U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Paul Breitner promijenio je ulogu braniča u modernom nogometu i smatra ga se možda i najpolivalentnijim, ali i jednim od najkontroverznijih igrača u povijesti. Kao klinac svijet je šokirao prokomunističkim i revolucionarnim stavovima, a samo par godina kasnije uživao je u Realu trošeći dolare kluba čiji je navijač bio diktator i fašist Francisco Franco. Tko je bio Paul Breitner? Komunist, "kapitalističko izdajničko kopile" ili je prava istina sasvim drugačija?

"PRISTANETE li se ošišati i obrijati bradu našom britvicom, budete li koristili našu toaletnu vodicu nakon brijanja te nastupite li u našim reklamama, isplatit ćemo vam 150 tisuća maraka." Tako je glasila ponuda njemačke kozmetičke firme Pitralon koju je neposredno pred početak SP-a u Španjolskoj 1982. dobio Paul Breitner.

Njemačka nogometna zvijezda i jedan od najkompletnijih igrača svih vremena nije dvojio ni sekunde. Naravno da je pristao i za to doba abnormalno visoku sumu novca stavio u džep. 

"Brada mi nikad nije bila jako važna. Nosio sam je jer se sviđa mojoj ženi", nonšalantno je izjavio Breitner, znajući vrlo dobro da je tim činom izazvao ogroman skandal u Njemačkoj. Na nekoliko razina. Danas je sasvim normalno da vrhunski sportaši potpisuju višemilijunske sponzorske ugovore, no u ono doba tako nešto je bilo nezamislivo.

Običan, mali njemački građanin nije mogao pojmiti da netko nekome za skidanje dlaka s lica može dati toliki novac, no puno veći problem je u tome što je taj ugovor potpisao upravo Breitner.

Čitava njemačka ljevica je skočila na noge jer je potez svog nekadašnjeg idola shvatila kao konačnu izdaju i odricanje od svega za što se prije predstavljao. Ili, točnije, za što su oni mislili da Breitner je. 

Jedan od najvećih igrača u povijesti i čovjek koji je promijenio ulogu braniča u modernom nogometu

Paul Breitner bio je fantastičan nogometaš, igrač koji je promijenio ulogu braniča u modernom nogometu i nećemo pogriješiti ako kažemo da je jedan od najvećih u povijesti. Sa svega 23 godine s Bayernom je bio prvak Europe, a s reprezentacijom Njemačke europski i svjetski prvak. Pele ga je uvrstio na svoju listu najboljih 100 igrača svih vremena, bio je član idealnog sastava Eura 1972. te SP-a 1974., a 2004. izabran je u najboljih 11 svih dotad odigranih Mundijala.

Pet je puta bio prvak Njemačke, dva puta Španjolske, a 1981. izabran je za najboljeg igrača Njemačke te bio drugi u izboru za Zlatnu loptu (koju bi sigurno dobio da godinama nije odbijao igrati za reprezentaciju i da je nastupio na Euru 1980. koje je Zapadna Njemačka osvojila, pa je nagradu dobio njegov prijatelj i klupski kolega Karl-Heinz Rummenigge).

Na SP-u 1974., koji je osvojio, s tri gola je bio drugi strijelac svoje momčadi (s pogotkom više ispred je bio samo najveći golgeter u povijesti Njemačke Gerd Muller), a sva tri su obilježila taj Mundijal.

Prva dva protiv Čilea i Jugoslavije, postignuta s više od 30 metara, bila su dva najspektakularnija gola postignuta na tom turniru, a onaj treći, u finalu protiv Crujffove Nizozemske, označio je početak preokreta za naslov prvaka svijeta.

Breitner je jedan od samo pet igrača u povijesti koji su zabijali golove u dva različita finala SP-a. Osim njemu, to je pošlo za rukom Brazilcima Peleu (1958. i 1970.) i Vavi (1958. i 1962.) te Francuzima Zidaneu (1998. i 2006.) i Mbappeu (2018. i 2022.). 

Kako je nogometaš postao simbol i ikona studentskih nemira 1968.

Ipak, povijest Paula Breitnera, unatoč njegovim fascinantnim postignućima, puno više pamti po onome što je radio izvan terena. Po ekscentričnom ponašanju, revolucionarnim stavovima i izrazito lijevom ideološkom svjetonazoru. Naime, Breitner je od početka, od svog pojavljivanja, na sceni bio puno više od nogometaša.

Zbog svog izgleda rock zvijezde, otpora svakom obliku autoriteta te politički snažno nabijenih stavova, bio je nešto što se nikad nije pojavilo u svijetu vrhunskog nogometa i ekspresno je postao ikona pokreta koji se kolokvijalno nazivao 68rsi. 

