DINO ŠPEHAR (29) bio je jedan od najtalentiranijih hrvatskih nogometaša. Osječki napadač sa 16 godina postao je senzacija kada je 2010. zabio Slaven Belupu i postao najmlađi strijelac u povijesti HNL-a. Sin Roberta Špehara (52), slavnog hrvatskog napadača i nekadašnjeg reprezentativca, tim je pogotkom privukao interes Manchester Uniteda, Ajaxa, Tottenhama, Chelseaja, Bayerna...

Skauti su pratili njegove nastupe, a najveći interes pokazao je minhenski klub. Međutim Špehar je odlučio otići u Dinamo za 500 tisuća eura, što je Osijeku bio prijeko potreban novac kako bi klub opstao uslijed financijskih problema. U zagrebačkom klubu igrao je za juniore i 2013. je proglašen najboljim mladim nogometašem Hrvatske. Međutim, teška ozljeda križnih ligamenata koljena usporila je njegov razvoj.

Špehar je u Intervjuu tjedna za Index opisao kako je biti sin fantastičnog nogometaša i kakav to pritisak nosi. Govorio je o interesu europskih velikana za njega kada još nije bio ni punoljetan, pa otkrio zašto je izabrao Dinamo premda je imao poziv Bayerna. 

Dinamo ga je slao na posudbe u Lokomotivu, gdje je na drugom treningu doživio tešku ozljedu, a zatim u Istru. Godine 2015. raskinuo je ugovor, iako se Zdravko Mamić isprva s time nije slagao, i otišao u RNK Split. U Splitu mjesecima nije dobivao plaću, koju mu klub i danas duguje.

Govorio je i o Mateu Kovačiću, s kojim je trebao predvoditi novi Dinamo, zatim Marku Rogu, psihičkom stresu proživljenom u Rumunjskoj, fantastičnim godinama u Slovačkoj i posljednjim sezonama provedenim u slovenskoj Olimpiji, u kojoj su mu ponovno stradali ligamenti, ali s kojom je osvojio i dvostruku krunu.

Kako Vas je otac Robert, čija je karijera bila iznimno uspješna, usmjerio u nogomet?

Bio mi je uzor. Otpočetka, kada sam bio mali, išao sam na njegove utakmice i zaljubio se u nogomet. Otkako sam ga gledao, znao sam da mi je san igrati nogomet. Od toga do danas nisam odustao niti ikad hoću. Ponosan sam što sam imao oca i djeda koji su igrali u Osijeku. Možda će i moj sin ondje zaigrati.

Jeste li kao sin slavnog nogometaša osjećali pritisak u Osijeku, u gradu u kojem ste rođeni?

Nisam osjetio pritisak dok nisam došao u seniore, ali već sam na to bio navikao. U omladinskim uzrastima zabio sam više od 500 golova, mnogi su mislili da ću biti bolji od oca. Tko bi god došao gledati utakmicu, uvjerio bi se da sam talentiran.

Normalno je da ljudi komentiraju, nisam se time zamarao, slijedio sam svoj san. Više sam se osvrtao na pozitivne komentare. Sva su me mišljenja tjerala na jači rad. Ponosan sam što od 13. godine, odnosno prvog stipendijskog ugovora, zarađujem za sebe. Često mi je otac bio možda i uteg, ali ponosan sam.

Je li otac imao velika očekivanja od mene? Neki roditelji forsiraju djecu, ali on nije imao potrebe jer sam cijeli dan bio na igralištu. Dapače, tjerao me da više učim i brinem o školi. Nisam osjećao očev pritisak, bio mi je najveća podrška. I sada puno radimo zajedno.

Jesu li suigrači u Osijeku drugačije gledali na Vas s obzirom na oca Roberta, koji je jedno vrijeme bio i predsjednik kluba?

Kada sam ja došao u Osijekovu školu nogometa, otac je taman završavao karijeru u Osijeku, s time da sam i njemu kao klinac skupljao lopte. Možda je bilo komentara, ali nisam doživio negativne situacije. Svi znaju kakav je otac bio igrač, najbolji strijelac u povijesti kluba.

