ALEXANDRE PATO bio je velika brazilska nada i mlada zvijezda Milana, ali karijera mu je rano krenula nizbrdo. Sada ima 32 godine i igra u Orlando Cityju u MLS-u, a za The Players' Tribune ispričao je svoju priču o tome zašto nije više napravio u karijeri.

ZNAM što mislite. Slušam to već 10 godina. "Što se dogodilo Patu? Zašto Pato nije osvojio Zlatnu loptu? Zašto je Pato stalno bio ozlijeđen?" Trebao sam odavno odgovoriti na ova pitanja, čovječe. Bilo je toliko glasina, posebno u Milanu. Previše sam se zabavljao. Nisam imao želju. Živio sam u svijetu mašte. Ali kad sam htio progovoriti, rečeno mi je da se "fokusiram na svoj nogomet". Bio sam premlad da bih se suprotstavio tome.

Zaista, bio sam samo dijete. Zato mislim kako je vrijeme da se stvari postave na pravo mjesto. Imam 32 godine. Sretan sam. U formi sam. Nisam ogorčen ni na što i ni na koga. Ako želite vjerovati glasinama, neću vas razuvjeravati. Ali ako želite čuti što se stvarno dogodilo, slušajte.

Prva stvar koju morate razumjeti je da sam vrlo rano otišao od kuće. Možda prerano. Kada imate 11 godina, niste spremni za svijet. Odlazite i jurite svoj san, ali sami ste i vrlo je lako izgubiti se na tom putu.

Bog mi je dao talent, to je jasno. Do svoje 10. godine nisam uopće zaigrao na pravom terenu jer je futsal bio zabavniji. Dobio sam stipendiju za privatnu školu. Onda sam jednog dana igrao na školskom turniru, a skaut iz Internacionala upitao je mog oca: "Gospodine, jeste li razmišljali o tome da svom sinu dopustite da zaigra pravi nogomet?" Moj tata je odgovorio: "Hmmmmmmm, možda imate pravo."

Tako sam otišao na probu u Internacional. Tada smo završili u hotelu za seks.

Stari je vozio Bubu pa sam ga tražio da me ostavi ulicu dalje od škole

Hahaha. Pa da objasnim. Nismo imali puno novaca. Moja mama nije mogla raditi zbog bolova u leđima pa je tata morao zarađivati za starijeg brata, moju sestru i mene. Bio je vani cijeli dan gradeći autoceste. Imali smo za hranu, ali u privatnoj školi nisam si mogao priuštiti knjige. Dolazio sam na nastavu s fotokopijama. Zaista je bilo tako.

Moj stari je vozio Bubu. U privatnoj školi to nitko nije radio. Zamolio bih ga da me ostavi ulicu dalje od vrata škole. Rekao bi: "Ali sine, zašto?" Ja bih odgovorio: "Moji prijatelji su ovdje." A nije bilo nikoga. Onda bih došao do vrata i jednom je jedna slatka djevojka rekla: "Hej, ti si onaj iz Bube, zar ne? Hahahahaaaaaaaaa." Dovraga.

U svakom slučaju, moj tata ponekad je morao biti kreativan. Došao je veliki dan i krenuli smo na probu u Internacional. Šansa života. Vozimo se od Pato Branca do Porto Alegrea, devet sati na putu. Stižemo tamo i moj tata shvaća da si ne može priuštiti pravi hotel. Što on radi? Prijavljuje nas u hotel za seks. I kaže: "Sine, ovo je jedino mjesto koje si možemo priuštiti." A ja nemam ništa protiv. 

HAHAHAHAH. Čovječe, nisam imao pojma! Bio sam premlad da bih to razumio. Mislim da je naša soba imala jedan mali krevet. I to je bilo to. Hotel je bio nasuprot Beira-Rija pa su se ljudi seksali gledajući Internacionalov stadion. Još uvijek se šalim s tatom na ovu temu. Kad bi to učinio danas, vjerojatno bih završio u zatvoru.

