Foto: Hina

NITKO nema pravo ismijavati vjerske osjećaje izbornika Željka Babića, čovjeka koji je od autosalona došao do polufinala Europskog prvenstva. Njegov put od rukometnog početka do vrha natjerao bi i zaklete ateiste da se pitaju kako je to moguće.

Vjerojatno nitko normalan nije očekivao da bi Hrvatska pred 15 tisuća poljskih navijača mogla iznenaditi domaćina turnira, uključujući i samog izbornika, pa se Babić nakon najveće pobjede u karijeri zahvalio "svom dobrom prijatelju Isusu, njegovom prijatelju Zlatku, a onda je sve to pripisao čudu iz Međugorja". Treći su isticali prisutnost Kolinde Grabar Kitarović i supruga Jakova. Tražili smo po zapisniku, ali nitko od navedenih nije igrao. Nije igrao ni Ante Gotovina, osim za Slavka Golužu. Baš poput Isusa i njegovog frenda Zlatka, general je zabio u rašlje za pobjedu.

Legitimno je pravo izbornika Babića da se ispovijedi nakon utakmice te da se zahvali "višim silama", o kojima je često pričao i bivši izbornik Slavko Goluža, ali nemojmo zrelu, pametnu i odvažnu igru hrvatskih rukometaša stavljati u drugi plan zbog vjerskih uvjerenja i političara. Stoga donosimo nekoliko ovozemaljskih razloga zbog kojih je Hrvatska u polufinalu Eura.

Pobjednički faktor

Kad su ih svi otpisali, oni su istrčali na parket u nadi da mogu postići nešto za što su svi govorili da je nemoguće. Bez obzira na konačan plasman reprezentacije na ovom prvenstvu, igrači su pokazali da imaju pobjednički faktor, mentalitet pomoću kojeg su najveći rivali hrvatskog rukometa Francuzi nekoliko puta pokorili svijet. Sjetite se samo kako su 2009. godine utišali zagrebačku Arenu, a tek što su napravili Dancima u finalu Eura 2014. pa i godinu dana poslije u Kataru pred očima šeika Al-Thanija.

Njegujmo rukometnu filozofiju po kojoj smo poznati u svijetu

Kako je moguće da je reprezentacija koja se jučer poigrala s Poljskom od iste ispala samo godinu dana ranije na SP-u u Kataru? Što se promijenilo u hrvatskoj igri u odnosu na te dvije utakmice? Evo što: 

1. Drugačiji pristup u obrani

Brzo, agresivno, prgavo, bez imalo respekta prema protivniku. To je Hrvatska kakvu želimo gledati. Obrana 5-1 rastavila je poljski napad na faktore. Michal Jurecki izgledao je poput rukometnog amatera, a ne prvog strijelca Eura. Čim je on stao, stao je i poljski napad koji ovisi o suradnji trojice igrača u vanjskoj liniji i pivota. Poljaci su taktizirali s dugim napadima, tražili pukotine u gustoj hrvatskoj obrani, ali ostali su kratkih rukava.

2. Vratar

Na primjeru Ivana Stevanovića i njegovih obrana protiv Poljske mogli smo vidjeti koliko je važna uloga golmana. Jedna je obrana dovoljna da se prelomi utakmica, a Stevanović ih je imao 13 ključnih i to s postotkom koji ga svrstava uz bok najboljima - 37 posto.

3. Inzistiranje na brzini, udaranje tempa

Za razliku od utakmice u Kataru, taktika u napadu bila je bazirana na brzini, udaranju tempa prema naprijed, jer su se samo tako mogli slomiti poljski veterani. Nipošto ne taktikom "trčanja nazad", kako je to prije godinu dana zamislio autor Slavko Goluža, jer Poljaci imaju izrazito loša rješenja na krilima i njihova ofenzivna taktika ne svodi se na brzu kontru i polukontru. A evo što je Hrvatskoj donijela brza tranzicija; 13 kontri uz preciznost od 87 posto! S druge strane, Poljaci su istrčali pet kontri i pritom postigli četiri pogotka.

4. Suradnja vanjske linije s pivotom

Marino Marić najveće je otkriće na Euru u Poljskoj i čini se kako je Hrvatska dobila legitimnog nasljednika Igora Vorija. Jučerašnju utakmicu završio je sa sedam golova iz osam pokušaja, a u polufinale ulazi kao 16. strijelac turnira s visokih 77 posto preciznosti. Za razliku od Vorija u Kataru, kojem je to bio vjerojatno i najlošiji turnir u dresu reprezentacije, Hrvatska je na crti imala razarača. Marić je jednostavnim blokom-deblokom otvarao prostor bekovima, u suradnji s vanjskom linijom stvarao je višak na krilu, a gotovo sve što je primio na crti to je pospremio u mrežu.

Polufinale kao mala matura ove generacije

Hrvatska je na ovom turniru pokazala što se dogodi s protivnikom koji im uđe u mlin (protiv Islanda + 9, Makedonije + 10 i Poljske + 14). Međutim, istovremeno porazi od Norveške i Francuske upozoravaju nas na limitiranost i mladost Babićeve ekipe (prosjek 25 godina). Limitiranost prije svega proizlazi iz činjenice kako udarnu postavu mijenjaju debitanti ili igrači koji su još jučer bili dio plana C. To, naravno, ne znači da ne znaju igrati rukomet, ali protiv Francuske smo vidjeli kako to izgleda kad nestane ideje, kad ruka počne drhtati pred velikim imenima. A kad pišemo o velikim imenima, Španjolska je upravo takva momčad. Vrlo iskusna, fizički dominantna, brza i na golu im stoji Arpad Šterbik.

Euforija koja je zahvatila Hrvatsku nakon pobjede nad Poljskom sasvim je razumljiva, ali ta ushićenost ne smije poslužiti kao podloga za dvoboj protiv Španjolske. Ono što igrači moraju iskoristiti, a pogotovo jer je Hrvatska na glasu kao luzer u polufinalima, jest najljepša poruka koju sport može dati - ništa nije nemoguće.