U SVOJOJ prvoj prvoligaškoj sezoni prvi gol zabio je desetak sekundi nakon ulaska u igru, nekoliko minuta kasnije postigao je i drugi, a zatim asistirao za treći Dinamov gol u velikom preokretu protiv Cibalije, kojim je zagrebački klub preskočio Hajduk na ljestvici i više se nije osvrtao na putu do naslova prvaka 2009. godine.

Ivanu Tomečaku tada su predviđali veliku karijeru, legendarni Tomislav Ivić najavio ga je kao budućnost hrvatskog nogometa, a mnogi su stručnjaci u njemu vidjeli dugoročnog nasljednika Darija Srne u reprezentaciji. Desno ili lijevo, u obrani ili na krilu, bio je polivalentan igrač kakvog svaka momčad treba.

Za Dinamo je zabijao u prvenstvu i Kupu, u Europa ligi i Ligi prvaka, ali problemi s ozljedama svako malo su ga držali podalje od terena, klub je izgubio vjeru u njega, a nije pomoglo ni to što nije imao direktni ugovor sa Zdravkom Mamićem. Voljeni klub, u kojem je bio od svoje sedme godine, šutnuo ga je u Rijeku, gdje je oživio karijeru. 

Iako nikad nije ispunio Ivićevo proročanstvo, većinu karijere proveo je kao odličan igrač za HNL, a nitko nema više od šest trofeja u Kupu, koliko ih je on osvojio s Dinamom i Rijekom. 

Od nekoliko godina inozemne karijere jednu je proveo u Saudijskoj Arabiji, gdje je bio prepoznatljiviji od Luke Modrića i Davora Šukera, a navijači su mu gurali kuverte s premijama čak i nakon poraza. Nakon iznenađujućeg, ali kratkog izleta na Cipar, nedavno se vratio u matičnu ligu i potpisao za Lokomotivu, klub u kojem je prvi put okusio seniorski nogomet.

Uskoro će napuniti 33 godine i svjestan je svoje nove, više mentorske uloge. U Indexovu intervjuu tjedna, potpuno miran sam pred sobom unatoč svemu što mu se događalo u karijeri, ispričao je zašto nije uspio u Dinamu te otkrio da je tri dana plakao i nije želio potpisati s Rijekom, da bi uskoro shvatio kako mu je ona zapravo spas.

Prisjetio se i kako je u Rijeku "doveo" Andreja Kramarića, kako je grad živio za klub, što u Zagrebu nije mogao doživjeti, priznao da na Poljudu na zagrijavanju u sebi pjevuši Hajdukove pjesme i objasnio zašto ipak ne bi mogao igrati za splitski klub, a podijelio je i nekoliko bizarnih anegdota iz sezone u Saudijskoj Arabiji.

Prošlog je vikenda Lokomotiva dobila prvu utakmicu od tvog dolaska, a gol za pobjedu zabili ste malo nakon što si ušao. Koliko vam je značila ta pobjeda?

Cijelo prvo poluvrijeme smo bili puno bolja momčad, bolje smo izgledali i šteta što nismo zabili još više. U nastavku je Gorica ušla puno bolje, stvorila neke prilike i izjednačila. Nikome nije bilo svejedno, bitna nam je bila pobjeda da se malo odmaknemo i ostavimo njih zakucane na dnu. Primljeni gol je unio nemir. Ušao sam da pomognem kako god znam, zabili smo jako brzo nakon toga i priveli susret kraju bez većih stresova.

Sad smo mirniji, ali mislim da ova momčad ima kvalitete za bolji plasman. Ipak, nije to slučajno, moramo još raditi da budemo bolji, fali nam nešto da budemo sigurniji, a ne da smo u grču kao protiv Šibenika kad smo primili gol u 90. minuti i spašavali se poraza.

Koliko si uopće spreman?

Na Cipru mi je zadnja utakmica bila 22. 5., a do prije tri tjedna nisam radio s momčadi, nego sam. Kad sam došao na prvi trening, nisam znao gdje sam u smislu spremnosti. Ali počeo sam trenirati, osjećam se dobro, ništa me ne boli, što bi bilo očekivano nakon tolike stanke.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Ušao sam već u prvoj utakmici protiv Šibenika, igrao 70-ak minuta u Rijeci, bez većeg stresa, dobro se osjećam, nisam očekivao da ću biti na ovakvom nivou. Vjerojatno ću taman doći do toga da budem potpuno spreman kad dođe pauza zbog Svjetskog prvenstva. 

Kako to da si toliko dugo bio bez kluba? Bilo je govora o Rijeci, posebno nakon što si se pojavio na utakmici na Rujevici...

Bilo je upita s više strana, ali mogao sam ići vani za nešto više novca nego što mogu dobiti kod kuće i nisam htio otići ako ne bude nekakvo izuvanje. Skoro ću imati 33 godine, nisam se htio ni odvojiti od obitelji, žena i dva sina sad su se stacionirali u Zagrebu, nije imalo smisla da idem negdje divljati za 3-4 tisuće eura više. Čekao sam ili pravu ponudu ili nešto ovako kao Lokomotiva ili Rijeka, da malo odigram i vidim kako ću se osjećati na terenu.

Bilo je svega, nekoliko ponude iz slabijih klubova nizozemske prve lige, nešto iz Turske, ali to su sve bili više upiti, a kad tražiš nešto službeno, onda je uvijek "ajde, pričekaj do ujutro" ili tako nešto. Spominjala se i Saudijska Arabija, ali nije se dogodilo. Bilo je i još nekoliko zainteresiranih klubova iz HNL-a, među njima i Rijeka, ali taman sam sve ovdje dogovorio sa Šikićem i bilo je kasno da više o ičemu razgovaramo.