Potom hodamo po stadionu - što je bilo prekrasno - a dođe direktor kluba i pita: "Mali, zar ti ne bi trebao trenirati?" Dovraga. Pomiješali smo vremena. Što je još gore, moje kopačke su ostale u hotelu za seks. Dakle, moj tata odjuri po njih, ali što je to u torbi s kojom se vraća? Jedna kopačka s gumenim čepovima, a druga s metalnim. "Tata, šališ se? Kako da igram u ovome?"

Srećom, bio je tamo čovjek po imenu Cocao, koji je imao ugovor s klubom o održavanju kopački. Posudio mi je jedan par. Potpuno novi. Dakle, idemo!

Hvala Bogu, upao sam u Internacional. Ali kunem se, nisam razmišljao o tome da postanem profesionalac. Zapravo, osjećao sam se blagoslovljeno što uopće igram. Možda ste čitali ovu priču...

Doktor je rekao: "Operacija ili amputacija." A moji roditelji nisu mogli priuštiti operaciju

Otprilike godinu dana ranije, spotaknuo sam se o lanac na parkiralištu i pao na lijevu ruku. Zavili su me tako jako da sam izgledao poput mumije. Igrao sam turnir s imobiliziranom rukom. Nakon što je gips spao, moji prijatelji i ja smo igrali neku glupu igru u kojoj bi onaj tko ustane sa stolice dobio udarac nogom - osim ako nije uspio pobjeći. To je bilo zabavno sve dok slučajno nisam sjeo na lijevu ruku, a bol je postala toliko jaka da je došla do mojih nogu.

Liječnik je napravio rendgensku snimku i našao veliki tumor. Rekao je: "Mora odmah na operaciju ili ćemo morati amputirati". Bio sam šokiran. Bio sam 24 sata udaljen od gubitka lijeve ruke. Ali mislite li da su moji roditelji mogli priuštiti operaciju? Svi smo se pitali što ćemo sad?

Moj tata je opet morao postati kreativan. Snimao je moje utakmice. Stoga je odnio snimke u bolnicu, poslao molitvu do neba, otišao u liječničku ordinaciju i pustio zrnastu snimku na kojoj nacereni klinac trčkara po futsal igralištu.

Moj tata je objasnio: "Doktore, ovo je moj sin. Ne znam kako da platim za ovo, ali jednostavno ne želim vidjeti kako prestaje igrati."

Ne znam što se onda dogodilo. Možda je doktor čuo Božji glas. "Ne brini, ja ću pokriti operaciju", rekao je doktor. Kažem vam, bilo je to čudo. Nikada neću zaboraviti to ime: Paulo Roberto Mussi. Dao mi je novi život.

Oporavak je bio tako bolan, čovječe. Banka kostiju nije imala kost koju je moja ruka trebala pa su morali uzeti dio iz mog kuka. Također sam se svakih šest mjeseci morao vraćati u bolnicu u Pato Branco na kontrole. Jednom mi je ruka postala ZELENA. Vrištao sam. Još injekcija, molim!

Bio sam spreman za svijet kao nogometaš, ali ne i kao osoba

Srećom, opet sam mogao igrati. Tada sam primljen u Internacional. Ali to je dovelo do više boli jer sam morao napustiti roditelje. Nisu si mogli priuštiti život u Porto Alegreu. Oboje su mi rekli: "IDI!" Mislim da je njima bilo još gore. Nakon što sam otišao, mama bi nastavila pripremati kuhinjski stol kao da ću jesti s njima. Pospremila bi moju spavaću sobu kao da ću svaki čas doći kući.

Bilo je toliko lekcija koje sam tek trebao naučiti. Kao nogometaš bio sam spreman za svijet. Kao osoba nisam bio ni blizu. Definitivno nisam bio spreman za Internacionalovu akademiju. Najmlađi su morali raditi sve za starije dječake: oprati im gaće, očistiti kopačke, nabaviti čips na benzinskoj postaji. Imali su igru pod nazivom "Obilježavanje stoke", u kojoj bi prozivali djecu, zgrabili komad drveta i udarili dijete po nogama. Bio je to totalni užas. 