A ja sam i dalje najmlađi strijelac Osijeka u HNL-u jer je Živković zabio u Kupu. Zapisani smo u povijest Osijeka. Kada sam bio mali, moj san bio je zaigrati za Osijek, što sam vrlo rano ispunio, već sa 16 godina.

Prvi gol za seniore Osijeka zabili ste 2010. godine u utakmici sa Slaven Belupom (1:1). Imali ste 16 godina kada ste u 85. minuti dobro reagirali nakon ubačaja Zorana Kvržića. Tim ste golom prestigli Davora Šukera kao najmlađeg strijelca u povijesti kluba i sada ste četvrti najmlađi strijelac ikad u HNL-u iza Lovre Zvonareka, Alena Halilovića i Matea Kovačića.

Nezaboravan trenutak. Ispunio sam san sa 16 godina. Možda sam ga zabio i prerano, pa je sve u mojoj karijeri prebrzo počelo. Čim sam zabio počele su bombastične najave i prevelik pritisak za 16-godišnjaka. Nisam bio spreman biti nositelj igre Osijeka, još sam bio kadet, premda sam uvijek u svom uzrastu odskakao. 

Kako Vam je izgledao život nekoliko dana nakon tog pogotka?

Početak kao iz bajke. Neobično je da netko tako mlad zabije gol. Mediji su svašta pisali, a javljali su se klubovi i agenti. Uz sebe sam imao obitelj, i dalje sam išao u školu. Teško je ostati normalan kada čuješ da te traže Manchester United, Bayern...

Osijek u tom trenutku nije bio u bajnoj financijskoj situaciji. Žao mi je što sam tako kratko bio u Osijeku, no situacija je bila takva da sam morao brzo otići. I dalje pratim Osijek, svoj klub i grad. Moj je otac jedna od rijetkih legendi koja se vratila živjeti u Osijek. Tako ću i ja napraviti. Volimo naš grad.

Tada je najjači interes za Vas kao mladog talenta pokazao Bayern.

Tako je. Prije no što sam potpisao s Osijekom, igrali smo U-17 kvalifikacije u kojima je hrvatska reprezentacija imala jako darovitu generaciju s Kovačićem, Pavičićem, Šimunovićem... Ja sam jedini bio iz Osijeka, iako je klub tada također imao odlične igrače toga godišta. Iz moje generacije 11 igrača igra profesionalno. Ne znam koja se generacija bilo kojeg kluba time može pohvaliti.

Odskakao sam u tom trenutku te sam bio u reprezentaciji, s kojom sam u kvalifikacijama bio najbolji strijelac. Tada je počela priča s Bayernom. Na jednoj utakmici, u kojoj sam zabio dva gola, bio je skaut Bayerna. Vidio je da imam samo stipendijski ugovor pa me odmah htio dovesti. Godinu dana bili smo u kontaktu, no ja sam odlučio potpisati profesionalni ugovor s Osijekom.

I dalje su me pratili godinu-dvije. Bila je opcija da odem tamo, ali odlučio sam se za Dinamo, koji je bio bliže domu. Nisam htio napraviti preveliki korak, mislio sam kako je to najbolja opcija. Možda bi bilo bolje da sam izabrao Bayern, ali nikada neću znati što bi bilo. Ne žalim ni za čime.

Da je situacija u Osijeku bila financijski stabilna kakva je danas, vjerojatno bih ostao kako bih stasao. Dinamo je također bio velika stepenica. No Osijek je bio u financijskom problemu i plaće se nisu isplaćivale. Ne bih samo ja ostao, već cijela rasprodana generacija. Prodavali su se premladi igrači jer je klub jedino tako mogao opstati. Ako je svatko od nas pomogao za 0.1 posto, sretan sam. 

Uz navedene klubove, pričalo se o interesu Ajaxa, Chelseaja i Tottenhama. Kako ste se osjećali znajući da Vas njihovi skauti prate?

Pokušavao sam ne slušati što se događa kako bih smanjio pritisak. Osijek je u tom trenutku bio u sredini tablice pa nisam mogao pokazati najbolje od sebe, niti je to normalno sa 16 godina. Kad je god bilo loše, čak sam i ja to kao mladić na svojim leđima osjetio. Bilo je teških trenutaka, ponekad sam dolazio kući i plakao.

Gledajući unatrag, ponosan sam. Ne zamjeram navijačima na kojem ružnom poviku. Istovremeno sam susretao ljude koji su me podržavali. Sve je to dio igre. Možda me tada negativno shvaćanje svega toga sputavalo, ali me kasnije ojačalo. Danas se na negativne komentare čak i nasmijem, kao što će ih biti nakon ovog intervjua. Poštujem komentare, nema zle krvi.

Kako je otac gledao na Vas jer ste mu istovremeno bili sin, ali i igrač na kojem je Osijek morao zaraditi?

Njemu je možda bilo najteže. Bio je svjestan svega, a ja, kao mlad, i nisam. Htio je najbolje za mene i klub. Išao je sa srcem. Obojica smo imali najbolju namjeru kako bismo spasili Osijek.

Dinamo Vas je 2011. godine kupio za 500.000 eura. Potpisali ste ugovor na sedam godina. Kako Vam je kao 17-godišnjaku bilo doći u novi klub?

Transfer se dogodio u trenutku. Osijek je tada nakon trećeg kola bio prvi na tablici. Dobro smo krenuli, a ja sam na početku sezone zabio gol. Igrali smo i izgubili protiv Dinama, koji je nakon te utakmice ušao u Ligu prvaka. Ponuda Dinama, iako sam imao kontakt s Bayernom, bila je iskorak. 

Mislio sam da je to prava odluka. Na potpisivanju ugovora dočekali su me ljudi iz kluba, na svakom koraku osjetila se Liga prvaka. Na svakoj poziciji bili su reprezentativci poput Vide, Šimunića, Tonela, Beqiraja, Rukavine, Sammira, Moralesa... Ekipa s nenormalno puno dobrih igrača. Krasno iskustvo.

Imate li anegdotu sa Sammirom, kao tada velikom zvijezdom HNL-a, kasnije i reprezentativcem Hrvatske?

Sammir je već par godina bio u Dinamu kada sam došao. Na jednom od prvih treninga zagrijavali smo se u parovima. Kako sam bio novi, tako sam čekao tko će me pozvati. I na kraju sam odmah bio u paru sa Sammirom. Rekao mi je: "Mali, ajde sa mnom." Neću mu to nikada zaboraviti.

Također, ja sam mu dao kopačke čijim je vanjskim dijelom zabio prekrasan pogodak Hajduku. Bio je najbolji igrač Dinama, osjetilo se to već na treningu. Dobar je dečko, dosta suprotan od onoga što se pisalo. U svlačionici je bio miran i povučen. Puno mi je na početku pomogao i Vida, moj Slavonac. Lijepo iskustvo iako sam većinu vremena proveo u juniorima.

Kažete kako ste u Dinamu uglavnom igrali za juniore. Izjavili ste jednom da niste dobili pravu priliku. Mislite li to i danas?

Da. Zdravko Mamić mi je nakon dvije godine, kada sam postao najbolji strijelac i igrač juniorske lige, otvoreno priznao da me malo zanemario i da mi nije dao šansu. Bio sam svjestan toga iako sam znao da u seniorima ima puno kvalitetnih, starijih igrača. Danas je mladom igraču puno lakše dobiti šansu. U sebi znam da sam zaslužio priliku, ali nikome ne zamjeram.

Nakon dvije godine otišao sam na posudbu u Lokomotivu jer sam želio minutažu. Trener Tomislav Ivković poznavao me iz juniora. Međutim, već mi je na drugom treningu puknuo prednji križni ligament koljena. Iz svega toga izvukao sam se jači.

Zdravko Mamić je tada radio transfere Dinama. Što Vam je rekao kada ste dolazili u klub i kakva je s njim bila suradnja?

Nisam ga često susretao. Kada sam došao, on me prvi nazvao i rekao mi da se ništa ne brinem. Poručio mi je da ću dočekati svoju šansu u njihovom sustavu. Bio sam premlad da bih igrao za seniore Osijeka, a kamoli Dinama. Možda je bilo dobro što me Dinamo vratio u juniore kako bih započeo normalan razvoj. Dobar potez bio je s Mamićem odlučiti otići u Lokomotivu, samo što me ozljeda vratila unatrag. 

