28. Španjolska - SSSR 2:1, finale Eura 1964.

 

U kvalifikacijama za drugi Euro, osim Zapadne Njemačke, zaigrale su sve najjače europske reprezentacije. Prijavili su se Englezi, Talijani, ali i Šveđani, koji su u drugom krugu u dvije utakmice izbacili aktualnog doprvaka Jugoslaviju.

 

Nakon nokaut faze završni turnir četiri najbolje momčadi izborili su Španjolska, Danska, snažna Mađarska sa u to vrijeme najboljim europskim igračem Florianom Albertom i branitelj naslova SSSR.

 

Domaćin završnice bila je Španjolska, koja je u prvom polufinalu tek nakon produžetaka uspjela pobijediti Mađare rezultatom 2:1. Gol odluke u 112. minuti postigao je slavni Amancio.

 

U drugom polufinalu Sovjeti su se poigrali s Dancima i s laganih 3:0 izborili su drugo uzastopno finale. Strijelci su bili Voronin, Ponedelnik i čuveni Valentin Ivanov, jedini nogometaš uz Dražana Jerkovića koji je uspio biti najbolji strijelac i svjetskog i europskog prvenstva.

 

 

Veliko se finale igralo 21. lipnja na Santiago Bernabeu pred skoro 80 tisuća ljudi. Četiri godine ranije ove su dvije reprezentacije trebale igrati u četvrtfinalu Eura, no kako je Franco odbio poslati momčad u Moskvu, strahujući od eskaliranja mogućih nemira u državi, posebice u onom dijelu stanovništva koje je ostalo vjerno ideji republike te se unatoč teroru i masovnim smaknućima borilo protiv njegove fašističke diktature, mnogi su očekivali da će dvoboj proteći u incidentnoj atmosferi.

 

 

Ipak, to se nije dogodilo. Nikita Hruščov, čovjek koji je na čelu SSSR-a zamijenio Staljina bio je političar koji je na jedan specifičan i pomalo ekstravagantan način relativno uspješno balansirao između umjerene struje i politike čvrste šake u CK SSSR-a. Premda do grla umješan u Staljinove čistke, Hruščov je već 1956., pokrenuo proces destaljinizacije, tako da je s njim na čelu SSSR pomalo izlazio iz izolacije u kojoj je bio zatočen dok je zemljom vladao gruzijski krvnik. Također, ni Franco ovaj put nije imao ništa protiv da se na Bernabeu vijori crvena zastava i da se ori sovjetska himna. Finale se moglo odigrati.

 

Utakmica je bila jako dobra. Obje momčadi bile su podjednake kvalitete i 80 tisuća gledatelja uživalo je u napetoj borbi i dramatičnoj završnici finala. Furija je povela već u šestoj minuti preko Perede, a samo dvije minute poslije izjednačio je Kusainov. Ipak, šest minuta prije isteka 90. minute gol vrijedan naslova prvaka za Španjolsku zabio je Marcelino.

 

Bio je to prvi veliki naslov za Španjolsku, koja je do svog sljedećeg trijumfa, unatoč silnim fantastičnim generacijama, morala čekati punih 44 godine, kad je Puyolova, Xavijeva i Casillasova Španjolska napravila nešto što nikad nitko nije – spojila dvije europske i jednu svjetsku titulu.

 

Španjolska je te 1964. godine imala zaista moćnu momčad. Premda se oprostio veliki Di Stefano, za Furiju su tada igrale superzvijezde europskog nogometa poput ubojitog napadača Amancija i jednog od najboljih vratara svog vremena Iribara. Ipak, glavni pokretač svega u španjolskoj momčadi bio je Luis Suarez, najbolji europski nogometaš s početka 1960-ih.

 

 

Nedavno je na popularnoj ''Potjeri'' bilo prikazano zanimljivo pitanje koje je glasilo:

 

''Koji je nogometaš dobio Zlatnu loptu 1960.? A ponuđeni su odgovori bili Lionel Messi, Cristiano Ronaldo ili Luis Suarez.''

 

Voditelj kviza Tarik Filipović, navodno veliki ljubitelj nogometa bio je vidljivo zbunjen pitanjem i nije mu bilo jasno kakve veze ima član paklenog MSN trojca s godinom 1960.

 

No, mudri Mirko Miočić mu je u kratkim crtama ispričao priču o Luisu Suarezu, legendi Barcelone i Intera te jedinom Španjolcu koji je ikad dobio najvažniju individualnu nagradu u svijetu nogometa.

 

 

Suarez je 1960. zaslužio Zlatnu loptu kao igrač Barcelone, a po broju glasova pretekao je velikog Ferenca Puškaša i legendarnog Nijemca Uwea Seelera. Kao igrač najtrofejnijeg Intera ikad, onog Herrerinog bio je srebrni u poretku 1964., odmah iza legendarnog Unitedovog Škota Denisa Lawa, a godinu poslije bio je treći iza Eusebija i suigrača mu iz Intera, Gaicinta Facchetija.

 

''U povijesti bilo je mnogo sjajnih španjolskih nogometaša koji su zaslužili tu nagradu. No, puno toga ovisi o trenutku u kojem živiš i o suigračima s kojima igraš jer jedan nogometaš, ma koliko on dobar bio bez prave pomoći kolega ne bih mogao ništa sam. Bilo je puno fantastičnih igrača koji nisu nikad osvojili tu nagradu. Međutim, nije to toliko ni važno. To je ipak samo individualna nagrada'', jednom je izjavio Suarez.

 

 

Luis Suarez rođen je u La Coruni 1935. Bio je dijete siromašnih roditelja kojem je nogomet bio sve na svijetu. U Deportivu je odigrao samo jednu profesionalnu sezonu kad ga je zbog nevjerojatne brzine, bezobrazluka, fantastične tehnike i strašnog golgeterskog instinkta kupila Barcelona 1954. Na klupi Barcelone tada je sjedio jedan od najvećih trenera svih vremena, Helenio Herrera, a Suarez je bio njegova želja.

 

Zajedno s Herrerom odlazi u Inter 1961. i tako postaje jedan od rijetkih Španjolaca koji su se okušali u inozemstvu. Inter je tada imao nevjerojatnu ekipu, a Suarez je sa Sandrom Mazzolom činio možda i najbolji dvojac svog vremena. Inter je tada osvojio tri naslova prvaka Italije, dva naslova prvaka Europe i dva Interkontinentalna kupa.

Ipak, kako je i sam poslije pričao, naslov prvaka Europe s Španjolskom bio mu je najdraži trenutak u karijeri.

 

''Bili smo tada najmlađa reprezentacija na turniru, ali smo ipak osvojili naslov prvaka. Mislim da je bilo zasluženo jer smo odigrali stvarno odličan turnir. Bio sam tada najiskusniji u momčadi i bilo mi je jasno da ta momčad ima nevjerojatan potencijal. Amancio, Pereda Lapetra, Marcelino, Fuste, Rivilla, Olivella,  Calleja, veliki golman Iríbar, sve igrači koji su poslije napravili sjajne karijere. Možda smo bili manje talentirani od nekih drugih španjolskih reprezentacija u povijesti, ali smo igrali najviše kao momčad'', prisjetio se Suarez osvajanja naslova prvaka Europe 1964.

Nakon devet godina u Interu, 1970. prešao je u Sampdoriju i 1973. završio je igračku karijeru u Genovi.

 

Kao trener vodio je u više navrata Inter, zatim Sampdoriju, a kao izbornik Španjolske bio je sudionik Svjetskog prvenstva u Italiji 1990.