Foto: Guliver Image/Getty Images

ŠESTA JE RUNDA meča u O2 Areni u Londonu, besmislena meča jer ne odlučuje ni o jednoj abecednoj tituli u boksačkom svijetu, besmislena meča koji nije u režiji Dona King, niti u njemu sudjeluje Vladimir Kličko.

Šesta je runda besmislena meča koji je, po Davidu Hayeu, kladionicama i svim svjetskim stručnjacima vezanim uz boks, trebao trajati otprilike jednu rundu jer Tony Bellew kao prvo nije boksač, nego glumac u najnovijoj verziji franšize "Rocky" u kojoj ga Creed, inače sin slavnog Creeda koji je jedini namlatio Rockyja, isprebija kao potpuni anonimac i autsajder.

Život je zbilja najzajebaniji igrač, a da bi shvatili kako život funkcionira, kakav je on režiser, zajebant i boksač morate ga proživjeti barem četrdeset godina, četrdeset godina u kojima ste se budili u gluho doba noći, na užas vaših ukućana, da biste pratili takve besmislene mečeve smanjenog tona na televizoru, uz glas Dragana Nikitovića, umotani u djedov bezrukavnik podstavljen ovčjom vunom. Bez obzira na to čekali Marijana Beneša ili Matu Parlova, Mikea Tysona ili Muhammada Alija, uvodna emisija Televizije Beograd na malom crno-bijelom televizoru bio je taj život o kojem vam pričam. Taj najveći režiser i zajebant.

Šesta je runda meča u O2 Areni u Londonu, a ja još krajem oka vrtim navijački forum na Otoku i pratim što se događa u pubu u južnom Londonu, neslužbenom sjedištu Millwall Bushwackersa, najozloglašenije navijačke skupine u svijetu nogometnog navijanja. Jebiga, da shvatite zašto pratim njihovu neslužbenu stranicu i „live stream“ iz krcatog puba u kojem se navija kao da je finale FA Cupa, morali biste u onih životnih četrdeset barem trideset i kusur biti zaljubljenici u nogomet na Otoku i sve što ide uz njega.

Šesta je runda najbesmislenijeg meča stoljeća

Morali biste uz jugoslavensku ligu koja je bila u današnjem rangu “Petice“ pratiti "ligu za sebe", kako smo je zvali, zbog drvenih tribina stadiona, navijačkog fanatizma kakvog nema na kugli zemaljskoj, nogometa koji se svodi na centaršuteve i skok glavom, nogometnih lopti koje u Velikoj Britaniji nikada nisu bile bubamare, već savršeno iritirajuće bijele ili žute, ali to nismo na crno-bijelim televizorima dokučiti ionako mogli. Ali smo mogli gledati tribine, a one su ključale, kao i masovne tučnjave koje bi krenule sa sjevernih, pa se nastavljale na južnim stajalištima jer tada se stajalo – ne sjedilo.

Šesta je runda najbesmislenijeg „meča stoljeća“ kako su ga prozvali naivci, a Tony Bellew, inače nositelj svjetskog WBC pojasa u lakoteškoj kategoriji, čovjek koji je valjda cirkusa radi nekoliko mjeseci prije, osokoljen valjda kaskaderskim scenama filma "Creed", izazivao s ringa Davida Hayea, boksača koji nije čak ni u njegovoj kategoriji, čovjeka koji je samo došao pogledati Tonyjev meč, čovjeka koji je po temelju snage, mišićne mase i respektabilne teške kategorije, ali i prgave ćudi, baš netko s kim se ne zajebava na takav način.

Upravo izraz lica tada Davida Hayea bio je svijetu, ali i nama koji život prtimo četrdeset godina, savršeno jasan, ovo će biti zabavno, Tony je beskrajno zabavan tip koji ima izvanredan nos za zaradu, jeftine trikove i cirkus. Izraz lica Davida Hayea bio je izraz lica čovjeka koji se beskrajno zabavlja performansom Tonyja Bellewa, ali i grozničavo promišlja o tome koliko mu taj cirkus može oduzeti, ali i koliko donijeti.

