SEVILLA je sedmi put u svojoj povijesti osvojila Europa ligu boljim izvođenjem jedanaesteraca od Rome. U dvoboju između dva stopostotna učinka, njihovog u finalima ovog natjecanja te Mourinhovog u finalima svih europskih natjecanja, španjolski klub je nastavio tradiciju. Nastavak je to dominacije Španjolaca jer je ova pobjeda Seville ujedno i 22. uzastopna pobjeda nekog španjolskog kluba u finalima europskih natjecanja u 21. stoljeću.

Bila je to utakmica od koje smo dobili očekivano. Individualni potezi i taktičke inovacije su bačeni na stranu, a primat je preuzelo psihološko ratovanje. Mourinho je namjeravao zarobiti Sevillu u mrežu nervoze i nemira, no na kraju se u nju sam upleo. Koliko god on volio susret učiniti nemirnim, kao da je zaboravio da je s druge strane ekipa koja je u ovakvim situacijama već bila. U konačnici ga je to koštalo.

Strpljivo čekanje na greške

Roma je imala jasan plan na početku utakmice. U 5-3-2 bloku koji je varirao između niskog i srednjeg zatvorili su momčad Seville kojoj je trebalo skoro pa 40 minuta da uputi prvi udarac u okvir gola. Prostora za napad je doduše bilo jer bi bočni stoperi Ibanez i Mancini znali izaći iz linije i krenuti u presing, međutim Sevilla ni u kojem trenutku nije napala prostor koji bi se time otvorio.

Sevilla si je stvorila problem što prilikom izgradnje napada nije držala svoje igrače na pozicijama koje bi dopustile da brzo i kompaktno zatvori sredinu u slučaju izgubljene lopte. Stoper Bade i bek Navas su između sebe stvorili krater prostora, a kada je do izgubljene lopte došlo, Mancini je tamo pronašao Dybalu koji je zabio gol za vodstvo.

Trener Seville Mendilibar je povukao potez već na poluvremenu. Primijetivši kako najviše prostora ima na krilima, odlučio je uvesti Susa i Lamelu te pomoću njih tražiti brojčanu nadmoć nad protivničkim bekovima i prostor za centaršut. Upravo je Suso bio najkorisniji igrač na desnoj strani te je sam uputio isti broj točnih centaršuteva kao i ostatak cijele ekipe.

Do kraja utakmice Sevilla je uputila čak 40 centaršuteva u protivnički šesnaesterac. Kada već ništa nije prolazilo nekim izrađenim akcijama, odlučili su se jednostavno na silu uporno bombardirati kazneni prostor Rome. Mourinho je na neki način to i htio vjerujući da mu momčad može to izdržati.

Međutim, Romi se ove sezone i u ligi nekoliko puta dogodilo da netko od stopera napravi kardinalnu grešku. Koliki je god Mourinho majstor takvih utakmica, ova zadnja linija Rome ipak nije taj kalibar da može iz tjedna u tjedan bezgrešno izbacivati loptu iz svojih 16 metara dok protivnik drži posjed. U polufinalu protiv Leverkusena su uspjeli, ovoga puta nisu, a rezultat je bio autogol Mancinija.

Galama kao ključ igre

Iako je Sevilla kontrolirala igru, Roma je do kraja susreta imala izraženije prilike za pobjedu. Mourinho doduše kao da nije pretjerano žalio za propuštenim jer je bio usmjeren na nešto drugo. Kroz čitavo drugo poluvrijeme, ali i produžetke, divljao je na klupi. Svaki prekršaj Seville je po njemu bio za žuti, svaka odluka je bila diskutabilna te su u svim situacijama njihovi igrači bili žrtve.

Napadi na četvrtog suca, predstava za publiku, guranje vlastitih igrača i pomoćnika da se odu svađati s kime god mogu, sve su to bila sredstva koja su opravdavala cilj. I dok su neke odluke suca Taylora na terenu bile diskutabilne, nevjerojatno je da utakmica ipak nije eskalirala u kompletni kaos.

Nema sumnje da bi Mourinho još jednom bio prozvan majstorom psihološkog ratovanja da je kojim slučajem Roma osvojila trofej. Uostalom, s obzirom na kvalitetu kadra i na pretrpljene ozljede kroz sezonu, otići do finala nekog europskog natjecanja drugu godinu zaredom s Romom je uspjeh. No, Mourinho je u procesu zaboravio da ratuje s ekipom kojoj ovakvi susreti nisu strani.

Penali nisu lutrija

Forsiranje da utakmica ipak ode na raspucavanje penala nije bio najidealniji plan za Romu. Koliko god se gura narativ da je izvođenje penala lutrija, Roma je u ovo raspucavanje ušla ipak s manje šanse. Ne samo da je Bono vratar koji češće brani penale nego Rui Patricio s druge strane već su i Sevillini izvođači puno kvalitetniji.

I Lucas Ocampos i Ivan Rakitić, koji je odigrao sjajan susret u oba smjera, skoro su pa elitni izvođači, dok je Mourinho sve svoje takve izvadio iz igre još ranije. Uz to, dobar dio igrača Seville se naučio boriti s pritiskom velikih utakmica.

Bono i En-Nesyri su igrali psihološki teške utakmice za Maroko na Svjetskom prvenstvu gdje je Bono obranio dva penala Španjolskoj, Montiel je igrač koji je pucao odlučujući penal u finalu za Argentinu, Rakitić ih je pucao za Hrvatsku na Svjetskom u Rusiji.

Apsolutno svaki psihološki i tehnički aspekt koji možemo vezati za izvođenje penala je bio toliko na strani Seville da odnos snaga u tom trenutku nije bio 50:50, već bliže 70:30. Uostalom, sam Mourinho je u karijeri 11 puta gledao svoje momčadi u raspucavanju, a samo 2 puta je njegova momčad izašla kao pobjednik.

Mourinho je i dalje iskusan, ali se namjerio na iskusnijeg

U procesu ovog natjecanja, ali i u dvije sezone u Romi općenito, Mourinho je dokazao onima koji su ga htjeli izbaciti iz klupskog nogometa i gurnuti na klupu neke reprezentacije da ipak i dalje ima što reći. 

Pored ozljeda i pored rasprodaje igrača u ovoj sezoni kako bi klub ostao financijski stabilan su i dalje bili ozbiljan kandidat kako za naslov Europa lige tako i za poziciju u ligi koja bi ih vodila direktno u Ligu prvaka.

Voljeli njegovu filozofiju ili ne, u kratkom roku je ipak polučila neki uspjeh za Romu, a u kup natjecanjima takav pristup uvijek može proći. Ovoga puta je doduše zaboravio da se u finalu namjerio na momčad koja je takve bitke uspješno vodila čak i više puta nego on. Ovo je ipak Sevillino natjecanje, svi drugi samo žive u njemu.