HRVATSKO jedrenje godinama je, pomalo ispod radara šire javnosti, jedna od najtrofejnijih grana domaćeg sporta. Dok se svjetla reflektora i milijunski iznosi uglavnom vežu uz nogometne terene, u tišini stasaju šampioni koji već godinama osvajaju medalje s velikih natjecanja.

Jedan od predvodnika je 33-godišnji Filip Jurišić. Ovaj Hvaranin sa splitskom adresom član je kultnog Jedriličarskog kluba Mornar, svojevrsnog inkubatora vrhunskih kormilara. U brutalnoj konkurenciji klase ILCA 7 (bivši Laser), gdje o poretku često odlučuju milimetri i vjetar, Jurišić se etablirao kao dio same svjetske elite.

Razgovarali smo s jednim od najboljih hrvatskih jedriličara

Jurišić je u dosadašnjoj karijeri osvojio tri medalje s velikih natjecanja. Dosad je dvaput bio europski viceprvak (2021. i 2023.), dok je 2022. godine osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu. Iste godine proglašen je najuspješnijim sportašem po izboru Hrvatskog olimpijskog odbora. Uz to je osvajao i brojne medalje na ostalim velikim regatama, a 2024. godine je nastupio na svojim prvim Olimpijskim igrama.

S Jurišićem smo razgovarali dok se na Kanarskim otocima priprema za nove regate i napornu sezonu koja slijedi. Skroman, ali izuzetno fokusiran, Filip je za Index otkrio koliko je stresno natjecati se s hrvatskom legendom za mjesto na Olimpijskim igrama, kakva je budućnost jedrenja u Hrvatskoj i što bi se trebalo napraviti da sport postane popularniji.

Sezona je gotova, no vi se već pripremate za novu. Za početak nam recite gdje se nalazite i kako protječu pripreme?

Sezona je završila sredinom kolovoza, a nakon toga sam odjedrio prvenstvo Hrvatske i jednu regatu u Portugalu u sklopu priprema. Trenutačno sam na Kanarskim otocima gdje je već treću godinu zaredom baza za zimski dio priprema.

Cijeli koncept priprema je uvod u novu sezonu. Odmor i prijelaz iz stare sezone u novu odradio se krajem kolovoza i početkom rujna. Tad je bio predah, period kod kuće. Krajem listopada smo već bili u pripremama za novu godinu.

Kako izgledaju treninzi sada, a kako tijekom sezone?

Cijela sezona je s metodikom priprema i periodizacijom isplanirana tako da se kroz uvodni dio baziramo na motoriku na moru, točnije na manji broj sati na moru i veći broj kondicijskih treninga. Pred sezonu se mjesec, dva testira oprema i daje se naglasak na tehnici na moru. Potom se ulazi u regatni dio gdje je fokus na taktici.

Van toga, a što je za jedrenje specifično, veliki broj dana provedem u pripremi za polja koja su od iznimne važnosti i na kojima se jedre regate. Također, za jedrenje je specifično to što se već nakon olimpijske regate priprema cijela priča za novu. Krajem olimpijskog ciklusa kreće priprema za novi i svake godine nastojimo imati što više sati i skupljenih podataka o polju na kojem će se jedriti na Olimpijskim igrama.

Konkretno u Los Angelesu će se jedriti kraj San Pedra. Već smo ovog ljeta proveli 20 dana tamo. Odradili smo treninge i upoznali kopnenu i morsku logistiku i u 2026. planiramo tamo biti dva mjeseca. To je sastavni dio sezonskih aktivnosti.

Svjetsko prvenstvo je sljedeće godine u Irskoj, a iako se regata jedri šest dana, mi ćemo nastojati biti mjesec dana prije tamo. Isto tako i za Europsko prvenstvo. U ostalom dijelu sezone su Svjetski kupovi i ostale regate koje su od velike važnosti. Sve se radi po planu i tempira se da kroz godinu imaš određene ciljeve.