Godina 1968. u svijetu je bila jedna od prijelomnih. U Čehoslovačkoj se dogodilo praško proljeće, u Americi su bjesnili rasno obojeni sukobi koji su najveću silu svijeta doveli na rub građanskog rata, krvoproliće u Vijetnamu bilo je na vrhuncu, hladnoratovska podjela prijetila je totalnim uništenjem, a studenti u čitavoj Zapadnoj Europi masovnim prosvjedima tražili su promjene.

Pariz i Berlin bili su glavna žarišta. Za našu priču posebno je zanimljiv Berlin. Studenti i lijevi intelektualci su masovnim izlaženjem na ulice tražili kraj rata u Vijetnamu, buđenje uspavanog društva i podizanje zaostale svijesti o seksualnosti te totalno odbacivanje svih elemenata nasljeđa nacističkog režima, čiji su (niži) pripadnici i birokratski aparat u dobroj mjeri i dalje zadržali pozicije u poslijeratnoj Zapadnoj Njemačkoj.  

Berlin je 1968. gorio

Vatra koja je godinama pomalo tinjala pretvorila se u golemu buktinju kad je tijekom jednog od prosvjeda u lipnju 1967. jedan policajac u Berlinu ubio studenta Benna Ohnesorga. Bio je to inicijalni događaj za osnutak Izvanparlamentarne opozicije, skraćeno APO.

Središnja osoba pokreta i njegov ideolog bio je 27-godišnji student sociologije Rudi Dutschke. "Ono što nas ujedinjuje nije nikakva apstraktna teorija istine, nego esencijalno gnušanje prema društvu koje se samo po sebi dopada ćaskajući o slobodi, koje na rafiniran, ali brutalan način ugnjetava interese kako individua tako i naroda koji se bore da ostvare svoju socijalnu i političku emancipaciju", objasnio je glavne ideje pokreta u jednom intervjuu Dutschke, na kojeg je 11. travnja 1968. neonacist Josef Bachmann izvršio atentat.

Kad su shvatili da su mnogi bivši nacisti i dalje dio sistema i policije koja napada njihove prosvjede, ponekad i smrtonosnom silom, mnogi su izgubili svaku vjeru u demokratski potencijal političkog poretka i okrenuli se oružanoj borbi da ga zbace. Tako je nastala radikalna Frakcija Crvene armije, poznata kao skupina Baader-Meinhof. Andreas Baader, Ulrike Meinhof i ostali članovi ćelije smatrali su da riječi, parole i transparenti nisu dovoljni za društvene promjene, pa su u obračun s establišmentom krenuli nasiljem i terorizmom.

Andreas Baader i njegova djevojka Gudrun Ensslin 1968. podmetnuli su požar u kojem je do temelja izgorjela robna kuća u Frankfurtu, a na zidu obližnje zgrade napisali su grafit: "Bolje spaljivati robne kuće nego kupovati u njima." Bila je to samo prva takva akcija RAF-a (Rote Armee Fraktion), čiji su pripadnici terorizirali Njemačku idućih skoro 30 godina.

Paul Breitner, naravno, ni izbliza nije bio toliko ekstreman, ali je u svojim mladim danima podržavao sve ono što se u to vrijeme događalo na njemačkim ulicama. Kako je u jednom intervjuu godinama kasnije izjavio, nogometom se počeo baviti ne zbog slave, nego zbog novca koji bi mu omogućio studiranje u Münchenu.

Za razliku od većine svojih kolega, Breitner u svojim formativnim godinama nije bio zadojen samo nogometom. Dosta je čitao, pratio je što se događa u svijetu i svidjele su mu se eksplozivne ideje revolucije kojem je postao jedan od simbola.

Šezdesetomaši su nužno trebali jake osobnosti koje će njihove ideje implementirati u ostale sfere društva. Posebice u pop-kulturu i sport. Manekenka i glumica Uschi Obermaier tako je postala neokrunjena kraljica seksualne revolucije, a Breitner je dobio ulogu vođe pobunjenika u nogometu. 

Divio se Che Guevari, čitao je Maoa i obožavao oca nove ljevice

"Che Guevara je ubijen kada sam imao 16 godina. Njegova je smrt imala jako velik utjecaj na mene", pričao je tada Paul, koji je čitao djela Herberta Marcusea, njemačkog neomarksističkog filozofa i proroka studentskih prosvjeda, kojeg su za života smatrali ocem nove ljevice.

Breitner je za njemačku U-18 reprezentaciju debitirao upravo te 1968., a u porazu od Jugoslavije 1:4 postigao je jedini pogodak za mladi Elf. Nakon utakmice mislio je da će dobiti pohvalu za igru, no umjesto toga mu je naređeno da se ošiša. Tog dana je počeo njegov sukob s Njemačkim nogometnim savezom koji nikad i nije prestao.

Ne samo da se nije ošišao već je cijelu karijeru nosio afro frizuru. Iz čistog prkosa, jer je bio svjestan da je toliko dobar na terenu da može izazivati i inatiti se. 

Osim nekonvencionalnim izgledom, Breitner je čelnike Saveza iritirao prokomunističkim stavovima i skandaloznim izjavama. Odbijao je pjevati himnu prije utakmica, tvrdeći da mu je to "dosadno i da mu remeti koncentraciju". Zbog toga je prvi put izbačen iz reprezentacije.

Za Bayern je potpisao 1970., a diljem Njemačke protivnički su mu navijači vikali da je maoist i komunist jer je mrtav hladan na treninge Bayerna nosio čuvenu Crvenu knjižicu Mao Zedonga. Ne da mu to nije smetalo, prihvaćao je povike s tribina kao komplimente. 

"Znate u čemu je stvar?" pričao je Breitner u jednom intervjuu. "Odgojen sam da postavljam pitanja, a ne samo da slušam sve što mi se kaže. Kad sam počeo karijeru, nogometaši su morali raditi sve što bi im treneri rekli. Nitko se nije usudio pitati zašto niti bi rekao 'ne'. Onda sam se pojavio ja. Bio je to šok. Za sve. Za klub, za navijače, za medije. Došlo je do revolucije među studentima, klinci su počeli stvarati kritičku svijest, a ja sam osjećao da im pripadam. Zbog toga sam se počeo interesirati za ideje Maoa i Che Guevare."

Odbijao pjevati himnu, na treninge nosio Bibliju komunizma i sakrivao se od vojne policije

Za Bayern je odigrao prvu utakmicu 1970., a iste je godine dobio poziv u vojsku. Nije mu palo na pamet pojaviti se na regrutaciji i tjednima se od vojne policije skrivao u jednom podrumu punom ugljena. Tadašnji najbolji prijatelj i suigrač Uli Hoeness danima je pregovarao s policijom i uvjeravao ih da nema pojma gdje se nalazi Paul.

Tek kad je vojna policija oblijepila cijeli grad plakatima na kojima je pisalo "Traži se" uz njegovu glavu, izašao je iz skloništa i predao se. Za kaznu je punih godinu dana radio najgore poslove, od pranja toaleta u vojarni do čišćenja soba. Sve to dok su njegovi suigrači vodili mrtvu trku s Borussijom Mönchengladbach u borbi za naslov prvaka. Bavarci su na kraju ostali kratki za dva boda. 

Već iduće sezone, s Breitnerom u sastavu, Bavarci su došli do titule koju iduće tri godine nisu ispuštali. Niz je prekinut kad je Breitner napustio München, a nastavljen je kad se vratio u sezoni 1979./80. Pet godina Breitner nije nastupao za Bayern, pet godina Bayern nije mogao do naslova.

Te sezone kad je s Bavarcima osvojio prvi naslov prvaka Breitner je debitirao i za A reprezentaciju Zapadne Njemačke, a već na prvom velikom natjecanju je izabran u idealnu momčad Eura 1972. Na prvenstvu Starog kontinenta u Belgiji Elf se prošetao turnirom, a u finalu je s 3:0 pometen SSSR.

Breitner je odigrao fenomenalno, bio je igrač koji je mogao igrati doslovce svaku poziciju u ekipi jednako dobro, čak i napadača. Legendarni trener Bayerna Udo Lattek zabetonirao ga je na poziciju lijevog beka, a istom se strategijom poslužio i veliki izbornik Elfa Helmut Schön i tako je stvorena jedna od najboljih defenzivnih linija svih vremena. 

Breitner na lijevom beku, Schwarzenbeck i Beckenbauer u sredini te Höttges na desnoj strani obrane bili su beton ispred Seppa Maiera. Posebno je dobro igrao Breitner, a jedino su mu spektakularne igre i čuvale mjesto i u reprezentaciji i u klubu. Javnu sablazan u Njemačkoj je izazvao kad se ponosno fotografirao kako sjedi u naslonjaču i čita primjerak Peking Reviewa s posterima Maoa i Che Guevare na zidu iza njega.

New York Times ga je nakon tog fotosešna proglasio "najnovijim herojem njemačkog kontrakulturnog pokreta", a zbog svega navedenog, Breitner je u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji uživao enormnu popularnost. Puno veću i od samo Kaisera Franza. Bio je nogometni Che Guevara.

Prezirao je bogati i kapitalistički Bayern

Premda je bio ogromna zvijezda, Breitner, barem dok je igrao u Njemačkoj, nije pretjerano volio taj status. Nervirao ga je. Najviše obaveze koje su s tim dolazile u paketu. "Aerodrom, hotel, aerodrom", svoj život je opisao Der Afro u jednom intervjuu za Die Zeit početkom sedamdesetih. S Bayernom je osvojio sve, ali nikad nije pretjerano volio taj klub.

"Znate li što je Bayern? To je nova bogata aristokracija koja se temelji samo na novcu. Bundesliga je veliki biznis. Sve se vrti oko novca i tu nema mjesta za socijalizam. Hoćete da pričamo o transferima igrača? Čitav taj posao je nezakonit i protivan je ljudskim pravima i osnovnom dostojanstvu čovjeka", govorio je Breitner dok je još bio Crveni Paul.