I kakvi su ti dojmovi, kako te trener Čabraja namjerava koristiti i kakav uopće imaš dogovor s klubom?

Sjeo sam sa Šikićem i dogovorili smo sve za pet minuta. S obzirom na to da dolazim izvan prijelaznog roka, ugovor mora biti na godinu dana, ali odmah mi je rekao, ako mi se u bilo kojem trenutku nešto otvori, da mi neće raditi nikakve probleme. Došao sam pomoći ekipi da odraste, ipak sam prošao brdo toga, da ih usmjerim na pravi put da naprave i više nego što sam ja.

S trenerom sam razgovarao o tome na kojoj poziciji bih mogao igrati, svi znaju da mogu i desno i lijevo i naprijed i natrag, tako da sam u službi momčadi kao i svaki igrač. Što god bude trebalo, pet minuta ili 90. Ekipa je mlada, uvijek nažalost bude i ozljeda pa ćemo nekad vjerojatno morati rotirati, sve je otvoreno.

Klub sam zatekao u puno boljem stanju nego kad sam tu bio na posudbi iz Dinama, narastao je za 100 posto, ovi mladi momci imaju odlične uvjete u odnosu na nas, kad sam ja tu bio u trećoj i drugoj ligi. Sad je sve na puno višem nivou.

Koliko je tvoja pozicijska polivalentnost dobra jer se možeš lakše izboriti za mjesto, a koliko može biti zbunjujuća ako te se stalno prebacuje s pozicije na poziciju?

Recimo da sam ja ofenzivniji bek. Ako igraš s četvoricom u obrani, nekad te trener vidi kao veznog u 4-4-2, ako recimo igraš protiv izuzetno ofenzivnog lijevog beka ili trebaš duplirati stranu. Kad se igra 3-5-2, logično je da viši i jači dečki igraju stopere, a ja onda po strani igram gore-dolje i recimo da mi je to najdraža pozicija jer imaš slobodu da ideš više prema naprijed, nego kad su četiri iza. 

Teško je reći je li prednost ili nedostatak jer puno je lakše kad imaš stalnu poziciju jer uhvatiš rutinu, kretanje svojih igrača, znaš tko je bolji ako primi loptu na desnu ili lijevu nogu, ako ne voli loptu u dubinu... Puno je sitnica koje ti više odgovaraju ako si stalno na istoj poziciji, ali na nekoliko utakmica, ako zatreba odigrati lijevo ili naprijed, to ti je plus. Mislim da je bolje biti najbolji na jednoj poziciji, nego osrednji na više njih.

Jesi li cijeli omladinski staž odradio u Dinamu i kako si proživio posudbu u Lokomotivu?

Bio sam samo u Dinamu. Otac me uzeo za ruku i odveo u Dinamo, bila je tada neka eksperimentalna škola u kojoj je bio i Josip Pivarić, i u Dinamu sam bio sve do kraja juniorskog staža, kada sam došao na posudbu u Lokomotivu i igrao treću i drugu ligu.

Kad sam došao u Lokomotivu, tu je bilo već nekoliko dečkiju iz Dinama koje sam znao, godinu starijih od mene, pa to nije težak prijelaz. Bilo je nekoliko iskusnijih igrača koji su nas usmjeravali. Nisam imao osjećaj da sam došao negdje na kraj svijeta, nego sam došao igrati, trenirati i pripremati se za ono što me čeka u prvoj momčadi matičnog kluba.

Nismo mislili da smo odbačeni, nego nam je bilo drago, trebali smo proći te "mesarske" lige, da pokupimo nešto njihove "prljavštine", da nekog naučiš zeznuti na terenu, to moraš proći jer ti kasnije treba. To je bio normalni razvojni tijek.

I kad si se vratio u Dinamo nakon 18 mjeseci, kako je tekla prilagodba na prvoligaški nogomet?

Prvih šest mjeseci igralo je samo srce, ništa drugo. To ti je ostvarenje dječačkog sna. Evo, sad se ježim dok to pričam. Igraš sa srcem, daješ sve od sebe da bi pomogao svojoj momčadi, ne razmišljaš ni o čemu, nego o nogometu, kako ćeš odigrati, kako će navijači reagirati... Ako ti i fali kvalitete, sve se nadomjesti srcem, željom, trkom.

Lansirala te utakmica u Vinkovcima, jedna od najluđih u povijesti HNL-a, u kojoj je Dinamo preokretom od 0:2 na 4:3 uzeo ključne bodove za naslov, a ti si zabio prva dva gola. Kako pamtiš tu utakmicu?

Zapravo se jako dobro sjećam cijelog tog dana, znam da sam cijeli dan bio jako nervozan, znao sam da neću igrati od početka nego ući, kao i da nam treba pobjeda da bismo preskočili Hajduk, koji je u tom kolu kiksao. A oni su poveli 2:0, Pavičić nam je zabio iz slobodnjaka... Jedva sam čekao da uđem, na zagrijavanju sam napravio milijun sitnih sprinteva, što inače nije dobro jer uđeš već umoran.

Foto: Zeljko Hladika/Vecernji list/PIXSELL

Kad sam ušao, napravio sam tri metra od aut-linije, Bišćan ili netko je nabio dugi loptu, a ja sam potrčao, izašao pred golmana i zabio. Prošlo je deset sekundi od mog ulaska. Naraslo nam je samopouzdanje, nakon nekoliko minuta sam zabio još jedan gol, a onda spustio dugu loptu glavom za Sivonjića i asistirao za preokret na 3:2.

