OVE SE SUBOTE u Rijadu u Saudijskoj Arabiji održava Day of Reckoning, jedna od najvećih teškaških priredbi u povijesti boksa, a sigurno u posljednjih dvadesetak godina. Dio te priredbe bit će i Filip Hrgović, koji će među prvima u ring protiv Australca Marka De Morija, protivnika koji bi trebao poslužiti za "držanje forme" do borbe za naslov svjetskog prvaka prema IBF-u iduće godine.

Vrhunac večeri bit će borba Anthonyja Joshue i Otta Wallina, koja će dati Hrgovićeva protivnika u borbi za svjetski pojas, ako to ne bude pobjednik okršaja Tysona Furyja i Oleksandra Usika u veljači, ali strašnu borbu mogli bismo vidjeti i između Deontaya Wildera i Josepha Parkera.

Taj je event dobar povod da u Indexovu Intervjuu tjedna ugostimo jednog od najzahvalnijih sugovornika za boksačke teme, najuspješnijeg hrvatskog boksačkog trenera Leonarda Pijetraja, koji je dugo radio s Hrgovićem, ali i Alenom Babićem, Željkom Mavrovićem, Marijom Preskarom, pa i Mirkom Filipovićem u ranoj fazi njihovih karijera.

To je ono što većina javnosti "zna" o Pijetraju, smatrajući da se s gotovo svima njima rastao u lošim odnosima. Mavrović ga je svojedobno opisao kao trenera koji je "uporan, voli svoj posao i stalno je u dvorani", ali "koji boksača može dovesti samo do određene razine, ne i na sam vrh". Isto mišljenje dijeli i Cro Cop.

Za početak razgovora, koji se protegnuo na više od dva sata i na dvije lokacije jer je u međuvremenu morao voditi sina na sat bubnjeva, pitali smo ga da popuni rupe i objasni tko je zapravo Leonard Pijetraj. Iako je o rastancima sa svim svojim borcima već govorio, nije se želio vraćati na te teme, ali otkrio je zašto je puklo s Alenom Babićem i zašto ga nije primio natrag čak ni kad se Savage nakon poraza u borbi za svjetsku titulu skrušeno pokajao zbog ponašanja koje je dovelo do rastanka.

Dugo je govorio o zloglasnim desetogodišnjim ugovorima kojima je vezivao svoje boksače, zbog kojih su mu oni s vremenom počeli zamjerati. Razjasnio je sve opcije koje čekaju Hrgovića nakon priredbe u Rijadu i pozdravio saudijska ulaganja u boks, dotaknuo se Tysona Furyja i Francisa Ngannoua, celebrity boksa te potencijalnog borilačkog spektakla između njegova boksača Hrvoja Sepa i najveće regionalne MMA zvijezde Vase Bakočevića.

Tko je, dakle, Leonard Pijetraj?

Ja sam običan čovjek koji voli svoj posao i nikad se od njega nije umorio. Uvijek misliš da te ne mogu iznenaditi, ja sam uvijek na to spreman jer je moja ljubav prema poslu jača od ljudske psihe koja je promjenjiva. U današnjem materijalnom svijetu ja sam spreman da ljudi misle samo na sebe i svoje interese i da u takvoj situaciji mogu pogriješiti prema drugim ljudima.

Ono što mladi ljudi ne znaju je da ono što ovisi o vama su vaše zdravlje, vaše tijelo, vaš um, vaša životna energija i vaše emocije, dok vaš uspjeh ne ovisi samo o vama. Da ovisi samo o vama, ne biste trebali nikog drugog da vam pametuje, da vas usmjerava i da vam to naplaćuje nego biste sve radili sami. 

U jednom trenutku mladi ljudi zaborave da ne ovise samo o sebi kad je uspjeh u pitanju, a ego im ne dozvoljava da dijele taj uspjeh s nekim nego sve zasluge pripisuju sebi i tu onda dolazi do sukoba.

Što se tiče ljudi koji su rekli da mogu dovesti boksača samo do određene razine, to oni ne znaju, to je njihovo opravdanje kad odu. Ti koji su to rekli nisu napravili rezultat, a nikad za trenere kod kojih su otišli nisu rekli da ih oni nisu mogli dovesti do toga. Kad treba prebaciti krivnju, onda čovjek nije ovisan o sebi nego o nekom drugom, ali kad treba uzeti zasluge, onda mu nitko nije bitan nego on sam sebi.

Nije problem dovesti sportaša do višeg nivoa nego ga dovesti od ničega do nekog nivoa, a to malo trenera može i radi. Trenerska stručnost se računa po tome koliko možete stvoriti boksača, a ne možete li dovesti vrhunskog boksača do svjetske titule ako ga preuzmete kad je već korak do nje i više ga nemate što naučiti. O tome odlučuje splet okolnosti, je li imao dobru podlogu, dobru školu boksa, ima li protivnika koji je bolji od njega.

Imao sam svjetskog prvaka, europskog prvaka, svjetsku prvakinju Michele Aboro, doveo sam ljude za koje nitko nije čuo do meča za svjetsku titulu. Pa i ti ljudi koji su to rekli boksali su za svjetsku titulu pa je nisu osvojili - i to ne sa mnom nego s nekim drugim - i nikad nisu rekli da su izabrali krivog trenera ili da im je upropastio karijeru.

Ja sam svima sve oprostio, ali ako govorimo o radu i uspjehu, mogu dobro procijeniti s kim nešto mogu ili ne mogu ostvariti. Na meni je hoću li s nekim iz ljubavi ili principa raditi i ako znam da ne može osvojiti svjetsku titulu, ali je zaslužio i vrijedi mu dati šansu.

