Od sramežljive djevojčice do seks-simbola koji je zbog dobrote prekinuo karijeru
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Argentinka Gabriela Sabatini bila je u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća daleko najpopularnija sportašica na svijetu. Premda nije bila najbolja u sportu kojim se bavila, Sabatini je u sebi imala nešto puno više od pukog talenta i gomile trofeja. Zato je bila pop-ikona, a i danas, skoro 30 godina otkako je završila karijeru, za nju znaju baš svi.
ZA Gabrielu Sabatini teško se može reći da pripada krugu najboljih tenisačica svih vremena. Štoviše, nije bila najbolja ni u vrijeme kad je nastupala. U onom posljednjem zlatnom dobu ženskog tenisa kad su igrale Martina Navratilova, Chris Evert, Steffi Graf, Monika Seleš, Jennifer Capriati, Arantxa Sanchez Vicario, Jana Novotna, Mary Joe Fernandez, Conchita Martinez... U karijeri je osvojila "samo" jedan Grand Slam turnir, a najbolji plasman joj je bilo "tek" treće mjesto na WTA ljestvici.
Međutim, 28 godina nakon što se oprostila i nakon što je odigrala svoj zadnji meč protiv Jennifer Capriati u Zurichu, bez ikakve dvojbe možemo reći da je ostavština legendarne Argentinke mnogostruko veća nego što će biti ona brojnih tenisačica koje su osvajale puno više od nje.
Iako je i sama priznala da vjerojatno u sportskom smislu nije ostvarila ono što je s obzirom na talent mogla, ime Gabriele Sabatini i danas odzvanja jednako moćno kao i prije tridesetak i više godina. Sabatini jednostavno pripada onoj skupini sportaša čija se karijera vrednuje ne po onome što je osvojila, nego prema onome na koji je način zadužila sport.
Gabriela Sabatini bila je jedna od pionirki koja je pomogla oblikovati budućnost ženskog tenisa, ali je za povijest sporta ostala puno značajnija jer je predstavljala ono najbolje od tenisa, na terenu i izvan njega. Sabatini nikad nije bila samo teniska prvakinja, bila je ikona koja je svijetu pokazala sport u svojem najljepšem obliku. Onom iskrenom i poštenom. Zato za Gabrijelu Sabatini znaju svi. Baš svi.
Kako je jedna djevojčica iz Novog Sada promijenila svjetski teniski poredak
Zastrašujućoj dominaciji Steffi Graf koncem osamdesetih izgledalo je da nema kraja. Opći dojam je bio da će čudesna Njemica razvaljivati po Touru sve dok ona bude tako željela. Veteranke Martina Navratilova i Chris Evert su polako odlazile u zasluženu mirovinu, a plavuša rođena u Mannheimu nije imala nikakvu konkurenciju. Ono što je napravila 1988. nikad u povijesti tenisa nitko nije ponovio. Uzela je Golden Slam. Spojila je sva četiri najveća turnira i olimpijsko zlato u Seulu.
Zatim se pojavila jedna djevojčica iz Novog Sada. Ester i Karolj Seleš u svijet su poslali svoju kćer da promijeni svjetski poredak i to je omalenoj Moniki od njenih prvih dana među velikim djevojkama pošlo za rukom.
Zapravo, Seleš se prema Graf ponašala na isti način kao Steffi godinama prije prema konkurenciji. Mela je i nju i sve ostale bez milosti. Kad je 1990. sa svega 16 godina i 6 mjeseci dobila Graf u finalu Roland Garrosa, postala je najmlađa pobjednica French Opena u povijesti.
Trijumf mlade tada jugoslavenske tenisačice na čuvenoj zemlji Pariza u direktnom dvoboju s nepobjedivom označen je prvorazrednom senzacijom, no već iduće godine Seleš je dokazala da ništa nije bila slučajnost.
Seleš je od siječnja 1991. do veljače 1993. igrala na 34 turnira, a samo se jednom nije plasirala u finale. Na Grand Slamovima je imala zastrašujući omjer od 55:1, a od 1989. je osvojila čak 30 turnira. Po tome je od Monike samo bila bolja Chris Evert (34 turnira od 1971. do 1974.).
Tog mučnog dana jedan je luđak promijenio povijest tenisa
A onda je stigao 30. travnja 1993. Grozan, mučan i tužan dan ne samo za tenis nego i za sport općenito. U četvrtfinalu Hamburga, pri vodstvu Seleš 6:4, 4:3 protiv Magdalene Maleeve, na teren je upao stanoviti Gunter Parche, psihopat i luđak zaslijepljen fanatičnim obožavanjem Steffi Graf i zabio je nož u leđa najboljoj igračici svijeta.
