TREBALO mi je malo vremena da dođem k sebi, odgovorio je Dino Sinovčić (33) nekoliko dana nakon što smo ga pitali bi li dao intervju za Index. Povod razgovora s jednim od najboljih hrvatskih parasportaša jest osvajanje srebrne medalje na 100 metara leđno u disciplini S6 na Svjetskom paraplivačkom prvenstvu u Singapuru.

Rođeni Splićanin time je nastavio dominaciju u svojoj disciplini. Bilo je to četvrto svjetsko odličje u nizu nakon zlata osvojenih u Londonu (2019.) i portugalskom Funchalu na Madeiri (2022.) te srebra s posljednjeg SP-a u Manchesteru 2023. godine. Uz to ima paraolimpijske bronce iz Tokija (2021.) i Pariza (2024.) i četiri europske medalje: broncu iz Reykjavika (2009.), zlato iz Dublina (2018.) i srebra s Madeire (2024., 2021.).

Nevjerojatan niz za osobu koja je u mladosti prošla 15 operacija i završila u plivanju kao rehabilitacijskoj aktivnosti. Pokazalo se da će sport Sinovčiću značiti puno više.

Dino Sinovčić u Indexovom Intervjuu tjedna

Dino od rođenja ima artrogripozu, rijetku bolest zglobova zbog koje ne može potpuno ispružiti ni saviti noge. Uglavnom je u invalidskim kolicima, a kratko može samostalno hodati. Unatoč tome, ne žali se niti je hendikep vidio kao uteg u životu.

Zahvaljujući roditeljima i sestri, a kasnije trenerima i prijateljima, prošao je izazovno djetinjstvo i ušao u sport. Premda od 2009. do 2018. nije osvojio nijednu medalju, nije odustao. Zapeo je još jače sve dok se nije zakotrljao niz odličja.

O svemu tome govorio je u velikom intervjuu za Index. Dotaknuo se odrastanja, ulaska u sport, najemotivnijih nastupa i najboljih atmosfera koje je usporedio s gledanjem Hajduka za koji navija. Pričao je o borbi za sponzorstva, ulasku u politiku, susretu sa slavnim hrvatskim košarkašem Bojanom Bogdanovićem te planovima za Paraolimpijske igre 2028. i periodu nakon karijere.

Osvojili ste srebrnu medalju na 100 metara leđno u disciplini S6 na Svjetskom paraplivačkom prvenstvu u Singapuru. Kakvi su dojmovi 30-ak dana nakon natjecanja?

Dojmovi su još uvijek u zraku, nisu se slegli. Potreban mi je vremenski odmak od medalje kako bi mi došlo u glavu što sam napravio. Rezultat je vrijedan divljenja. Ovo je prva godina u kojoj moj tim i ja nismo imali velika očekivanja s obzirom na cijelu sezonu, ali ispostavilo se da iskustvo jako puno znači. Nova medalja, deveta u nizu, deseta ukupno. Ponosan sam na sebe i svoj tim.

Živite u Splitu, a imali ste doček u općini Gradac.

U mjestu Gradac imamo kuću od bake i djeda, baka je još živa. Ondje sam imao prvi kontakt s vodom, naučio plivati te sam ondje proveo velik dio djetinjstva. Moja oaza mira. Ovo je četvrti doček koji su mi pripremili, a sad smo obilježili i desetu medalju.

Ne mogu opisati količinu ljubavi koju mi pokazuju ti ljudi. Kada vidim koliko njima znače moje medalje, i meni je lakše baviti se sportom.

Kada smo se prvi put čuli, rekli ste da vam je trebalo malo vremena da dođete sebi.

Bio je to naporan period, osobito zbog putovanja jer smo do Singapura putovali više od 30 sati. Pravilo je da bismo trebali doći onoliko dana ranije kolika je vremenska razlika. Međutim, nismo imali tu opciju i došli smo tri dana prije utrke, čime su mi se poremetili bioritam i san.

Također, vlaga je bila velika, teško je disati i pripremiti organizam za iznimne napore i dvije utrke dnevno. Bilo je izazovno, ali osjećao sam se drugačije čim sam ušao u bazen. S obzirom na okolnosti, mogu biti presretan osvajanjem medalje.