Bayern je 1974. osvojio treću uzastopnu Bundesligu, a iste je sezone prvi put postao i prvak Europe. Novinari su Breitnera snimili kako gol, kao od majke rođen, slavi u svom bazenu. Predsjednik Bavaraca Wilhelm Neudecker je poludio i napao ga je da svojim nepriličnim ponašanjem dovodi klub na loš glas te ga je novčano kaznio. Ovaj mu je samo odbrusio: "Ovaj usrani klub ni naslove ne zna proslaviti kako treba!"

Pred početak SP-a u Zapadnoj Njemačkoj 1974. bio je na čelu sindikata igrača koji su tražili više bonuse u slučaju pobjeda i osvajanja naslova prvaka. Taj je sukob bio početak kraja njega i reprezentacije, a malo je nedostajalo da zbog te svađe Elf na Mundijalu nastupi s B momčadi.

Kako je problem u ime višeg cilja samo bio gurnut pod tepih, a ne riješen, Breitner se doslovno istu večer nakon što je osvojio naslov prvaka svijeta posvađao s čelnicima Saveza i zarekao se da više nikad neće igrati za Njemačku. Dok je on ratovao s birokratima u DFB-u, ostali su igrači šutjeli. Bilo je sve jasnije da je Njemačkoj puna kapa provokatora Breitnera, a i Paul nije imao puno dobroga reći o svojoj domovini.

S 23 godine je osvojio sve i otišao u Madrid. Šokirao je cijeli svijet

"Ne osjećam se kao Nijemac, a još manje kao Bavarac", izjavio je i onda je napravio potez koji je šokirao cijeli, ne samo nogometni svijet. Prihvatio je ponudu Real Madrida i za tada basnoslovnih milijun i pol dolara otišao je u valjda jedini klub u koji nije smio.

Barem ne prema onome što je do tada govorio i s obzirom na svoje stavove. Godinu dana prije Johan Cruyff je također dobio poziv Reala, ali veliki Nizozemac je radije otišao za puno manje para u Barcelonu. "Nema tog novca za koji bih pristao igrati za kub fašista i diktatora Franca", rekao je genij koji je odmah, prve sezone, nakon 14 godina čekanja donio Barci naslov prvaka, a sebi zauvijek priskrbio status božanstva u Kataloniji.

Komunistu i maoistu Breitneru, koji je samo par godina ranije napadao Bundesligu zbog opsjednutosti novcem i nebrige za socijalizam, ni najmanje nisu smetali dolari kluba čiji je gorljivi navijač bio čovjek koji je nekoliko desetljeća ranije ubijao komuniste i socijaliste kako bi zgrabio vlast u Španjolskoj.

Štoviše, Breitner je izjavio kako bi i pješke došao u Madrid, a kad ga je jedan novinar pitao da objasni zbog čega je ranije podržavao Mao Zedonga, na čijim je rukama krv milijuna Kineza, Nijemac je hladno rekao: "Nemam zbog čega žaliti jer se nikad nisam deklarirao kao maoist."

Crveni Paul je postao Bijeli Paul

Ukratko, Crveni Paul je preko noći postao Bijeli Paul. Međutim, politička prošlost koja je pratila Breitnera bila je problem pred dolazak u Real. Tadašnji predsjednik Kraljevskog kluba Santiago Bernabeu je bio zabrinut što u Real dolazi potencijalni komunist, ali Breitnerov suigrač iz reprezentacije Günter Netzer, koji je godinu dana ranije stigao u Madrid, uvjerio je gazdu Reala da Paul nije crven i da se zbog toga ne mora brinuti. 

"Paul me zamolio za pričam s predsjednikom, slijepo mi je vjerovao. Dugo sam morao uvjeravati Bernabeua da će sve biti u redu, da Paul nije nikakav komunist", kasnije je pričao Netzer. Dolazak Breitnera se pokazao kao pun pogodak. Real je godinu dana ranije završio osmi s 18 bodova minusa u odnosu na Barcelonu. Momčad je bila mlada, neiskusna, a Breitnerov zadatak je bio što bezbolnije voditi je kroz smjenu generacije.

"Santiago Bernabeu je sa mnom obavio privatni razgovor i objasnio mi je će moja misija u prvoj godini biti pomoći mu pomladiti momčad, spustiti razliku između Barce i Reala na barem 10 bodova, na pet bodova druge godine, a tek u trećoj napasti prvo mjesto. Već prve sezone uzeli smo titulu s 12 bodova ispred Zaragoze i 13 ispred Barcelone, kao i Kup kralja. Iduće godine smo obranili naslov prvaka", prisjetio se Breitner. 