Napokon, bili su na konopcima, a onda nam zabiju za 3:3, ali Sivonjić je na kraju zabio strašan gol u rašlje. Tom pobjedom smo zapravo dobili prvenstvo jer smo preskočili Hajduk i poslije nam je bilo puno lakše.

Iduće sezone si debitirao u Europi i zabio Ajaxu u Amsterdamu, godinu poslije dobili ste Villarreal, ali oba puta ispali domaćim porazima u zadnjem kolu. Kako si to proživljavao i što je nedostajalo za prezimljavanje u Europi?

Dosta je to davno bilo, već mi je i izblijedjelo. Često nam se događalo da dođemo na korak do prolaska skupine, a onda sve prospemo, sve dok ove zadnje generacije Dinama nisu uspjele prelomiti da im se to više ne događa. Ne znam što bih rekao, neke loše stvari kao da sam izbrisao iz sjećanja.

Kao i iz Lige prvaka. Ok, igrali smo s Realom na Bernabeuu i izgubili 6:2, a ja sam zabio gol, ali više se sjećam prve utakmice u Zagrebu, kad smo ih imali, ali završilo je 1:0 za njih. Nismo se nikako dobro provodili u toj Ligi prvaka, još onih 7:1 protiv Lyona u zadnjem kolu... Tu utakmicu nisam igrao, a bila je točno na moj rođendan. Zagrijavao sam se već od treće minute jer je nekog nešto uhvatilo, ali Kruno Jurčić me nije stavio unutra.

A dobro smo krenuli, Kova je zabio gol, bilo je sve super, ali kad ih je krenulo... Oni su krenuli s drugom momčadi, ali kako su došli malo bliže prolasku, počeli su se pokraj mene zagrijavati njihovi najbolji igrači, znao sam da neće biti dobro.

Pričalo se poslije o toj utakmici zbog tog Vidinog miga, ali vjerojatno mu je ovaj nešto rekao i to je bilo ono njegovo klasično "daj, ajde, super ti je fora". Poslije je to bilo pod povećalom jer ne očekuješ baš toliki rezultat, ali mislim da je to s Vidom bezveze izvučeno. Pa tko ne bi htio pobijediti i ići dalje, pokazati se protiv svakog od tih velikana? Nisam se nikad susreo s nikakvim dogovaranjem utakmica i nadam se da do kraja karijere ni neću.

Gol na Bernabeuu?

To je poseban stadion, kad smo izašli na trening, većina nas mlađih je samo zinula, okretali se, gledali... Mislim da je već na poluvremenu bilo 4:0, izašli smo se raspucavati, a ja sam stavio kapuljaču na glavu i mislio "samo da me ne stavi". A on kaže: "Tome, na zagrijavanje". A ja razmišljam kako naši navijači misle, "gle ih, gube 4:0, kako je tek onda ovaj loš kad ne može igrati od početka". Ali zabili smo dva gola i barem malo sačuvali obraz.

Jesi li na tim utakmicama s Realom imao direktnih okršaja s Ronaldom?

Samo u prvoj utakmici, bio je na našoj strani, to je bila ona utakmica kad mu je Leko uklizao, on i ja smo ga duplirali, njega i Marcela. To je ono što smo na početku pričali o polivalentnosti. Ali zabili su nam jedan gol i pobijedili 1:0.

Par godina poslije, u jedinoj utakmici za reprezentaciju igrao si protiv Argentine s Messijem. Jesi li s njim imao direktnih okršaja i možeš li usporediti osjećaj iz tih utakmica na kojima si na terenu bio s Ronaldom, odnosno Messijem?

S Messijem nisam imao direktan kontakt, on je bio na drugoj strani i išao na Jelovca. Došli smo kao nekakva reprezentacija HNL-a i igrali na starom West Hamovom stadionu protiv Argentine u najjačem sastavu. Svi su nas otpisali, mislili da nemamo šanse, a mi smo poveli i dobro igrali, iako su oni pobijedili 2:1. 

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Bila je to prijateljska utakmica, ali naravno da je pamtim kao prvu na kojoj sam nastupio za svoju zemlju. Dobio sam poziv još od Slavena Bilića protiv Gruzije, ali nisam nikad kročio na teren do tog poziva Nike Kovača. Bilo je to još jedno ostvarenje.

U zadnjoj sezoni u Dinamu malo si igrao, a pričalo se da je razlog to što si bio jedan od rijetkih igrača koji nije imao ugovor sa Zdravkom Mamićem. Što se zapravo događalo?

Dobro, ja sam i te i prethodne sezone imao puno ozljeda, stalnih problema s pubičnom kosti. Trenirao bih po 3-4 dana, pa dva dana ležao na stolu jer se ne mogu pomaknuti. Ta upala nije prolazila i tek kad sam otišao iz Dinama je jednostavno prestala. Nevjerojatno. Kao da je netko bacio nekakvu magiju, sve je prestalo, kao da sam zbacio deset kila s leđa. Jer ne igraš, znaš da vrijediš, a nikako da uđeš. Došao sam u Rijeku i sve je pošlo ljepšim tijekom.

