trenutak i vaš odnos s njim?

Znam da je škakljivo pričati o gospodinu Zdravku, ali on se izvrsno ponašao prema meni. Kad sam došao u Dinamo, imao sam problem s trbušnim zidom. Vodio me svugdje, u Njemačku, nema gdje me nije vodio. Platio mi je tromjesečnu rehabilitaciju, a dobivao sam i premije za pobjede dok sam bio ozlijeđen.

Ponovno sam se ozlijedio 2008. ili 2009. u Koprivnici. Drugi dan me gospodin Zdravko pozvao u ured i ja sam mislio: "Gotovo je." A on me pita: "Kako si?" Spustio sam glavu, a on mi kaže: "Ne, moraš držati glavu gore."

Pitao me sviđa li mi se u Dinamu. Onda me pitao je li mi ugovor od pet godina u redu. Ja sam bio ozlijeđen, nitko nije znao hoću li opet igrati ili ne, a on mi je u toj situaciji dao novi ugovor. Shvaćate? U toj prijelomnoj situaciji pokazao je da vjeruje u mene. Napravio je za mene puno stvari i, što se te strane tiče, o njemu mogu reći samo najbolje.

Karijeru u Dinamu obilježili su vam i treneri, a često spominjete Josipa Kužea. Po čemu vam je ostao u posebnom sjećanju?

Kod Kužea si uvijek imao barem tri rješenja u napadu. Znao sam na pamet gdje će tko stajati. Što se tiče ofenzivne igre, bio je predobar. Od njega sam naučio da uvijek moram ići prema naprijed. Jednom je moju zamjenu poslao na zagrijavanje nakon samo pet minuta igre, zato što sam vraćao loptu unatrag.

Vahida Halilhodžića pamtite po nevjerojatnoj disciplini i zahtjevu za maksimalnim angažmanom na treningu. Otkrili ste i da ste mu ponekad služili kao prevoditelj.

Kod njega je disciplina bila na najvišoj razini. Bio je izvrstan trener. On bi na francuskom objašnjavao, a onda bi se okrenuo prema meni i rekao: "Chago, objasni!" A ja mu kažem: "Šefe, pa ja ni hrvatski ne znam baš najbolje."

U Dinamu ste dijelili svlačionicu s brojnim velikim igračima. Tko je tada, po vašem mišljenju, bio bolji - Luka Modrić ili Sammir?

Sammir je bio bolji, to uopće nije upitno. Vidjelo se da će Luka biti svjetska klasa, ali u tom specifičnom trenutku Sammir je bio bolji. Sjećam se da bi Luka odmah nakon utakmice zvao da mu se pripremi snimka kako bi kod kuće mogao analizirati svoju igru. To sam i ja preuzeo od njega.

Tijekom karijere susretali ste se i s rasizmom. Kažete da vam je u sjećanju ostala utakmica u Valpovu.

Tamo su mi navijači rasistički hukali. Zabio sam gol i otišao prema tim navijačima pa sam i ja njima hukao. A onda im je i Boro Ivković počeo hukati zajedno sa mnom.

Mislite li da je situacija danas bolja kada je riječ o rasizmu u nogometu?

Smatram da je situacija danas bolja, ali budala ima svugdje. U privatnom životu u Hrvatskoj nikada nisam doživio neugodnosti.

Mislim da 90 posto toga dolazi od odgoja i neznanja. Jednom mi je u Belgiji prišao dječak i dirao mi kožu iz znatiželje. Počeo sam mu objašnjavati da postoje različiti ljudi na svijetu. To je stvar obrazovanja, da ljudi shvate da je ispod kože ista krv.

Razdoblje nakon odlaska iz Dinama bilo je turbulentno. Uslijedile su posudba u Istru, povratak, nova operacija, Lokomotiva, odlazak u Iran pa ponovno povratak na Kajzericu. Spomenuli ste i da ste najvažniju lekciju naučili kroz borbu s ozljedama. Koja je to lekcija?

Naučio sam da je bolje biti zdrav i imati loše treninge nego biti ozlijeđen sa strane. Zato je prevencija jako bitna. I sam sam imao problema s ravnim stopalima i zato danas, kada dovodim igrače, inzistiram na detaljnim preventivnim pregledima, od zubi do stopala, kako bi se eventualni problemi otkrili na vrijeme.

To razdoblje bilo je jako teško i puno neizvjesnosti, a najteže mi je pala druga operacija kralježnice. Bolovi su bili toliko jaki da nisam mogao mirno ležati ni tijekom magnetske rezonancije.

Operacija koja je trebala trajati sat i pol na kraju se produljila na četiri i pol sata.