Da sam htio voditi ljude do vrha i da mi je samo to bio cilj, onda ne bih bio u Hrvatskoj jer je tu nemoguća misija dovesti nekog do neke titule. Na kraju, svi su oni došli kod mene, napravili sa mnom nešto i otišli - ne zato što ih ja ne mogu dovesti do nečega nego zato što to nekad moraju platiti i zato što žele imati autoritet nad trenerom umjesto on nad njima.

Kad se boksač priprema za meč za titulu, ti ga drilaš i ništa ne prepuštaš slučaju jer ne znaš koliko njegov protivnik radi, ne možeš kalkulirati nego ići na maksimum. Kad radiš s nekim 10 ili 15 godina, sve ide dobro, ali njemu u nekom trenutku to počne ići na živce i više ne želi jer misli da može i bez toga. A u ovakvim mečevima se ne može bez toga.

I koja je onda granica, da radiš s njim maksimalno i da mu ideš na živce, ili da mu popustiš, pa ako prođe, prođe? A ja si to ne mogu dozvoliti jer kod nas nema takve konkurencije i moram paziti na sve i biti 100 posto koncentriran s boksačem i ići maksimalno da bi on mogao doći do svjetske titule.

Kad taj boksač ode kod nekog tko ga nije stvorio nego radi s njim par mjeseci, taj trener nema potrebu da visi nad glavom tom boksaču jer ne ovisi o njemu, nije puno uložio u njega, a ionako će dobiti svoj postotak od meča. Pa on gleda da mu nikako ne ide na živce tim drilanjem nego mu imponira i daje mu prostora koliko god hoće za njegov ego. Jer sportašu je tad najvažnije da zadovolji svoj ego, a to je najgore što mu se može dogoditi uoči meča za svjetsku titulu. Može i tako proći, ako protivnik ima iste probleme, ali mi smo u takvoj situaciji i u takvoj konkurenciji da si to ne možemo dozvoliti.

Ja sam bio u Americi pet godina i dobivao ponude da treniram gotove boksače. Da sam ostao, vjerojatno bih odveo nekog do svjetske titule i svi bi govorili: "Ovaj te može odvesti do kraja." A za onoga koji ga je vodio prvih 10 godina rekli bi da te "dovede do neke razine, a onda prijeđeš kod Lea". A to je prevara jer bih ja tada samo pobrao vrhnje na račun nekoga tko se mučio 10 godina, a za njega više nitko ni ne zna.

I onda ti počnu dolaziti drugi boksači jer postane uvriježeno da ih možeš dovesti do svjetske titule, a zapravo ga je do nje doveo stari trener koji ga je trenirao 10 godina. Samo on to neće prihvatiti.

Ovog vikenda u Saudijskoj Arabiji nas očekuje priredba krcata velikim teškaškim imenima. Je li to najveći teškaški event ikad?

Nije, po meni je bilo i većih, u Americi prije nekih 20 godina, ali u novije vrijeme sigurno jest. Spojena su prilično velika imena, a najviše kredita dajem Wilderu i Parkeru, koji su po meni najjači par. Joshua i Wallin? To će biti dobro samo ako Wallin pruži dobar meč, ali nikad nikoga ne smijemo podcijeniti, vidjelo se to nedavno s Furyjem i Ngannouom.

Ipak, velika je to priredba, Saudijci daju novac, ali i traže prave mečeve, jer bilo je jako teško spojiti ovakve parove, koji su i vrlo skupi, a menadžeri ih izbjegavaju jer uvijek pokušavaju lakšim putem doći do titule, prvo doći do nje, a onda je braniti protiv koga god treba.

Hrvatsku javnost ipak najviše zanima okršaj Filipa Hrgovića i Marka De Morija. Što za Hrgovića znači ovaj meč?

Ništa. Puno može izgubiti, ali mislim da ima toliku kvalitetu da on to ne može izgubiti. Ne bi smio. De Morija poznajem, on uopće ne sparira, više diže utege. Da se razumijemo, ima udarac kojim može nokautirati i sigurno nije boksač za podcijeniti, ali ako govorimo o kvaliteti, nema tu što tražiti.

Očekivali smo da će Hrgović imati jačeg protivnika, a zašto nije, znaju samo njegovi menadžeri i on. Da, logika je da ne želi riskirati, ali to uopće nije tako u boksu. Imate Joycea, koji je imao teške mečeve, a nije boksao za titulu. Zhang Zhilei također, Joshua i Parker imali su takvih mečeva. Neki su imali i po desetak takvih protivnika, a nisu boksali za svjetsku titulu.

Po meni, s jedne strane je bolje, ako vjerujete u sebe, pred meč za svjetsku titulu imati malo jačeg protivnika, da vidite da imate pravi meč, kao što se vidjelo protiv Zhanga da je to bilo vrlo teško i vrlo iznenađujuće. S druge strane, to je velik rizik jer ako izgubite, ostajete bez šanse za svjetsku titulu. Ali, u boksačkom smislu, to je dobro jer se možete bolje pripremiti za tako težak meč.

Ako stalno imate protivnike koje skidate u prvih par rundi, nikad ne znate što možete učiniti u jakom meču. To se dogodilo i Mavroviću protiv Lennoxa Lewisa. Do tada je imao protivnike koje je rješavao bez problema, a onda je doživio poraz u 12 rundi i više nikad nije ušao u ring, iako sam smatrao da može još pobijediti mnoge protivnike koji su visoko na rang-listi.

Hrgovićev potencijalni protivnik u meču za titulu je pobjednik dvoboja Joshua - Wallin.

To je najrizičniji meč cijele večeri. Za obojicu. Ako Wallin izgubi nekim teškim nokautom, sigurno neće dobiti priliku za svjetsku titulu. Vrlo teško. A ako Joshua izgubi, izgubio je sve. I jedan i drugi ušli su u velik rizik i zato će taj meč biti interesantan. Joshua mora odraditi vrhunski meč jer se to od njega očekuje, a ako izgubi, cijela karijera dolazi u pitanje. Bolje bi mu bilo izgubiti od Wildera.