Vjerojatno je to bilo i psihološko rasterećenje. Kad sam otišao, kao da mi se srušio svijet. Kad sam shvatio da moram otići iz svog kluba, da me više ne vide u momčadi, tri dana sam plakao i nisam htio potpisati ugovor s Rijekom. Ali, kad sam došao tamo, mogao sam samo zahvaljivati Bogu što me spasio, da se osjećam opet kao igrač, da igram nogomet, da bude sve kao prije.

Imao sam još ugovor s Dinamom i pričalo se da su me prodali jer nisam imao ugovor s Mamićem, ali ako si pravi i ako dobro igraš, ne može te nitko staviti sa strane. Ne znam je li to istina ili nije, ali ako i je, nikome ništa ne zamjeram. Ja nisam imao menadžera i moj je transfer mogao rješavati bilo tko.

Zaista ne mislim da je to bio razlog, ali tko zna, možda jednog dana netko dođe i kaže da je to bilo zbog toga. Ali opet, sve i da je, nemam ništa protiv nikoga, kao što ne mislim da je itko imao nešto protiv mene zato što nisam imao ugovor s Mamićem.

Uglavnom, nisi ti izabrao Rijeku, nego te Dinamo tamo poslao.

U principu, da. Mislim, jako me htjela Rijeka. Ja sam prvo pitao mogu li negdje drugdje, ali rekli su mi da ne, da je to najbolje za mene. Ali onda su me zvali iz Rijeke i rekli mi da me zaista vide u momčadi i da znaju koliko vrijedim. U tom trenutku sam prelomio da idem tamo i zaista pokažem da vrijedim. Tako je na kraju i bilo.

Miškovićeva Rijeka taman je započinjala svoj uzlet, Matjaž Kek došao je nekoliko mjeseci prije tebe, kako si ti doživljavao tu priču?

Nisam imao nikakva očekivanja, nisam znao ništa o njima. Na toj prvoj večeri Mišković me zagrlio i predstavio mi se, rekao mi da u meni vidi nešto, kao i svi ovi ljudi tu, da vjeruju u mene i poručio mi da samo igram najbolje što mogu i dajem sve od sebe. Dan danas imam s njim odličan odnos, kao i s Matjažem. On je dosta zeznut trener jer kad nekog stavi sa strane, teško mu se vratiti u sastav, ali ja sam mu uvijek bio prva opcija i mislim da sam mu to vraćao na terenu.

Kod njega sam imao kredita koliko god je trebalo. Dobio sam puni vjetar u leđa, punu podršku, ali i s tribina, od ljudi u gradu. Iako sam to imao i u Dinamu, imam osjećaj da su me u Zagrebu obožavali i Boysi i stariji navijači, ali dobio sam to i u Rijeci. A kad imaš takav vjetar u leđa, puno ti je lakše, imaš samopouzdanje i onda ti sve ide.

Što je dovelo do toga da od talentiranog klinca, kojeg proglašavaju nasljednikom Srne u reprezentaciji, u četiri godine dođeš do statusa nepoželjnog u Dinamu?

To je nogomet. Netko napravi taj iskorak, sve mu krene i više se ne zaustavlja. Ja sam došao do dijela u kojem je trebalo napraviti taj iskorak, ili prezimiti s Dinamom u Europi ili otići u neki veći klub. Ali počele su ozljede i ja sam krenuo prema dolje.

To je bio i mentalni teret. Stalno me nešto zatezalo, pa sam se htio što prije vratiti, a cijelo vrijeme sam tonuo i tonuo i nisam se mogao podići. Nemaš kredita koliko ti treba i to je jedan od razloga. Možda. Možda jednostavno nisam bio dovoljno kvalitetan. To nije na meni, to je tako. Nekad sitnice odlučuju. Između tri ista, jedni izaberu ovoga, drugi onoga...

Teško je reći točno, ali kako god da je teklo, ja sam sretan i zadovoljan. Živ sam, zdrav sam, familija je tu, ne žalim ni za čim niti razmišljam da sam trebao više napraviti. Jedino mi je žao da s Dinamom u Europi nismo uspjeli napraviti više, kao što su dečki zadnjih godina, a ja sam mislio da možemo i mi.

Nekoliko tjedana nakon tebe u Rijeku je stigao i Andrej Kramarić, također odbačeno dijete Dinama. Kakav si bio s njim u to vrijeme i koliko ti je značilo da u novom klubu imaš još nekog iz Dinama, tko je proživio sličnu priču?

Bili smo u sličnoj situaciji, ali on je u Lokomotivi bio jedan od najboljih strijelaca lige, pa se vratio i htio nametnuti u Dinamu, a oni su ga htjeli vratiti u Lokomotivu. I onda je bila utakmica sa Slaven Belupom, u kojoj je trebao igrati, ali na kraju nije ušao. Onda se posvađao s trenerom, mislim da je tada bio Zoran Mamić. 

Poslije utakmice me nazvao i rekao mi: "Daj, reci Miškoviću da me dovede, ja hoću igrati negdje". Rekao sam Miškoviću: "Prezidente, možemo li ga dovesti? On bi igrao, posvađao se u klubu, pokušajte ga dovesti, odličan je igrač". Dan poslije smo igrali u Kranjčevićevoj, bio je tamo Kramarić s tatom, a poslije utakmice Mišković mi je u autobusu rekao: "Evo, doveli smo ti prijatelja da ne budeš sam".

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Definitivno mi je bilo drago. Obojica smo bili u Lokomotivi, obojica smo počeli u Dinamu, ja sa sedam godina, on s četiri. Ja sam bio mali, a on još manji. Iako nismo isto godište, dugo smo se znali, pogotovo jer je on često igrao sa starijim godištima.