Davidu četiri, Tonyju tri milijuna funti

David Haye istrpio je salvu uvreda s ringa s kojeg ga je bijesno pozivao Bellew da bude čovjek i prihvati meč, zbunjeno se smijao David još uvijek misleći da se Tony zajebava, ali i računajući u glavi što, ako se ustane i prihvati, sav taj cirkus može donijeti? A donio je, vjerovali ili ne, u najbesmislenijem meču ikada 7 milijuna funti, konkretno Davidu 4, a Tonyu 3, zapanjujući iznos čak i u svijetu Dona Kinga. Da vam pojasnim zašto je to tako, dat ću vam primjer Deontaya Wildera koji je za obranu naslova protiv Geralda Washingtona za sličnu borbu inkasirao 900.000 dolara u istoj kategoriji.

Šesta je runda i David Haye vrti film te večeri kada se ustao i prihvatio igru Tonyja Bellewa, nespretno kazavši u mikrofon kako ga ne poštuje, kako je cirkusant i statista u filmu o boksu, filmu u kojem se mlate kao blesavi, a nitko ne pada pod razornim krošeima pokazujući onaj svoj, onaj ubitačni, onaj koji je tridesetak ljudi već otpremio na pod i donio mu besmrtnost na Otoku.

David Haye nepripremljen i naivan te je večeri sasuo u lice Tonyju Bellewu što zapravo misli o njemu kroz zajebanciju, dječački uživajući u performansu, no ono što je uslijedilo, nama koji život pratimo četrdeset godina, bilo je sve samo ne performans. Tony Bellew na konstataciju da je filmski statist i cirkusant iskreno i žestoko je – popizdio. Pamtite, vjerujem, te izraze lica, pamtite, ako se pratili Dragana Nikitovića koji je tim sitnim detaljima boksa pridavao neobičnu pažnju, podižući adrenalin gledateljima prije svakog meča, pamtite vjerujem "It will be a killa, and a chilla, and a thrilla, when i get the gorilla, in Manila" te pamtite Smokin' Joea Fraizera koji je istim izrazom lica ušao u ring, potpuno i jebeno istim izrazom lica kojeg sam, nakon toliko godina, vidio na licu Davida Hayea.

Samo je Cassius Clay mogao čovjeka toliko isprovocirati da ovoga ne vodi smisao boksa, smisao meča za titulu, već iskreni i pravednički bijes, a kada ti netko dolazi pred kuću, kada ti vrijeđa obitelj ili kada te naziva Čiča Tomom, tada boks prelazi u onu životnu fazu koju nazivamo većom od sporta.

David Haye razmišlja što mu je ovo trebalo

Šesta je runda i David Haye razmišlja o tome koji mu je sve ovo kurac trebalo u životu, ruke su mu očito teške jer niti je pripremljen, niti je boksao više od pola godine, a ja krajem oka pratim što se događa u Bushwackers Roadu, sjedištu Millwall Bushwackersa, najzajebanije navijačke skupine koja je ikada bodrila svoj klub valjda na Zemlji, skupine koja egzistira na nasilju već 110 godina kroz generacije, skupine koja je skrojila sintagmu da „Soccer matches is war“.

Skupine koja je 11. ožujka 1978. godine tijekom FA Cupa doslovno razorila Ipswich, u krvavim sukobima koji su trajali tri dana, a u kojima je stradao i legendarni Bobby Robson, tadašnji menadžer Ipswicha, skupine koja je 1985. na Kenilworth Roadu tijekom šeste runde FA Cupa sravnila sa zemljom Luton Town, kada se dvadeset tisuća ljudi tuklo na ulicama, a u Britaniji je proglašeno opsadno stanje.

Skupine za koju je Margaret Thatcher izjavila kako „problem of violence is Millwall problem“, skupine koju će Metropolitan Police Department označiti kao navijačku skupinu koja se ne libi ozbiljno ozlijediti „police officers“, a tijekom, prije i poslije nogometnih utakmica raditi potpuni kaos i nered, skupine za koju je bilo koji nogometni meč prilika za nevjerojatno nasilje, kao na utakmici  protiv Leeds Uniteda, kada su im zabranili kupovinu ulaznica, a oni su provalili na tribinu Leedsovih navijača, pri čemu je ozlijeđeno desetke policajaca.

Šesta je runda i David Haye razmišlja točno i identično o čemu razmišljam i sam prateći „live stream“ iz Bushwackers Roada, razmišlja o usijanim glavama koje su 1988. nakon ispadanja u FA Cupu od Arsenala tijekom i poslije meča na Highburyju trajno ozlijedili 41 navijača Topnika, a tijekom iste sezone Premier Leaguea pretukli navijače i nogometaše Derby Countyja u najvećoj invaziji na nogometnom stadionu ikada, kada su doslovno sravnili sa zemljom okolne kvartove, ulice i pubove koji su gorjeli dva dana nakon utakmice.

Šesta je runda i David Haye prisjeća se svega što je gledao kao dijete, a ja, pošto ovaj tekst čitaju djeca tipa David Haye koji nisu imali priliku živjeti četrdeset i kusur tih slavnih godina, dužan sam objasniti nekoliko stvari. Nakon Heysela, najveće tragedije u svijetu sporta, tragedije koja je uzela desetke života navijača Juventusa koju su isprovocirali navijači Liverpoola, svijet i Margaret Thatcher odlučili su konačno nogometnim huliganima stati na kraj.

Engleski nogomet je uništen

Premier League postala je igračka bogatih, na stadione je uveden red i skinute su ograde, današnji svijet te lige je svijet kakav gledate na ekranima i uživate u savršenosti, blještavilu, talentu i igri. Navijače samo čujete ako pojačate zvuk na vašem televizoru. Ne vidite ih. I nećete ih vidjeti jer se fokus namjerno maknuo od njih, jer ih se u eri Romana Abramoviča namjerno maknulo skupim ulaznicama, drakonskim kaznama i doživotnim zabranama ulaska na stadion.

Navijači Manchester Uniteda, Tottenhama ili Liverpoola tako su danas, sugerira vam se, čak i dok igrate videoigrice FIFA 17, mirna čeljad koja obiteljski dolazi na utakmice prekrivena dekicama. No to što vi vidite samo je životni cirkus i prijevara. Nogometni navijači, njihova subkultura i njihovi ratovi događaju se identično kao i nekada, ali sada samo kroz ligaške kupove kada usud, kuglice i sreća dovede West Ham kod Millwalla u četvrtzavršnici FA Cupa. Tada nastaje kaos.

Kaos koji nećete gledati na televiziji niti čuti o njemu, ali kaos koji se događa i kaos koji je trajan. Godine 2004., tijekom Football League Cupa kod Liverpoola, navijači Millwalla upali su na ulicu na kojoj su bili navijači Liverpoola, tijekom ulične tučnjave ozlijeđeno je 96 navijača, a u siječnju 2009. navijači Millwalla izazvali su ulične nerede kakvi se ne pamte i to protiv Hull Cityja, čiji navijači nisu bezazleni.

Slavni menadžer Kenny Jackett izjavio je kako mu navijači Millwalla stvaraju neopisive probleme u svlačionici jer se njegovi nogometaši boje nasilnika koji im prijete čak i smrću. "No one like us, we don't care", pjevaju navijači Millwalla u Bushwackers Roadu, a ja točno znam što se vrti u glavi Davida Hayea jer je na vaganju prije meča Tony Bellew, inače žestoki navijač Evertona, izjavio kako ovo nije meč dvojice boksača, nego je ovo meč dviju navijačkih skupina.

Brutalna povijest Millwallovih i Evertonovih navijača

E sada bih trebao za neupućene napisati povijest navijača Evertona, ali za to bi mi trebalo isto, ako ne i više kartičnog teksta nego za navijače Millwalla, a to već ne bi imalo smisla. Everton je klub smješten u Liverpoolu i drugi je po redu nogometni klub u tom gradu. Navijači Evertona nemaju antagonizam kakav imaju Inter City Firm, navijači West Hama prema navijačima Millwalla, njihovi dvoboji nisu krvavo završavali kao onaj u kupu 2009. između Bubblesa i Bushwackersa, kada je jedan navijač preminuo u tučnjavi koju je i Hollywood ekranizirao u filmu "Green Street Hooligans" (Huligani), no French Toffeesi, navijači Evertona, imaju itekako krvavu i brutalnu povijest s navijačima Millwalla.

Tijekom osamdesetih navijači Millwalla izveli su niz ozbiljnih i nasilnih prepada po Liverpoolu, a dvojicu navijača Evertona Bushwackersi su isjekli brutalno noževima i njihovim tradicionalnim oružjem "Millwall bricks“, napravljenim od smotki novina umočenih u beton. Engleski sportski novinari složni su u tome da su okršaji navijača West Hama i Millwalla, navijača Evertona i Millwalla jedni od najbrutalniji u novijoj engleskoj povijesti.

Šesta je runda i David Haye se pita kako je zapravo do svega ovoga došlo i što mu je sve to trebalo u životu, da prihvati meč s boksačem koji nije u njegovoj kategoriji, u teškaškom rangu, po reputaciji, ali i kilaži, rasponu ruku i brutalnoj udaračkoj sili. Šesta je runda i David Haye više nema pogled brutalnog ubojice kakav je imao na početku meča. U ring je ušao samouvjeren i opak, kod rukovanja odbio je pružiti rukavicu Bellewu kojeg nije ni pogledao. Šesta je runda, a ja pratim razvoj situacije u Bushwacker Roadu, kao i navijački forum koji je uzavreo.

Navijači Millwalla ugovorili su na forumu tučnjavu u povodu utakmice Tottenhama i Evertona koja bi se trebala odigrati u subotu. Odabrano je i mjesto i vrijeme susreta, Brick Street u južnom Londonu. U toj zabačenoj ulici trebao bi se dogoditi krvavi obračun. Razlog je boksački meč između Davida Hayea, gorljivog navijača Millwalla kojeg je smrtno uvrijedio Tony Bellew, žestoki navijač Evertona.

Haye nije mogao trpjeti uvrede

Tjednima pratim zbivanja između tih navijačkih skupina, kao i press konferencije i izjave dvaju suprotstavljenih boksačkih tabora. Tjednima je atmosfera uzavrela i padaju teške riječi. Od onog cirkusa s početka priče odavno više nema ništa. Ako je i počelo u zajebanciji, da se namakne sponzorska pozornost, kao i da se medijski podigne jedan sasvim besmislen meč, sada od toga više nema ništa. I Davidu Hayeu i Tonyju Bellewu potpuno je jasno da su stvari otišle predaleko. Ako je Bellew istrpio uvredu da je kaskader i da boks nije "Rocky" film u kojem je sudjelovao, David Haye nije mogao istrpjeti uvredu da je maskota i majmun navijačke skupine Millwall Bushwacker.

Da mu je Tony javno jebao majku, oca, sve do trećeg koljena stoički bi to izdržao David Haye. Ovako, svjestan koliko je uvreda imala odjeka u navijačkom miljeu kojem pripada, ulici s koje je potekao i na tribini koja mu je važnija od života, više nije imao kuda nego da se pošteno razbjesni, opravda povjerenje svoje braće navijača i „pomete“ u ringu cirkusanta Bellewa, razbije ga, ali time metaforički razbije i navijače Evertona i zavije ih u crno, kako to već i inače rade navijači Millwalla.

Šesta je runda i David Haye, a život samo takve ironične pasuse piše, onaj život s početka priče, više nema pogled razbješnjelog bika i ubojice. U prvim trima rundama, u prvoj zapravo, Tony Bellew trebao je pasti, David Haye krenuo je oštro i žestoko, David je „ispaljivao“ razarajuće krošee koji bi Tonyu, da su ga pogodili, otkinuli glavu. Razorna snaga tih udaraca bila je najbolje vizualno dočarana kada je zaplovio zrakom ponesen vlastitim promašenim udarcem kao Marijan Beneš nekada i završio na konopcima.