Srećom, divljački napad nije završio fatalno. Seleš je bila samo lakše ozlijeđena, ali plan monstruma je upalio. Premda ubod nije zahvatio leđnu moždinu ili bilo koji drugi vitalni organ i iako se Monika fizički oporavila nakon mjesec dana, njezini emocionalni problemi nakon napada bili su izuzetno ozbiljni. Zaradila je PTSP povezan s anksioznošću, depresijom i poremećajima spavanja. Trebale su joj pune dvije godine da se vrati tenisu.
Poslije povratka čak je i osvojila Australian Open 1996., ali i ona i cijeli svijet znali su da je to bio samo posljednji ples zvijezde koja je mogla i morala biti najveća svih vremena ili, kako je efektno izjavila velika Martina Navratilova: "Jedino u što sam sigurna je da je onaj luđak koji ju je ozlijedio promijenio tenisku povijest."
Dok je Seleš bila u bolnici, Graf ju je među prvima došla posjetiti i, prema riječima Monike, skupa su plakale. Samo nekoliko dana kasnije pokazat će se da su suze Njemice bile lažne i prijetvorne. Koliko god teniski svijet bio u šoku, predstava je morala ići dalje i postavilo se pitanje što će biti sa Seleš, točnije, što će biti s njenim rankingom.
Moniku su izdale sve, samo je Gabriela Sabatini pokazala da je drugačija
Dok je Monika u hamburškoj bolnici vidala rane, prvi čovjek WTA Gerard Smith je u Rimu sazvao sastanak na kojem je sudjelovalo 17 od najboljih 25 igračica svijeta. Sastanak je imao samo jednu točku - hoće li se Seleš dozvoliti da ima zaštićeni ranking dok se ne oporavi. Njih 16 je glasalo da joj se ne zamrzava status broja 1. Samo se jedna igračica suprotstavila volji većine.
"Rezultat glasanja je bio gotovo jednoglasan. Svi su ustali protiv zaštite mog statusa. Samo jedna igračica je rekla 'ne'. Bila je to Gabriela Sabatini. Najviše me razočarala Steffi. Zajedno smo plakale u bolnici", napisala je Seleš u svojoj autobiografiji Od straha do pobjede, koju je napisala 1996.
Otpor Argentinke nije donio učinka. Ostalih 16 igračica možda nisu bile sretne užasom koji se dogodio Seleš, ali njenu nesreću su odlučile iskoristiti kako bi se riješile one koju nisu mogle pobijediti i kako bi napredovale na ljestvici i u karijeri.
Sabatini, koja je godinama bila u samom vrhu i kojoj je na koncu Seleš bila puno veći problem od Graf (Njemicu je pobijedila 11 puta, Seleš samo tri), ni trenutka nije mislila na sebe i na sjajnu priliku da tuđu tragediju iskoristi za vlastiti probitak. Ukratko, razmišljala je ljudski i ponijela se kao čovjek.
"Čitav život sam razmišljala kako da budem ljudsko biće i vodila sam računa o drugim ljudima. Na terenu smo bile rivalke, ali čim bi meč završio, bile bismo prijateljice. Ne želim nikoga osuđivati, svatko je odluku donio po svojoj savjesti, ali osjećala sam da se to moglo dogoditi i meni jer ju je nožem ozlijedio čovjek koji je obožavao Steffi", prisjetila se tih događaja Sabatini u razgovoru za campollena.com.
Jedino je Gabriela u surovom svijetu profesionalnog sporta pokazala da joj je srce veće od talenta i da postoji nešto više, puno važnije i značajnije od trofeja i pobjeda. Monika joj taj potez nikad nije zaboravila.
Seleš nikad nije zaboravila što je Sabatini napravila 1993.
Pune 22 godine nakon skandala u Hamburgu, dvije prijateljice i odavno umirovljene tenisačice našle su se na jednoj revijalnoj zabavi u Madison Square Gardenu. Nakon meča je Seleš, još jednom, da se ne zaboravi, podsjetila što je u proljeće 1993. napravila Sabatini.