Što se mog dana tiče, ujutro imam kondicijski trening, nakon toga odlazak na more gdje budem u prosjeku tri sata. Nakon toga, ovisno o intenzitetu mora jer vjetar se uvijek mijenja i to diktira umor, prema tome se kreira treći trening u danu. Dan je popunjen i meteorološkom analizom te tehničkim stvarima oko pripreme broda. 

U studenom ste još jednom postali prvak Hrvatske, a uvjeti tijekom tri dana u Opatiji bili su jako izazovni. Što nam možete reći o toj regati?

Natjecanje se jedrilo u Opatiji van sezone što nema baš logike. Došli smo tamo u zimski period i tih dana je bilo baš ekstremno hladno. Prognoza je dan prije početka natjecanja i dan nakon natjecanja bila puno bolja nego tijekom ta tri dana.

Vjetar je bio ekstremno jak, a temperature jako hladne. Tek trećeg dana smo uspjeli odjedriti tri plova i zaključili prvenstvo. To je dio uvoda u novu sezonu, ali Prvenstvo Hrvatske je uvijek lijepo osvojiti.

Koliko ste zadovoljni onim što ste postigli u prošloj sezoni? Gdje vidite najveći prostor za napredak?

Realno, ova sezona nije bila ni blizu mojim najboljim rezultatima i mojoj razini. Činjenica je da 11. mjesto na Svjetskom prvenstvu te 29. mjesto na Europskom nikako nisu bili moji ciljevi, ali izgleda da je trebalo biti tako nakon Olimpijskih igara i tog intenzivnog perioda.

Vidim na sebi dosta prostora gdje sam mogao bolje. Što se tiče rada i mog angažmana, tu nema rasprave, to je uvijek na nivou. Nisam radio manje ili neprofesionalnije, no činjenica je da finalna egzekucija nije bila na pravoj razini.

Iz sezone izvlačim par detalja kojima želim dati naglasak. To što nije bila dobra sezona motivira me za nastavak. Koliko god četiri godine izgledale dugo, toliko su kratke i intenzivne te je bitno rasporediti fokus i energiju da sve bude kako treba na Olimpijskim igrama.

Vratimo se sada na vaše početke. Kako ste uopće počeli s jedrenjem?

Moja obitelj je iz Hvara gdje sam pohađao školu i živio do svoje 14. godine. Moj prvi doticaj s morem i jedrenjem, osim kroz obitelj, bio je u Školi jedrenja u splitskom Mornaru s 9 godina. Putovao sam trajektom od Hvara do Splita kada god bih mogao, svakim slobodnim terminom.

S 14 godina sam se prebacio u srednju školu u Split i u tom uzrastu sam prešao u prijelaznu juniorsku klasu Laser. Tada sam se potpuno posvetio jedrenju. Tad kreće moj planski rad. 2010. godine priključio sam se seniorima, točnije Tončiju Stipanoviću i cijelom timu, iako sam bio junior.

Tonči i Mate Arapov su puno prije mene ostvarivali izuzetne rezultate u olimpijskom jedrenju, a od tada zajedno s timom gradimo moju priču.

Na Hvaru se igra i ikonska Forska liga koja ima dugogodišnju tradiciju. Jeste li možda kao mlađi igrali za neki od klubova?

Naravno. Na otoku uvijek ima par sportova koji su aktualni. Trenirao sam nogomet u NK Hvaru i rukomet u RK Hvaru. To je jedan lijepi period života, njegov sami početak. Kao dijete se imaš vremena baviti sa svim sportovima na toj početničkoj, zabavnoj razini.

Kasnije sam, s ozbiljnijim pristupom jedrenju, morao prestati igrati nogomet, ali i dalje pratim ligu i događanja u njoj gdje god da sam na svijetu. To me izuzetno veseli i ponosan sam na to. 

Klasom Laser, danas poznatom kao ILCA-7, u Hrvatskoj je dugo godina vladao Tonči Stipanović. Koliko vam je pomogao rad s njim jer se radi o vašem klupskom kolegi?

Mi smo veliki konkurenti od početka, ali van toga smo na kopnu gradili prekrasnu timsku priču. Za to je zaslužan naš trener Jozo Jakelić koji nas je od starta odgajao i zagovarao timski rad bez obzira na to što je riječ o individualnom sportu.

Siguran sam da je Tonči pomogao meni, kao i ja njemu. To su takve postavke da u startu odmah shvatiš da konkurencija i zajednički rad koriste obojici. S te strane se izuzetno poštujemo i to je nešto što je obilježilo dugi dio karijera obojice.

Nije lako biti u takvoj zajedničkoj količini rada, odricanju i posvećenosti jednom cilju, a realno ovisimo jedan o drugome jer smo protivnici. Ako jedan izbori Olimpijske igre, onda drugi ne ide. To smo sve ostavili iza sebe nakon prošlog ciklusa i to je obilježilo jednu lijepu timsku priču. Puno timova i pojedinaca to nije uspjelo iznijeti do kraja na jedan fer način.

Upravo ste u izravnom duelu protiv Stipanovića izborili plasman na OI u Parizu. Bile su to vaše prve Igre. Koliko je sam proces kvalifikacija bio stresan?

To je sigurno jako iscrpljujuće. S odmakom mogu reći da je ostavilo traga na mom nastupu na Olimpijskim igrama. Mlađi sam od Tončija šest godina. U samom startu on je bio formirani jedriličar koji osvaja europske i svjetske regate.

Priključio sam se tom timu i gledao njegovu poziciju kao nešto jako daleko za mene, ali radom, trudom i zalaganjem došao sam do faze da ga izazivam i da smo podjednaki. U konačnici sam ga i pobijedio.

To je uzelo dosta energije, ali mi je dalo jedno neprocjenjivo iskustvo. Jako sam ponosan na to. Tu poziciju ne bih mijenjao ni za što jer postoje nacije i klase koje nemaju konkurenciju. To se ne može uspoređivati. Moja pozicija bila je zahtjevna i izazovna, a kada to ostvariš nema protivnika kojeg se bojiš i izazova koji ne želiš prihvatiti.

Pozadinska stvar te priče je ta da kada to ostvariš neposredno prije Igara, diskutabilno je koliki je period pojedincu dovoljan za oporavak kako bi bio spreman za ono najbitnije. Same Igre sam otvorio jako dobro i do pola natjecanja sam bio drugi, ali poznavajući sebe znao sam da to nije prava razina.

Vjerovao sam da to mogu izvući, grizao sam do kraja, no u konačnici situacija s vremenom nas je dovela do toga da nismo imali ni šansu jedriti jer nije bilo vjetra. Predzadnjeg dana sam svjesno riskirao i pokušao dohvatiti zaostatak, no ta taktička odluka nije prošla.

Sve to me pozicioniralo na 19. mjesto s kojim nikako nisam zadovoljan. Ali, kad se sve sumiralo, napravio sam sve što sam mogao u tim okolnostima i stekao veliko iskustvo. To mi je veliki motiv za dalje.

Nastup u Parizu nije završio na najbolji način iako ste odlično počeli. Nakon završetka regate napisali ste da niste imali stvari pod kontrolom. Možete li objasniti o čemu se radilo?

Tu se radi najviše o tom kratkom periodu nakon kvalifikacija. S kvalifikacijama sam ostvario prvi bitan cilj na olimpijskom putu, a uz to sam se i razbolio. Sve skupa situacija na koju nisam mogao utjecati. Jednostavno nisam bio na svojoj najboljoj razini tih šest najbitnijih dana regate.

Odlaskom u Pariz postali ste prvi Hvaranin na Olimpijskim igrama. U centru otoka ste podigli zastavu, bili su i veliki dočeci. Kako ste to doživjeli i kakav je osjećaj biti ambasador otoka?

To mi je izuzetan ponos i čast. Svaki put se naježim kad pomislim na svoj otok i sugrađane. To su ljudi s kojima odrastaš, iz malog mjesta gdje se svi znamo i svatko zna sve o svakome. Put i početak. Kada te jedna takva zajednica podržava, to ti daje dodatnu snagu.

U Hvaru se trenutno ne gaji sportska kultura na pravoj razini. Politički su stvari postavljene tako da je sport na zadnjem mjestu. Trenutna gradska vlast Hvara uopće ne razumije potencijal i važnost razvoja sporta u sredini kao što je Hvar, ali to je politika i ja se jednostavno time ne mogu baviti.

Hvar je moj dom u kojem poznajem svaki kamen i svaki kantun. Znam kako diše. I kad iz tako male sredine ostvariš ono što sam ja ostvario, onda to ima poseban značaj i inspiraciju da tom mjestu vratim. Uz iskrenu podršku građana koji su sa mnom od početka, to za mene ima posebno mjesto u srcu.

Hvar je turistička svjetska atrakcija i mnogo ljudi prođe njime, ali sport je najveći promotor u svijetu. Zna se koliko se ljudi rekreativno bavi sportom i koliko ih prati sport te Olimpijske igre. I kada se istakne taj detalj da tako malo mjesto od nekoliko tisuća ljudi ima svog olimpijca, to je lijepa poruka. To što su me moji sugrađani podržali, posebno me čini ponosnim.

Neno Belan vam je pred OI u Parizu posvetio pjesmu "Regata života". To je dospjelo čak i do stranih medija. Možete li nam približiti tu suradnju?

To se dogodilo sasvim spontano, bez plana. Moja životna i sportska priča je inspirirala Ivu Šćepanovića koji je napisao tekst i došao u razgovor s Nenom. On je, što bi se reklo, kliknuo s tim tekstom i kako to glazbenici rade, odmah vizualizirao i zamislio melodiju pjesme. Na kraju je to otpjevao.

Za mene je to bilo posebno iznenađenje jer u sportu kao što je jedrenje potpuno je neočekivano da će jedna takva zvijezda kao što je Neno Belan uopće doći na tu ideju i da će se tako razviti. Imala je super odaziv. Poseban je gušt što to nije svakodnevna priča i ima poseban značaj za mene.

Na kraju je lijepa poruka u jedriličarskom svijetu. Strani mediji, jedriličarski magazini su izrazili veliki interes jer nije poznato da je tako nekome napisana i posvećena pjesma. Ta podrška bila je lijepo iznenađenje.

Dosad ste osvojili tri medalje na velikim natjecanjima. Koju biste izdvojili kao najvrjedniju i koliko su one promijenile ambicije?

Svaka medalja ostvarena na nižem rangu bila je važna za dolazak na taj nivo. Tu je i bronca sa Svjetskog kupa, 4. mjesto na EP-u godinu dana prije prve medalje uz jednak broj bodova kao brončani što je najgore moguće što se sportašu može dogoditi. Na sve to sam ponosan jer mi je to obilježilo karijeru i pridonijelo ostvarivanju najvećih uspjeha.

Zbog starta kakvog sam imao u kadetskim i juniorskim uzrastima, odnosno manjeg broja dana na moru jer sam živio u Hvaru pa sam morao putovati do Splita, imao sam veliki zaostatak za ostalima. Samo moji najbliži i ja znamo kolika je važnost tog puta i razvoja u sportskom i ljudskom smislu.

Ispred sebe imam još izazova, još vatre i motiva za ostvarivanje što boljih rezultata. Ako me posluži zdravlje, nadam se da ću tim medaljama pridonijeti još koju.

Jedrenje nije nimalo jeftin sport. Možete li nam reći pomaže li vam tko s financijske strane? Što je sa sponzorima i državnom potporom?

Jedrenje je izuzetno skup i kompliciran sport. Tu je od starta do danas JK Mornar ustanova koja izuzetno puno sredstava, gotovo 95 posto svojih prihoda, ulaže u sport i mlade. Bez Mornara ovo sve ne bi bilo moguće.

U samom startu, dok ne stekneš status i rezultate koji te prate kroz Olimpijski odbor i službena financiranja, privatno je izuzetno bitna podrška obitelji. Tu sam imao veliku podršku svojih roditelja. Bio je to izazovan period koji sam uspio prebroditi uz njihovu pomoć.

Zadnjih nekoliko godina, kada sam ostvario značajne rezultate, imam sreću da imam podršku od sponzora koji mi pomažu. To su uglavnom privatne firme koje kroz moj angažman, rad i predanost žele se poistovjetiti i biti dio te priče. Više je to od materijalne podrške, to je sigurnost da znaš da netko stoji iza tebe i da cijeni tvoj rad bez obzira na rezultate. Oni su tu svih godina uz mene i to je jako bitan faktor.

Napomenuo sam već, tu je Olimpijski odbor koji sredstva kanalizira kroz nacionalni savez te financiranje izravno iz kluba i na to sve sponzori, to su mi trenutno glavni izvori.

Kad se pogleda da tijekom sezone provedem 250 dana na putu, jasno je da je to veliki zalogaj. Nije to lako održavati i gurati, ali imam sreću da klub i tim funkcioniraju jako jasno. Olimpijski san i osvajanje medalje je uvijek prioritet tako da guramo naprijed.

Hrvatska ima kontinuitet osvajanja medalja u jedrenju već 10-15 godina. Zbog čega taj sport nije popularniji?

Na razini države jedrenje mora imati puno prioritetniji status jer smo usko vezani za more, živimo od njega. Turizam i pomorska kultura povezani su s jedrenjem kojem se ne daje tolika važnost. Ogroman potencijal stručnog kadra leži baš u jedrenju i to smatram da bi trebao biti interes na razini države. To je toliko bitno i široko područje da bi se moralo više isticati.

Što se tiče sporta i rezultata, činjenica je da klubovi pa pojedinci unutar njih guraju i izvlače maksimum iz te priče. U drugim nacijama to je organizirano kroz nacionalne saveze i definirano kroz reprezentacije koje imaju jasne kriterije. Na taj način ta priča ima glavu i rep.

Mi smo osuđeni na energiju i entuzijazam pojedinaca koji kroz klubove uspijevaju ostvariti sve to. To je izuzetno teško jer u praksi to znači da bi jedan klub trebao graditi bazu mladih, a u isto vrijeme gurati kadete, juniore i olimpijski program, a za sve to potrebna su enormna ulaganja koja jedan klub ne može sam stvoriti. 

Onda smo trenutno osuđeni na individualce.

Točno to. Bazen mladih nam nije pun bez obzira što će pojedinci reći da se nešto događa u kadetskim i juniorskim uzrastima, ali to nije ta razina i taj potencijal. Mladi na samom početku svog olimpijskog ciklusa nemaju razrađeni put osim pojedinaca u klubovima u kojima se tome teži. To mogu garantirati i to se potvrđuje iz ciklusa u ciklus. Jedina iznimka je JK Mornar u kojem je to izraženo.

U ostalim sredinama si osuđen na individualce koji imaju volju i motiv to gurati do krajnje razine, a to su medalje s velikih natjecanja i nastup na Olimpijskim igrama.

Imate li neke ciljeve u životu izvan jedrenja? Što volite raditi u slobodno vrijeme?

Jedrenje mi obilježava puno toga. Jedrenje je široka priča, uči se cijeli život. Inspirativno je koliko je život na moru različit svakog dana zbog vremenskih uvjeta. Iz jedrenja dobivam veliku inspiraciju za prenošenje i razvijanje te teme s mladima.

Ono što bih volio nakon svoje karijere jest to da prenesem sva svoja znanja mladima. Sad hoću li biti trener u gumenjaku, razvijati jedriličarsku bazu, to ne znam i trenutno o tome ne razmišljam. Dosadašnje promotivne aktivnosti su mi bile inspirativne i tu sam vidio zanimljiv prostor za razvijanje. Dok fizički budem mogao ući u brod, želim biti dio jedrenja.

Koji vam je glavni sportski cilj u sljedeće tri godine?

Svake godine imamo Europsko i Svjetsko prvenstvo pa mi je to prioritet za sljedeću godinu. Za vrijeme toga, cijeli fokus je na pripremama za Olimpijske igre u Los Angelesu. Također, ključne su i kvalifikacije koje se održavaju u Brazilu u siječnju 2027. godine. Životni san mi je olimpijska medalja u LA-u i radim sve da to ostvarim.