Takav udarac sam vidio samo jednom

Takvi siloviti udarci ako pogode bradu ili lice protivnika u pravilu su smrtonosni, bacaju trenutačno na pod i ostavljaju trajne ozlijede glave, mozga, ali i uništavaju karijere. Takav udarac vidio sam samo jednom, sedmog ožujka 1987., kada je Mike Tyson ušao u ring sa Jamesom Smithom koji ga je danima provocirao kako je hollywoodski produkt i da je sve drugo, a samo nije boksač. Takav pogled, pogled koji je imao David Haye, zadnji put sam vidio u boksu kod Irona Mikea Tysona te večeri. Mike je Smitha udario, nokautirao i stajao nad njim tražeći još. Nokaut nije mu bio dovoljan.

Prva runda meča Bellew-Haye bila je inačica te prve runde, glad, bijes, ali i ulična borba, niti je Haye Tonyju dao ruku, niti uzvratio na sportski pozdrav, a u trećoj je na ponovo pruženu rukavicu uzvratio krošeom koji je srećom Tony izbjegao. Da ga je pogodio, danas bi pričali o huliganu Davidu Hayeu, navijaču Millwalla koji je na pruženu ruku oborio navijača Evertona na pod. U navijačkim tučnjavama tako se to i radi, no ovo je bio boksački meč, sportski događaj koji je gledao cijeli svijet, večer koja je zaustavila Zemlju u šestoj rundi u njenoj vrtnji.

I tada se u priču umiješao život. Najzajebaniji igrač i boksač svih vremena. Šesta je runda i David Haye dominira, umoran je, ali „ispalio“ je toliko udaraca u prazno da je to ostavilo traga. Željko Mavrović u komentatorskoj kabini suzdržan je i očekuje ono što očekujemo svi mi za malim ekranima, a to je čitav svijet, da konačno jedan kroše sastavi Bellewa sa zemljom koji „pleše kao leptir, a ujeda kao osa“, Bellewa koji je u pet rundi dokazao svoje, da je boksač, a ne filmski glumac i to da je brz, okretan, tehnički savršen i pametan borac koji ima plan, ima odgovor za Hayea.

A taj plan i taj odgovor stižu u šestoj rundi. Tony Bellew zauzima mjesto u ringu koje je dotad držao David Haye, središte ringa kojim je ovaj u pet rundi dominirao. Zauzima i ne pušta centar ringa, prestaje sa „plesanjem“ i otvoreno traži od Hayea da krene, da udari, jer ga čeka.

Šesta je runda i konačno Haye iz tijela udara Bellewa koji se napokon nije uspio sagnuti, kroše ga „izbija iz cipela“ i Tony Bellew „pliva“ zrakom nekontrolirano, gledam zbivanja u Bushwackers Roadu, navijači Millwalla luduju, krigle s pivom su podignute i tada, u tom trenutku, nastaje kaos.

Otvorena, ulična, navijačka tučnjava

Tony Bellew potpuno uzdrman i pred bijesnim Hayeom koji je naslutio da krenuti treba i završiti ovu besmislenu priču, umjesto da ukopan u konopce čeka neumitni kraj, kreće u jednu od epskih bitaka u boksu koje sam gledao u životu. Kreće u otvorenu, uličnu, navijačku tučnjavu kakvim sam svjedočio kroz život. Haye je iznenađen, ali povratka nema, Haye je u zamahu i daje sve od sebe.

Tih trideset sekundi najljepših je trideset sekundi u trideset žalosnih godina Dona Kinga i boksa kojem svjedočimo, u tih trideset sekundi stale su sve frustracije, sva sranja koje nam je priredio Kličko, sav bijes zbog boksa kojeg nema i sve je eksplodiralo. Eksplodirao je Tony Bellew u ringu, eksplodirao je David Haye koji je tukao kao nikada u životu, eksplodirao je Željko Mavrović u studiju koji nije mogao povezati rečenicu, eksplodirao sam i ja koji sam ustao i držao se za glavu, nakon trideset godina zadnji put, života u kojem sam se držao za glavu samo kod mečeva Mate Parlova, Marijana Beneša i Mikea Tysona.