Budući da je živio sam u hotelu u Madridu, Netzer je praktički živio kod Breitnerovih. Jeli su ukusna jela Paulove supruge Hildegard i pili vrhunska crna španjolska vina, gostili su se i uživali u bogatstvu i raskoši. "Hilde je bila izvrsna kuharica, ali morali smo se vagati svako jutro prije treninga. Često bih imao dva kilograma previše, dahtao sam u zadnjim redovima, a Paul bi bio daleko ispred svih. Kad bih ga gledao kako igra, bez obzira na to što sam bio s njim na terenu, često bih se uhvatio kako plješćem oduševljen onim što vidim", pričao je Netzer.

U Madridu je proveo tri godine i, na užas svojih nekadašnjih fanova kod kuće, uživao je u blagodatima i blještavilu najvećeg kluba svijeta. Vozio je samo najskuplje automobile, pušio najkvalitetnije cigare, živio u vilama i potpisivao sponzorske ugovore s brojnim tvrtkama.

Ikona ljevice je postala "pokvareno kopile kapitalizma"

Kad nije uspio prebaciti svoj skupocjeni Maserati iz Münchena u Madrid, požalio se novinarima da mu se "dogodila najgora stvar na svijetu". Njemački socijalisti su bili zgroženi radikalnom transformacijom svog bivšeg simbola. U bijesu su tiskali letke na kojima je bila njegova slika uz poruku: "Pokvareno kopile kapitalizma."

Paula to nije ni najmanje diralo, baš kao što ga nekoliko godina ranije nisu pogađale etikete da je komunist i maoist. Kao što nije prihvaćao autoritete s desnog političkog spektra, jednako tako se gnušao i ovih s ljevice. Bio je svoj. Kao i uvijek.

Dok je njemačka ljevica "tražila njegovu glavu", Paul je reklamirao duhan, automobile, alkoholna pića, čak i McDonald's, a 1976. je glumio u blesavoj, ali navodno zabavnoj western komediji Potato Fritz. 

 "Kada sam bio mlad, nekim svojim potezima i izjavama dao sam novinarima razlog da pišu o meni, ali onda bi me pustili na miru. Novac mi nikad nije bio primaran, ali neću reći da ga nisam volio imati", godinama kasnije je pričao, no možda najbolje objašnjenje transformacije iz Crvenog u Bijelog Paula dao je 2020. u intervjuu za službene stranice Njemačkog nogometnog saveza, dok je bio ambasador UEFA-e.

"Ta stvar s mojim revolucionarnim aktivizmom je oduvijek bila pretjerana. Nisam ja nikad bio nikakav revolucionar, nego je stvar bila u tome što u mladosti nisam prihvaćao autoritet samo radi autoriteta. Roditelji su me tako odgojili, da razmišljam i da preispitujem. Dat ću vam primjer. Kad sam došao u Bayern, često su mi davali naredbe da napravim ovo ili ono a da mi nitko nije mogao objasniti zašto to moram napraviti. Jednostavno, to nisam prihvaćao. Svaki moj potez bio je pružanje otpora onima koji su tvrdoglavo i dogmatski željeli da slušam naredbe koje mi često nisu imale smisla. Karakter osobe mjerim spremnošću da prizna greške, ispravi ih i tako pokaže da je spremna učiti i mijenjati se", rekao je Breitner i, zapravo, rekao je sve što je trebao reći.

Breitner nije nikoga izdao, bio je tek klinac kojem su bile zanimljive stvari koje su se događale oko njega

Bez obzira na tumačenja onih koji smatraju da je Breitner izdao ideale u koje se kleo i da se prodao kapitalizmu, to jednostavno nije točno. Crveni Paul je te 1968. bio tek klinac, imao je svega 17 godina i bilo mu je zanimljivo biti dio nečeg što je bilo puno više od pukih mladenačkih hirova.

Bio je nogometna zvijezda i kao takav, bez svoje volje, gurnut je da bude ono što zapravo nije, simbol nečega u što nikad fanatično nije ni vjerovao. Naravno da mu je to kao balavcu imponiralo, jasno, bio je u centru pažnje, ali prava istina je ta da Breitner nikad nije bio gorljivi idealist ničega, tako da bi bilo pogrešno etiketirati ga kao političkog konvertita i izdajnika.

Paul Breitner nije nikoga izdao. Nije bio ni političar, ni filozof, ni ideolog. Bio je tek mladi sportaš, nešto inteligentniji od većine svojih kolega, i zato mu je sve što se događalo oko njega bilo interesantno.

Problem je u onima koji su bili uvjereni da je jedan dječak, koji je zbog nekakvog mladenačkog bunta provocirao okolinu noseći sa sobom Bibliju komunizma i furao se na Che Guevaru, samim tim bio spreman za tu ideologiju dati život. To nikako nije Breitnerova krivica. No, ono što je sigurno, Paul Breitner nikad nije otupio svoju oštricu prema bilo kakvom autoritetu. Štoviše, upravo suprotno. Bio je sve opakiji.

