AVION je polako krenuo prema uzletišnoj pisti kad je Bojan Krkić rekao stjuardesi da mu je žao, ali da ne može putovati. Bilo je to u srpnju 2014., imao je 23 godine i upravo je za dva milijuna eura potpisao za Stoke, konačno pokidavši veze s Barcelonom, svojim "domom" u kojem je postao najmlađi igrač u njegovoj povijesti i radio na tome da prebrodi napadaje tjeskobe koji su mu uvjetovali karijeru, piše The Guardian.

Ali nije mogao. "Vidjela je da se ne šalim i tražila je od pilota da ne poleti. Avion se okrenuo i vratio na terminal", prisjeća se. "Nismo rekli Stokeu što se dogodilo. Ne sjećam se jesam li im rekao da sam zakasnio na let ili da je bio neki problem s papirima. Bila je to trauma, još mi je teško putovati samom zbog onoga što se dogodilo tog dana. Ali znao sam da moram, nije bilo druge opcije."

Sljedećeg dana se vratio i do trenutka slijetanja stvari su izgledale bolje. "Momčad Stokea bila je u hotelu u Njemačkoj tijekom priprema i sjećam se da sam odmah po dolasku stekao osjećaj da vidim svjetlo."

Nije to bio samo strah od letenja

To mu je trebalo, više nego što su mogli zamisliti. Bojan o engleskom nogometu govori kao o esenciji igre, nešto se u njemu povezalo, nešto se oslobodilo. Imao je i potporu i uskoro je igrao najbolji nogomet karijere, a Manchester United i Liverpool bili su među klubovima koji su ga pratili.

"Marc Muniesa je bio ondje, njega sam već poznavao. Mark Hughes i njegov stožer su me toplo dočekali. Moji novi suigrači bili su sretni što sam stigao. Moj otac malo je ostao u hotelu. Od prvog trenutka imao sam pozitivan osjećaj. To je bio prvi korak. Mislio sam kako sam imao problem, ali s njim je sada gotovo. Sad sam tu i rast ću.

Na prvim letovima sa Stokeom nisam ništa govorio. Nosio sam se s tim, ali uvijek je postojala mogućnost da se ponovo pojavi. Putovao sam s tabletama, a i Marc je bio uz mene, što me smirivalo. Onda je u veljači momčad otišla u Dubai na treninge, a ja sam moram reći treneru što se dogodilo, da imam taj problem. Razumjeli su, slušali, rekli da će mi pomoći, postupali maksimalno normalno."

Bojan je objasnio što je prolazio, da problem nije bio samo s letenjem. Pokušao je to učiniti u dokumentarcu Bojan: iza osmijeha koji je u petak objavljen na Rakuten TV-u, govoreći o iskustvima koja su ga oblikovala. To će činiti i u svojoj novoj ulozi nogometnog koordinatora u Barceloni, nuditi potporu mladim igračima izloženima pritiscima s kojima se i on suočavao.

Ako nekad o tome nije želio razgovarati nitko i ako svijet nogometa nije bio zainteresiran, sad se mentalno zdravlje možda bolje razumije, a njegov angažman korak je u pravom smjeru skidanja tabua.

Savez nije pomogao, ali psiholog ga je ponovo "izgradio"

Bojan je bio dječak koji je srušio svaki mogući rekord u golovima u Barceloninoj akademiji i zabio je na prvoj ligaškoj utakmici koju je započeo, ali na dan kad je trebao debitirati za Španjolsku, u Malagi 2007., kad mu je bilo samo 17 godina, nije izašao na zagrijavanje. 

Njegovi roditelji, svjesni da nešto nije u redu, preskočili su ogradu i krenuli tunelom u svlačionicu, gdje je dobio napadaj tjeskobe. "Počeo sam osjećati vrlo jaku vrtoglavicu, preplavljen, u panici."

Te je večeri Malagu napustio minibusom. Tog se ljeta morao povući iz španjolske momčadi za Euro. Bojana su odveli psihologu Josepu Monsenyju, koji ga je vodio kroz život. Bio je to čovjek koji "simbolizira moj proces", kaže Krkić, i koji mu je pomogao da se nosi s tjeskobom. Počeo ga je "graditi", kako sam kaže.

Ali i dalje mu je bilo tek 17 godina, bio je na lijekovima i borio se s bolešću. Naslovi su govorili samo o tome da je odbio igrati. "Ljudi u savezu nisu pomogli. Izložili su me u vrijeme kad sam bio vrlo slab", kaže.

Dječak u svijetu muškaraca

Bojan je bio dječak u svijetu odraslih muškaraca. Iznenada je postao javna ličnost, promjena je bila teško izdrživa, život drukčiji, a nitko ga nije bio voljan voditi kroz njega. Nije to bilo mjesto za njega. U dokumentarcu njegov trener Frank Rijkaard o njemu govori kao o "jednostavnijem, ranjivom". Svlačionica je mjesto puno osuđivanja. Gerard Pique opisuje ju kao "drastično drukčiju od obitelji". Thierry Henry kaže: "Ponekad ondje nema puno ljubavi." Zapravo, riječ koju Francuz koristi je "rat".