Tony Bellew ne samo da nije uspio vratiti poljuljani meč i sebe u igru, Tony Bellew je u mahnitoj seriji nekontroliranih udaraca nokautirao zgranutog Davida Hayea koji nije znao što se događa u toj baraži udaraca, silovitoj baraži koju nismo u boksu vidjeli još od Rockyja, pardon Smokin' Joea i Muhammada Alija. 

Šesta je runda i David Haye pada.

Samo se život tako zna zajebavati s ljudima

Nadljudskim naporima, nošen valjda jedinom očajnom primisli da će ga braća na ulici razapeti, braća iz Millwall Brick Roada, David Haye stoji na nogama i prima udarce, tako i u sedmoj, tako i u osmoj rundi. No lice Davida Hayea, lice Mikea Tysona, lice razjarenog bika poprima lice upravo onog s kim se zajebavao na press konferencijama, govoreći kako boks nije film i nije "Rocky".

Samo se život zna tako zajebavati s ljudima. Samo život lice Davida Hayea mogao je pretvoriti u lice Apolla Creeda, vjerujem da pamtite tu scenu lica iz besmrtnog filma kada Apollu Creedu dolazi iz guzice u glavu da ovo neće biti samo ugovoreni i promotivni meč, nego da će ovo biti svjetska senzacija, meč koji će Apollo Creed, svjetski prvak u teškoj kategoriji – izgubiti.

I to se i dogodilo.

U jedanaestoj rundi Apollo Creed-David Haye otišao je izvan konopaca, aperkat, pa desni kroše konačno su ga izbacili iz ringa, a ja sam promatrao preko „live streama“ pokisla lica navijača Millwalla i erupciju oduševljenja navijača Evertona na društvenim mrežama. No život, onaj najzajebaniji igrač i boksač imao je za sve nas još jednog asa u rukavu. Boks nazivaju plemenitom vještinom i ja u svojih četrdeset godina nisam znao zašto. Četrdeset godina pojma nisam imao kako plemenit može biti susret dvaju teškaša koji jedan drugom namjeravaju otkinuti glavu.

A život, taj najzajebaniji igrač, odlučio me naučiti zašto i u čemu je poanta. Tony Bellew nakon sudački označenog kraja, usprkos svemu što su izgovorili, usprkos svim uvredama i navijačkim antagonizmima koji mu neće to oprostiti, zagrlio je Davida Hayea i ovaj je zagrlio njega.

Šokirali su cijeli svijet

Dva borca, dva navijača, stajala su zagrljena kao dva brata pred zapanjenim i zatečenim svijetom.

Željku Mavroviću zastala je riječ u grlu, trenerima u oba kuta ruke u zraku, a cijelim svijetom zavladala je tišina.

I tada sam pogledao „live stream“ iz najljućeg navijačkog gnijezda na planetu. Ljudi su plakali i pljeskali Tonyju Bellewu. Na tren, u sekundi, navijači Millwalla zaboravili su tko su i što su, navijači Millwalla ganuto su pljeskali navijaču Evertona koji im je sprašio jednog od njihovih. I nije li to najplemenitiji događaj u sportu ikada i nije li to razlog zašto ga nazivaju plemenitim i nije li sport život sam po sebi, najveći i najzajebaniji igrač u povijesti, igrač koji te kroz život uči, ali i rasplače.

Vjerujem, da pamtite Dragana Nikitovića - svaka čast Željku Mavroviću - Nikita bi javno pustio suze i drhtavim glasom nas sve obavijestio koliko smo kao ljudi mali, kako je život kratak za sukobe i tučnjave i kako je najplemenitije u životu biti čovjek. I najteže. Najteže je u životu biti čovjek. To zna svaki navijač Liverpoola, Hajduka, Dinama, Millwalla, ali i Evertona. Pogledao sam na internetsku stranicu navijača Evertona.

Na službenoj stranici navijača Evertona stajala je zastava Millwalla.