Premda je prije dolaska u Madrid kukao kako mu je puna kapa Njemačke, vrlo brzo ga je uhvatila nostalgija za domovinom. Dosljedan u svojoj nedosljednosti, svaki tjedan je tražio da mu se u Madrid šalju bavarske kobasice, a 1977. dogovorio se s vlasnikom alkoholnog pića Jägermeister Günterom Mastom i potpisao je za Eintracht Braunschweig.

Dosadio mu je Real i došao je kod Branka Zebeca u "seljačku radnu zadrugu"

Još je jednom šokirao jer je odbio ponude prvaka Europe Liverpoola, Manchester Uniteda, PSG-a i još nekih klubova i odlučio je doći u mali klub koji je trenirao Branko Zebec.

"Vrijeme u Realu bilo je najbolje doba u mom životu. Sve dok nije postalo previše lijepo i samo sam želio izaći iz tog raja", rekao je Breitner, koji je u Braunschweigu proveo manje od godinu dana, nazivajuću svoju momčad "seljačkom zadrugom u kojoj svi samo pričaju o konjima i jabukama". Ipak, i danas kaže da je veliki Hrvat bio tehnički najbolji trener koji ga je u karijeri vodio. 

Kad je stari Paulov prijatelj Uli Hoeness sa svega 29 godina postao direktor Bayerna kao najmlađi u povijesti kluba, uvjerio je Breitnera da je vrijeme durenja završilo i da se vrati kući. Paul je preuzeo kapetansku traku, a ni jedna odluka u klubu se nije mogla donijeti da je on ne amenuje.

Vratio se u Bayern i jedini je na svijetu bojkotirao krvavi Videlin Mundijal

Na živce mu je išao trener Bayerna Gyula Lorant, pa je pokrenuo pobunu igrača. Rezultat? Lorant je poslan na "godišnji odmor", a klupu je preuzeo Pal Csernai. Bayern se opet vratio u elitu njemačkog nogometa i s Breitnerom na čelu osvojio je dva naslova prvaka. Miljan Miljanić je u Realu od Breitnera napravio fenomenalnog box to box igrača, kralja sredine terena, a u tandemu s Karl-Heinzom Rummeniggeom činio je u tom trenutku najbolji tandem svijeta. Duo je dobio nadimak Breitnigg.

Misleći da se smirio, Nogometni savez Njemačke pokušavao je godinama uvjeriti Breitnera kako je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire, no ta priča nije prolazila. Na EP u Jugoslaviju 1976. je odbio ići jer, eto tako, nije mu se išlo, valjda je još bio ljut na nekoga, a SP u Argentini 1978. je propustio jer, kako je rekao, "nije dolazilo u obzir da igra na fašističkim stadionima u čijim su svlačionicama mučeni i ubijani politički protivnici i nevini civili".

Dok su brojni igrači slali protestne poruke protiv "krvavog Videlinog Mundijala", ali su se na kraju tamo ipak pojavili, Paul Breitner je ostao jedini igrač koji je bojkotirao SP u organizaciji vojne hunte. Odbio je otići i na Euro u Italiji 1980., ali je ipak popustio pred SP u Španjolskoj 1982.

Osam godina je odbijao igrati za Njemačku, a onda se predomislio 

Kako se veznjak Barcelone Bernd Schuster ozlijedio, Elf je vapio za Breitnerom. Rummenigge i Savez su ga preklinjali da se vrati i pomogne, a ništa protiv nije imao ni izbornik Jupp Derwall, premda svjestan da će povratnik u momčad biti taj koji će povlačiti sve uzde. Tako je i bilo. 

"Na SP u Argentinu nisam išao, pa sam smatrao da bi ipak Mundijal u Španjolskoj mogao zaokružiti moju karijeru. Tri godine sam igrao u Realu, a glavni razlog zbog kojeg sam se vratio je bio upravo taj što se turnir igrao u Španjolskoj. Tamo sam proveo tri prekrasne godine sa svojom obitelji. Opet sam dobio želju za pobjeđivanjem i barem smo stigli do finala", u sjajnom intervjuu za History of Soccer u kolovozu 2022. objasnio je Breitner pravi razlog svog povratka.

Elf je igrao u finalu, Paul je tamo zabio i gol, ali čitav taj Mundijal ostavio mu je gorak okus

Da, Njemačka je stigla do finala, Breitner je čak zabio i gol u tom završnom meču protiv Italije, ali čitav taj Mundijal mu je ostavio gorak okus. Što se dogodilo?

Nijemci su bili smješteni u na papiru relativno laganu grupu s Austrijom, Alžirom i Čileom, ali Elf rivale nije shvaćao ozbiljno. Njemački su igrači provodili noći u trening-kampu pijući, igrajući poker, a njemački su mediji nakon turnira pisali kako su im skoro svake u posjet dolazile prostitutke. Jupp Derwall je godinama kasnije priznao da su mu se igrači smijali kad bi ih pokušao nagovoriti da pogledaju neki video protivnika ili da odrade taktički trening.