Saudijci su ozbiljno počeli ulagati u boks, ne pitaju koliko što košta, samo dok se lijepo piše o njima. Doveli su rivalske promotore Eddieja Hearna i Franka Warrena za isti stol, čini se da mogu zaista "spasiti" boks eliminirajući nesnosno duge pregovore za izvlačenje što više novca, jer ga imaju za sve. I Hrgović je potpisao za njihovu promociju. Kako gledate na njihov ulazak u boks?

Svima je sjekira pala u med. Warren i Hearn našli su se valjda prvi put u životu jer se našla treća strana koja će sve to platiti i time je njih rasteretila. Na njima je sad samo da rade dobar matchmaking. Ali Saudijci nisu naivni. Oni ne daju novac samo da bi se reklamirali nego jer žele prave mečeve.

Ovo je možda zadnja velika priredba na kojoj će proći imena koja će sebi tu graditi karijeru na nekim malim mečevima, slabijim protivnicima koje će rješavati u prvoj rundi. To sigurno neće prolaziti ako će Saudijci to plaćati. Oni će davati novac za prave, velike mečeve.

Produkcija koju su imali za Furyja i Ngannoua bila je ravna Super Bowlu. Multimilijunska produkcija kakva dosad nije viđena u boksu. Sigurno neće davati novac za meč u kojem neki papak boksa protiv vrhunskog boksača. I to je za sve nas dobro, zato pozdravljam odluku da se najveći promotori spoje i da se tamo rade veliki mečevi. 

Ako je njihov plan da se svi najbolji bore međusobno, može li se konačno boks ustrojiti da se održava po turnirskom sustavu?

Ne, jer u boksu ne možete braniti titulu više od dva ili tri puta godišnje, pa neki boksači nikad u karijeri ne bi dobili priliku. Zato postoji toliko organizacija. U tenisu možete igrati svaki tjedan na vrhunskom nivou. U boksu nije problem boksati 12 rundi, nego priprema. Na pripremama ste odradili preko 100 rundi, promijenili 5-6 sparing-partnera, dobili preko 1000 udaraca u glavu... Jednostavno, zdravstveno i na bilo koji drugi način nije moguće jer je potrebno i vrijeme oporavka. Imate 1000 boksača u svakoj kategoriji i bilo bi slučajeva da 10 godina ne možete uopće doći na red.

Osim toga, u tenisu imate turnire koje ne gleda nitko do finala. To će sponzori platiti, ali u boksu neće. U boksu, ako nemate veliko ime, čovjeka s kojim će se svi poistovjetiti, to neće nitko gledati, iako možda imate vrhunskog boksača koji nema ime i nitko ga ne zna. Boksača treba stvarati, od njega raditi zvijezdu i onda će ga ljudi htjeti gledati. A taj proces traje. I onda, kad i postane zvijezda, ne može boksati više od 2-3 puta godišnje.

Sama struktura sporta je takva da je to neizvedivo. Bilo bi idealno da se radi rang-lista po bodovima, ali kako je moguće da netko ima 20-0 i stoti je na ranglisti, a netko je s 10-0 među prvih 10? Imate jakog menadžera koji vas gura ili ste imali dobre rezultate u amaterskom boksu. To tako funkcionira i samo onaj tko nije dobio priliku kaže da je to nepravedno. Onaj tko ju je dobio misli da je pravedno.

Tko je bio Babić prije meča za svjetsku titulu? Nitko. Zašto onda nitko nije govorio da je to nepravedno? To nije nepravedno ni pravedno, dečko je sebi napravio imidž, bio je dobar boksač, nokautirao je dosta protivnika i dobio priliku. 

Kako vidite rasplet Hrgovićeve situacije? Ako pobijedi De Morija, titulu napada protiv Usika ili Furyja, osim ako oni ne dogovore revanš, pa bi onda boksao s pobjednikom meča Joshua - Wallin.

Ako Usik pobijedi, a mislim da bi mogao, može odlučiti da ne želi boksati s izazivačem jer mu nije isplativo, pa ostavi tu titulu. Jednom je Lennox Lewis prodao svoju titulu za neka dva milijuna jer nije htio boksati. I to je bilo javno, ništa na crno. Dakle, platili su mu da ostavi titulu da druga dvojica boksaju za nju.

Ili može federacija tražiti da brani titulu unutar šest mjeseci, ali malo njih će to ograničiti, uvijek se može produljiti zbog neke ozljede, jer im je u interesu da se velika borba održi jer uzimaju postotak od svake priredbe.

Ili će pobjednik ostaviti titulu, pa će Hrgović boksati za upražnjeno mjesto. Ali kako god titulu osvojite, preko kojeg god boksača, kad-tad ćete je morati braniti protiv pravog boksača.

Najvažnija stvar u boksu je ovo: uopće nije bitno kakvu ste titulu osvojili, bitno je protiv koga ste je osvojili. Možete osvojiti upražnjenu titulu protiv nekog levata, neće to nitko zapamtiti. Pamtit će vas samo ako pobijedite velika imena i pružite velike mečeve. Na kraju se sve svodi na to.

S Joshuom je sparirao naš Agron Smakići, Babić s Furyjem uoči njegova meča s Ngannouom. Što za njih znači to vrijeme u ringu s najboljima?

Takvi boksači imaju po 5-6 sparing partnera. Mi ne znamo jesu li njih odabrali kao zadnjeg, to svaki boksač u svojoj zemlji priča da je on zadnji ostao. Nisam za to da se ide puno na sparinge naokolo, moji boksači s takvih su sparinga uvijek dolazili prilično loše pripremljeni i izvan forme zato što su tamo u službi tog boksača.

Na primjer, dogodi se da vam kažu da ćete danas sparirati. Dođeš, pošalju te na zagrijavanje jer ideš prvi, pa se predomisli dok se zagrijavaš i kaže da ipak ideš treći, pa na kraju kaže da je umoran nakon šest rundi i da ipak danas nećeš sparirati. I tako ti se dogodi da po tjedan dana uopće ne spariraš.

A nekom se dogodi da sparira puno. Sve ovisi u čijem si kampu. Jedino što je dobro je što vidiš gdje si protiv tako velikih imena, možeš li se nositi s njima, koliko možeš protiv tako velikih boksača. Ali sparing i meč su velika razlika. Nije dobro ako si boksač da budeš sparing partner. Pravi boksači koji pretendiraju na titule imaju svoje sparing partnere.

Meni je Milun stalno išao po sparinzima i dolazio natrag van forme, s puno krivih stvari koje je tamo vidio i naučio jer tamo nitko s vama ne radi nego sami procijenite što vam je dobro ili nije. Spariranje s velikim imenom može biti dobro za samopouzdanje, ali finalno ne možete dobiti neku veliku korist.

Govori li ishod meča Fury - Ngannou više o Furyju ili Ngannouu? Može li Ngannou biti vrhunski boksač?

Po meni teško jer ima vrhunske kvalitete kao borac, ali ne kao boksač. Njegova tehnika puno zaostaje za boksačkom tehnikom. On je boksač s kojim možete imati velikih problema ako ga podcijenite, kao što je imao Fury. Fury je očito mislio da će to ići puno lakše, njegov psihološki pritisak koji stvara na protivnike nije funkcionirao i to ga je uplašilo. Vidjelo se na njemu da se uplašio.

Ngannou je psihički vrlo jak, a mene je fasciniralo da je i s tom tehnikom, koja je vrlo oskudna, funkcionirao dobro i čak ugrozio takvog boksača kao što je Fury. To pokazuje da svaki meč može biti opasan ako niste sto posto u njemu, ako nemate trenera - Fury je poznat po tome da je promijenio puno trenera - koji ima autoritet i pazi na baš sve što je potrebno nego smatrate da vam je dosta vlastito iskustvo. Onda se dogodi ono što se dogodilo Furyju.

Po meni, pobjednik je morao biti Ngannou. Fury je pobijedio za nešto malo, ali to je vrlo upitna pobjeda, vrlo upitan meč za jednog šampiona, čak po meni sramota da si je to dozvolio. A Ngannouu kapa dolje.

Koliko bi njegov poraz u tom meču naštetio boksu kao sportu?

Ne bi naštetio toliko boksu koliko Tysonu Furyju, ali Fury nije boks. Možda jest u ovome momentu, ali pokazalo se ono što odavno govorim, da on ipak nije tako dobar i vrhunski tehničar kao što se misli. On je cijeli svijet uvjerio da zna boksati, ali nije boksač kojeg će se pamtiti, koji je ostavio trag kao vrhunska svjetska klasa. 

On je vrhunski šoumen, entertainer, i više je protivnika pobijedio psihološkim pritiskom nego samim boksom. Naravno da zna boksati i ima boksačkih kvaliteta, ali to nisu kvalitete usporedive s najvećim boksačima svih vremena.

Zašto ste se počeli baviti boksom?

Boks je bio moj prvi sport kao klincu, u Trnavi, u mjesnoj zajednici gdje je bio jedan stari trener Božo Krupski, koji je otvorio klub u kojem smo mi počeli trenirati. No klub se raspao zbog njegovih zdravstvenih problema. Mene su zanimali samo borilački sportovi, a najbliži klub je bio za taekwondo u Studentskom gradu.

Da je negdje bliže bio boksački klub, bavio bih se boksom, ali najbliži je bio Metalac na Črnomercu i s devet godina nisam mogao ići tamo svaki dan jer me nije imao tko voziti. U taekwondou sam ostao 13 godina, postizao sam solidne rezultate, osvojio broncu pojedinačno i srebro ekipno na Svjetskom prvenstvu 1984. u Glasgowu te broncu pojedinačno i zlato ekipno na Europskom.

Onda sam prešao u kikboks, bio prvak Jugoslavije, amaterski i profesionalni. Ali vidio sam da su mi ruke loše pa sam otišao u boksačku dvoranu, i kad sam ušao, više nikad nisam izašao. Znao sam da je to sport za mene. Probao sam boksati, s 24-25 godina, ali vidio sam da nikad neću dostići ono što su ljudi radili deset godina prije mene. Nakon pet mečeva postao sam trener i znao da ću taj posao raditi cijeli život.

Kako ste s tako malo boksačkog iskustva i tako mladi mogli postati autoritet kao trener?

Meni je trebalo pet mečeva da skužim neke stvari u boksu, nekome nije ni 300 dosta. Ako kužite princip sporta, možete se baviti svakim sportom kao trener. Imate u nogometu trenere koji nikad nisu igrali nogomet, košarkaške koji nikad nisu igrali košarku. Ja sam cijeli život bio u borilačkim sportovima, ali sam shvatio princip sporta. 

Počeo sam negdje 1990., klub mi je registriran 1992., a 1993. i 1994. imao sam najbolji klub u Hrvatskoj i najboljeg boksača u Hrvatskoj. Kako je to moguće, pored ljudi koji su cijeli život radili u boksu? Znači da sam skužio posao. Imate ljudi koji su cijeli život u boksu, pa nisu dobri treneri. To je samo izlika kojom se želi čovjeka spustiti, pa reći: "On se nikad nije bavio boksom." Možete imati dojam, ali statistika je nepobitna.

Radili ste i s mladim Cro Copom, i u kikboksu i u boksu. Za što je tada bio više talentiran?