"U čitavom to periodu, Gaby mi je bila jedina podrška. Razmišljala je ljudski, razmišljala je o meni kao osobi, a ne o mom rankingu, sponzorima ili poslu. Ona je sasvim drugačija od svih igračica koje su tada bile na Touru. Gaby je bila odlična igračica, ali je puno veća kao čovjek. Njena najveća vrlina je ljudskost, a tako nešto se rijetko viđa", pričala je Seleš dok ju je s udaljenosti od pola metra sa širokim i pomalo sramežljivim osmijehom promatrala bivša rivalka, a i više od dva desetljeća velika prijateljica.
Kao klinka bila je toliko sramežljiva da je namjerno gubila mečeve samo da ne mora pričati
Sramežljivost, skromnost i dobrota krasile su Gabrielu Sabatini još otkako je prvi put kao šestogodišnja klinka u rodnom Buenos Airesu uzela reket u ruke.
"Bila sam vrlo povučena. Imala sam puno problema u školi jer sam bila jako zatvorena. Kad sam bila mlađa, znala sam namjerno gubiti polufinala samo zato da nakon finala ne moram uzeti mikrofon u ruke i pričati. To sam mrzila, toga sam se strašno plašila", 2013. je za argentinske novine La Nacion rekla dama koja je od svog dolaska na Tour zračila nečim posebnim.
Ova izjava zvuči pomalo paradoksalno, jer je upravo Sabatini uz istočnonjemačku kraljicu umjetničkog klizanja Katarinu Witt bila prvi seks-simbol sporta tog vremena i osoba koja je svojim šarmom, gracioznošću i prirodnom ljepotom promijenila percepciju javnosti prema ženskom sportu.
Zavodila je zbog svoje ljepote, ali i zbog svog načina ponašanja, urođene elegancije i stila. Zbog onog nekog X faktora koji u sebi ili imaš ili nemaš. Gabriela je svojim primjerom pokazala da profesionalna sportašica može biti ženstvena i privlačna, a u isto vrijeme i nemilosrdna na terenu.
Do pojave Witt i Sabatini, vrhunske sportašice nisu previše pazile na svoj izgled i premda sad dolazimo do potencijalnog problema takozvane objektivizacije, notorna je činjenica koja se lako može argumentirati da su upravo njih dvije nenamjerno otvorile put sportskim ikonama koje su postale modne legende i čak poznatije od supermodela. Od Ane Kournikove i Franziske van Almsick, do Marije Šarapove i Lindsey Vonn. Da dalje ne nabrajamo.
Sramežljiva klinka izrasla je u divu kojoj se divio cijeli svijet
Sramežljiva i mršava klinka izrasla je u prekrasnu djevojku koja se više nije libila pokazati svijetu svoje pravo lice, a premda će se danas netko zgroziti stavljanjem fokusa na ljepotu umjesto isključivo i samo na vještinu, Sabatini bi takav stav smatrala besmislenim. Njoj nikad nije palo na pamet odvajati jedno od drugoga. Priroda joj je dala talent, ljubaznost i poniznost, ali nimalo nije škrtarila ni kad je ljepota u pitanju.
Gaby je objeručke prigrlila svo troje. I zašto ne bi? Kao što je legendarna njena odanost prijateljima i kolegicama, tako su i slavna bila njena redovita kašnjenja na presice nakon mečeva. Nije kasnila jer je bila neodgovorna, zaboravna ili lijena, kasnila je jer je željela pred novinare doći u svom najboljem izdanju.
Neovisno o ishodu netom završenog meča. Dok bi većina tenisača i tenisačica pred novinare dolazili mokri od znoja, Gaby bi presice odrađivala našminkana, kose uredno skupljene u rep i s neizbježnim neodoljivim smiješkom na licu koji je obarao sve, od zaljubljenih klinaca, pa sve do celebova iz svijeta filma, biznisa, politike i glazbe. Svi su vapili za tim da se nađu u blizini Gabriele Sabatini.
Federer je kao klinac bio zaljubljen u Gaby
Nakon jednog slučajnog susreta u Zurichu (Gabriela danas živi na relaciji Zurich, Miami i Buenos Aires) s Rogerom Federerom i njegovom obitelji prije četiri godine, Argentinka i Švicarac su započeli veliko prijateljstvo. Za mnoge najbolji tenisač u povijesti je godinama ranije priznao da je kao klinac bio zaljubljen u Sabatini te da je imao gotovo samo njene plakate na zidovima u sobi. Kad se upoznao sa svojom omiljenom tenisačicom, nije krio oduševljenje.
"Gabriela mi je bila omiljena tenisačica dok sam odrastao. Uživao sam u njenom rivalstvu sa Steffi Graf, a onda je došla Martina Hingis. Gaby je bila čudo. Posljednji put smo se vidjeli kad je mene i suprugu pozvala u svoj stan ovdje u Buenos Airesu. Pripremila nam je fantastičnu večeru", rekao je Roger za Sportskeedu.
"Mislim da je kompliment kad vam netko kaže da ste lijepi", rekla je Sabatini na početku svoje karijere u jednom intervjuu. "Zašto u isto vrijeme ne bih bila i lijepa žena i dobra tenisačica? Zašto to ne bi moglo ići jedno s drugim? Ne mogu tražiti od ljudi da o meni pričaju samo lijepe stvari. Ne bunim se na ono što pričaju, ali najviše od svega sebi želim dokazati da sam sposobna biti među 10 najboljih tenisačica na svijetu."
Obožavanje Sabatini je postalo globalni fenomen
Obožavanje Gabriele Sabatini preraslo je u neku vrstu kulta, globalni fenomen, a Argentinka je vrlo brzo shvatila da može itekako dobro unovčiti svoj status. Kao prva sportašica u povijesti dobila je 1994. svoju lutku, i to u ograničenoj, kolekcionarskoj seriji.
Porculanska lutka Gabriele Sabatini, tvrtke Great American Doll Company, u lipnju 1995. donirana je Pediatric Aids Foundationu u Los Angelesu i prodana je na njihovoj godišnjoj aukciji za 10 tisuća dolara.
Lutka je bila drugi najprodavaniji artikl te aukcije. Samo je Cadillac Christiana Slatera otišao za više novca - za 12 tisuća dolara. Za usporedbu, na istoj tihoj aukciji kožna jakna Brada Pitta je prodana za 1000 dolara, a gitara Stinga za 1750 dolara.
Jedan za drugim stizali su bogati ugovori koje je potpisivala sa satovima Ebel, vodom Perrier, Ray-Ban naočalama, Fuji fotoaparatima... Danas je sasvim normalno da slavni sportaši imaju svoju liniju parfema. U to doba to nije imao nitko osim Gabriele. Kad je 1989. izbacila prvi, odmah se popeo na vrh najprodavanijih parfema na svijetu. Bila je prva žena ikad koja je potpisala ugovor s Pepsi Colom.
Sjajna tenisačica, još bolja osoba
Međutim, Gaby nije bila samo obična ljepotica. Bila je i sjajna tenisačica. Gotovo čitavu svoju karijeru provela je među 10 najboljih igračica svijeta, a njeni mečevi s Graf i Seleš postali su mitski. Finale Mastersa 1990. u New Yorku protiv Monike Seleš bio je prvi meč za žene u pet setova od 1901. i smatra se najboljim u povijesti ženskog tenisa. "Bila su to 3 sata i 47 minuta čistog užitka", kako je tada napisala Judith Elian za L'Equipe. Ništa manje dramatično nije bilo ni finale Wimbledona 1991. protiv Steffi.
Premda je izgubila oba dvoboja, nikad nije bilo upitno da je bila svjetska klasa i sasvim pogrešno bilo bi reći da je samo njen izgled bio razlog enormne popularnosti. Najtočnije bi bilo zaključiti da je u pitanju bila savršena kombinacija kvalitete, ljepote i posebnog personalitija kakav nije imao nitko.
"Da svijet vjeruje da je ona samo lijepo lice, mislim da ne bi bilo toliko ponuda koliko smo mi imali", jednom je rekao Gabrielin dugogodišnji agent Dick Dell. I bio je u pravu. Gaby je imala sve. Odnosno, gotovo sve. Bila je prekrasna, njena pristupačnost, ljudska dobrota i skromnost su imponirali. Ali, nikad nije imala pretjeranu ambiciju, žestok natjecateljski duh i beskrupuloznu želju za pobjeđivanjem.
"Talent koji ona ima. Sposobnost... Gaby je prekrasno ljudsko biće. Da, njezina joj je osobnost vjerojatno naštetila karijeri, ali dugoročno mislim da je sve napravila kako treba. Na kraju svega ipak želite biti dobro ljudsko biće", pred kraj karijere rekao je njen trener Juan Nunez. I vjerojatno je bio u pravu.
Sabatini možda nikad nije imala fokus jedne Seleš ili Graf, zato je uglavnom i gubila od njih, ali kako smo već napisali, neke su stvari puno važnije i dragocjenije od trofeja i titula. Zato je povijest i zaboravila na neke šampionke, a na Gabrielu Sabatini neće nikad.