Uvijek smo si bili dobri, neko vrijeme smo bili skupa i u prvoj momčadi Dinama, a u Opatiji smo živjeli u istoj zgradi, to je bila još jedna olakotna okolnost, da imaš uza se nekoga koga znaš jer se tako lakše priviknuti na novu momčad.

Teoretiziralo se kako je Dinamo i tebe i njega prodao Rijeci da je ojača u odnosu na Hajduk i da za najbližu pratnju ima klub koji mu neće biti takva prijetnja. Misliš li da je to bio slučaj?

Ma mislim da Dinamo jednostavno nije vjerovao u nas, ali nismo tu bili samo mi, nego i Mate Maleš, Pokrivač, Boras... Bilo je još igrača koji su išli u tom smjeru. Ne znam, možda su išli s ciljem da pomognu Rijeci da napravi neki rezultat u Europi, ali ne vjerujem da su tako išli uništavati Hajduk.

Koliko je drukčije bilo igrati Europu s Rijekom? Recimo, igrali ste s Lyonom i prošli puno bolje nego Dinamo...

Drukčija je atmosfera bila u gradu. Rijeka se prethodne sezone borila za ostanak pa je izborila Europu i to je za njih bila ogromna stvar. U gradu je bila ludnica, bodrili su nas gdje god se pojavimo, ljudi su bili gladni nogometa i trofeja i to nas je vuklo da tako brzo napravimo rezultate. Miško je prenio tu snagu na ljude, a ljudi na nas i to je stvarno bilo prekrasno.

U toj prvoj sezoni osvojili ste Kup, a ti si u finalu zabio Dinamu na Maksimiru. Koliko je to bilo slatko, gorko, ispunjavajuće...?

Na snimci se vidi kako stišćem šaku nakon što sam zabio. To je tvoj klub, ali normalno da ćeš mu zabiti gol, pokazati da vrijediš, da nisi nikakav otpadak, kako su neki pisali, nego si promijenio svoj put i to je to. Uz to smo osvojili trofej, njima izbili jedan koji su već vidjeli u vitrini, a to je uvijek slatko.

Još se igralo finale na dvije utakmice i bilo je baš teško očekivati da ćemo obje dobiti. Tih 15-ak godina se gledalo da, samo ako je Dinamo loš, drugi imaju šansu. Ali uspjeli smo ponešto ušićariti. 

Kako je Maksimir reagirao na tvoj gol?

Ne sjećam se, vjerojatno muk. Čulo se slavlje s juga, naravno, ali nije mi Maksimir zviždao, ni tada ni ikada, niti mi je itko u Zagrebu ikad zbog ičega prigovorio. Dapače, kad sjednem u kafić na Cvjetnom, dočeka me kava s grbom.

Kako je došlo do transfera u Dnjipro, uoči sezone u kojoj se očekivalo da Rijeka možda može napasti i titulu?

Imao sam u ugovoru klauzulu koja se mogla aktivirati u svakom trenutku. Dnjipro je htio isplatiti tih milijun eura i Rijeka tu nije mogla ništa. Bio je to nekakav normalan redoslijed stvari, napravili smo neke nevjerojatne rezultate i išao sam dalje. A ponudu kluba koji je te sezone igrao finale Europa lige bilo bi suludo odbiti.

Pregovarao sam tog ljeta s Rijekom o novom ugovoru, a Miško mi je rekao: "Ako dobiješ više od toga, odi". Dobio sam odlične uvjete za sebe i nisam mogao ne otići.

Ali taman kad sam došao, Dnjipro je krenuo prema bankrotu, stale su plaće i vrlo skoro se ugasio, takav vrhunski klub koji je imao vrhunske uvjete i igrače... Ne mogu vjerovati. Nakon toga sam bio slobodan igrač. 

Već na pola sezone sam imao ponudu Marseillea, ali nisam mogao otići. Odnosno, mogao sam otići, ali ne bih mogao igrati jer bi mi to bio već treći klub u sezoni, s obzirom na to da sam igrao i za Rijeku. Na kraju sezone više nije bilo te ponude.

Ali ova iz Saudijske Arabije ti je vjerojatno financijski donijela najbolji ugovor u karijeri. Svi koji su igrali i radili na Bliskom Istoku kažu da ih novac drži. Pričaj o iskustvima života tamo.

To je tada bilo još puno zatvorenije nego danas, žene još nisu smjele voziti ni dolaziti na stadion, sve je bilo još striktnije. Ja sam živio u jednom naselju u kojem si mogao što hoćeš, bilo je drukčije nego izvan tih zidova. To je kvart s vilama, možda malo veći od Kajzerice, to je sve klub plaćao, na godišnjoj razini možda nekih 120.000 dolara.

Ja sam živio u Riyadu, glavnom gradu od kojih pet milijuna stanovnika, sličan Dubaiju. Nije da te nema tamo što držati, imaš sve što zamisliš. Ali bilo je čudnih stvari na koje mi tu nismo navikli. Recimo, ako ideš sam, u restoran ulaziš na ulaz za samce, gdje su samo muškarci, a s obitelji na obiteljski.

Ušao sam sa ženom u restoran i rekao da joj da uzme što hoće, ali konobar je nije ni pogledao, nego čekao da ja naručim. Rekoh: "Pa vidiš da nismo Arapi, nek ti kaže", ali ne, bojao se. Ali to je njima normalno, došao si u njihovu kulturu i moraš se priviknuti. Nisam nikad bio u nekoj situaciji da sam u opasnosti ili da se bojim.