O njemu se ne smije pričati, on sam o sebi govori, ja ne smijem ništa. Ja sam pokušao nešto reći, pa je na kraju ispao babinjak. Nema potrebe da njega spominjem.

I on, ali i drugi vaši borci zamjerali su vam zbog desetogodišnjih ugovora kojima ste ih vezivali. Kako ste im ih opravdavali?

A zašto mislite da to nije u redu prema sportašu? Ako nekog trenirate deset godina, a on pet godina ništa ne napravi, zašto ne biste imali koristi od onoga što napravi u idućih pet? Rekli smo da se boksača mora dugo voditi prije nego što napravi nešto u profesionalnoj karijeri. 

Hrgovića sam trenirao 11 godina, ispregovarao sam mu ugovor za profesionalni boks, a on je onda otišao. Od tada je prošlo sedam godina, dakle ukupno 18, a još nije boksao za titulu. Na koliko bih godina ja trebao potpisati? Ja sam vas stvorio, a nakon prvih deset godina, tek još trebate stvarati karijeru sljedećih deset godina, zaradit ćete novac tek nakon 15-20 godina. A gdje sam tu ja? Na koliko bih godina trebao potpisati? Dvije, tri? Gdje je tu svrha?

Kad kod mene dođe profesionalac, kao što je došao Mike Bernardo, s njim sam imao ugovor na godinu dana jer je on bio gotov borac, nisam ga ja stvorio. Isto je kao kad profesionalac dođe kod promotora, pa potpišu na tri godine. Ali ako dođe početnik, u njega treba godinama ulagati. Pa koji bi kreten potpisao kratak ugovor?

Ako otvorite firmu i date nekom ugovor na tri godine, ali u firmu prvih pet godina treba samo ulagati. I onda vam ovaj nakon tri godine, kad mu ugovor isteče, pokupi vrhnje. Ne, nego ćete potpisati na deset godina, da u zadnjih pet nešto zaradite. 

Ako vi dođete kod mene kao početnik, ja u vas ulažem i nitko vam taj moj rad ne može oduzeti. I ako on ode, kakve ja koristi imam od njega? A on od mene ima jer ja sam ga naučio boksati.

Osim toga, potpisujem ugovore samo s punoljetnim osobama. Recimo, kod mene je sportaš došao s devet godina, znači ja sam ga trenirao devet godina prije ugovora. I on je u tih devet godina bilo kad mogao otići kamo god hoće. I sad ja potpišem na 10 godina. Ako je vrhunska svjetska klasa s 18 godina, a takvih je malo, idućih pet godina još treba ulagati u njega da bi možda došao u priliku da nešto zaradi. A onda bi u sljedećih pet mogao zarađivati konkretno. 

I što bih ja trebao potpisati na pet godina, da ga ja stvorim, a on ode kod nekoga tko će mu uzimati manji postotak? Pa naravno da će mu uzimati manje kad ga on nije stvorio. Da ja radim s Joshuom, radio bih i za 1% jer ga ja nisam stvorio.

Sa svima sam potpisao ugovor u društvu njihovih odvjetnika ili roditelja i svi su bili presretni da ga potpišu. A onda kad počnu zarađivati, više nisu sretni. To su svjetske norme, nisam ja to izmislio. Kako bih inače trebao zarađivati? I onda dođe neki idiot i kaže: "On te može dovesti samo do jedne razine." Ma nemoj mi reći.

Pa mogao sam ja uzimati olimpijske pobjednike i potpisivati s njima na jedan meč, ili niti to. Imaš ljude koji cijeli život žive na tome što su jednom trenirali Joshuu. Mogao sam i ja tako. Ali vratio sam se u ovu našu malu Hrvatsku, za koju neki misle da je vukojebina, ali ona je moj dom i ja tu volim biti. Ne patim od titula, što ne znači da ih neću još osvojiti, ali da sam patio, ostao bih u Americi i sad bih svima bio velik trener.

Ja nisam čovjek koji hrani ego nego stvaram boksače za svjetsku titulu. Kako? Reći ću vam kako, ali morate slušati. No onda dođete do nivoa kad ste postali popularni, kada svatko koga sretnete zna što trebate i daje savjete, a vi ih prihvaćate. Strah od neuspjeha tjera čovjeka da sluša sve okolo i misli da ima lakši put. Ali nema, postoji pravilno i nepravilno.

Da je to kao u tenisu, gdje se trenere plaća pet godina unaprijed, to je druga stvar, ali ti dečki mene ništa ne plaćaju, ja njih treniram besplatno. Članarinom se plaća dvoranu, a ne mene.

Za svakog boksača s kojim ću se razići znam sigurno godinu ili čak dvije unaprijed da će se to dogoditi, ali ne prekinem odmah jer nikad ne znaš, možda se stvarno nešto promijeni. Ali ego ide u tom smjeru i postaje teško s tim čovjekom raditi jer ja se ne dam zajebavati. Mene neće nitko zajebavati jer ja njih treniram, a ne oni mene. I radit će se kako ja kažem.

Radili ste i s Mariom Preskarom, ljudi su na njega već pomalo zaboravili, a kažu da je bio najtalentiraniji od svih s kojima ste radili.

Nije bio najtalentiraniji nego najutreniraniji, daleko najbolji tehničar, imao možda najjači udarac od svih. Počeo je s devet godina, bio je sportaš za svjetsku razinu. Ali u privatnom životu mu se dogodio problem zbog kojeg nije mogao napraviti karijeru i tu je priči kraj. Ali zaista je bio svjetska klasa, na treningu je čuda radio, tukao braću Kličko, Maskajeva, Rahmana, sve ih je slagao u Americi.

Kako ste uspjeli nagovoriti Dona Kinga da ga potpiše praktički naslijepo?

Na moju priču. Trenirao sam ga tada već deset godina i znao sam kakav proizvod imam u rukama. Priča koju sam mu rekao držala je vodu jer je vidio momka i čuo od drugih ljudi, nakon što smo nekoliko mjeseci sparirali po Americi, da momak ima kvalitetu i da ga se isplati potpisati, pogotovo jer je bijelac. Karijera je išla dobro do tih privatnih problema, ali to je njegova osobna stvar i samo on može govoriti o njima ako želi.

S kim sad radite, osim s Hrvojem Sepom i Markom Milunom?

Antonio Grabić je momak koji dolazi, uz Sepa i Miluna imam još mladih sportaša koje ne bih spominjao da im ne stvaram pritisak. Nemam neku široku bazu vrhunskih boksača za koje se može reći da su svjetske klase, ali to je normalan proces. 

Jedan dođe, drugi ode, nemam starački dom da ljude ostavljam do smrti. Prestanu, prekinu, imaju druge prioritete u životu, nije lako dugo ostati u boksu jer treba razmišljati o egzistenciji. Nije im za zamjeriti, nije lako uložiti sve, a ne možete polovično raditi, imati posao sa strane i biti vrhunski boksač, to je jako teško.

Milun je bio otišao s Babićem, ali vam se vratio. Njega ste primili natrag, a Babića ne. Zašto?

Nisu oni otišli nego sam ih ja otjerao. Otišli su kod Tysona Furyja u kamp, počeli su ići po tim kampovima bez da su se sa mnom konzultirali, samo su rekli da idu. Ja sam rekao "dobro" i pustio. Kad su se vratili - imali su ugovor obojica - rekao sam im da mogu ići, rekao im koja su im još prava i obaveze, oni su rekli "ok".

Oni su napravili nešto mimo svih ugovora, dogovora, principa i morala suradnje. Tražio sam da se očituju, ali odgovori nisu bili "ok, zabrijali smo, popravit ćemo" nego su ti odgovori tražili da ih se makne. Ako ne poštujete ono što je potrebno da budete vrhunski sportaš i trenirate kod mene, sami inicirate da ja raskinem suradnju.

Milun se brzo vratio, Babić nije, čekao je tu titulu, pa se htio vratiti, iako je pitanje bi li se vratio da je osvojio titulu. Ne bi nikad, sigurno. Miluna sam primio natrag jer sam smatrao da je naivan i mlad, pa je nasjeo na taj život glamura, a i njegovi roditelji su utjecali da ga primim natrag. Trebalo mu je vremena da se vrati, ali sad je osvojio dva velika turnira, otrijeznio se, pa ćemo vidjeti što dalje.

S njim sam radio šest godina, od čega je skoro dvije izgubio, stagnirao jer ga je malo otfuralo. On je to i priznao, vratio se i nema problema, radit ćemo ponovno. Ja se tu ne vodim principom je li me netko povrijedio nego može li se od tog dečka još što napraviti ili ne. Ako vidim da ne može, ne želim biti kriv za njegovu karijeru i kažem mu da ide svojim putem.

On tada to nije vidio, ja sam vidio da ne vidi i da ide krivim putem, ali nisam to mogao zaustaviti. To je kao kad vidite čovjeka da pije i svi znaju da je alkoholičar, samo on ne zna jer mu je ugodno, njemu je baš fino i ne sluša nikoga dok ne padne i vidi da dalje tako ne ide. To se i njemu dogodilo. 

Neki momci se nikad ne vrate, ne mogu više pratiti jer je predug period stagniranja. Ja nikad nikoga nisam otjerao jer je napravio jedno sranje, to obično traje dug period jer ja ulažem u njega godine. To je period koji traje godinu, dvije i ja već kažem svojim suradnicima da budu spremni na razlaz. 

Dakle, kod Miluna sam vidio da se istinski pokajao i shvatio poantu cijele priče, dok kod Babića nisam. On je imao period u kojem je morao pokazati da se spustio natrag na zemlju i da je spreman primiti se posla, ali taj je period predugo trajao i on je toliko stagnirao da mislim da ga se teško više može vratiti. Jednostavno ga nisam primio natrag i gotova priča. Mislim da nije zreo da ga primim natrag i ne znam zašto bih.

Jeste li mu zauvijek zatvorili vrata ili dopuštate mogućnost da se jednom ipak vrati?

Možda hoće, tko to zna. Ja nikad ne zatvaram vrata. Nisu zatvorena vrata, ja mu nisam čak ni odgovorio jer nisam ni trebao, nikom se nisam dužan pravdati. Ja sam svoje dao, ja sam svoje napravio, a on je to sve pokvario.

Meni se činilo da se iskreno pokajao.

Je, i što je onda poslije pričao?

A razljutio se jer ga je očito povrijedilo što mu niste odgovorili.

Odgovorio sam mu da ima još dobrih trenera i da mu je bolje da ne gubi vrijeme sa mnom. Što se više od toga imam izjašnjavati? Ne želim se uopće upuštati u to jer ako nešto kažem, sutra će ga tri portala zvati, "e, Leo je rek'o" i gdje je tome kraj? Ja sam preozbiljan čovjek za takve stvari.

Svi ovi koji lako opraštaju sjedit će doma pred TV-om i čekati meč, a ja ću 3-4 sata dnevno raditi s njim i pokušati ga vratiti, a ako izgubi, ja sam opet kriv, ili riskiram da me opet zezne. Ma neću više tako. Izgubio sam osam godina rada s njim, ne moram još.

Ako te žena vara i ode od tebe, a ti je primiš natrag jer ju je ljubavnik ostavio, koliko godina još trebaš izgubiti dok te ne zajebe opet? Negdje mora biti kraj. Ne treba mi to, imam još boksača.

Znam čovjeka koji se oženio, bio u braku 10-15 godina, žena nije ništa ni radila, a on je imao milijune. Onda je ušao u neke ovrhe i prebacio svu lovu na ženu, samo papirnato, da mu banka ne uzme. I žena ga je ostavila, uzela mu milijune i rastala se, ne želi više nikakvog posla s njim. Da je ona svu tu lovu potrošila, a on opet zaradio, molila bi ga da mu se vrati.

Tako i on, da je pobijedio, više me nikad ne bi na cesti pozdravio. Nego kad je izgubio, sad misli na mene. Odluke imaju svoju cijenu. I ja bih volio žderat', bančit' i pijančit', ali gladujem i živim disciplinirano jer želim biti zdrav i imati liniju. Već 49 godina radim u sportu, nikad nisam popio kap alkohola, kavu ni zapalio cigaretu, 27 godina sam vegan. 

Ne radim to iz dosade nego zbog discipline, hoću biti primjer svojim boksačima, najrigorozniji sam sam prema sebi. Kad idemo na mečeve, za mene vrijedi sve što i za boksača, ne izlazim iz hotela, dok on skida kile, i ja skidam kile. Pa što još hoćete? Nemam potrebe nikom se pravdati. 

Spomenuli ste da ste vegan. Koliko je to dobro za sportaša, s obzirom na nedostatak željeza i drugih tvari potrebnih za organizam vrhunskog sportaša?

Dobro, nisam potpuno vegan jer jedem sir, ali ne jedem ni ribu ni plodove mora. Ali to nije točno, ja sam spremniji od većine mojih sportaša. Oni ne jedu meso prije meča jer je teško probavljivo. Ali ne tražim to od njih, na njima je hoće li biti mesožderi.

Ali imamo primjer Željka Mavrovića koji je prešao na makrobiotiku i to ga je uništilo.

Tko to kaže?

On.

A zašto je onda išao na to? Nemojte kriviti makrobiotiku, nije on to radio godinu dana. To se nakon mjesec-dva vidi je li dobro ili ne. Nego mu nije bilo dobro kad je izgubio meč. Da je pobijedio, makrobiotika bi mu bila najbolja na svijetu. Isto tako sam ja postao jako dobar trener kad je Babić izgubio. Ma to su gluposti, to je ljudska psihologija koja ne drži vodu.

Nekoć ste radili sa sinovima Zefe Antića, Nikice Jelavića... U kakvom ste odnosu danas s njima?

U jako dobrim odnosima i s njima i s njihovim roditeljima. Bolju suradnju s roditeljima i bolji roditeljski odnos u životu nisam vidio. Ni realniji. Oni su točno govorili da znaju koliko njihova djeca mogu i da ako išta mogu postati, da ću ja od njih to napraviti. I nikad me ni za što nisu okrivili. Bili su sretni da im se djeca bave sportom, to su sve momci koji su završili fakultete, uspješni dečki, a roditelji su im ljudi s kojima sam odrastao i s kojima sam dobar.

Na proljeće ste tražili meč između Hrvoja Sepa i Vase Bakočevića. U kojoj je to fazi?

Razgovarali smo o tome jer je Sepu bilo teško naći meč, a počele su priče oko crossover borbi kakve su radili Floyd Mayweather i Conor McGregor, pa smo u podcastu pričali o tome jer je Vaso Bakočević dečko koji ima muda, hrabar je i spreman na to. Ali koliko vidim, ljudi iz MMA nisu baš za to, pogotovo promotori, jer se boje poraza u kojem ne bi izgubio Vaso nego MMA.

Mi smo se bili spremni boriti i u boksu, i u MMA i u bare knuckle boksu (bez rukavica), i dalje smo za taj meč. Jedanput je Vaso rekao da je on pristao pa da nitko nije odgovorio, a nama se nitko nije javio. Mi smo uvijek za to, kad god hoće, bit će mi drago da se sretnemo i da se napravi spektakl, to bi za regiju bila fora.

Zašto bi MMA izgubio Vasinim porazom? Pa on je izgubio gomilu mečeva i nikad to ništa nije značilo jer je pojava.

Ma da, pa izgubiti od Sepa sigurno ne bi bila sramota. Ali to bi trebalo napraviti što prije jer je pitanje koliko će još trajati, obojica su pri kraju.

Koliko Vaso znači za borilačku scenu u regiji?

Vaso je izvođač, entertainer. Napravio je ime više na nastup nego na borbe, jer bilo je podjednako dobrih boraca koji nisu došli ni blizu imenima kao što je Vaso. Borilački sport treba borce koji znaju zainteresirati javnost za sebe, a to je definitivno on, uz to što je hrabar i dobar borac. Zato ga promotori žele, jer privlači publiku, a to je cilj.

Po tome je sličan Jakeu Paulu, koji je nedavno imao meč s pravim boksačem...

Da, ali dobro, taj boksač je tristoti, to se zove boksačem samo formalno. Ljudi su popušili priču da boksa s pravim boksačem, a ovaj je kao rekreativac, ima tijelo, ali veze s boksom nema. 

Ipak, čini se da želi graditi pravu boksačku karijeru, a ne biti samo marketinški fenomen.

Ma ne može on graditi boksačku karijeru jer on nije boksač. Mislim, može, ali on je puno veće ime nego što je boksač, uvijek će to ostati, uvijek će biti interesantan, ali boks tu uopće nije bitan. On pokušava biti boksač, ali nema potrebe da bude više od onoga što je, to je sad više pitanje ega nego bilo čega drugoga.

Problem s boksom je to što ne može sam sebe isplaćivati ako nemate imena. Zato su rang-liste utopija. Možete imati prvoga na rang-listi koji nikog ne interesira jer nema karizmu ni ime. Promotori također traže borce koji su zabavljači jer oni prodaju karte, jer se taj meč mora isplatiti. Svi mali promotori koji su se pokušavali baviti čistim, pravim boksom propali su.