U bazenu se osjećate bolje nego na kopnu.

S obzirom na to da mi je ovo 21. godina bavljenja sportom, više sam u bazenu nego na kopnu, haha. Navikao sam na to, ne žalim se, volim ovo što radim i, iako imam 33 godine, osjećam se dobro, zdravo i motivirano. Tijelo me sluša koliko-toliko, medalja je dokaz da sam u svjetskom vrhu i nema razloga prestati još koju godinu.

To vam je četvrta medalja u nizu na svjetskim prvenstvima nakon dva zlata osvojena 2019. u Londonu i 2022. u portugalskom Funchalu na Madeiri te srebra s posljednjeg SP-a u Manchesteru 2023. Kada ste se počeli baviti plivanjem, jesu li vam takvi rezultati bili cilj ili ste bili skromniji?

Ciljevi su bili skromniji. Kada počnete trenirati, misao vodilja je baviti se sportom. "Zdravo je, trebat će mu s obzirom na stanje u kojem je." Treneri u Plivačkom klubu Mornar prepoznali su moj talent i pomalo smo krenuli u trenažni proces.

Trenirao sam jednom tjedno, da bi mi potom predložili priključivanje djeci bez invaliditeta. Radio sam ravnopravno s njima, što mi je isprva bilo čudno, ali i velik motiv za dokazivanjem da nisu bolji od mene iako nemaju hendikep. Od malih nogu borio sam se sa svime i želio biti prvi.

Kad sam došao do razine na kojoj sam vidio da bih se mogao baviti ovim sportom, san mi je bio postati najbolji na svijetu i to sam uspio 2019. godine osvajanjem prvog svjetskog zlata.

Kako sam počeo putovati u sklopu natjecanja, motivacija mi je bila i vidjeti svijet. Ostvarivanjem prvih rezultata shvatio sam da se moram uozbiljiti i to je prešlo u profesionalizam. Ponavljam, na početku mi medalje nisu bile bitne niti jedan posto.

Kažete kako vam je bilo čudno priključiti se djeci koja nisu imala hendikep. Kako je bilo odrastati s vršnjacima s obzirom na vaše zdravstveno stanje?

Možda je iz perspektive mojih roditelja i prijatelja koji su odrastali sa mnom bilo drugačije, ali imao sam ideju da će se ljudi prema meni ponašati onako kako se ja ponašam prema njima. Nikad nisam dopustio da me se vrijeđa i maltretira, u tome sam pokazivao jaku karakternu crtu. Od početka sam dao do znanja da smo ravnopravni iako u principu nismo.

Pokušavao sam raditi sve što i ostali. OK, nisam mogao igrati nogomet na ulici, ali mogao sam braniti. Uvijek sam našao mjesto u društvu koje me izgradilo kroz sve nedaće. Naravno, bilo je vrijeđanja i omalovažavanja na početku, ali to me pretvorilo u osobu kakva sam danas.

Problem je bio velik broj operacija od 2002. do 2004. godine. Puno sam vremena proveo u bolnicama pa sam izostajao iz škole. Tu sam bio zakinut u djetinjstvu, ali ne žalim se. U glavi sam si postavio da je to tako, išao sam iz dana u dan pa kamo me to odvede.

Spomenuli ste želju za upoznavanjem svijeta. Koje je najspektakularnije mjesto koje ste posjetili?

Zauvijek ću pamtiti svoje prvo veliko natjecanje 2009. godine u Reykjaviku na Islandu. Oduševilo me prvo veće natjecanje i prva medalja, europska bronca, ali i prvo veliko putovanje, grad i priroda. Bio je to spoj doživljaja koji će mi ostati u sjećanju.

Singapur je također čudo od grada, kao i Rio de Janeiro u kojem su svi dobro raspoloženi, a vrijeme mi paše jer sam na takvo navikao u Splitu. Tim trima gradovima dodao bih i Manchester jer sam u njemu 2019. osvojio svjetsko zlato.

