Najveći navijač je na zalasku, ali da je njegov čelični stisak i dalje jak, jamči kadrovska, logistička i interesna mreža koju je godinama čvrsto pleo i u kojoj su ne samo ljudi iz nogometa, nego politike, pravosuđa, policije.

 

Hrvatskim nogometom i HNS-om vlada HDZ.

 

Praznim Maksimirom odjekuje pjesma gostujućih navijača, koji kada vide gdje su došli, pretvaraju je  u cinično skandiranje "Croatia, Croatia!".

 

Suci su slobodno sudački uvjereni u korist "Croatije", koja slavi veliku pobjedu na njihovim krilima.

 

Sudački kapo na utakmici je Alojzije Šupraha.

 

...

 

Ako mislite da opisujemo situaciju iz zloglasne završnice sezone 1998/99 u krivu ste, ali samo formalno.

 

 

Suštinski pak sve je ostalo isto kao i u proljeće 1999. 

 

Hrvatski nogomet, pokazuje nam to viđeno na recentnoj utakmici Dinamo - Rijeka (3:0) u polufinalu Kupa, 19 godina služi jednom klubu i jednom čovjeku.

 

 

Tuđmanova Croatia sada je Mamićev Dinamo, ali metode kojima ostaje "na vlasti" iste su kao i prije dva desetljeća.

 

Čak je i žrtva na kojoj se demonstrira svemoć najjačeg kluba ista: Rijeka.

 

Zato je Rijeka krajem prošlog milenija, kada joj je u zadnjem kolu na krcatoj Kantridi oteto prvenstvo, kako bi ga na avetinjski pustom Maksimiru Tuđman mogao slaviti s podrepašima iz lože, imala simpatije mnogih.

 

Smatrana je voditeljicom hrvatskog nogometnog pokreta otpora vladaru i dvorskom klubu, te najvećom žrtvom omražene i od sudaca protežirane režimske Croatije, u što su Vrhovnik i njegovi izvršitelji pretvorili Dinamo. 

 

To je bila toliko da je u proljeće '99, nakon što je u predzadnjem kolu pobijedila kod Hajduka i tako Bile izbacila iz utrke za naslov, 40 tisuća ljudi na Poljudu skandiralo "manjem od dva zla". Hajdukovcima je naime bilo manje mrsko da prvak postane Rijeka, nego Croatia.

 

 

Ali ni mogućnosti (na kraju ipak nerealizirane) da to bude, ne bi bilo da nije bilo počasnog predsjednika Croatije i apsolutnog vladara Hrvatske.

 

Hrvoje Šarinić godinama je bio čovjek od najvećeg Tuđmanovog povjerenja, tijekom rata zadužen za pregovore s Miloševićem i pobunjenim Srbima. Dvije godine prije nego što je počelo prvenstvo u čijem se klimaksu na Poljudu sastaju Hajduk i Rijeka, bio je na vrhuncu moći, kao predstojnik Ureda svemoćnog predsjednika države, "jedini koji je kod Tuđmana ulazio bez kucanja".

 

Tako pozicioniranom Šariniću nije bilo teško napuniti blagajnu Rijeke do te mjere da je došlo do nezamislivog, da se naizgled ravnopravno bori s dvorskim Dinamom za naslov prvaka. Ali, tu je bila kvaka jer Šarinić, koji je prvi čovjek Rijeke postao po političkoj liniji, zbog te crte nije mogao sa svojim klubom prvi prijeći ciljnu ravninu u HNL-u. Posebno nakon što se godinu prije ove, 1999., razišao s Tuđmanom, koji je u sukobu između Šarinića i Ivića Pašalića odabrao potonjeg, pa je napustio dužnost na dvoru. 

 

 

Ako mislite da je ovo previše politike za jedan tekst o sportu, onda ne znate u kojoj državi živite, posebno u kojoj ste živjeli, jer vladar kojem je Šarinić bio prvi među dvorjanima u Hrvatskoj odlučivao je o baš svemu - gradonačelniku Zagreba iako je njegova stranka te izbore izgubila, glavnim urednicima tada malobrojnih i puno više nego danas utjecajnih medija, imenu i budžetu najjačeg nogometnog kluba u državi te, što je za rasplet ovog prvenstva bitno - šefovima brojnih i moćnih tajnih službi. 