"Shvatiš da je to potpuno drukčija priča, sasvim drukčija od idealizirane slike", kaže Bojan, ali bez ljutnje, nego mekanim, gotovo nježnim glasom priznaje: "Otkrio sam da su moji idoli ljudi i da imaju svoje dane, svoj karakter. Ne gledam to kao na odbijanje, ali bilo je to otkriće, šok. To je natjecanje i moram se izboriti za sebe."

Možda mu je nedostajalo malo opakosti, zlobe, kaže Monseny. "Možda sam trebao više biti kujin sin, ali nisam mogao", rekao je Bojan. To ne znači da drugi jesu bili. Pronašao je potporu u Andresu Iniesti, koji je prolazio kroz proces koji je usporedio s depresijom, i u Henryju. "On je osjetljiv i brinuo se za mene. I on je počeo mlad pa je mogao jako suosjećati", kaže Bojan.

Zlatanovo srce veće od tijela

A bio je tu i Zlatan Ibrahimović, samoprozvani superčovjek. "Ibra ima srce veće od njegovog tijela", kaže Bojan. "Bio je ondje samo nekoliko dana kad me pozvao da mu priđem. Kako sam mu se približavao, postajao je sve veći i veći. Rekao mi je da sjednem pokraj njega, a onda mi je rekao: 'Dok god sam ja tu, bit ćeš zaštićen.' Mislim da je to učinio jer je vidio klinca nevinog lica. On je lik, medijska ličnost, jedan od najboljih igrača u povijesti, ali iza svega je osjetljiva osoba, čovjek s emocijama. Ta mi je godina jako puno pomogla."

Do tada je Bojan u Barceloninoj prvoj momčadi bio tri godine i isto toliko na terapijama, učio je shvatiti svoje mjesto i zahtjeve koji su pred njega postavljeni, da se nosi s vlastitim očekivanjima i prihvati da nije podbacio. Uzdizali su ga kao igrača koji će obilježiti generaciju, ali nije bio Lionel Messi niti bi ga se s njim trebalo uspoređivati.

Trenuci koji su mogli promijeniti percepciju, možda za početak barem njegovu vlastitu, uskraćeni su mu. Na kraju sezone 2010. njegov je gol protiv Intera koji bi Barcelonu bio odveo u finale Lige prvaka poništen.

"Logično, to bi mi promijenilo život u osobnom i u nogometnom smislu, ali zašto se vraćati na to?" kaže. Sljedeće godine Barcelona je došla do finala, ali na Wembleyju nije odigrao ni minutu. Ondje je nešto puknulo, morao je otići, pronaći vlastiti put.

"Osjećao sam da sam zaslužio dobiti barem tri minute. Barcelona mi je bila obitelj, a igrati finale Lige prvaka u njenom dresu i osvojiti nešto s njom jako bi me usrećilo. To je bilo ključno u odluci da odem. Ali morate razumjeti i nositi se s boli. Boljelo je, moglo mi se to vidjeti na licu na oproštaju. Ali nisam želio to pokazati. Jesam li nakon toga razgovarao s Pepom Guardiolom? Ne, nikad."

Vratio se u Barcelonu pomagati klincima koji ruše njegove rekorde

Deset godina kasnije, nakon što se u ožujku umirovio s 32 godine, vratio se u Barcelonu, gdje će se između ostalog brinuti o igračima na posudbama, na kakvima je on proveo dvije godine u Romi i Milanu prije odlaska u Stoke, i voditi novi naraštaj mladih igrača.

Prošlog je mjeseca Lamine Yamal srušio Bojanov rekord kao najmlađi strijelac, a kad je Marc Guiu zabio za pobjedu protiv Athletica imao je 17 godina i 33 sekunde karijere iza sebe.

"Marc Guiu je s 40.000 pratitelja na Instagramu došao na milijun preko noći", kaže Bojan. "To je ludilo. 'Kako divno, kako krasno, milijun pratitelja!' Ali teško se s tim nositi, to mijenja čovjeka. S Lamineom Yamalom razgovarao sam o završetku školovanja. Ne želim ih daviti u osjetljivim trenucima, ali znaju da smo uz njih i da imaju potrebnu zaštitu. 

Ljudi pitaju koji bih im savjet dao. Ali nije to savjet. Treba ih pustiti da to prožive, iskuse, biti uz njih i pomoći im da se nose s tim. Naposljetku, to je empatija. A u nogometu može biti teško suosjećati s igračem i onim što proživljava. Svi želimo rezultate, odmah pobjeđivati. Velik je to svijet, puno je interesa. Izloženi su. Pomažeš im da postanu bolji igrači i ljudi. 

Mislim da problemi s mentalnim zdravljem više nisu tabu, sad su vidljiviji i svi su slobodni, ili bi trebali biti, da se suoče sa životom kako žele. To nije nenormalno, događa se. Ako ja sad to pokazujem, to je zato što sad imam samopouzdanja i snage za to i jer se nadam da može pomoći drugima."