To što je radila Sabatini nije radio nitko od vrhunskih sportaša
Neposredno nakon teškog 6:1, 6:3 poraza od Lindsay Davenport u četvrtfinalu Wimbledona 1994., Sabatini se spremala za obaveznu presicu nakon meča. Uz nju je bila Debbie Edwards iz WTA, koja je istovremeno prikupljala sredstva za žensku atletsku sekciju na Sveučilištu Florida.
Edwards je u jednom intervjuu ispričala kako je pomalo u strahu pitala Argentinku može li nešto donirati. S obzirom na to da je Sabatini nekoliko minuta ranije doživjela jedan od najtežih poraza u karijeri, Edwards je rekla kako ju je šokirao odgovor.
"Hoće li moje tenisice biti dovoljno dobre za aukciju?" upitala je Gabriela, a kad je Edwards oduševljeno rekla da hoće, Sabatini se izula, potpisala je tenisice i poručila da bi voljela znati kako napreduje aukcija.
Nekadašnja američka tenisačica i bivša druga igračica svijeta Andrea Jaeger sredinom devedesetih je bila aktivna u akciji za pomoć neizlječivo bolesnoj djeci. Ispričala je da je Gabriela Sabatini bila jedina tenisačica koja je osobno nazvala i pitala što može napraviti kako bi pomogla.
"Kad vidite kakva je s djecom, onda znate da joj je stvarno stalo", izjavila je Jaeger za La Times 1995. "Prošle godine tijekom US Opena me nazvala i ponudila je pomoć. Obično u takvim situacijama to znači da će sportaši koji sudjeluju dati neki potpisani dio svoje opreme za aukciju. Gaby je ponudila novac i samo je pitala koliko mi treba. Nakon donacije nije željela da itko zna za to. Gaby je jedna od onih ljudi za koje znate da sve što radi, radi iskreno. Nikad nisam čula da je rekla bilo što loše o nekome. Nikad nisam ni čula da je bilo tko rekao nešto loše o Gaby. Ona je takva. Ako je ikad postojala osoba sa srcem i osobnošću kakvu bih ja željela imati, onda je to definitivno Gabriela", rekla je Jaeger pa je prepričala jednu situaciju kad se Sabatini nakon jednog intervjua zahvalila i srdačno rukovala s voditeljem intervjua, snimateljem i tonskim tehničarom.
Takva je bila Gabriela Sabatini, dama kojoj je u rodnoj Argentini za života podignut spomenik. Kip je 2014. predstavio bivši predsjednik Argentine Mauricio Macri, a brončana statua (zanimljivo, nedugo nakon postavljanja nepoznati počinitelji su ukrali reket s kipa) nalazi se u aleji velikana argentinskog sporta zajedno s nogometašima Diegom Maradonom, Lionelom Messijem, tenisačem Guillermom Vilasom i legendarnim golferom Robertom de Vicenzom. Godine 2000. izabrana je za sportašicu desetljeća u Argentini, a šest godina kasnije primljena je u tenisku Kuću slavnih.
Kao djevojčica od osam godina bila je senzacija
Gabriela Sabatini rođena je 16. svibnja 1970. u Buenos Airesu, u imućnoj obitelji u kojoj su joj otac i stariji brat bili veliki ljubitelji tenisa. Pogotovo brat Osvaldo. Pratila ga je u stopu i dok bi on igrao sa svojim vršnjacima, s reketom većim od sebe uporno je nabijala lopticu o zid. Satima.
Lokalni trener je gledajući djevojčicu s kikicama ostao zapanjen te joj je prišao i pitao ju želi li poraditi na bekendu. "Bilo je to sudbonosno pitanje", pričala je kasnije Sabatini. Sa svega osam godina pobjeđivala je i po četiri godine starije djevojčice iz cijele Argentine i ubrzo je zapela za oko čileanskom treneru Patriciju Apeyu.
Odveo ju je na Floridu kako bi testirao njen talent u dvobojima s tamošnjim najboljim klincima. Kad je vidio da joj ne mogu vratiti udarac, znao je da u rukama ima senzaciju. Međutim, sve je to bilo previše i prebrzo za Sabatini. Sama u stranom svijetu, odvojena od obitelji, danju je igrala tenis, a noću plakala.