Bili su uvjereni da će se prošetati grupom, pa je tako vratar Harald Schumacher pred prvi susret s Alžirom rekao kako će već na zagrijavanju zabiti od četiri do osam golova, a izbornik Derwall je obećao da će se vratiti kući prvim vlakom ako izgube od afričke reprezentacije. Breitner je pak arogantno i maksimalno bahato poručio: "Sedmi gol ćemo posvetiti svojim ženama, a osmi svojim psima."

Alžir je tog 16. lipnja u Gijonu pobijedio 2:1. Jupp Derwall nije održao obećanje i nije se vratio prvim vlakom kući, a Breitner i Schumacher... Oni su šutjeli. U idućem kolu Njemačka je pobijedila Čile, a Austrija Alžir. Alžir je u zadnjem kolu u ranije odigranoj utakmici svladao Čile 3:2, pa je pred susret između Njemačke i Austrije računica bila jednostavna.

Samo pobjeda od 1:0 vodi obje germanske momčad dalje. U slučaju bilo kojeg drugog rezultata dalje ide Alžir, a Austrija ili Njemačka ispadaju. Nakon što je Horst Hrubesch u 10. minuti zabio za Njemačku, punih 80 minuta na terenu travnjaka u Gijonu nije se događalo baš ništa.

Sramota u Gijonu

Obje ekipe su se do kraja nezainteresirano dodavale na svojoj polovici i nitko nije ni pomislio nešto napraviti. Više od 40 tisuća gledatelja na stadionu je zviždalo "Sramoti iz Gijona", kako je ovaj cirkus kasnije nazvan. Njemački komentator Eberhard Stanjek, vidjevši što se događa, odbio je dalje komentirati i samo se pokupio sa svog mjesta, Austrijanac Robert Seeger je pak zamolio gledatelje da ugase televizore, a jedna skupina navijača Njemačke zapalila je državnu zastavu. Lokalne novine El Comercio izvještaj s tog susreta objavile su u rubrici crna kronika, a ova blamaža se i danas u Alžiru naziva anšlusom.

Nakon ove "utakmice" FIFA je uvela pravilo da se sve utakmice zadnjeg kola grupne faze moraju igrati u isto vrijeme kako bi se ubuduće izbjegle slične svinjarije, a ni jedan od igrača Njemačke nije priznao da je nešto krivo napravio. Čak i 40 godina kasnije Paul Breitner ne želi razgovarati o toj temi.

U već spomenutom intervjuu za History of Soccer u najsitnije je detalje pričao o svemu, samo je za Sramotu iz Gijona rekao da ju radije ne bi komentirao.  

Drugi incident dogodio se u polufinalu između Njemačke i Francuske. Bila je to jedna od najljepših i najuzbudljivijih utakmica ikad odigranih. Bila je to jedna od onih utakmica zbog kojih je Gary Lineker osam godina kasnije izrekao svoju najslavniju rečenicu. Znate, onu o nogometu i Nijemcima.

Kako je Schumacher nekažnjeno "pokušao ubiti" Battistona

Regularnih 90 minuta je završilo 1:1, a kad su Francuzi u produžecima poveli 3:1, valjda nitko na svijetu nije očekivao da se Njemačka može vratiti. Nitko osim Nijemaca. Najprije su izjednačili, a onda su nakon boljeg izvođenja penala i prošli u finale s Italijom.

Međutim, tu epsku bitku je u drugi plan bacio vjerojatno najbrutalniji start ikad viđen na nogometnim terenima. Njemački golman Schumacher je "pokušao ubiti" Patricka Battistona, slomivši mu nekoliko rebara, čeljust i zube. Posebno neshvatljivo je to da njemačkom krvoloku nizozemski sudac Charles Corver nije pokazao čak ni žuti karton.

Kad je Schumacher kasnije čuo što je napravio igraču Francuske, samo je kratko, cinično prosiktao: "U redu, ako želi, mogu mu platiti krunice za zube." Takva kakva je bila, antipatična, nasilna i bezlična, Njemačka je ipak stigla do finala, a Breitner je u porazu od Azzura zabio utješni gol. Nije ga ni slavio. 

"Što mi znači taj gol? Baš ništa. Izgubili smo i koga briga tko je zabio? Čitav život ću pamtiti samo onaj gol iz finala 1974., ovaj mi ne znači ništa. Nikad nisam bio lešinar za titulama, priznanjima i slavom. Nisam nikad bio nogometni fanatik", pričao je Paul pa je nastavio:

"Ali zadovoljan sam onim što sam napravio od svog talenta koji bi milijuni drugih voljeli imati. Puno mi više znače neke druge stvari. Još uvijek pamtim kad smo početkom osamdesetih supruga i ja bili s prijateljima u jednom minhenskom baru. U jednom trenutku je jedan čovjek došao za naš stol i pitao me uljudno smeta li i može li se upoznati sa mnom. Bio je to Freddie Mercury, koji je tada živio u Münchenu. Sjedio je s društvom par stolova dalje, vidio me i želio me upoznati. Rukovao se sa svima, a onda se okrenuo prema meni, pružio mi ruku i rekao: 'Gospodine Breitner, zadovoljstvo mi je upoznati vas. Ja sam Freddie.' Pjevač grupe Queen i najveći zabavljač svog vremena želio je upoznati mene. Nevjerojatno. Eto, takve mi stvari znače i zbog toga sam sretan što sam napravio neke stvari u nogometu."