Najteži period bila je ta druga operacija. Operirati kralježnicu dva puta i nastaviti igrati nogomet, ne znam koliko takvih slučajeva uopće ima na svijetu. Nakon toga sam igrao još osam godina i onda sam rekao da je dosta.

Danas ste u Lokomotivi u novoj ulozi, kao skaut. Koliko se klub promijenio od vremena kada ste prvi put stigli kao igrač?

Klub se nije previše promijenio. Ono što Lokomotivu čini posebnom jest to što su ovdje gotovo isti ljudi godinama. Često svi treneri sjednemo, popijemo kavu i pričamo o nogometu. Zna se tko je najbolji u pionirima, tko u kadetima.

Vaš skautski fokus danas je na afričkom tržištu, iz kojeg je u Hrvatsku stigao velik broj talentiranih igrača. Jedan od njih je i Mikayil Faye.

Kod njegovog dolaska u Hrvatsku važnu je ulogu imao Andy Bara, moj bivši agent koji me svojedobno odveo u Iran. Poznanstvo s njim sigurno mi je pomoglo u današnjem poslu i otvorilo mi dodatne kontakte u nogometnom svijetu. Andy mi je uvijek govorio da mu preporučim igrača za kojeg smatram da je kvalitetan, u slučaju da ga moj klub ne može dovesti.

Želja vam je da takvi igrači prođu kroz Hrvatsku?

Da skautiram takvog igrača, ne bih pustio da ide negdje drugdje. Radije bih da dođe ovamo, da se kaže da je taj igrač bio u Hrvatskoj.

Kao primjer uspješnog transfera navodite Mbackea Diopa, koji je u Lokomotivu stigao nakon što se dokazao u Albaniji. Kakva je njegova priča?

Bio sam u komunikaciji s njegovim starijim bratom, koji je u rodu s Fayeom. Poslao mi je video, ali rekao sam mu da ga moram vidjeti uživo kako bih dao procjenu. Diop je tada imao opciju za odlazak u Albaniju.

Rekao sam: "Super, pošalji ga u Albaniju pa ćemo vidjeti kako će napredovati." Nastavio sam ga pratiti i, kad sam vidio da je vrijeme, razgovarao sam s direktorom i realizirali smo transfer. On je tamo igrao četvrtu ili petu ligu, ali vidio sam potencijal.

Jedna od najzanimljivijih priča je ona o mladom Liamu Kanteu, za kojeg su interes pokazali europski velikani poput Bayerna i Borussije Dortmund. Kako ste za njega saznali?

Dođe mi Tomislav Martinac i kaže da ima fenomenalnog malog koji se zove Liam Kante. Pitam čiji je, a on kaže da mu je tata Manu. Rekoh: "Pa ja znam tatu, pusti, ja ću ga zvati." Doveli su ga na probu i mislim da smo u jednom danu odlučili da mali ima ogroman potencijal. Danas se vidi da smo dobro izabrali.

Kanteovom ocu od početka ste govorili da je Lokomotiva idealna sredina za razvoj mladog igrača.

Rekao sam mu: "Vidi, Lokomotiva je razvojni klub i vjerujem da će mali ovdje napredovati kako treba." I eto, nakon tri godine ovdje je, igra za reprezentaciju i standardan je. Interes velikih klubova pohvala je za naš klub i školu nogometa.

Unatoč ponudama velikih klubova, smatrate da bi za Kantea bilo najbolje da još ostane u Lokomotivi i nastavi sazrijevati?

Rekao sam njegovom tati da on treba još sazreti. U Lokomotivi imamo klince koji igraju za prvu momčad sa 16 ili 17 godina. Ako je već došao do reprezentacije i privukao interes, to znači da se ovdje dobro razvija.

Protiv ste preranih odlazaka mladih igrača u inozemstvo. Zašto smatrate da je to često pogrešan korak u razvoju karijere?

Nikad neću biti za to da tako mlad klinac ide van. To nije prirodno. Koliko ih je uspjelo? Malo. Znamo mnogo talentiranih igrača koji su otišli premladi i danas ih nema nigdje.

Koji biste savjet dali mladom afričkom igraču koji dolazi u Hrvatsku?

Znate što je prvo bitno? Moraju biti gladni. Ne doslovno gladni, da nemaju za jesti, nego gladni uspjeha. Karakter im mora biti na razini, bez toga ne ide.

Kao primjer takvog igrača navodite Wisdoma Ubanija, danas 22-godišnjeg Nigerijca, kojeg ste doveli u mladu momčad Lokomotive 2021. godine.