"Stalno sam plakala. Bila sam sama, daleko od kuće. Roditelji su me ponekad posjećivali, ali kad bi otišli, ja bih se raspala", pričala je. Srećom, mama i tata joj nisu bili primjeri bolesno ambicioznih roditelja koji djecu koriste za ostvarenje svojih nerealiziranih želja.
Naprotiv, svojoj kćerki su željeli samo najbolje i jasno su joj dali do znanja da ne bi imali ništa protiv da napusti tenis i vrati se kući. Tenis njima nije bio prioritet. Bio je njoj. Podrška roditelja dala joj je dodatan poticaj da nastavi. Znala je da nije sama.
"Moja karijera tada nije stala. Stvarno sam voljela tenis", pričala je.
Kako je Gaby na "prevaru" pokorila Toscanu
Nije imala ni 14 godina kad je argentinski novinar i stručnjak za tenis Guillermo Salatino nazvao svog talijanskog kolegu Ubalda Scanagattu, zamolivši ga da ju "preko veze" pogura na prestižni juniorski turnir Santa Croce u Toscani. "Ubaldo, trebaš mi učiniti veliku uslugu. Ovdje je jedna djevojka s izvanzemaljskim talentom, nema još 14 godina, ali obećavam ti da je fenomenalna. Stvarno želi igrati na Santa Croceu, ali još nema ranking da bi direktno ušla u ždrijeb. Zato mi trebaš ti. Vjeruj mi, ona je 100 posto vrijedna toga", pričao je prije četiri godine Scanagatta povodom Gabrielinog 50. rođendana za Ubitennis.
Talijan je poslušao Salatina i odmah je nazvao Maura Sabatinija, čovjeka koji je bio pokretač turnira i jednog od najvažnijih ljudi talijanskog tenisa. "Dok sam pokušavao igrati na kartu talijanskih korijena (djed i baka su joj u Argentinu emigrirali iz Potenza Picene), odmah me zaustavio: 'Dragi moj Ubaldo, pa kako ja mogu zabraniti ulazak na turnir nekome tko se preziva kao ja?' Onda je prasnuo u smijeh. Bio je veliki čovjek. Da skratim, Gaby je došla i pokorila je Toscanu. Mauro Sabatini bio je toliko zadivljen da bi ju najradije usvojio da je mogao. Zahvaljivao mi je svaki put kad bismo se sreli. Gabriela također. A ja nisam napravio ništa osim što sam uzeo telefon i tražio malu uslugu."
Samo mjesec dana kasnije, Gabriela je trijumfirala na jednom puno većem juniorskom turniru. Osvojila je Roland Garros sa samo 14 godina. Koncem te 1984. ušla je i u treće kolo seniorskog US Opena gdje je u teška dva seta ispala od Helene Sukove (nekoliko mjeseci kasnije bila je četvrta igračica svijeta).
Najmlađa polufinalistica Roland Garrosa
Iduće godine izborila je polufinale Roland Garrosa u kojem je izgubila od buduće pobjednice i prve igračice svijeta Chris Evert. Imala je svega 15 godina i bila je najmlađa sudionica polufinala French Opena u povijesti. Postala je senzacija, cijeli svijet je pričao o argentinskom čudu od djeteta i svi su mislili da će do kraja karijere osvojiti toliko toga da će se moći smatrati jednom od najvećih u povijesti. Ipak, to se nije dogodilo. US Open iz 1990. ostat će jedini Grand Slam koji je osvojila i u kojem je nakon niza bolnih i nesretnih poraza uspjela u finalu pobijediti Graf.
Sabatini je imala krasnu karijeru. Glupo bi bilo reći da nije. Osvojila je 27 turnira u singlu, 14 u parovima. Uz US Open iz 1990. u paru s Graf je uzela i Wimbledon 1988., u Seulu je na otvaranju Igara dobila čast nositi argentinsku zastavu, a tada je osvojila i olimpijsko srebro (naravno, u finalu je bila bolja Graf).
Rim je postao Gabylandia
Najviše je uživala igrati u Rimu. Tko zna, možda zbog svojih talijanskih korijena, ali Otvoreno prvenstvo Italije osvajala je tri puta (1989. je u finalu pobijedila Arantxu Sanchez Vicario, a 1991. i 1992. Moniku Seleš). Ljubav između Sabatini i rimske publike bila je obostrana i Talijani su rimski turnir prozvali Gabylandiom.