Puno sam plakao. Sakrio bih se u svojoj sobi. Nisam mogao reći mami jer sam znao da će se sutradan pojaviti da me odvede kući. Pa sam joj samo rekao: "Oh, sve je ovdje super."

Nogomet? To je bilo zaista zabavno. Iz momčadi do 15 godina u tren oka sam prešao u prvu momčad. Sa 17 godina išao sam na Svjetsko klupsko prvenstvo, zabio u polufinalu i igrao protiv Barcelone u finalu. Tada sam upoznao Ronaldinha.

Čovječe. Trebamo novu riječ da opišemo tog tipa. On je čaroban. On nije stvarna osoba. Taj dan nisam bio njegov suparnik, bio sam navijač. U tunelu sam mu rekao: "Sačuvaj svoj dres za mene." Skoro da me nije bilo briga za utakmicu! Kad je sve bilo gotovo, samo sam se pitao: "Gdje je on? Gdje je on?" Svi su potrčali po njegov dres, ali on je održao riječ. Sačuvao ga je za malenog. To je Ronnie.

Kao što znate, Svjetsko klupsko prvenstvo je OGROMNA stvar u Brazilu. Kad smo pobijedili 1:0, bio je to najveći trenutak za Coloradose ikada. Ubrzo smo se vozili po Canoasu vatrogasnim vozilom. Držao sam trofej, ljudi su izvikivali moje ime. Sedam godina ranije prvi put sam zaigrao veliki nogomet. Sada sam bio svjetski prvak.

PlayStation je postao stvarnost

Nakon toga mogao sam otići u Barcelonu, Ajax, Real Madrid. Zašto Milan? Pa, dopustite mi da vam uzvratim pitanjem. Jeste li ikada igrali s tim Milanom na PlayStationu?

Bili su nestvarni! Kaka, Seedorf, Pirlo, Maldini, Nesta, Gattuso, Ševčenko… Fenomeno, PRAVI Ronaldo. Morao sam igrati s tim tipom. Kakav sastav, čovječe. Upravo su osvojili Ligu prvaka. Milan je tada bio TA momčad. Pitao sam samo - kad je sljedeći let?

Kad sam sletio u Milano, morao sam napraviti očni pregled kao dio liječničkog pregleda. Glupo, pritisnuo sam dlan ruke prejako na lijevo oko, a kad sam ga otvorio jedva sam vidio. Liječnik je stavio neke dilatirajuće kapi, ali sam izašao iz sobe gotovo slijep. Pa tko se pojavljuje? Veliki Ancelotti.

Pitao je: "Tutto bene?" Rekao sam: "Sve je dobro", ali jedva sam ga mogao vidjeti. Zajedno smo se slikali, a oči su mi bile skoro zatvorene, hahahaha. Carlo me odveo u blagovaonicu. "Ovo je Pato, naš novi napadač." Svi su ustali da mi stisnu ruku. Baš svi. Ronaldo, Kaka, Seedorf… WOW. Bio je to prvi dan u Milanu. Videoigra se pretvorila u stvarnost.

Brazilska ekipa me dočekala raširenih ruku i štitila

Nažalost, nisam napunio 18 godina dok nije prošao rok za registraciju krajem kolovoza pa sam propustio Svjetsko klupsko prvenstvo. Rođen sam 2. rujna. Da sam došao na ovaj svijet nekoliko dana ranije, bio bih dvostruki svjetski prvak. Ali već sam trening s ovim legendama bio je poseban. Brazilska ekipa me dočekala raširenih ruku: Ronaldo, Cafu, Emerson, Dida, Kaka. I ne, nisam živio kod Cafua, ali smo se dosta družili jer su mu sinovi bili skoro mojih godina. Cafu je bio vrlo susretljiv: kad god bi izašao na večeru, morao je uzeti kombi jer je s njim bilo najmanje 10 ljudi.

Brazilci su mi držali leđa i na treninzima. Bio je tamo jedan tip, Kaladze, kapetan Gruzije, div. Jednog dana me je sasjekao. BUM! Bilo mi je žao samog sebe. Ali Brazilci su rekli: "Budi jak! Ako te udari nogom, ti uzvrati." Zar ja? Odgovorili su mi: "Da, ti! Ako se nešto dogodi, mi ćemo biti uz tebe."

Kaladze dobiva loptu, a ja uskačem. DUM! On je na podu. Sranje, što sad!? Ustaje i prilazi mi, a ja očekujem da će me nokautirati. Pruža ruku i... diže palac. "Buon lavoro", kaže on. Dobar posao. To je bio mentalitet koji su željeli u Milanu.

Ancelotti mi je postao poput oca. Čak je svom psu dao ime Pato. Vidjeli ste onu njegovu sliku na paradi u Madridu, sa sunčanim naočalama i cigarom? Pa, u Milanu bi došao na trening u helikopteru. Živio je u Parmi i njegova je žena znala upravljati helikopterom. Izašao bi kao James Bond. Ako je netko živio sa stilom, onda je to bio Carlo.

Toliko sam naučio od tih legendi. Sjeo sam pored Ronaldinha u svlačionici. Nakon treninga, Carlo bi rekao Seedorfu i Pirlu da me gađaju dugim dodavanjima kako bih znao kamo trčati. Pirlo je rekao: "Samo kreni i lopta će doći." Uvijek je bilo tako.

Jednog dana u svojoj drugoj sezoni pošao sam vježbati slobodne udarce. Tko je tamo već pucao? Pirlo. Seedorf. Ronaldinho. Beckham. Znaš što? Danas ću samo gledati.

Naravno, svi smo znali tko je vodio predstavu. Jednog dana me nazvao Silvio Berlusconi. Bio je sjajan šef, uvijek je zbijao šale. Izlazio sam s njegovom kćeri Barbarom. Znao sam puno driblati niz krilo, kraj svih. Pa je Silvio rekao: "Zašto driblaš tako široko?" Htio je da igram na centru. Ubrzo su mi to isto govorili Carlo i Leonardo.

Tako sam postigao taj gol na Camp Nou. Bio sam u sredini, uočio sam ogroman prostor i krenuo. Kad je Valdés izašao, razmišljao sam što da radim? Driblati? Lob? Pokušao sam pucati u njegovu lijevu stranu, ali mu je lopta otišla između nogu. Wow. Kakva sreća. Mislim da je čak i Bog htio da to bude gol.

Duboko u sebi pitao sam se gleda li Guardiola ovo? Jako sam mu se divio. Rekao je da čak ni Usain Bolt ne može uhvatiti tog dječaka. Zar to nije cool? Bio je to najbolji gol koji sam postigao. Čak je i komentar bio prekrasan. Ljudi mi i dalje prilaze i govore: "Dvadeset četiri sekunde! Ventiquattro secondi!"

Počeo sam previše sanjati

Čovječe… to su bili dani kada sam mislio da ću stići do samog vrha. Očekivanja su bila tako velika. Bio sam supertalent, sigurna stvar. Već sam igrao za Brazil. Mediji pišu o vama, navijači pričaju o vama, čak vas i drugi igrači uzdižu.

Pato će biti najbolji na svijetu. Pato će dobiti Zlatnu loptu. Svidjela mi se pažnja. Želio sam da se o meni priča. Ali znate li što se dogodilo?

Počeo sam previše sanjati. Iako sam još uvijek naporno radio, mašta me vodila na svakakva mjesta. U glavi sam već držao Zlatnu loptu. Ne možeš si pomoći, čovječe. Vrlo je teško ostati hladan. Također, patio sam kako bih došao do ovoga. Zašto ne bih uživao?

Kada sam postao Golden Boy kao najbolji mladi igrač Europe 2009. godine, nisam razmišljao o Zlatnoj lopti. Samo sam se zabavljao i opa - eto nagrade. Bio sam nezaustavljiv dok sam živio u sadašnjosti. Ali glava mi je zapela u budućnosti.

Onda sam se 2010. počeo stalno ozljeđivati. Izgubio sam povjerenje u vlastito tijelo. Bojao sam se što će ljudi reći o meni. Otišao bih na trening razmišljajući samo da se ne smijem ozlijediti. Kad bih se ozlijedio, nikome ne bih rekao. Oporavljao bih se od problema s mišićima, onda bih iskrenuo gležanj i igrao dalje. Bilo je natečeno kao lopta, ali nisam želio iznevjeriti momčad. Htio sam svima ugoditi. To je bila jedna od mojih mana.

Ljudi su očekivali da ću zabiti 30 golova u sezoni, ali nisam mogao ni stupiti na teren. Mogao sam podnijeti da su drugi sumnjali u mene. Ali što kad sumnja dolazi iznutra? To je drugačije.

I znate što se tada događa? Saznat ćeš tko te uistinu voli. Otišlo je puno ljudi oko mene. "Hm, možda ipak neće uspjeti."

Osjećao sam se tako usamljeno. U Internacionalu sam uvijek bio prezaštićen. Svi su radili sve za mene. Nisam znao za ozljede, fitnes ili dijetu jer nisam ni morao. Trebao sam samo igrati. I kad sam se počeo mučiti u Milanu, nisam imao pojma što da radim.

Danas svaki igrač ima ekipu oko sebe, zar ne? Liječnik, fizioterapeut, fitnes-trener. Tada ga je imao samo Ronaldo. Nisam imao rodbine u svojoj blizini. Moja je obitelj još uvijek bila u Brazilu. Imao sam agenta, ali on se nije brinuo o svemu kao današnji agenti. Naravno, Milan je imao liječnike i osoblje, ali morali su paziti na 25 ili 30 igrača. Nisu mogli biti sa mnom cijelo vrijeme.

Jednom sam igrao protiv Barcelone nakon što sam posjetio liječnika u Atlanti. Bio sam u avionu 10 sati i imao sam jedan trening. Naravno da sam se ozlijedio! Nesta je poludio: "Nije trebao igrati, jeste li svi ludi?" Ali jednostavno nisam shvaćao što se događa. Pomislio sam, idemo još jednom.

Govorili su mi da su važni samo rezultati na terenu. To nije bila istina

Nisam znao kako funkcionira ova industrija. U Internacionalu me čak nije bilo briga za pregovore o ugovoru - samo ga obnovi da mogu nastaviti igrati. Politika, stvari iza kulisa, nisam to razumio. Nogomet je poput kazališta u kojem glumite da biste dobili ono što želite. Ali ja sam mislio da je to još uvijek samo jednostavna igra.

Kad su novinari pisali laži o meni, nisam imao PR-ovca. Trebao sam razjasniti stvari, ali nikad nisam shvatio važnost dobre komunikacije i izgradnje odnosa. Rečeno mi je da su važni samo rezultati na terenu. To jednostavno nije istina.

Jesam li puno tulumario? Ne onoliko koliko mislite. Je li mi nedostajalo želje? Govorili su to zbog načina na koji sam trčao. Ma dajte! Tko zapravo zna išta o tome? Bog me stvorio takvim kakav jesam, ne mogu to promijeniti. Htjeli su da letim u duele. Htjeli su krv, znoj i suze. Dobili su suze. Platio sam visoku cijenu.

Trebao sam svima reći istinu. Sjećate li se priče o PSG-u? Galliani je išao u Englesku po Téveza, a PSG mi je dao nevjerojatnu ponudu. Htio sam ići - Ancelotti je bio tamo - ali Silvio mi je rekao da ostanem. Bio sam ozlijeđen pa su navijači pomislili: "Ooohh, Pato nije htio ići! A s Tévezom bismo bili prvaci!" I mediji su poludjeli. Bio sam šokiran! Htio sam otići!

Propustio sam Svjetsko prvenstvo 2010. Priča o PSG-u pojavila se u siječnju 2012. Jedva da sam uopće igrao. Psihički sam bio olupina. Bio sam veliki promašaj, preskupi klinac, tip kojeg su čak i navijači odbacili.

Visio sam naopačke, boli su me injekcijama i iglama

Kad biste samo znali koliko sam se trudio da se vratim! Proputovao sam svijet, čovječe. Otišao sam svakom liječniku vrijednom posjeta, pa i više od toga. Jedan tip u Atlanti natjerao me da visim naopačke dok me vrtio. Dijagnoza? Moji refleksi nisu bili usklađeni s mojim mišićima. Liječnik u Njemačkoj ubrizgao mi je tekućinu po leđima - sutradan sam šetao po zračnoj luci u Münchenu sav pogrbljen od boli. Jedan liječnik mi je svako jutro i svaku večer zabadao 20 igala. Mogao bih nastaviti nabrajati zauvijek.

Bio sam kod doktora broj 6, 7, 8… svaki je govorio nešto drugačije. Plakao sam i plakao i plakao. Bojao sam se da više nikada neću igrati nogomet.

Zato sam otišao u Corinthians u siječnju 2013. Da, želio sam ići na Svjetsko prvenstvo 2014., ali sam također želio raditi s Brunom Mazziottijem, Ronaldovim fizioterapeutom. Kad sam stigao tamo, uklonili su mi mišić s ruke kako bi napravili biopsiju. Ležao sam u krevetu tresući se od boli. Nakon 20 dana ustanovili su da su mi se neki mišići skratili zbog ozljeda. Imao sam više mišića na prednjoj strani nego na stražnjoj strani. Cijelo mi je tijelo bilo izvan ravnoteže.

Hvala Bogu, Bruno me opet doveo u formu. Od 2013. godine imao sam samo tri ozljede mišića, čini mi se. Bila je samo šteta što su se stvari tako odigrale u Corinthiansu.

Tamo sam stigao kao celebrity. Kada zarađujete veliki novac u Brazilu, gdje je nejednakost velika, navijači traže puno. Pa kad sam promašio "panenku" protiv Gremija u četvrtfinalu brazilskoga kupa, preuzeo sam svu krivnju. Da, bio je to očajan penal, ali nije istina da su me suigrači udarali. Nitko ništa nije učinio. Navijači su me ipak htjeli ubiti. Putovao sam po Sao Paulu s naoružanim tjelohraniteljima i neprobojnim automobilom sa suzavcem uz sebe. Navijači koji su upali na naš teren za treninge imali su palice i noževe. Bilo je zastrašujuće. Dogodile su se stvari kojima nije mjesto u nogometu.

Znate li zašto sam igrao mnogo bolje u Sao Paulu? Pazili su na mene kako treba. Tu sam jednostavno morao igrati. Ali kad me Chelsea nazvao, još sam sanjao o Europi. Nažalost, opet sam platio cijenu prezaštićenosti.

Još uvijek nisam bio shvatio. Mislio sam da će me Chelsea posuditi na šest mjeseci, a onda ću potpisati ugovor na tri godine. Nisam shvaćao da oni mogu odustati nakon posudbe. Da sam to znao, otišao bih negdje drugdje. Bila je šteta jer sam jako dobro trenirao, a trener me koristio samo dva puta. Nikad nisam razumio zašto.

Nazvao sam bivšeg suigrača i prvi put dogovorio vlastiti transfer

Onda sam se vratio u Corinthians, gdje su me ljudi pokušavali izbaciti. Želio sam ostati u Europi pa sam napravio nešto što nikad prije nisam. Pozvao sam Danielea Boneru, kojeg sam poznavao iz Milana i koji je igrao za Villarreal. "Bony! Misliš da bi oni bili zainteresirani?"

Pa, trener Marcelino mi je ponudio dogovor i otišao sam u Španjolsku. Opa! Dogovorio sam vlastiti transfer. Kontakti. Odnosi. Igra je funkcionirala.

To je za mene bila prekretnica. Sve ove godine ponašao sam se kao da sam još uvijek onaj klinac u Internacionalu. S 27 godina shvatio sam da se moram promijeniti. Morao sam se ponašati samostalno. Morao sam preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom.

Nažalost, u Villarrealu nije išlo, ali Tianjin Tianhai je bio otkriće. Kad sam otišao u Kinu, prekinuo sam s djevojkom i preselio se tamo s prijateljem. Zašto? Da se povežem s unutarnjim sobom. Nikada nisam imao vremena pogledati širu sliku. Sada sam razmišljao o onome što se meni sviđa. Što je meni bitno.

Počeo sam se fokusirati na mentalno zdravlje i odnose s ljudima. Posjećivao sam terapeuta. Naučio sam kako pronaći sreću u teškom radu. I dalje sam se zabavljao, ali sam nogomet tretirao kao posao. Preuzeo sam odgovornost za svaki aspekt svoje karijere. U Milanu sam prvu godinu boravio bez znanja talijanskog. U Kini sam odmah naučio o hrani i kulturi. Čak sam pripremao rižu i rezance u svom stanu.

Klinac je sazrio. Igrao sam dobro. Shvatio sam da je nogomet mnogo više od onoga što se događa na terenu i to je djelovalo tako ispunjavajuće. Bilo je to kao da je moj život odjednom... kliknuo. Ali onda sam krenuo krivim putem.

Poslao sam poruku staroj prijateljici. Rekla mi je da idemo u crkvu

Nakon Kine još sam bio samac pa sam odlučio uživati u slobodi. Otišao sam u Los Angeles. Želio sam najbolji hotel, najbolji auto, najbolje zabave. Završio sam na nekom mjestu gdje je djevojka šmrkala kokain tik do mene. Odjednom sam pomislio - što ja radim ovdje? Nisam to htio. Bio je to prazan svijet. Pitao sam prijatelja: "Hoću li stvarno ostatak života provesti sam?"

Zato sam se vratio u Brazil i poslao poruku staroj prijateljici Rebeci: "Želiš li se družiti?" Popili smo kavu i za nekoliko sekundi shvatio sam da je to ono što želim. Sljedeći put kad smo se vidjeli ona je rekla: "Idemo u crkvu."

Crkva? Čovječe, to je bilo otkriće. Biblija je imala sve odgovore koje sam tražio. Okrenuo sam glavu prema nebu i rekao: "Gospode, ne želim više ovaj život." Tog dana moj se život zauvijek promijenio.

Od tada živim u drugoj stvarnosti. Kad sam prošle godine otišao u Orlando i zadobio tu ozljedu koljena, mogao sam se slomiti. Sutradan sam se odlučio vratiti jači, a sada znam sve o koljenu. Ozljeda? Nazovi doktora Pata.

Je li moja karijera mogla krenuti drugačije? Zasigurno. Ali lako je osvrnuti se i reći što sam trebao učiniti drukčije. Kad ste tamo, ne vidite širu sliku. Dakle, nema žaljenja. Pogledaj vedriju stranu, čovječe. Ja sam u formi. Moje mentalno zdravlje je odlično. Još uvijek sam zaljubljen u nogomet. Zašto bih bio ogorčen? Imamo samo jednu priliku živjeti na ovom svijetu.

Patio sam i plakao, ali danas znam: Ako je život igra, pobijedio sam

I dalje vjerujem da mogu ići na Svjetsko prvenstvo. Pogledajte dečke poput Thiaga Silve i Danija Alvesa; još uvijek dobro igraju s 37 i 39 godina. Ali te se stvari događaju u Božje vrijeme. Živim samo za danas. Ostalo je na Njemu.

Kako starite, shvaćate što vas čini sretnima. Kad sam otišao od kuće, mislio sam da nogomet nudi sve što želim. Išao sam u Italiju, Englesku, Španjolsku, Kinu. Patio sam, plakao, vrištao od bola. Uvijek sam bio sam. Možda nisam postao najbolji igrač na svijetu. Ali, brate, da ti kažem nešto.

Imam nevjerojatan odnos sa svojom obitelji. Pomirio sam se sa sobom. Imam ženu koju volim. Kako ja to vidim, imam puno Zlatnih lopti. Ako je život igra, pobijedio sam.