Žao mi je što sam u Tokiju bio 2021. godine, u doba korone, kada nisam imao mogućnost vidjeti grad. Bili smo ograničeni na olimpijsko selo i sportska borilišta. Koliko sam vidio iz autobusa, grad mi se čini fenomenalan.

Kako su vaši roditelji doživjeli vaše odrastanje?

Od rođenja pa do 12. ili 13. godine stalno su brinuli o meni, sve poslovne i privatne obaveze stavili su sa strane. Godinama im je bilo teško, a danas sam, srećom, samostalan, iako se sigurno i dalje brinu. Imam veliku sreću što imam normalne roditelje koji su uvijek bili uz mene, koji su mi pružali nevjerojatnu podršku cijeli život.

Nikad nije bila bitna osvojena medalja, samo da sam sretan i da me zdravlje služi. Nisam imao pritisak, dok danas djeca, ako pokažu potencijal u bilo čemu, imaju pritisak roditelja, obitelji, menadžera... Ako dijete nije jako u glavi, ono će lako posrnuti.

Roditelji su mi pružali maksimalnu ljubav i podršku. Nikad mi ništa nije nedostajalo u djetinjstvu. Bio je to težak period za njih, kao i za moju sestru koja je sigurno osjećala manjak pažnje, pogotovo u godinama u kojima joj je to bilo najvažnije. Prije svih zahvaljujem roditeljima i obitelji jer su oni podnijeli najveću žrtvu kroz moju sportsku karijeru.

Osvajanje medalja postalo vam je uobičajeno, ali početak bavljenja plivanjem bio je težak. Devet godina bili ste bez medalje, bez uspjeha na natjecanjima. Kako ste istrpjeli niz i ostali čvrsti u odluci da se nastavite baviti plivanjem?

Bio je to najteži period od 2009. do 2018. godine. Zbog toga ih sada osvajam svake godine. Često sam se pitao: "Što mi sve ovo treba?" No uspio sam se natjerati i motivirati tijekom godina. Promijenili smo trenažni proces i pronašli najbolje ljude koji se bave sportom i sportskom pripremom u Hrvatskoj.

Također, konačno sam počeo nastupati u klasi kojoj pripadam jer sam dotad bio u konkurenciji s plivačima koji su imali manji postotak invaliditeta od mene. Bilo je jako teško natjecati se s njima znajući da neću biti na njihovoj razini koliko god trenirao jer mi to hendikep ne dopušta, a njihov je "lakši" i manje se primjećuje u vodi. Bio je to spoj nepravde i sportske nesreće.

Nakon što sam bio prvi ispod crte za plasman na Paraolimpijske igre 2012. godine u Londonu, rekli smo: "OK, ova je prilika propuštena, idemo se spremati za 2016. godinu i Rio de Janeiro." I danas je moj najbolje vrijeme isplivano u Riju, nakon čega su krenule prve medalje.

Godine 2018. postavljen sam u kategoriju kojoj pripadam i sve se posložilo kako treba. Sve sam te godine bio uporan i u dobroj formi, borio sam se iako sam znao da neću osvojiti medalju. Cilj je bio otplivati najbolje što mogu. Kad sam došao u priliku boriti se za medalje, rekao sam: "Ovo je moje vrijeme. Nikome neću pustiti i ostat ću u vrhu koliko je god to moguće."

U prijašnjem intervjuu za Index rekli ste da su vam prihvaćanje invalidnosti i uključivanje u sport dvije najbolje odluke u životu. Kada ste donijeli te dvije odluke?

Odluku o bavljenju sportom na ovoj razini donio sam nakon prve medalje 2009. godine, shvativši da i u kategoriji kojoj ne pripadam mogu osvojiti medalju. Shvatio sam da imam talent i, recimo, ludu glavu posloženu tako da se želim baviti ovime. Da bi uspio u sportu, moraš imati ludu glavu i svaki dan probijati granice. Ako nemaš taj drive, teško ćeš biti vrhunski sportaš.