Nikad nije mogla podnijeti teret golemih očekivanja
Sabatini je imala znanje i moć da ruši i najbolje, Seleš i Graf, ali to se događalo samo sporadično. Izuzev slavlja u New Yorku, sve velike mečeve je gubila. Problem je očito bio u glavi, a i sama je više puta priznala da se od početka karijere teško nosila sa silnim pritiskom golemih očekivanja.
"Ta nagla popularnost bila je jedna od najtežih stvari s kojima se trebalo nositi. Sve te stvari koje nisu imale veze s tenisom. Bilo mi je jako teško. Pogotovo kod kuće u Argentini gdje su me u stopu pratili paparazzi. Bilo mi je jako teško", za WTA Insider je nedavno pričala Sabatini, koja je tijekom karijere gubila brojne mečeve koje jednostavno nije trebala.
Od trijumfa na Wimbledonu 1991. dijelile su je samo dvije lopte. Nije bilo dovoljno. Graf je u trećem setu slavila s 8:6. U Roland Garrosu 1993. je protiv Mary Joe Fernandez u četvrtfinalu vodila 6:1, 5:1. Izgubila je. U trećem setu je bilo 10:8 za Amerikanku.
Počela je padati i sve je više gubila interes za tenisom. Godine 1993. promijenila je čak tri trenera jer je sve brže išla prema dolje, a iduća sezona bila je još lošija. Tenis ju više nije veselio, bio joj je mučenje i gušio ju je. Očito je bilo da se jednoj velikoj priči bliži kraj.
Potražila je pomoć psihologa, a onda je shvatila da je stigao kraj
Priznala je da je tijekom karijere često koristila pomoć psihologa jer se nije znala nositi s mentalnim problemima na terenu. Tako je i shvatila da je došlo vrijeme za oproštaj.
"Napravila sam to jer nisam znala što mi prolazi kroz glavu. Osjećala sam da mi je sve teže trenirati i igrati tenis, a nisam znala zašto je to tako. Nisam više uživala u igri i često sam tražila stručnu pomoć da pokušamo vidjeti što se događa. Nisam znala je li to prolazan trenutak kroz koji sam morala proći ili je to nešto definitivno. Zato sam puno radila s psihologom i on mi je pomogao da shvatim da je zaista stigao kraj", otkrila je u intervjuu za La Nacion prije četiri godine.
Presica koja je šokirala svijet tenisa
Samo 10 dana nakon poraza od Capriati u Zurichu, Sabatini je 24. listopada 1996. sazvala presicu u Madison Square Gardenu u New Yorku gdje je šokirala objavom da zauvijek napušta tenis sa samo 26 godina.
"Želim vas obavijestiti o svojoj odluci da napustim tenis. Turnir u Zurichu mi je bio zadnji od gotovo 250 koje sam odigrala tijekom posljednjih 13 godina sa svom svojom predanošću i strašću", slomljenim i drhtavim glasom na engleskom je izgovorila Gaby pred nekoliko stotina novinara, a onda je na lice nabacila svoj prepoznatljivi osmijeh te je progovorila i na španjolskom:
"Nije mi bilo teško donijeti ovu odluku. Bilo je to nešto vrlo prirodno. To je nešto što sam željela i smatram to jednim važnim korakom u svom životu."
"Moj zadnji meč bio je u Zurichu protiv Capriati. Nitko nije znao da ću otići. Nakon meča odluku sam priopćila samo nekolicini ljudi. Bio je tu i direktor WTA. Svi su se ukočili od šoka. Nisu mogli vjerovati", pričala je Sabatini u intervjuu s Juanom Ignaciom Chelom u emisiji El set de Chela 2020. o razlozima odlaska.
"Nisam u tu sezonu ušla s mišlju da će mi biti zadnja. Međutim, već sam neko vrijeme radila s psihologom jer sam imala sumnje, nedostajalo mi je motivacije. Ista stvar mi se dogodila kad sam imala 17 godina, ali tada sam shvatila da želim igrati. Ovaj put je sve bilo drugačije. Odradila sam s psihologom niz vježbi koje su mi pomogle da shvatim da ne želim nastaviti i da donesem odluku. Zapravo, znala sam da je kraj i prije Zuricha. U posljednja dva turnira sam ušla da ih nisam ni željela osvojiti. Kad sam objavila da odlazim, osjetila sam ogromno olakšanje. Kao da mi je netko skinuo teret s leđa. Shvatila sam da napokon mogu raditi i druge stvari i imati vrijeme samo za sebe", rekla je pa nastavila:
"Pokušavala sam svima ugoditi. Pogotovo kad sam bila jako mlada. Kad bih izgubila neki meč, u Argentini su stalno pričali o meni i pitali se 'zašto ne može pobijediti'. Osjećala sam da taj pritisak stalno raste. Stalno sam se trudila da ugodim svima, da svi budu sretni zbog mene. Kad bih pobijedila, rekla bih sama sebi 'sjajno, pobijedila si, ljudi će biti zadovoljni'. Kad bih izgubila, odmah bi mi palo na pamet što će svi reći. To mi je bilo jako teško. Nevjerojatno je koliko mi je dugo trebalo da shvatim da sam napokon slobodna misliti točno ono što želim misliti."