 

 

Šarinić, koji je godinama ranije "komunističku" i "crvenu" Rijeku pokušao pripitomiti tako HDZ-ovskim metodama instalacije stranačkih poslušnika na vodeća mjesta ključnih gradskih i regionalnih firmi, e da bi ih oni onda upropastili, ili pak tiskanjem propagandnih listova kao konkurencije "komunističkim" i "crvenim" novinama koje se jedino u Rijeci čitaju, sada potpuno mijenja kaput. 

 

Ako mislite da je apsurd što čovjek koji je bio prvi Tuđmanov dvorjanin, nakon uvrijeđenog odlaska s dvora zato što kralj ima novog ljubimca sada staje na čelo hrvatskog nogometnog pokreta otpora tom istom vladaru i dvorskom klubu, onda se opet sjetite u kojoj državi živite i u kakvoj ste živjeli. Kao što onda ne bi smjeli previše zamjerati Riječanima što su zaboravili tko im je omogućio da se barem na par kola Lige za prvaka nađu na vrhu HNL-a.

 

 

U proljeće 1999. Tuđman i njegova, prva inkarnacija HDZ-a bili su na zalasku nakon deset godina svevlasti, ali je njihov stisak još bio itekako jak, a odanost policije, vojske i, ponavljamo, tajnih službi takvom režimu, slijepa i neupitna. Pamte to dobro mnogi BBB iz tog vremena, a ne samo Riječani kojima je "oteto prvenstvo".

 

 

Nakon što je Rijeka predvođena golmanom Đonijem Tafrom srušila Hajduk na Poljudu, slijedilo je slavlje, ali ne samo par stotina pripadnika Armade na jugu u klupku s njihovim ljubimcima na ogradi, nego i skandiranje cijelog Poljuda "Rijeka, Rijeka".

 

Riječko slavlje preselilo se i u svlačionicu Poljuda, gdje je mecena Šarinić uhvaćen kako zajedno s igračima pjeva "Vrati pare Ankice, za djecu Hrvatske", poznatu rugalicu tada upućenu prvoj dami, koja je, sumnjalo se, preko istoimene humanitarne zaklade stekla protupravnu imovinsku korist. 

 

Ustvari, bio je to slogan o privatizaciji opljačkanog naroda koji se gorkoslatko pjevušio usmjeren protiv pokreta na vlasti, te vladarske i ostalih 199 obitelji kojima je Hrvatska bila imovina, a ostalima domovina. 

 

 

Do sada smo valjda utvrdili kako to što ovu pjesmu razdragan pjeva donedavno prvi Tuđmanov dvorjanin, bez čije političke moći Rijeka nikada ne bi došla ovako blizu naslovu, i nije apsurd nego tipična hrvatska situacija. 

 

Upravo takva bila je i ona tjedan dana kasnije, kada na Kantridi Rijeka ne uspijeva prvi put u povijesti postati prvak i tako srušiti Croatiju. Jer pomoćni sudac Krečak signalizira, a glavni Šupraha (inače djelatnik obavještajne službe) uvažava, nepostojeći ofsajd prilikom Rijekinog gola za pobjedu i naslov u 88. minuti.

 

 

A sada nas evo u novom mileniju. Premda se, kako vidimo, nismo makli od 1999.

 

Šarinićeva Rijeka danas je klub Damira Miškovića. U klub je ušao kao čovjek od povjerenja talijanskog naftnog magnata Gabrielea Volpija, ali je njegovim odlaskom sam preuzeo Rijeku. Ako ćemo slobodnije tumačiti odnose ključnih ljudi Croatije/Dinama i Rijeke, možemo reći da je ono što je Šariniću bio Tuđman, sada Miškoviću postao Mamić. 

 

Ali, za razliku od Rijeke iz '99, ona iz 2017. uzet će Dinamu ne samo prvenstvo, nego i duplu krunu. I pri tome biti slavljena kao vjesnik promjena u hrvatskom nogometu, voditeljicom hrvatskog nogometnog pokreta otpora vladaru i njegovom klubu, te jedinom koja može skinuti omraženi i od sudaca protežirani Obiteljski, u što su "savjetnik" i njegova Familija pretvorili Dinamo. 

 

Nasuprot tome, projekt zdrave, transparentne i privatnim kapitalom financirane i obnovljene Rijeke, nazivan je "Lijepom nogometnom pričom."

 

 

Ipak, Rijeka ni ovaj put ne bi završila u neslućenim visinama da nije bilo gazde "Croatije" i apsolutnog vladara Nogometne Hrvatske.