Zato danas morate biti dobri i izvan ringa i u ringu, trebate se znati odnositi s medijima, tu je Babić bio dobar. Onaj tko nije u tome dobar, uvijek će reći da je to nepravda, ali to je tako.

Zato više ljudi želi gledati Jakea Paula nego Filipa Hrgovića. Je li onda to budućnost boksa?

Nije, jer na kraju će uvijek izbiti najbolji, doći će na red kad-tad. Interes publike će uvijek biti da boksa najbolji, iako vole izvođača. Ako stavite nekoga tko nije ime, koga publika ne voli, i on pobijedi nekoga tko je ime, publika će ovoga brzo zaboraviti i htjet će ovoga koji je pobijedio. Samo treba doći do prilike.

Sve je više celebrity mečeva po svijetu. Ima li neki poznati Hrvat kojeg biste voljeli vidjeti u ringu? Ili barem vidjeti da dobije batine?

Vuco, haha! Šalim se. Ja takve mečeve ne radim i to me ne intrigira, ja tu nemam što vidjeti. Mene zanima meč u kojem ću vidjeti vrhunski boks, a ne entertaineri, popularnost, mečevi youtubera. I Jakea Paula će boksački svijet zaboraviti.

Osim što će biti na listama onih koji su najviše zaradili.

Ali samo to. I to nema veze s boksom nego njegovom osobnošću. Ne možemo to uspoređivati s vrhunskim boksačima. To koliko je on zaradio u stručnom boksu ne znači ništa.

Ali dapače, ja sam sretan da se sve vrti oko ringa, ako bi neki estradnjaci i slični htjeli doći, ja ću im organizirati sparing, meč, što god, pa da se svi skupa smijemo i uživamo i poslije čujemo što misle o boksu. Siguran sam da bi svi rekli da je to nešto najteže što su ikad probali.

Što je opasnije po zdravlje borca, boks ili MMA?

To ovisi o pojedincu i ljudima s kojima radi. Bilo koji sport može biti nezdrav ako ga krivo radite, pa čak i neki banalan sport. U prosjeku, normalno da je boks opasniji jer primate puno više udaraca u glavu nego u MMA-u i veće su rukavice koje mogu nanijeti veću štetu. 

Međutim, profesionalci to ne gledaju tako. Meni je najteže kad s 40 godina ideš na šljaku ili neki posao koji ne voliš. To je najnezdravije. I radiš u bogtepitaj kakvim uvjetima za neku siću. Borci zbog kojih se brinete to rade za milijune, pustite njima da odluče je li nezdravo ili nije.

Ima poslova koji su toliko opasni po zdravlje da su i boks i MMA daleko od toga. Ne brinite se za njih, oni znaju što rade i dobro od toga žive, nikakva sila ih ne tjera na to. To je privilegij i sretan je da dobije priliku da dobije po glavi za te pare, iako je svakome, naravno, u interesu da on da batine, a ne primi.

Koliko vrijedi pojas svjetskog prvaka, s obzirom na količinu kategorija i organizacija?

Pravi prvak svijeta je samo onaj koji ujedini sve pojaseve. Vi inače niste prvak svijeta nego prvak po toj verziji. Već smo rekli zašto postoji toliko federacija, jer je toliko boksača da inače mnogi nikad ne bi stigli boksati za titulu. Ne bi mogli doći na red, toliko je zahtjevan to sport.

Tako je i s UFC-om. Prvak je prvak UFC-a, a ne prvak svijeta, postoje i druge organizacije. Zato ponavljam, za mene nije bitno koje ste verzije prvak ni koliko dugo ste prvak nego koga ste pobijedili za to. Ako vam je izvedba bila vrhunska i pobijedili ste vrhunskog protivnika, uopće nije bitno koju titulu nosite. Imate ljudi koji su bili prvaci, a poslije nikad više nitko nije čuo za njih niti ih spomenuo.

Mislite da se više sjećaju onih koji su imali velike mečeve, a nikad nisu bili prvaci?

Nema veze, tada su bili zvijezde, voljeni, željeni, ali iz spleta raznih okolnosti nisu osvojili titulu.

Ali koliko ih povijest pamti?

Napoleon je rekao da je povijest skupina laži oko kojih su se ljudi složili. Ako ćemo mi pisati knjigu, u nju ćemo staviti onoga za koga mi mislimo da je dobar. Ako je meni Mike Tyson bolji od Muhammada Alija, ja ću u knjigu staviti Tysona. I onda će netko to pročitati i misliti da je Tyson bio bolji.

Znamo samo ono što je snimljeno i zapisano, ali možda je prije 100 godina bilo boksača koji su bili toliko dobri, ali nitko ih nije slikao ni snimio jer toga onda nije bilo.

Koliko, onda, vrijedi pojas?

Nema vrijednost. Imate države u regiji gdje se netko bori za neke interkontinentalne, mediteranske pojase i onda priča da je svjetski prvak. A nitko to ne zna pa onda pišu da je svjetski prvak, a veze s tim nema. To su samo titule, koje imaju brojne podtitule, nisu to svjetski prvaci.

Sve je to prolazno, uvijek gledamo koga ćemo procijeniti kao najboljeg. Zašto je Muhammad Ali najbolji? Jer je najveći entertainer, iako se nekome ne sviđa kako je boksao i to mu uopće nije dobro. U boksu je dojam najvažniji, nije to kao atletika, gdje imaš štopericu koja određuje tko je najbrži. Među svim tim prvacima svijeta, tko je najbolji? Onaj tko vam je najdraži, tko je najpopularniji, tko je ostavio najveći pečat na javnost.