Invalidnost sam prihvatio kroz druženje s vršnjacima iz ulice. Rekao sam si: "OK, imam dvije opcije - ostati doma, biti u svoja četiri zida, baviti se mobitelima, PlayStationom i glupostima ili izaći i pokušati živjeti život najbolje što mogu."

Opet kažem, velika je sreća što sam imao normalne roditelje koji su mi pustili da istražujem, nisu me držali pod staklenim zvonom i nisu se bojali za svaki moj korak. Izborio sam se sa svojom invalidnošću i pokazao sam svijetu što mogu, a ne ono što ne mogu.

U posljednje vrijeme gledam seriju u kojoj jedan od glavnih likova doživi ozljedu kralježnice u američkom nogometu i završi u kolicima. On tijekom serije doživljava emocionalne uspone i padove, od naleta optimizma do naleta pesimizma zbog invaliditeta. Je li tako bilo i u vašem životu?

Sigurno je, ali ne mogu se uspoređivati s time jer imam invaliditet od rođenja. Nije isto buditi se s njim svaki dan ili živjeti "normalan život" pa da te odjednom nesreća odvede od toga da si jedan dan na nogama, a drugi u invalidskim kolicima.

Rano sam prihvatio invaliditet, nisam znao za bolje nego sam od toga pokušao stvoriti što bolji život. A osobama koje idu svojim putem i odjednom dožive takvu tragediju, teško je prihvatiti novo stanje. Imam puno prijatelja koji su doživjeli takve ozljede, na njima se vidi kako im je prilagodba bila teža nego meni.

U kakvom se god ja stanju nalazim, uvijek ima osoba kojima je gore. Iako to čudno zvuči, to mi je misao vodilja. Kada bi svi ljudi tako razmišljali, život bi im bio lakši i shvatili bi da se svi problemi mogu riješiti.

Savjet osobama s invaliditetom koje se žele priključiti sportu, a kojima je teško napustiti zonu komfora?

Nikad nisam dozvoljavao da me invaliditet definira ili ograniči. Kad sam počeo vjerovati u sebe, sport mi je dao izuzetnu snagu, samopouzdanje i priliku da pokažem ono što mogu. Put nije bio lagan i svaka me prepreka ojačala. Ne moramo svi biti svjetski i europski prvaci, bitno je izaći iz svoja četiri zida, probati se pokrenuti i pronaći ono što nas ispunjava, bilo u sportskom ili svakodnevnom životu.

Kada ispunite ciljeve koji su dostižni, osjetit ćete zadovoljstvo koje daje snagu za idući cilj. Pozivam sve da budu aktivni i pridruže se sportskom klubu u gradu u kojem žive. Sustav parasporta danas je jako dobro razvijen diljem Hrvatske. Otkrijte svoj puni potencijal. Ako sam ja mogao, ne vidim zašto netko drugi ne bi mogao.

Na kojem ste natjecanju doživjeli najbolju atmosferu?

Ništa se ne može mjeriti s Paraolimpijskim igrama. Srećom, dvaput sam doživio takvu atmosferu. Prvi put u Riju, pred 14 tisuća navijača. Tribine su izgorjele, osobito zato što je uz mene plivao Brazilac. Uoči utrke bili smo ispod tribina, po kojima su ljudi lupali nogama. Mislio sam da se će stadion srušiti. To mi je bio gušt. Navijam za Hajduk i često doživim takvu atmosferu, ali ovo je bilo prvi put da je bila za mene, a ne da je ja stvaram za nekoga.

Drugi put sam takvu atmosferu doživio u Parizu 2024. godine, također je bilo 14-15 tisuća ljudi. Ludnica! Došlo je 10-15 prijatelja, obitelj i rodbina. To su trenuci za koje se isplati raditi cijeli život, to je motiv kojim izvlačiš najbolje iz sebe.

Najemotivniji nastup?

Svjetsko prvenstvo 2019. godine, kada sam osvojio zlato za stotinku prednosti. Bilo je nevjerojatno doći na postolje i slušati hrvatsku himnu. Svi teški trenuci, treninzi, rana ustajanja, odricanja, propušteni izlasci došli su na naplatu.