Po meni je Ubani bio dvostruko bolji od Aliyua, kojeg smo prodali za dva i pol milijuna eura. Međutim, ja sam tu zakazao jer nisam dobro procijenio njegov karakter. Možeš imati igrača s nevjerojatnim talentom, ali ako nema karakter, to je problem. Pripisujem to sebi jer sam morao bolje analizirati taj aspekt prije nego što je došao.

Što je onda ključno?

Preporučio bih svakom igraču da mora biti gladan uspjeha. Karakter, profesionalizam, mora živjeti za nogomet. Često im kažem: "Nemojte slijediti novac, nego slijedite uspjeh." Jer uspjeh će vas na kraju dovesti do financija. Nije lako, ali uz upornost, rad i strpljenje se može. Možeš biti ne znam kako talentiran, ali ako nisi radnik, prijatelju, doći će dan kad će te to sustići.

Kažete da se u radu s mladima u Hrvatskoj pretjeruje s taktičkim zahtjevima, što sputava njihov prirodni talent.

Imam osjećaj da je s vremenom sve postalo previše taktički - obrana tu, napad tamo... Klince treba pustiti da pokažu kreativnost koju imaju. To se, nažalost, događa i u Africi. Treba ih pustiti da kreativnost izađe na vidjelo. Ne mogu gledati klinca koji u situaciji jedan na jedan mora odigrati dodavanje.

Prisjetimo se i vašeg reprezentativnog debija za Kamerun, za koji ste poziv dobili dok ste igrali u Belgiji. Koliko vam je tada bilo teško izboriti se za mjesto s obzirom na veliku konkurenciju na poziciji zadnjeg veznog?

Na mojoj poziciji bili su Djemba-Djemba koji je igrao za Manchester United, Enoh iz Ajaxa, pokojni M'Bami koji je bio u PSG-u, Makoun... Bilo nas je šest-sedam na toj poziciji i znao sam da će neke otpisati.

Na treningu su se čudili jer nisu znali za mene, ali bio sam dobar. Bio sam dobar zato što sam uživao. To uvijek kažem i klincima: "Moraš uživati." Ako ne uživaš, nećeš dati maksimum. Ja sam došao tamo i rekao si: "Što bude, bit će. Već su me pozvali, nosim ovaj dres i sretan sam. Idem uživati."

Nakon treninga i jedne prijateljske utakmice uslijedio je i razgovor sa Samuelom Eto'om.

On je bio cimer s Assou-Ekottom. Pozvao me i pričali smo. Kakav je Eto'o? Top. Dobar je, stvarno dobar. I radi jako dobar posao u Kamerunu.

Ipak, put do uspjeha nije lak, a Eto'o se kao predsjednik Kamerunskog nogometnog saveza bori s brojnim problemima.

Bilo je sad puno problema i zato se nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo. Nedavno je bio problem oko izbornika. Ministarstvo je biralo izbornika, a zapravo bi to trebao raditi savez, koji onda predlaže kandidata ministarstvu. Stvorili su se problemi, ali Samuel je rekao da nema problema i da će se to odraditi.

Smatrate li da su slični problemi obilježili i posljednji Afrički kup nacija?

Bilo je dosta problema oko suđenja, puno ljudi se žalilo. Vidjeli ste i sami što se događalo. Sve je to pokvarilo dojam velikog turnira, što mi je žao jer, primjerice, Maroko ima infrastrukturu za Svjetsko prvenstvo.

Poslom nogometnog skauta bavite se već osam godina. Vidite li u tome svoju budućnost?

Planiram nastaviti raditi ono što radim dobro. Volim ovaj posao, iako mnogi misle da je lagan, ali nije. To je proces. Kad u Africi nađeš igrača, moraš ga uvjeriti da je ovo pravi projekt, pravi klub i prava država za njega.

Koliko su vam uspjesi hrvatskih nogometaša i reprezentacije olakšali posao u pronalasku i dovođenju igrača?

Luka Modrić, Mandžukić i ostali digli su Hrvatsku na visoku razinu. Sad je lakše razgovarati s igračima. Prije bi rekli: "Zašto bih išao u Hrvatsku kad imam ponudu iz Francuske? Bolje da idem odmah tamo." Taj rejting nam je olakšao posao.

Za kraj, prisjetimo se i utakmice Hrvatske i Kameruna na Svjetskom prvenstvu 2014. godine (4:0). Kakve vas uspomene vežu uz taj susret?

Znao sam da će Hrvatska pobijediti. U kamerunskoj reprezentaciji tada je bilo previše problema. Jedan igrač udari svog suigrača, bilo je svađa... Čim nema zajedništva unutar momčadi, ne može se očekivati dobar rezultat. Znao sam da neće dobro proći.