Samo su vozači nepouzdani. Tip se po gužvi, dok svi stoje u koloni, odluči iz zadnje vanjske trake probiti na drugu stranu, pa džipom pokraj svih juri po pustinji. Potpuno drukčija kultura, drukčija klima, nemaš se gdje sakriti od sunca pod drvo.

Prvi dan kad sam došao, izlazim iz aviona, odmah toplotni udar od 50 stupnjeva, misliš da bi bilo dobro da zapuše, ali kad počne puhati, moliš se da prestane, kao da je netko fen upalio.

Vrućina i vlada su dosta teški uvjeti za nogomet. Sjećam se Marina Tomasova, koji je igrao sa mnom... On je inače vrlo bijele puti, a već na poluvremenu je bio sav crven, koža na glavi između kose mu je bila crvena, nisam znao hoće li preživjeti. Ali uvjeti, stadioni, travnjaci, liga, meni je sve bilo top. Bude 60.000 ljudi na stadionu, pravi su fanatici. Izađeš u grad, slikaju se s tobom, znaju ti ime djeteta, sve, tamo si zvijezda.

Išla prijateljica u Dubai, a taksist, koji je iz Saudijske Arabije, pita otkud je. Kad je rekla da je iz Hrvatske, on je prvo rekao - Ivan Tomečak. Znači, ne Luka Modrić, Šuker... Nije mogla vjerovati da se prvo sjetio nekog koga zna. Bitan im je nogomet, žive za njega. Drukčija je kultura, ima svoje pluseve i minuse, meni je bilo zanimljivo, a uz financijsku stranu, nije loše tamo ni igrati nogomet.

Kad odigraš utakmicu, tamo je normalna stvar da dođe neki navijač s vrećicom, iz nje izvadi kuverte i podijeli ih igračima, on je sretan i tako podijeli dvije, tri tisuće, pet, ovisi kako koji navijač. To nema nigdje na svijetu. Čak i kad smo izgubili dvije zaredom, došao je jedan navijač i rekao: "Ja sam ovdje i kad je loše". I opet svima podijelio kuverte. Nisam mogao vjerovati.

S obzirom na svoja iskustva s tog područja, što misliš kakvo će biti Svjetsko prvenstvo u Kataru?

U ovo vrijeme i tamo zahladi, nije velika vrućina i bit će OK. Katar je puno otvoreniji od Saudijske Arabije, očekujem vrhunski nogomet i vrhunski doživljaj navijačima jer će se pobrinuti da sve bude što uglađenije i ugodnije, s vrhunskim uvjetima, koliko su samo novca uložili u to. Napravit će sve da se o njima pričao kao o najboljim domaćinima.

Misliš li da će nogomet biti bolji nego inače? Jer ovi se turniri uvijek igraju na kraju sezone, kad su igrači iscrpljeni, a ovaj put usred sezone, kad su svi u natjecateljskoj formi.

Da, svi se uvijek žale da su iscrpljeni na kraju sezone, a sad će se igrati nakon 15-ak kola u novoj sezoni, kad se prvenstva već zahuktavaju. Samo je šteta što je tamo gdje je, a ne bliže, pa da više ljudi to može uživo pratiti. Uvjeti će sigurno biti vrhunski, igrači nemaju nijednu izliku.

Je li postojala opcija da se dulje zadržiš u Saudijskoj Arabiji?

Imao sam ugovor na dvije godine, meni je tamo bilo OK. Ali onda je došao novi princ, a ovaj stari kao da je htio ostaviti što veći kaos ovom koji dolazi, da mu bude što teže. Više se ne osjećaš ugodno i raskinuli smo ugovor. Možda bi čak bilo i bolje da sam ostao, ali imao sam 28 godina i htio pokazati da vrijedim kao igrač. 

Otišao sam u Mechelen na samom kraju prijelaznog roka i već nakon pola sezone dogovorio transfer u Club Brugge. Ivan Leko me nazvao i rekao mi da mu treba igrač mog profila. U kratkom periodu sam se vratio na pravi put i osvojio prvenstvo. Prvih šest mjeseci sam igrao i sve je bilo OK, onda sam u jednom trenutku samo ostao sa strane.

Foto: Profimedia

A kad bih pitao postoji li neki problemi, rekli bi mi da ne, da je sve u redu. Nikad nisam dobio objašnjenje. Klub me htio poslati na posudbu u Nizozemsku, ali nisam htio jer sam znao da vrijedim. Dogovorili smo se da je najbolje da sam nađem nešto i da raskinemo.

Nisam tada imao ništa, ali uskoro me nazvao Prezidente: "Tomi, hoćeš doći u Rijeku?". Nisam puno razmišljao. Da me bilo tko nazvao, rekao bih da idem jer se nisam htio zadržavati tamo gdje nisam poželjan. Nije mi bila bitna financijska strana, nego samo da igram, znao sam da će se nešto pojaviti. Uvijek se moraš tako boriti i čupati.

Nisam povratak u HNL doživio kao korak unatrag, nego sam jednostavno htio opet pokazati da mogu jer sam znao da mogu. Nikad nisam ništa doživljavao kao smak svijeta, nisam takav tip. Odmah smo uzeli i Kup, dobili Dinamo 3:1, i to onaj najjači Dinamo s Bjelicom.

Kako gledaš na ovosezonske uspjehe Club Bruggea, koji je nakon četiri kola Lige prvaka imao 10 bodova bez primljenoga gola?