Čitavu karijeru željela je samo ugoditi drugima, sebe je gurala u drugi plan. To ju je koštalo
Kroz čitavu karijeru Gabriela se trudila samo usrećiti druge. Obitelj, prijatelje, navijače, Argentinu. Sebe je stavljala u drugi plan. Upravo ju je ta filozofija pretjerane ljubaznosti i empatije koštala i puno veće karijere i duševnog mira. Nakon što je 24. listopada 1996. cijelom svijetu obznanila da je gotovo, počela je živjeti slobodno. Prvi put u životu.
Tenis joj je otvorio vrata prema svijetu i promijenio joj je život. Tenis joj je omogućio da postane jedna od najslavnijih sportašica u povijesti i uspješna poslovna žena. No, jednako tako, tenis je bio glavni krivac za brojna razdoblja tjeskobe kroz koja je prolazila. Ipak, danas kaže da je sve vrijedilo i da ništa ne bi mijenjala.
"Tenis mi je dao mnogo više nego što mi je uzeo. Sretna sam što sam iskusila sve što sam iskusila. Tenis mi je dao priliku da putujem na toliko mjesta, da vidim svijet, upoznam ljude, da imam prijatelje svugdje. Da nije bilo tenisa, vjerojatno se ništa od toga ne bi dogodilo. Kao djevojčica sam bila vrlo introvertirana. Posebice u školi. Tenis mi je pomogao da se osjećam slobodnije, da sve više moja osobnost izađe prema van. Naravno, uvijek sam radije birala privatnost, jer to sam ja, tako se osjećam ugodnije, ali tenis mi je pomogao da odrastem i sve što mi je dao je divno."
Nakon što je prestala igrati napokon je postala slobodna
Gabriela Sabatini danas ima 54 godine i, moramo reći, izgleda ljepše nego ikad. Sloboda u kojoj uživa paše joj. Trajno se nastanila u Zurichu jer, kako je rekla, tamo se osjeća slobodno i sigurno. Često je u Miamiju i u Buenos Airesu. Živi izrazito sportski. Tu i tamo popije čašu vina ili se počasti čokoladom. Obožava kavu. Kad priča o njoj, ozari se. Želi se jednog dana okušati i kao barist na natjecanjima.
U Švicarskoj je otkrila strast prema biciklizmu. Svakodnevno je na biciklu, a sudjelovala je i na Tour de Franceu za amatere. I dalje vodi posao s parfemima, koji su i dalje među najpopularnijima i najprodavanijima na svijetu. Nije zanemarila ni brigu za one kojima je pomoć potrebna i puno vremena, energije i sredstava troši kako bi barem malo pomogla zajednici.
Tenis je ostao važan dio njenog života. Stalno je prisutna na raznim teniskim manifestacijama, bilo da su u pitanju revijalni susreti legendi, bilo da iskustvom i karizmom tenisko evanđelje širi mladim naraštajima kojima je idol.
Koliko znamo, nije u vezi. Kao jedna od najpopularnijih osoba na planetu, godinama je bila meta žute štampe pa su je tako povezivali između ostalih i s Donaldom Trumpom, Rickyjem Martinom, Mickeyjem Rourkeom, pa čak i s Juanom Martinom del Potrom. Na te tračeve Gaby bi se samo nasmiješila i šarmantno odmahnula rukom.
Izrazito je prisutna na društvenim mrežama, na kojima dijeli posebne trenutke iz svog života i stalno komunicira sa svojim brojnim obožavateljima i prijateljima. Često s Monikom Seleš, koja je onog kobnog 30. travnja 1993. možda izgubila prvo mjesto na svijetu, ali je dobila vjernu i odanu prijateljicu za čitav život. Pitajte Moniku što joj je važnije.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati