Nije imao vezu ni kumove u HNS-u, borio se protiv Mamića. Kako je Bišćan onda uspio?
IGOR BIŠĆAN odveo je mladu hrvatsku reprezentaciju na Europsko prvenstvo. Put je bio izrazito težak, na kraju je bila potrebna i pomoć Bosne i Hercegovine, ali cilj je ostvaren.
Izrazito talentirana hrvatska generacija imat će veliku šansu pokazati se na europskoj sceni, a sada na klupi konačno ima i pravog čovjeka. Tipa koji nikad nije išao prečicom, tipa koji se nakon vrhunske igračke karijere gradio ispočetka i tipa koji sada uživa u plodovima svog rada.
Po čemu je Bišćan različit od drugih?
Generalno postoje dva načina na koje netko postaje trener. Jedan, onaj dulji i teži, je rezerviran za one koji nisu bili vrhunski igrači te se nakon završetka akademije moraju dokazivati u omladinskim pogonima i manjim klubovima te se nadati da će jednom dobiti priliku za iskorak na veću scenu.
Drugi su oni koji su već u sustavu, bivši igrači jakog imena koji obično vrlo brzo nakon kraja karijere dobivaju prvoligaške angažmane, a neki čak i klupe najvećih svjetskih klubova ili reprezentacija.
Igor Bišćan po svemu spada u drugu skupinu. Bivši igrač Dinama dokazao se na svjetskoj sceni. Sezonu života odigrao je 2004./05. kada je oduševio u dresu Liverpoola i došao do finala Lige prvaka. Liverpool je osvojio trofej, ali Bišćan nije igrao u finalu. Nakon Liverpoola je igrao u Panathinaikosu, a nakon toga se vratio u svoj Dinamo završiti karijeru. Tamo je pokazao sjajnu gestu kada se odrekao dijela plaće dok je bio ozlijeđen i nije mogao igrati.
Igrač takvih kvaliteta vjerojatno je trebao imati bitniju ulogu u reprezentaciji, ali Bišćan je tip čudnog i teškog karaktera. Napustio je kamp reprezentacije prije susreta s Bugarima kada je bio nezadovoljan minutažom koju mu je davao Otto Barić i igrač koji je za reprezentaciju debitirao kao 21-godišnjak od nje se oprostio kao 23-godišnjak.
U intervjuu za Index komentirao je tu epizodu: "Bilo je tu svega, ali istina je da nikada nisam odbio Hrvatsku. Ne želim se vraćati na te stvari jer sam ih prebolio. Da, imao sam osjećaj da su mi godinama nanosili nepravdu iz nekih svojih razloga. Nitko nikada nije sa mnom razgovarao, nisam mogao razumjeti zašto nikada nisam dobio pravu šansu. To mi je i danas nevjerojatno, ali sam zaista prebolio to teško razdoblje života."
Pokazao je hrabrost kada mnogi oko Dinama za to nisu imali muda
S obzirom na pedigre, bilo je očekivati da Bišćan vrlo brzo i lagano dobije vrhunski angažman. Neki će reći da je sam sebi otežao posao kada je s bivšim suigračima Marićem, Šokotom i Šimićem stao ispred inicijative "Za naš Dinamo" koja je skupila gotovo 50 tisuća potpisa za raspisivanje demokratskih izbora u Dinamu.
Tom gestom je pokazao da ima hrabrost istupiti i javno progovoriti o problemima u domaćem nogometu, što je rijetkost u miljeu bivših nogometaša. Bišćan je bio svjestan da mora početi od nule jer je zatvorio mnoga vrata.
U intervju na koji smo da dugo nagovarali prije šest godina, Bišćan je kazao:
"Nažalost, u našoj zemlji se događaju takve stvari zbog kojih ljudi ne vjeruju da se može protiv sistema. No, budite sigurni da postoji kritična masa, na nama je da uvjerimo ljude da se isplati boriti. Zadnji je čas da se klubu vrati duša, prijeti mu potpuni gubitak identiteta. Nitko od nas zaista nije razmišljao o funkcijama kada smo ulazili u ovu priču. Ovo nije borba nas četvorice ili par tisuća navijača. Ovo je borba svih dinamovaca u Hrvatskoj i svijetu, borba za transparentnost i civilizirano ponašanje. Kada ljudi više ne budu sumnjali u poštenje onih koji odlučuju, vratit će se publika na stadion", rekao nam je tada Bišćan.
Sigurni smo da bi iste riječi ponovio i danas.
Kroz blato druge lige, preko Stožica i Rujevice, do mlade reprezentacije
Zasukao je rukave i spustio se u blato druge lige kako bi preuzeo Rudeš. Tada ambiciozni drugoligaš ulazio je u projekte koji su djelovali ozbiljno, ali Bišćan je bio prekretnica i karika koja ga je pogurala u elitni razred prvi put u povijesti.
Idući korak nije bio veći klub u Hrvatskoj nego ljubljanska Olimpija, klub koji je vodio karizmatični i izrazito nestrpljivi Milan Mandarić. On je imao planove od Olimpije napraviti regionalnog lidera, ali ulaganja nisu pratila ambicije. Štoviše, česte smjene stručnog stožera, transferi igrača i konstantan rezultatski presing na treninzima rezultirali su turbulentnim i teškim uvjetima rada.
Bišćan je trpio pritisak uprave i navijača, postao jedini klupski trener u sedam godina koji je odradio punu sezonu i osvojio dvostruku krunu, prvu poslije 25 godina u klubu koji se u međuvremenu i rasformirao.
Uspješno je preskočio još jednu stepenicu, ali, za razliku od brojnih drugih HNS-ovih miljenika koji bi s takvim rezultatima lagano našli angažman u nekoj od reprezentacija, Bišćan je osjećao da se još mora dokazivati. I preuzeo je jedan od najtežih poslova hrvatskog nogometa, Rijekinu klupu s koje je otišao Kek, najuspješniji trener u klupskoj povijesti i jedan od najboljih ikada u HNL-u.
Bišćan je morao raditi u težim uvjetima nego Kek. Hajduk i Osijek su se financijski znatno dignuli i Rijeka više nije mogla lagano dovoditi igrače iz slavonskog i dalmatinskog bazena. Uskoro su ulaganjima sustigli ili prestigli Rijeku. Istovremeno je Mišković nastavio s politikom prodavanja najboljih igrača i štednjom pri dovođenju pojačanja, zbog čega je bilo sve teže održati rezultatski trend iz prethodnih godina.
Bišćan je u tome uspio. Malo je prilagodio Kekovu tvrdu obranu i tranzicijsku momčad te je ne Rujevici osvojio kup i drugo mjesto u prvenstvu. Ušao je s Rijekom u novu sezonu, ali uvjeti za rad su postali nemogući. Bišćan je više ili manje javno slao poruke upravi da treba veći i kvalitetniji kadar, ali su njegove molbe ostale neuslišane.
Samo mjesec dana nakon što je otišao iz Rijeke, Bišćan je nagrađen za sve svoje uspjehe i postao je izbornik mlade reprezentacije.
Odmah je podigao momčad koja je patila od "HNS sindroma"
Njegov prethodnik Nenad Gračan dobio je otkaz nakon što je Hrvatska podbacila igrom na Europskom prvenstvu na kojem nije prošla grupu, a u prvom kolu novih kvalifikacija doživjela je poraz od Škotske na domaćem terenu.
Mlada reprezentacija je s godinama postala sinonim za neuspjeh u hrvatskom nogometu. Prije Bišćana se plasirala na tek tri od 13 odigranih Europskih prvenstava, a identičan uspjeh u pogledu plasmana imala je i U-20 reprezentacija kada je riječ o svjetskim prvenstvima.
Takvi rezultati uvijek su se činili kao anomalija s obzirom na to da je Hrvatska uvijek imala vrhunske mlade igrače koji su vrlo rano ulazili u seniorski nogomet i tamo igrali ozbiljne role. Ali u-21 reprezentacija je, kao i sve ostale mlade reprezentacije, patila od sindroma "HNS". Savez je godinama na poziciju izbornika postavljao islužene trenere na račun starih zasluga ili prijateljstva. Kriteriji za selekciju su bili nejasni, što je ostavljalo velik prostor za sumnju u iskrene namjere, a parametri za ocjenu nečijeg rada bili su gotovo nepostojeći. Neuspjesi mladih vrsta gurali su se pod tepih velikih uspjeha seniorske reprezentacije.
Već u prvoj utakmici u kojoj je Bišćan preuzeo momčad vidjeli smo sasvim novu ekipu. U prvoj službenoj utakmici Litva je poražena 3:1, ali je vrlo lako mogla primiti sedam komada u mrežu. Tečna i organizirana igra imala je potpis trenera od prvog dana sve do posljednje utakmice u ciklusu. Reprezentacija koja je uvijek obitavala na marginama javnog interesa odjednom je postala reprezentacija koju svi žele gledati jer igra sjajan nogomet. Iako je Bišćan svoj trenerski stil izgradio prije svega na čvrstoj obrani i tranziciji, pokazao je sposobnost prilagodbe i s talentiranom mladom reprezentacijom igra proaktivan, napadački nogomet koji je po kvaliteti na razini seniorskog.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Bišćanu su pljeskali gdje god je bio. To nešto govori
Bišćan je do sada u trenerskoj karijeri vodio tri kluba i jednu reprezentaciju. Pljeskali su mu i Rudeš Boysi, pljeskali su mu i navijači na ljubljanskim Stožicama, a plješće“ mu i hrvatska javnost koja zbog pandemije ne može uživo gledati mladu reprezentaciju.
Pljeskali su mu čak i na Rujevici, iako je dio Rijekinih navijača snažno protestirao protiv njegovog dovođenja, navodno zbog incidenta iz igračkih dana kada je zabio gol Rijeci i neprimjereno gestikulirao prema Armadi.
Ali uskoro su čak i oni najžešći ublažili svoj stav prema njemu, a ostale tribine Rujevice voljele su ga kao odmetnika, čovjeka koji je ostao sam na vjetrometini, ali je i dalje profesionalno obavljao svoj posao.
Bišćana vole i Dinamovi navijači čiji je stav bio voljan artikulirati. Činjenica da ima takav imidž nije slučajna ni neobična. Bišćan je i kao trener imao velikih promašaja. I kad je ispao od VPS-a u Ljubljani i kad je s Rijekom dobio četiri komada na Poljudu. Ljudi koji ga bolje znaju reći će da je čudnog i ponekad nepredvidljivog karaktera. Ali Bišćan nije fejk. To svi prepoznaju i zato ga vole.
Nikad nije tražio lakši put, ni kao trener ni kao glas u javnom prostoru. Ima svoj stil i karakter koji uporno gura. Očito je da i igrači dobro reagiraju na nekog tko je iskren u svojim zahtjevima i selekciji i zato mlada reprezentacija igra vjerojatno najbolji nogomet u svojoj povijesti.
Bišćanov trenerski put atipičan je po svemu i u tome je njegova najveća vrijednost. Pokazalo se da postoji barem mala mogućnost da se netko u sistemu hrvatskog nogometa probije zaslugama i gradi karijeru stepenicu po stepenicu. A kada navijači vide čovjeka koji još uvijek ima blata na cipelama, onda im je jasno da mu put nije bio najlakši. Zato nije čudno da Bišćanu svi plješću.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati