LOVRO NEŽIĆ (17), talentirani igrač Maksimira, velika je želja katarskih klubova. Tijekom boravka u Dohi kod svog oca Tomislava, koji je sedam godina radio u Al-Ahliju, Katarci su prepoznali njegov talent i nude mu da dođe igrati tamo, profesionalni ugovor, školovanje i sve ostale uvjete koji su potrebni da bi došao igrati tamo.

O toj situaciji za Index je govorio njegov otac Tomislav. Ispričao nam je kako je uopće došlo do toga da je njegov sin postao zanimljiv katarskim klubovima, njegovom nogometnom putu u Hrvatskoj i je li ga HNS prepoznao, kao i pogled cijele obitelji na ovu priliku. 

Kad su se Vam prvi put javili iz Katara vezano uz Vašeg sina?

Prvi put su nam se klubovi javili prije otprilike četiri godine. Ja sam radio u Kataru, moji sinovi su dolazili k meni i uvijek je bilo govora o tome da bi ih mogao ostaviti kod sebe, ali nisam bio previše zainteresiran jer mislim da je nogometni razvoj bolji u Hrvatskoj.

Nisam previše ozbiljno to shvaćao i pridavao pažnju, još su bili mali. Radim kao nogometni trener i znam kako to biva u ovom svijetu, kad su klinci još mali bude "ajmo ovo, ajmo ono", a kad malo narastu, "izgube se".

Znali ste da su ga primjećivali već u ranijim godinama. Jeste li očekivali da će ga zvati u svoje redove?

Ja sam nogometni trener i gledam sve svojim očima. Mnogi ljudi će reći "joj, ti si mu otac i sve gledaš subjektivno“, ali, ja znam kakve sposobnosti ima i da ima potencijala. On je razvojni igrač. Uvijek svima govorim da igrače ne gledaju s 13, 14 godina, već kad su nešto stariji, kad uđu u kadetski nogomet.

Ja sam vidio da on ima potencijala zato što ima nešto malo drugačije od ostalih, ima nogometnu inteligenciju, koju nemaju baš svi. Volim reći da ima nešto "jordanovsko", primjerice, gleda ulijevo, a loptu doda desno. Ali, to drugi nisu prepoznavali.

On u Hrvatskoj je bio skoro 8 godina u Dinamu. Prolazili smo sve i svašta, a onda smo odlučili otići, to jest, on je sam odlučio otići. On svojim radom i talentom sad ide jednim drugim putem, koji je teži.

Kako Vaš sin gleda na ovu situaciju?

On je jako puno nogometno, u nogometnom smislu puno propatio. On je bio i u Dinamu i Lokomotivi, dva naša najveća razvojna kluba u Zagrebu. On je jako puno nepravde vidio, jako puno toga prošao zajedno s nama i jako je jak u glavi.

Ništa ga nije pokolebalo, nego ga je samo dodatno jačalo i motiviralo. I to ga motivira. Rekao sam mu da si gradi svoj put. Ja sam nogometni trener, ali gledam to na način da sve mora pokazati na terenu. Ne guram ga, želim da se sve vidi i pokaže na terenu. Teren je jedino i najpravednije mjerilo.

On je sretan jer vidi da je sve zaslužio svojim nogometnim znanjem. Sad je u Maksimiru. Igrao je za U-17 momčad, a onda su ga priključili za seniore sa 16 godina. Ne može to baš svatko. Vidi da može i to ga gura ,"gladan je uspjeha".

Katarci su ga tu prepoznali i onda su se javili i počelo se raditi na pitanju reprezentacije. On ima neke preduvjete, osim nogometne kvalitete, ima dozvolu boravka (residence) u Kataru, kao i cijela moja obitelj, što bitno olakšava cijeli proces.

Nedavno se jedan katarski klub javio da bi potpisao profesionalni ugovor s njim, što je velika stvar za nekog tko ima 16 godina. Kad su saznali da imao prebivalište u Kataru (QID), odmah im je bilo zanimljivije jer bi se izbjegle papirološke komplikacije, a ima i preduvjete da igra za njihovu reprezentaciju te bi se krenulo i u taj proces, što je velika stvar.

Oni imaju sustav koji je dosta zatvoren i igrače u reprezentaciju uzimaju samo iz Katara, iz tamošnjih klubova. Nešto se događa, priča se i interes je velik.

Što su ponudili osim nogometnih stvari?

Žena i ja smo zahijevali da mu riješe školovanje, što tamo nije nikakav problem. Dječaci koji su u reprezentativnom fokusu imaju svoj internat, a u slučaju da dođe do reprezentacije, ima nekoliko internacionalnih škola koje su na visokom glasu. Zaposlili bi nas roditelje, dobili bi stan koji je tamo jako skup.

Naravno, tu je i profesionalna plaća, koju dijete od 16 godina u Hrvatskoj ne može dobiti, ne samo on, već i neki etabliraniji igrači.

Koliko je ta prilika primamljiva cijeloj obitelji?

Radio sam sedam godina u Kataru i volio bih se tamo vratiti, ta država je puno dala mojoj obitelji. Divna je zemlja, pogotovo za obitelji, najsigurnija na svijetu. Mnogi mi ne vjeruju kad to kažem, ali onda dođu tamo i kaže da žele ostati. Moja obitelj voli biti tamo, uvijek smo bili dobrodošli. Nemamo ništa protiv života u Kataru jer to može biti veliki plus.

Je li bilo ikakvih kontakata s HNS-om?

Ono što me jako ljuti je da nema nikakvih kontakata i mislim da ih neće biti. Uvijek kažem da ga treba doći vidjeti. On je u 37 utakmica zabio 24 gola, treba ga doći pogledati. Nedavno se javio jedan hrvatski klub, žele ga potpisati. Možda bi mu to bila bolja odskočna daska jer bi igrao u juniorskoj momčadi, a ona je u HNL-u.

Kad god nekom kažem da ga pogleda, odgovaraju: “Kako će iz Maksimira (a tu igra za seniore) igrati za reprezentaciju, mora prijeći u prvoligaški klub". Mislim da u HNS-u ne znaju za njega. Sigurno je zavrijedio da ga se prati i pogleda. Naravno, ako nije dovoljno dobar tu, a postoji neka druga mogućnost koja bi mu osigurala i egzistenciju u budućnosti, zašto ne. Ideš tamo gdje te žele, zar ne?

Moram napomenuti jednu stvar. Prije reprezentacije postoji selektivni proces u Zagrebačkom nogometnom savezu. On je bio na svim tim akcijama i tada se vidjelo da nešto vrijedi. Kada je došao HNS rang, više nije bio pozivan, što je u redu, to je na razini cijele Hrvatske.

Ipak, odigrao je sjajnu sezonu i nitko ga nije došao pogledati. Nije mala stvar zabiti 24 gola! Neke utakmice igrao je za starije uzraste, što je bilo zanimljivo ljudima van Hrvatske, to im je više upalo u oko.

Trenirao je sa seniorima, a igrao je i za kadete. Jednom se dogodilo da je u pet dana igrao tri utakmice i u svakoj je zabio po gol. Ipak, neke to uopće ne zanima. To nas boli, ja sam nogometni trener i znam kako sve funkcionira.

Imam i mlađeg sina koji je golman, još nije u HNS reprezentaciji jer nije taj uzrast. Bio je kapetan na utakmicama ZNS-ove selekcije. On igra u Maksimiru i ne može igrati, mora biti netko iz Dinama i Lokomotive. Kad su ljudi u Kataru čuli za njega i da je golman, poludjeli su za njim jer je u arapskom svijetu golman bogatstvo.

Ljudi u Kataru su vidjeli sve što su trebali. Kod njih je stvar u tome da nemaju kvalitetu kao Hrvatska i odmah su im zanimljiviji. Hoće li se sve u stvarnosti realizirati, ne znamo, ali je unutra, priča se o njemu i to je bitno.

Odigrao je tri utakmice u pet dana i dao tri golova, a HNS ga nije došao ni pogledati. Puno velikih talenata je propalo jer "nemaju leđa". Rekao sam to i za svoje sinove, neka ih uzme neki veliki agent, a onda bismo vidjeli bi li situacija bila ovakva kakva sada jest.