U DANU velike tuge dalmatinskog i hrvatskog puka, igra nogometaša Hajduka u Gradskom vrtu (1:4) potpuno se uklopila u apatiju povodom odlaska u vječnost legende hrvatske i jugoslavenske glazbe. U crnim dresovima, na kojima se među tisućama imena donatora nalazilo i onog legendarnog Olivera Dragojevića, Hajduk je upisao najgori start u prvenstvu otkako je Hrvatske nogometne lige i tek drugi poraz uopće na otvaranju nakon davne 1999. godine, kada je u Varaždinu bolji bio Varteks rezultatom 3:2.

Ova igra ne daje nikakav optimizam uoči famoznog kolovoza

Težak je to udarac za ambicije splitskog kluba koji već neko vrijeme najavljuje napad na titulu pa i proboj u skupine Europa lige, ne naravno isključivo zbog povijesno visokog poraza od Osijeka, već zbog izrazito slabe igre koja daje jako malo prostora bilo kakvom optimizmu uoči famoznog kolovoza u kojem već godinama u pravilu počinje i završava cijela Hajdukova natjecateljska sezona (do početka rujna odigrat će se ukupno devet kola HNL-a te svi kvalifikacijski susreti Europa lige).

Dvoboj protiv Osijeka pokazao je kako su sva ona opravdanja nakon izrazito loše partije protiv sedmoplasirane momčadi Bugarske prošlog četvrtka samo prazna priča. Većina prvotimaca povod nepovezanoj, sporoj i posve neučinkovitoj igri pronalazila je u očajnom stanju travnjaka koji Uprava nekim čudom ni nakon dvadeset dana od završetka Ultra festivala nije dovela na zadovoljavajući nivo. Tepih u Gradskom vrtu bio je na bundesligaškom nivou, a Hajduk jednako loš, ako ne i ponešto gori.

Debakl u Osijeku logičan je slijed kaosa na svim razinama kluba

Kao drugi razlog Kopićevi puleni redom su navodili rijetko viđeni bunker gostujuće momčadi kakav "ni velikim svjetskim ekipama često ne polazi na nogom probiti". Ne samo da se Osijek na svom travnjaku nije branio, već je Hajduk imao i vodstvo pa svejedno nije uspio odvesti utakmicu u svoju korist. Problemi su naravno puno dublji od travnjaka i formacije protivnika, a mogu se s podjednakom odgovornošću tražiti na svim razinama, od igrača, stručnog stožera do Uprave i navijača.

Od prodaje Vlašića govori se da Hajduk više nema potrebu davati igrače u bescjenje, a onda se u zamjenu za pišljivih nekoliko milijuna eura riješi trojice ponajboljih prvotimaca Ohandze, Ercega i Radoševića te za još tri najvećeg vratarskog talenta zadnjih godina - Karla Letice. S druge strane konstantno se priča kako se Bijeli napokon okreću vlastitom pomlatku, a onda u novoj sezoni na osječki travnjak u statusu igrača poniklog u klubu istrči jedino povratnik iz Rusije Mijo Caktaš.

No čak i ako sve to stavimo na stranu, nejasno je kako baš ovako loše može izgledati momčad koja je upravo provela više od mjesec dana na pripremama, svakodnevno se uigravala te odradila čak osam prijateljskih utakmica. Kako je moguće da u devedeset osječkih minuta Splićani nisu bili u stanju iz otvorene igre stvoriti više od jedne jedine prigode (Caktaš u 43. minuti) i kako je moguće da je posljednja linija u sastavu Juranović, Lopez, Nižić, Fomitschow u prvih 180 minuta nove sezone ispala iz igre najmanje deset puta?

Hajduk bi se mogao već sad početi pripremati za sljedeću ''šampionsku'' sezonu

A više od svega, kako je moguće da je gotovo svaki nogometaš Bijelih tijekom utakmice u Gradskom vrtu dodao najmanje tri lopte ravno u noge protivničkom igraču? Kamo sreće da se u narednih desetak dana dogodi neka instant preobrazba, Kopić je već jednom činio "čuda" (slavlja na Rujevici i Maksimiru), ali ono dosad viđeno, ma o kako se malenom uzorku radilo, neobično snažno upućuje na to da bi Hajduk, na novo razočaranje svojih vjernih navijača, mogao nikad ranije početi s pripremama za sljedeću "šampionsku" sezonu.