Godine 2013. proglašeni ste najboljim juniorom Hrvatske. Koliko Vam je prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet bio težak? U Vašem slučaju nije bio uobičajen.

Moja situacija nije bila normalna, prešao sam iz seniora u juniore. Imao sam jako težak razvoj za mladog igrača. Nije me demotiviralo što su me iz seniora vratili u juniore, već upravo suprotno. Često sam pričao s tadašnjim trenerom Igorom Cvitanovićem, koji me izveo na pravi put. Prelazak iz juniora u seniore nije mi bio problematičan jer sam znao što me čeka.

Kruno Jurčić je 2013. godine rekao kako Vam je najveći problem bila "tjelesna konstitucija za seniorski nogomet". Slažete se?

Tada se možda nisam slagao jer sam, kao i svatko, htio odmah igrati. No bio je u pravu. Na današnji dan imam deset kilograma više nego tada. Dao sam sve od sebe kako bih se vratio na pravi put, ali moram ponovno spomenuti ozljedu križnih na trening-utakmici Lokomotive, zbog koje cijela priča nije ispala kako je trebala.

Tko nije prošao takvu ozljedu, ne može znati kako je to. Divim se svakome tko se vrati, a ja sam u tome dvaput uspio. Nakon takve ozljede ponovno učiš hodati, a zatim moraš prebroditi strah. Nikoga ne zanima što ti se dogodilo, već je svakome bitno što trenutno pružaš na terenu.

Unatoč svemu, dalje idem uzdignute glave. Dinamo je bio lijepo iskustvo. Debitirao sam za prvu momčad, odigrao dvije utakmice, osvojio dvije titule. Bez obzira na to koliko je bilo teško, sve mi je to pomoglo u karijeri.

Kako Vam je bilo na posudbi u Istri u sezoni 2014./2015. pod trenerom Igorom Pamićem? Borili ste se za ostanak sa Zadrom, koji je na kraju ispao, i postigli ste tri gola u 36 utakmica. 

Nakon ozljede križnih, zbog koje sam propustio cijelu sezonu s Lokomotivom, odlučio sam otići u Istru. Pričao sam s trenerom Pamićem, koji me tada želio. Tri godine nisam igrao za seniore, a onda mi je ta sezona spasila karijeru. Pamić mi je pružio šansu, čak me i istrpio desetak kola. Vratili su me u život, ponovno sam se osjećao sigurno na terenu.

U mladoj reprezentaciji i Dinamu bili ste dobar prijatelj s Mateom Kovačićem. Što možete reći o njemu?

Dobar čovjek, tada dečko. Prošli smo puno toga, od U-13 do U-21 reprezentacije. Čak smo dijelili svlačionicu u Dinamu, za koji je on već bio spreman. Bili smo i cimeri. Sve što je napravio u karijeri nije slučajno, zaslužio je svojim radom i talentom.

Anegdota s Kovačićem? Iskreno, nije ih bilo. Normalan, pobožan dečko koji se molio više puta dnevno. Izgubili smo kontakt, što je normalno, no kada bismo se susreli, sigurno bismo se izgrlili i izljubili.

Kako ste doživljavali najave u medijima, koji su pisali kako ćete s Kovačićem voditi novi Dinamo?

Sa 16 i pol godina zabio sam za Osijek i postao najmlađi strijelac HNL-a, a Kovačić je tjedan dana kasnije pogodio protiv Hrvatskog dragovoljca. Jako me brzo skinuo, nisam ni tjedan dana držao rekord. Tako su krenule usporedbe nas dvojice. No nismo se time zamarali. 

Zašto ste 2015. raskinuli ugovor s Dinamom i otišli u RNK Split?

Bila je to moja pogreška. Puno me ljudi gleda kroz oca, no sve sam odluke donio samostalno. Tvrdoglav sam. Ozljeda me psihički pogodila, izgubio sam godinu dana u Lokomotivi. Mislio sam da mi vrijeme istječe iako sam imao sam 21 godinu. Bio sam brzoplet i ljutit što nisam dobio pravu šansu u Dinamu. Onda sam bio ljutit i što sam ozljedom izgubio godinu.

Odlučio sam raskinuti ugovor s Dinamom koji je vrijedio još pet godina. Klub nije htio raskinuti sa mnom. Htio sam pokazati svima da vrijedim i otišao sam u RNK Split, tada drugi ili treći klub Hrvatske. Isprva je sve bilo dobro, no poslije su došli financijski problemi. Nikad nisam vidio novac koji sam zaradio. Išao sam srcem, rijetko razumom. Sada je jasno da sam povukao loš potez.

U Splitu ste imali sjajan početak. Zabili ste Lokomotivi u pobjedi 2:1 u prvom kolu 2015. godine tako što ste okrenuli Jerka Leku.

Početak je bio savršen, trener Zoran Vulić je vjerovao u mene i na tome mu se zahvaljujem. No ubrzo su prestale dolaziti plaće. Igrači su bili ljutiti, a treneri se mijenjali. Ta i cijela iduća sezona bile su turbulentne. Međutim, i tamo sam upoznao dosta prijatelja pa krenuo dalje.

Dug Splita prema meni? Svi igrači su predstečajnom nagodbom pristali oprostiti dio. Iako je stigla sudska odluka prema kojoj bi se trebao isplaćivati dio duga, do dandanas nisam ništa dobio. Ne baš lijepo iskustvo na koje se ne želim vraćati. Nadam se da ću dobiti svoj novac.

Igrali ste s Markom Rogom u mladoj hrvatskoj reprezentaciji i kratko u Splitu. 

Zdravko Mamić mi nije htio dati papire kada sam htio otići iz Dinama. Rog je tada bio jako blizu Dinama, stoga mislim da je ta situacija jako pomogla u mojem odlasku u Split.

Kada sam došao u Split, bio sam cimer s Rogom dva dana prije no što su dogovorili transfer. Već sam u ta dva treninga vidio da će pokazati velike stvari. Nažalost, imao je istu ozljedu kao ja. Siguran sam da će se vratiti na nekadašnje nastupe.

Zašto Vam Mamić nije dao papire za odlazak iz Dinama?

Zato što je vjerovao u mene. Htio je da idem na još jednu posudbu, a ja sam želio šansu koju sam zaslužio. Nisam htio pristati na novu posudbu, što je možda bila moja ishitrena reakcija. Nije bilo ružnih riječi. Kada bih god pričao s njim, pružao mi je podršku. Poznato je da on teško popušta, ali sa mnom je ispao gospodin. Htio mi je pomoći kako bih se vratio na pravi put.

Otac Robert otkrio je kako ste pogotke slavili pogledom u nebo u spomen na pokojnog djeda Slavka, također bivšeg napadača. 

Nedavno sam dao gol za Olimpiju i učinio isto. Krenulo je u pionirskom uzrastu, nakon što je prerano otišao. Danas to refleksno radim. Ponosan sam što su tri generacije moje obitelji igrale u Osijeku. Klub se sada oprašta od stadiona Gradski vrt, na kojem smo igrali djed, otac i ja.

Naježim se kada se toga sjetim. Prelaskom na Pampas osjetio sam tjeskobu. Bio sam na rubu suza gledajući Osijekov video o stadionu. Posveta golova djedu je najmanja gesta koju mogu učiniti za njega koji je, možda i više od oca, živio za mene i pratio moje utakmice.

Na kojoj se poziciji najbolje osjećate?

Ja sam ona pozicija koju zovu 9.5. Na početku karijere stavljali su me na krilo jer kao mlad igrač nisam bio fizički jak, što mi nije prirodna pozicija. Kako sam stasao, posljednjih godina više igram kao čisti napadač, gdje se najbolje osjećam.

Gotovo sigurno ispadanje Splita iz HNL-a i financijski problemi bili su razlog Vašeg odlaska u Cluj u veljači 2017. godine?

Tako je. U Splitu su mi u jednom trenutku bili dužni više od deset plaća. Možda sam i predugo čekao jer sam želio ispoštovati ljude koji su mi dali priliku. Nadao sam se da će se situacija popraviti, ali nije. Nisam više mogao čekati jer sam od 13. godine zarađivao za sebe, nisam želio tražiti novac od obitelji. Dobio sam lijepu ponudu Cluja, tadašnjeg prvaka Rumunjske koji je igrao Ligu prvaka. 

U Cluju ste bili godinu i pol dana, ali niste odigrali nijednu utakmicu, već su Vas poslali na posudbe u rumunjske klubove Concordiju i Calarasi. Što se događalo u tom periodu?

Potpisao sam na tri godine, a cijela struktura kluba promijenila se nakon dva mjeseca - od predsjednika i direktora do trenera. Novi ljudi rekli su da ne računaju na deset igrača, među kojima sam bio i ja. Nije ih zanimalo što sam imao ugovor na tri godine.

Čekao sam šansu koju nisam dočekao jer sam bio na toj listi. Nakon godinu dana neigranja nisam mogao izdržati. Kratka priča koja je brzo krenula loše. Nisu mi dali ni da treniram s njima. Prvo iskustvo izvan Hrvatske bilo mi je jako loše.

Posudbe? Nisam baš ni tamo igrao. S odmakom znam da su me pokušali psihički uništiti kako bih otišao iz Cluja. Trener Concordije zvao me kako bih igrao, a prvu utakmicu bio sam na tribini. Odmah sam shvatio da ne može dobro završiti. Cluj je velik klub, ali nisu se prema meni i toj desetorici igrača dobro ponijeli.

Kako ste proživjeli te dane?

Možete misliti što sam sve dotad prošao... Imao sam 23 godine i osjećaj kao da igram 20 godina. Bio sam psihički slomljen jer sam nakon Splita znao da ne smijem pogriješiti. Na kraju se, ne mojom krivicom, tako dogodilo. Nisam vidio izlaz, međutim godinama kasnije ponovno sam počeo zabijati i vratio se psihički i fizički na razinu. 

Iz Cluja ste 2018. godine otišli u Kukësi. Zašto ste u Albaniji proveli samo šest mjeseci?

Kao prvaci Albanije igrali su kvalifikacije za Ligu prvaka. Trener je bio Peter Pacult, koji je radio u Cibaliji, bečkom Rapidu... On me zvao kako bih im pomogao. Prošli smo prvo pretkolo, dva pretkola Europa lige, gdje smo izgubili od Qarabaga. 

Lijepo iskustvo, ali brzo sam otišao. Ondje mogu igrati samo trojica stranaca, no oni ih za europske utakmice dovedu devet. Nekih se potom riješe, dok se ostali rotiraju. Htio sam ići nekamo gdje ću igrati svaku utakmicu. Raskinuo sam ugovor i otišao u Slovačku. Bio je to najbolji potez.

U slovački Sered stigli ste 2019. i zadržali se do ljeta 2021. godine. Među ostalim, u sezoni 2019./2020. postigli ste 11 golova u 28 utakmica. Je li to najbolji period Vaše karijere?

Da, bio je. Bilo mi je važno bilo gdje igrati. U Seredu je tada bilo nekoliko bivših igrača Rijeke, a trener je bio Peter Lerant, također nekadašnji igrač Rijeke. Znao sam da liga ima kvalitetu. Ne znam koliko ljudi znaju, ali u Slovačkoj imaju pet-šest stadiona ekstra kvalitete. Nerijetko podcjenjujemo lige poput slovačke.

Konačno sam dobio šansu na svojoj poziciji. Bio sam spreman, znao sam da će mi dobro ići. Osjećao sam i prkos, mnogo sam toga htio nadoknaditi. Lijepa priča iako je, nažalost, taj klub pao u treću ligu. Kada sam igrao za njega, imali smo stvarno dobre rezultate premda je tek bio izboren ulazak iz treće u drugu, a zatim u prvu ligu.

U odnosu na loša prijašnja iskustva, kako ste se iz dana u dan osjećali u Slovačkoj gdje ste imali povjerenje?