Završio je s reprezentacijom, a onda je na svoj način rekao zbogom nogometu

Kad su se njemački reprezentativci nakon tog SP-a vratili kućama, dočekani su hladno. Čak i s prezirom. Gore navedeni događaji iz Španjolske od Elfa su stvorili stereotip da su momčad spremna prekršiti sve etičke norme i granice dobrog ukusa kako bi stigli do cilja. Breitneru se to nije sviđalo, nije želio biti dio toga i odmah po povratku doma je rekao: "Više nikad nećete vidjeti Paula Breitnera u dresu s orlom na prsima." Ovaj put je to zaista bilo zauvijek.

Samo godinu dana kasnije završio je i s Bayernom i nogometom. Početak kraja dogodio se kad se sukobio s direktorom Hoenessom. Bivši suigrač i nekadašnji najbolji prijatelj Uli je na poluvremenu jedne utakmice upao u svlačionicu i počeo je urlati na Norberta Nachtweiha da za novac koji prima mora puno više trčati. Breitner je Ulija samo pogledao i mirnim, ali autoritativnim glasom mu je rekao: "Nisi trener. Nemaš što ovdje tražiti. Izađi." Hoeness ga je poslušao, ali godine prijateljstva u trenutku su nestale. 

"Nikad nisam znao držati jezik za zubima i biti diplomat", rekao je Paul, a način na koji je završio karijeru najbolje opisuje njegov karakter. Bayern je igrao nekakvu prijateljsku utakmicu na turneji u Bangkoku. Bavarcima se ozlijedilo nekoliko igrača i Uli Hoeness je navukao dres te ušao u teren.

Kad je Breitner to vidio, samo je skinuo dres i pokupio se s terena. Sudac mu je pokazao crveni karton, a on se nije ni okrenuo. Bila je to zadnja utakmica Paula Breitnera u karijeri. Imao je samo 32 godine. Je li mogao postojati više brajtnerovski oproštaj? Teško.

Humanitarac, stručni komentator kojeg se svi plaše i izbornik na 17 sati

Nakon što se umirovio, sa suprugom je godinama volonterski radio na pribavljanju hrane za beskućnike i sve one koje život nije mazio. Kad je Gerd Muller teško obolio, Paul ga je svaki dan posjećivao u bolnici sve do smrti 2021. I danas će reći da je Der Bomber najveći njemački nogometaš koji se ikad rodio.

Godinama je bio stručni analitičar na njemačkim televizijama, a njegova prgava jezičina nikoga nije štedjela i bojali su je se svi. Tako je nakon poraza Elfa od Nizozemske u polufinalu Eura 1988. svog bivšeg kapetana Franza Beckenbauera proglasio "grobarom njemačkog nogometa". Danas je UEFA-in ambasador i povremeno igra za legende Bayerna na humanitarnim utakmicama.

Rekao je da nikad neće trenirati neku seniorsku momčad, da će radije raditi s klincima, i time se bavio punih 13 godina. Ali, kao i tko zna koliko puta u životu, prekršio je riječ. Iako tehnički nikad nije vodio reprezentaciju, ostao je upamćen kao "izbornik na 17 sati".

Naime, nakon što je Njemačka izgubila od Hrvatske u četvrtfinalu SP-a 1998., Berti Vogts je dao ostavku na mjesto izbornika. Predsjedniku Saveza Egidiusu Braunu na um je pala ne baš mudra ideja da za šefa struke A reprezentacije postavi Paula. Premda su mu suradnici sugerirali da je potpuno iracionalno tu funkciju dati u ruke tempiranoj bombi, Braun je inzistirao, a Breitner je pristao.

Ali izbornik je bio punih 17 sati. Toliko je trebalo Braunu da pročita prvi intervju koji je Breitner dao nakon ustoličenja na izborničku funkciju. "Svi ti starci moraju otići iz njemačkog nogometa", kao iz puške je ispalio Paul, misleći na Brauna i njegovu administraciju. "Paul, zaboga, pa kako da te zaposlim kad je prva stvar koju si napravio bilo traženje moje ostavke? Žao mi je", odgovorio mu je Braun i izbornik je postao Erich Ribbeck. 

Što je na to rekao Breitner? Baš ništa. Samo se nasmijao. Ionako mu je pucala neka stvar za Brauna, reprezentaciju i sve autoritete. Napravio je ono što je radio čitav svoj život. Bio je svoj. Kao i uvijek.