 

Miškoviću je Mamić prijatelj, poslovni partner i mentor. Vlasnika Rijeke uveo je u hrvatski nogometni svijet i biznis prije nego što je "otišao iz Dinama i HNS-a". Ali prije toga, dok mu je učitelj bio na vrhuncu moći, a on sam tek početnik u nogometnom biznisu, s njim se družio od Fužina do jadranskih arhipelaga, jer je "želio učiti od najboljih". 

 

 

Potpisnik teksta kao jednu od najupečatljivijih scena s inauguracije Tuđmanove nasljednice na Pantovčaku pamti onu kako Mišković na ceremoniju dolazi nasmijan i zagrljen, gotovo pobratimljen, s Tuđmanovim nasljednikom na Maksimiru. I njegovim bratom.

 

 

Mamić je uostalom bio jedan od pisaca riječke "Lijepe nogometne priče" kada je prije pet godina Miškoviću dao šest igrača iz matice i filijale kojima je na čelu, kako bi, altruist kakav već je, radio protiv sebe besplatno pojačavajući klub koji mu je tako postajao jedini konkurent u borbi za naslov.

 

Dobrotvoru je dobrobit hrvatskog nogometa tako mu važna da je projekt građenja najveće Rijeke povezao s onim Osijekova spasa. Ako ste zaboravili, u isto vrijeme kada iz Dinama i Lokomotive počinje egzodus prema Rijeci, istim putem kreću i četiri najbolja mlada igrača iz Gradskog vrta poharanog besparicom. Njih je prema Kvarneru usmjerio onaj koji je "otišao iz Dinama i HNS-a", a Osijek je preživio zahvaljujući ovom poslu.

 

 

Dakako, zapravo nije bilo govora o tome da GNK Obiteljski autodestruktivno pomaže u konstrukciji vlastitog suparnika za naslov tako što će talijanskom kapitalu od nigerijske nafte dodati Dinamove igrače. Vladaru hrvatskog nogometa, s obzirom na to da je Hajduk financijski i rezultatski onemoćao, trebao je netko tko će preuzeti ulogu najvećeg, ali odavno posrnulog suparnika i tako HNL-u dati privid zanimljivosti i konkurentnosti, ali čim se Rijeka nakon nekoliko godina drznula tražiti nešto više od lente prve pratilje u prvenstvu i povremenog obasjavanja Rabuzinovim suncem, pokazalo joj se gdje joj je mjesto.

 

Nema više Tuđmana i Croatije, Dinamo je najslabiji u zadnjih 20 godina, Mamić jednom i pol nogom u zatvoru, ali i dalje vlada, a to bi morala znati Rijeka i njen predsjednik koji su s njima ulazili u neprincipijelne koalicije. Koliko god se trudili zaboraviti i zanemariti dilove s obiteljskim klubom ili ih barem umanjiti i svesti na puke poslovne odnose.

 

 

Možda bismo u to i povjerovali da nismo primijetili kako se Rijeka posljednjih godina držala po strani kada su se ostali klubovi i navijačke skupine na sve načine borili protiv hrvatskog nogometa i lige po mjeri jednog čovjeka i njegova kluba koji mora biti prvak, e da bi Rijeci to sada odjednom postalo neprihvatljivo i skandalozno, naravno kada se u to uvjerila na vlastitoj koži, bodovnom saldu i trofejnoj kolekciji.

 

Mišković bi se zato sada trebao bi sjetiti ljeta 2013. kada su on i Šuker, Mamićev učenik i marioneta, na utakmici Rijeke i Dinama bili nerazdvojni i nasmijani u loži Kantride, dok je Armada podizala koreografiju s pitanjem "Postajemo li filijala mrskog rivala?"

 

Pitanje se pokazalo retoričkim, a Rijeka bez obzira na to što se brzo otresla te etikete, nema pravo prigovarati onima koji provode nogomet po mjeri Dinama.

 

 

Riječani, kao što smo pisali još prije tri godine, a sada podsjetili, nemaju pravo kmečati da im je 1999. u zadnjem kolu "oteto prvenstvo".

 

Kao što, pisali smo još prije dvije godine, a sada podsjetili, Riječani moraju prešutjeti sudačke nepravde na njihovim utakmicama protiv Dinama 2016. ili 2018.

 

Umjesto toga, neka se sjete s čijeg dvora je u njihov klub došao Šarinić i neka gore na slici pogledaju tko Miškoviću oblači kaputić.