Često se ističe kako "manji" sportovi nemaju podršku ni uvjete kakve ima nogomet. Kakvi su uvjeti u parasportu?

Glupo je uspoređivati moj sport s nogometom. Nogomet je najvažniji i najpopularniji na svijetu, u njemu su toliki milijuni da se ne može uspoređivati. Ali kad gledamo usporedbu s tim recimo manjim sportovima i kad gledamo rezultate sportaša i parasportaša, moram reći da smo godinama osjećali malu zakinutost i diskriminaciju jer su naše medalje bile manje važne.

Osjetio sam to na svakom koraku. Osvojiš medalju ili budeš prvak, a moraš se boriti da bi u lokalnim ili nacionalnim medijima završio u sportskoj rubrici. Bilo je to teško prihvatiti, ali kako smo se s natjecanja počeli vraćati s medaljama, a vremena se promijenila, uvjeti paraolimpijaca i olimpijaca su se potpuno izjednačili.

Državne nagrade na velikim natjecanjima su jednake, kao i stipendije, nema razlike između moje i medalje Barbare Matić ili braće Sinković. Velika satisfakcija, veća i nego medalje, jest što smo integrirani u društvo i naši se rezultati jednako vrednuju. Imamo više medijske pažnje, što je 2009. bilo nemoguće.

Time je olakšano mladima koji dolaze, oni neće morati probijati put parasporta koji smo mi prolazili. Zahvalan sam medijima koji prate parasport, ali da nije bilo rezultata, ne znam koliko bi se pisalo o nama. I to mi je OK, gledam na sebe kao sportaša, ne želim lažnu empatiju i da me zovu samo zato što sam osoba s invaliditetom, to mi nikad nije bio cilj.

Ako želiš napraviti intervju sa mnom, napravi ga zbog mojih sportskih rezultata, a ne zbog onoga što ne mogu učiniti.

Sportaši se konstantno bore s privlačenjem sponzora. Pokušavate li i vi?

Teška tema. U potragu za sponzorima krenuo sam 2020. godine, kad je krenula korona. Nisam uspio pronaći nijednog. Moram reći da nisam ljubitelj društvenih mreža, najsretniji bih bio da ne moram imati mobitel uz sebe. S druge strane, znam da sam medijski atraktivan i da moram biti prisutan na društvenim mrežama.

Nervira me i strašno ljuti percepcija ljudi izvana koji rezultate i vrijednost čovjeka mjere u količini lajkova, pratitelja i objavljivanju na društvenim mrežama. Razgovor s jednim potencijalnim sponzorom, kad sam se vratio sa svjetskom ili europskom medaljom, krenuo je u smjeru koliko pratitelja i lajkova imam. Gledali su svoju korist, što je u redu, ali ne volim da se moj život gleda kroz broj lajkova i pratitelja, a ne kroz ono što sam postigao.

Malo sam se "štufa" (zasitio svega, op. a.) što volimo reći u Splitu. K tome su, podsjećam, promet i biznis bili u opadanju zbog korone. Pokušavao sam godinu i pol dana, ali nisam naišao na plodno tlo. Prestao sam tražiti sponzore, već mi koliko mogu pomognu male firme i ljudi oko mene. U konačnici, razumijem ljude i nikoga ne osuđujem niti kome zamjeram. Ne mogu se žaliti, imam podršku nacionalnog i lokalnog saveza.

Bili ste u politici kao SDP-ov kandidat za dogradonačelnika Splita 2022. godine. Jeste li još politički aktivni?

Više-manje nisam. Krenuo sam u tu priču misleći da ću imati više vremena nego što sam imao. Međutim, to nije ispalo kako sam htio. Nisam se miješao u stvari za koje nisam kompetentan. U Splitu smo tijekom moje tri godine napravili stvari za osobe s invaliditetom na koje mogu biti ponosan.

Mogu biti zadovoljan svojim, nazovimo ga tako, političkim aktivizmom. Naravno, očekivao sam da se može puno više prije nego sam ušao u taj svijet, no bilo je to dobro iskustvo. Volim probijati granice i pronalaziti se van zone komfora, u suprotnom čovjek propada. Moraš isprobavati stvari makar i ne uspio. Kao što kaže Gibonni: "Drugi puta ću pametnije."

Kada dođu izbori u Hrvatskoj, sport gotovo i nije tema, bilo rekreativni ili profesionalni. Shodno tome, o parasportu se govori još manje. Kako gledate na to kao parasportaš i diplomirani kineziolog?

Ružno je što dolazimo iz zemlje čiji je sport najbolji promotor i izvoznik dobrih vibracija, ali kad dođu izbori jako se malo priča o sportu. Pohvalio bih sadašnju garnituru koja puno ulaže u sport i pokušava implementirati nove stvari. Hvala i ministru turizma i sporta Tončiju Glavini na svemu što je napravio za sportaše i parasportaše.

Volio bih da se više ulaže u parasport jer smo loši po pitanju pomlatka. Bojim se za budućnost kada moja generacija ode u zasluženu sportsku mirovinu. Uvijek se netko pojavi, ali mora se ulagati u trenere. Danas je bolje nego kada sam ja bio mlad, ali treba ulagati. Ako nismo u korak s vremenom, izgubit ćemo ono što imamo.

Uz plivanje volite i košarku pa ste osnovali Košarkaški klub invalida u Splitu. Godine 2018. bili ste u Indianapolisu, gdje vas je ugostio Bojan Bogdanović, tada igrač Pacersa, te ste pogledali tri NBA utakmice. Opišite nam taj doživljaj.

Bio sam na natjecanju u Indianapolisu, a pošto sam veliki ljubitelj košarke, pa i sporta općenito, preko čovjeka iz Splita došao sam do Bojana. Izašao mi je u susret i pokazao da je normalna osoba, iako je u to vrijeme bio zvijezda, ali to se kod njega nije osjetilo.

Pogledao sam tri utakmice, upoznao Bojana i potpisao mi se na dres. NBA je neusporediv show s našim uvjetima, to treba doživjeti. Automobilom sam parkirao četiri metra od ulaza. Čim sam ušao u dvoranu, dobio sam čovjek zaduženog za mene. Ispunjavao mi je sve želje, od pića do hrane. Amerikanci su poznati po tome da znaju napraviti nešto ni od čega.

Nema puno paraplivača u vašim godinama. Koliko se još planirate natjecati?

Plan je odraditi Paraolimpijske igre u Los Angelesu 2028. i da one budu zadnje. Mi sportaši uvijek mislimo da možemo, ali treba prihvatiti realnost da sam u ozbiljnim plivačkim godinama. Primjerice, bio sam sedam-osam godina stariji od većine plivača na zadnjem Svjetskom prvenstvu.

Svjestan sam da mogu odraditi još dvije-tri godine na vrhunskom nivou. Kad više ne budem u top tri na svijetu, povući ću se, više neće biti mjesta za mene. U posljednjih devet godina nisam se bavio plivanjem da bih bio sedmi. Cilj mi je povući se na vrhuncu, ali nikad ne znaš što će se dogoditi. Ne radim dugoročne planove, izvlačim maksimum iz dana u dan i dosad mi je to puno toga dobroga donijelo.

Ne radite dugoročne planove, ali imate li okvirnu ideju što ćete raditi nakon sportske karijere?

Vidjet ćemo u kojem će me smjeru karijera odvesti. Kao kineziolog i trener volio bih raditi s djecom i prenositi znanje kao što sam radio posljednjih godina u Plivačkom klubu Mornar, kojem zahvaljujem na ukazanoj prilici. Hoće li se dogoditi nešto što će me odvući od bazena, ne znam, sve je moguće.

Imam sportski mindset i znanje kako pristupiti životu kroz sport, pa bih se mogao baviti s dosta toga, ali sve u svoje vrijeme. Sada sam fokusiran na sportsku karijeru. Radiš li više stvari polovično, to neće dati rezultat. To je i razlog zašto plivam samo leđno, jer ništa mi ne znači ako ću plivati druge discipline i biti sedmi ili osmi na svijetu. Vidjet ćemo što mi život nosi.