Pogodili su momčad, pogodili su s trenerom, Hoefkens je trener s kojim sam ja radio dok sam bio sa strane, bio je i pomoćni trener i kapetan, čovjek koji poznaje njihov DNK, razumije kako klub diše i način na koji hoće da mu momčad igra.

To je mlada, poletna momčad, koja je srčana, ide gore-dolje i zna igrati. Napravili su odličnu selekciju i imaju odličnu momčad. Zadržali su kostur momčadi koji je igrao sa mnom, još su stavili na gol Mignoleta, imaju vrhunskog golmana, vrhunski vezni red, naprijed su uvijek opasni, brza krila... Napravili su sve kako treba, puno ulažu i ove sezone im se sve vraća.

Koliko si drukčiju Rijeku zatekao u odnosu na prvi mandat? Osim što više nije bilo Keka.

Trener je bio Bišćan, on je i bio jedan od razloga zašto sam došao. Prvo mi je bilo čudno, s obzirom na to da smo zajedno igrali pet godina, kako ćemo sad. OK, na terenu ćemo na Vi, a sa strane ćemo pričati normalno. Dočekala me odlična ekipa i fantastični uvjeti na Rujevici, na kojoj sam prije odlaska odigrao samo par utakmica. Mislim da nitko u Hrvatskoj nema takve uvjete za trening, razvoj igrača, svlačionice, teretane, čak ni Dinamo.

Ipak, Dinamo je tih sezona bio prejak, pričalo se da je Rijeka nakon naslova 2017. krenula prema dolje, ali nije, osvojili smo još dva Kupa. 

Iako si sudjelovao u izgradnji jake Rijeke i u dva mandata osvojio tri Kupa, ono glavno si propustio. Kako si doživio Rijekin naslov prvaka 2017.?

Iskreno, mislio sam da će teško osvojiti, da će se Dinamo opet trgnuti, kao što je sve navikao. Ali bili su strašna momčad, uigrani, jaki u obrani, napadu i vezi. Dinamo nije te sezone bio slab, nego je Rijeka bila baš jaka. Sjećam se da ju je Dinamu u zadnjem kolu visoko dobio, pa ga je tri dana kasnije Rijeka pobijedila i uzela duplu krunu. Kad je trebalo, bili bi pravi. Naravno da mi je žao što nisam bio dio i te momčadi, imao bih još dva trofeja.

Nakon povratka u Rijeku još si jednom igrao grupnu fazu Europa lige, ali to je bila pandemijska sezona kad se igralo svaki tjedan. Je li vam tu najveći problem bio što niste imali širinu za takav ritam na dva fronta?

Bilo je čudno, testirali smo se svaka dva dana, otpadali po dvojica, trojica, ja je nekim čudom nikako nisam dobio pa su se svi zafrkavali da sam u dealu s doktorom. Dobio sam je tek na Cipru, satrala me skoro. 

Imali smo mnoge restrikcije, nisam mogao iz Opatije u Rijeku na trening jer je između bio punkt. I onda zoveš u klub, pa dobiješ propusnicu i dođeš na trening s još jednim igračem na cijelom terenu i trčite sto metara jedan od drugoga. Kad je krenuo nogomet, sve je bilo super, izborili smo grupnu fazu u Europi, ali nije to to kad nema navijača, kao da je trening-utakmica, sve se čuje, nemaš podražaj. Žao mi je što navijači tome nisu smjeli prisustvovati jer sve se to događa zbog njih.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Mislim da smo bili jedini klub u kojem su svi igrači pristali na smanjenje ugovora od 30 posto, i to ne na tri mjeseca, nego za stalno, ali na kraju su nam to vratili jer smo napravili odličan rezultat i klubu zaradili novac. 

Kako to da si otišao prošle zime kad je Rijeka bila usred nikad zanimljivijeg četveroboja za naslov?

Dobro smo igrali, bili smo negdje u bod s Dinamom, a onda me s Cipra nazvao bivši sportski direktor Rijeke Ivan Mance i pitao hoću li doći. Mislio sam da me zafrkava, zašto bih igdje išao kad mi je tu dobro. U šali sam mu rekao da sastavi ugovor i evo me. Ali bio je ozbiljan.

Mislio sam da me neće pustiti, a on mi kaže da je već razgovarao s klubom i da će me pustiti. Meni nitko ništa nije rekao o tome. Kad sam ih pitao, rekli su mi da nema problema i da će me pustiti. Imao sam osjećaj da sam bio neki uteg klubu, financijski ili ne znam kakav, možda su trebali mladi igrači dobiti šansu preko mene. Ne znam je li to bila politika kluba, iznenadio sam se, ali OK.

Imali smo dobru situaciju, ali znao sam da mi na Cipru neće biti loše. Nisam mislio da ću tamo završiti, ali eto. Bio je cilj ući među šest, što smo i učinili, i boriti se za Europu. Da smo ušli u Europu, vjerojatno bih i ostao. Ali promijenili su 30 igrača, sad su top, zakucani na vrhu, tako da su dobro učinili. Oni svake godine primijene 15-20 igrača. Sad im je sportski direktor Gaizka Mendieta.

Iznenadio sam se kad sam došao, mislio sam da je Cipar laganica, ali liga je odlična, sad imaju tri predstavnika u Europi, a mi samo Dinamo. To nešto govori. U momčadi nismo imali niti jednog Ciprana. Moraju igrati barem dvojica, inače plaćaš penale, ali nije ih briga za to. Doduše, to nije baš dobro za ciparski nogomet.

Kakav je bio bivši hajdukovac Jairo?

Odličan. Bio je naš najbolji igrač, samo ga nije išao gol. Ove sezone ga je krenulo i s golovima, dobio je kapetansku traku, samopouzdanje i sad je najbolji igrač lige. Lani je bio u momčadi sezone, u kojoj je bio i Gordon Schildenfeld. Odlično se snašao.

Sad si u HNL-u prvi put u klubu koji se ne boji za trofeje. Koliko je to drukčije?

Kad sam dolazio, pitao sam dečke je l' bismo mogli osvojiti Kup, pa su mi odgovorili: "Tomi, daj se smiri". Da prvo moramo izrasti u momčad. Ja sam navikao da kopamo, grebemo, tako da se u sebi nadam da imamo neke šanse u Kupu. Ekipa je mlada, bit će puno oscilacija, igrač koji je u jednoj utakmici bio najbolji, u sljedećoj će biti najgori, to je tako.

Ali mladim igračima je lakše kad nema pritiska. Da u prošlom kolu nismo dobili Goricu, bili bismo u katastrofalnoj situaciji, ali nitko nije došao i vikao da moramo dobiti. Meni to čak nije bilo normalno, ali je bolje za mladog igrača mu se ne stavlja pritisak. Dok sam bio mladi igrač u Dinamu, čak i kad smo imali 15 bodova prednosti, uvijek su nam govorili da moramo dobiti, da je danas najvažnija utakmica, uvijek su nam stavljali umjetni pritisak da bismo osjećali ono što moramo.

Toga ovdje nema. Razvijajte se, igrajte nogomet, tjerajte vodu na naš mlin, da napravimo što više dobrih igrača, da postanu nešto. Klub se ni za što ne bori, pa je ipak svako malo drugi ili u finalu Kupa. Normalno da se bez pritiska slobodnije igra. Momčad ima puno potencijala i energije. Ima par odličnih mladih igrača koji razmišljaju zrelije i mogu napraviti dobre karijerice, samo moraju ostati zdravi i kad se bira između tri ista, da budu ti koji su izabrani.

Ovo je odličan put za mladiće, a mi stariji smo tu da im pomognemo i usmjerimo ih, da budu fokusirani samo na sebe i nogomet. I trebaju biti pametni, ponekad se i dozirati, a ne kao ja, koji sam nakon svake ozljede pokušavao letjeti pa se još više raspadao.

Dosad si svake sezone u HNL-u bio ispred Hajduka, a s njim se ovog vikenda sastajete u Kranjčevićevoj. Kako ti doživljavaš te utakmice kao Zagrepčanin, kao dinamovac i kao natjecatelj koji želi igrati velike utakmice?

Tužno mi je kad, na primjer, mi igramo derbi začelja s Goricom, treba nam podrška, a dođe manje od 1000 ljudi. To je šteta. Sad će barem njihova strana tribine biti puna, zato se veselim toj utakmici, kao i svakoj s njima. Je li istina da protiv njih uvijek igram jače? Je. To ti je uvijek motiv kao Zagrepčaninu, kao dinamovcu, moraš dati maksimum.

Ne moram ni govoriti da su jaki, odlična ekipa, u zadnjem derbiju bili su goropadni protiv Dinama, koji je stvarno ove sezone bio nedodirljiv, stvarno su ih stisnuli u prvom poluvremenu i mislim da su izgubili dva boda u toj utakmici. Mi nemamo što izgubiti, oni su favoriti, njima treba, a ja mislim da im možemo "zabiberiti". Ako netko od njih zbog vrhunske klase nešto uspije sam, svaka mu čast, ali ako mi budemo pravi, razigrani, rastrčani i borbeni kakvi možemo biti, imamo šanse.

Kako komentiraš njihovu prošlu sezonu, povratak u borbu za naslov i osvajanje Kupa?

Meni je drago zbog njih, Hrvatskoj treba jak Hajduk, kao i jak Osijek i jaka Rijeka. Samo bih htio da izbore Europu, da to donesu Hrvatskoj, da ljudi mogu više putovati, da nama dolaze stranci, da dobijemo nogometnu kulturu, da svi idu na utakmice i uživaju u lijepoj nogometnoj atmosferi, da dijete želi ponovno doći na stadion. Da Hajduk uđe u skupinu i dobije nekog, pa izgorjelo bi sve uz njihove navijače. I za reprezentaciju bi bilo dobro da imamo jaku ligu, da tu izbornik ima 5-6 igrača koje može pratiti i koristiti.

Koje utakmice protiv Hajduka se najviše sjećaš?

Kad smo u finalu Kupa u Zagrebu dobili 3:0 i išli na revanš u Split samo podići trofej. I izgubimo 3:0. Dobili smo jer je Butina obranio penale. Ušao sam nekih pola sata prije kraja i cijelu utakmicu nisam vidio loptu. Ljudi su nas izmasakrirali. A ipak smo digli trofej.

Je li te ikad škakljalo kako bi bilo igrati za Hajduk?

U jednom trenutku sam imao nekih razgovora s njima, mislim kad sam išao u Arabiju, ali nisam prelomio na tu stranu. Ne znam kako bi mi kao Purgeru bilo dolje, kako bih se osjećao, ne znam kako bih se vratio doma... Lijepa mi je njihova atmosfera, zagrijavati se prije utakmice, pjevušiš u sebi njihove pjesme jer te ponese, ali nisam razmišljao o tome. Imam kuma koji je hajdukovac i stalno me zove, ali teško.