Nakon svega lošeg u prošlim klubovima, došao sam u situaciju u kojoj su mi trener i klub vjerovali. Igrači moraju osjetiti podršku. Puno faktora utječe na nogometnu izvedbu. Pomogli su me vratiti na pravi put nakon brojnih uspona i padova. Ponosan sam što sam se vraćao iz ponora. 

U slovensku Olimpiju stigli ste 2021. godine.

Sered sam napustio kada mi je istekao ugovor, a dobio sam jako lijepu ponudu Olimpije, tada treće momčadi prvenstva. Stvarala se dobra ekipa, mislio sam da je to pravi korak. Potpisao sam ugovor na dvije godine, čime mi je klub pokazao da računa na mene. Viša stepenica u velikom klubu. Trener je bio Savo Milošević, koji je igrao u velikim klubovima i čiji poziv nisam mogao odbiti.

U Olimpiji su Vam ponovno stradali križni ligamenti koljena.

Milošević je brzo otišao i u klub su došli novi ljudi. Trener je postao Dino Skender, moj sugrađanin iz Osijeka. U Olimpiji su mi treneri bili Milošević, Robert Prosinečki i Albert Riera, koji su kao igrači prošli mnogo toga. 

Nažalost, moram spomenuti da je Dino Skender jedini trener koji mi nije dao šansu. Bez obzira što je moj sugrađanin, nisam očekivao pomoć, već da mi barem ne odmogne. Nakon dvije godine ovdje on je jedini trener od kojega ništa nisam naučio.

Primjerice, Riera je vjerovao u mene nakon što sam potrgao križne. Dao mi je šansu u deset utakmica, stalno smo bili u kontaktu. Pokazao je kako je velik čovjek. Imao sam tešku ozljedu, no opet sam se vratio i uzeo duplu krunu s Olimpijom, ekipom koja je pokazala najbolji nogomet.

O čemu ste razmišljali nakon nove teške ozljede ligamenata?

Nakon što me period u Slovačkoj podigao doživio sam novo razočaranje. Razmišljao sam o tome da odustanem od nogometa. Nije lako vraćati se. No, kako sam imao podršku trenera, suigrača i obitelji, išao sam dan po dan. Ova mi je ozljeda zbog pomoći ljudi i navijača najlakše prošla. Zbog njih nisam odustao od nogometa.

Je li Vam trener Skender rekao zašto niste dobili priliku?

Na prvom treningu, nakon što je došao, vidio sam da kod njega nemam šanse. Maknuo me iz svih kombinacija. Imali smo jedan jedini razgovor u kojem je rekao da mu je zbog publike, pošto smo obojica iz Osijeka, neugodno stavljati me u igru.

Nije mi više ništa nikad morao reći. Nisam tražio pomoć, samo sam htio šansu koju nikad nisam dobio. Ne želim puno o njemu pričati, samo poručiti da me od svih velikih imena u Olimpiji samo on ni u čemu nije vidio. Razočaranje na koje se ne želim osvrtati.

Kako me Skender nije vidio ni u kakvim kombinacijama, odlučio sam se na šest mjeseci posudbe u Aluminij. Ondje sam igrao jako dobro, pa me Prosinečki (koji je postao trener nakon Skendera, op. a.) vratio. No on je kratko ostao u klubu, radili smo zajedno dva tjedna.

Potom je stigao Riera koji je računao na mene. Nažalost, križni ligament puknuo je na prvoj utakmici. Cijelu ovu sezonu nisam igrao, sve do zadnjih deset kola. Možda sam i prerano počeo ponovno igrati, ali htio sam se igrom zahvaliti suigračima, klubu i Rieri, čovjeku s kojim sam se non-stop čuo i koji me podržavao.

Otkako ste 2017. napustili Split, jeste li imali ponude hrvatskih klubova?

Bilo je ponuda, a imam ih i sada. Uzevši u obzir loše iskustvo sa Splitom, pokušavam zaobići povratak. Situacija u klubu odvela me na drugi put, želim se dokazivati vani. Dosad se nisam osjećao spremnim za povratak. No liga raste, nikad se ne zna, klubovi s donjeg dijela HNL-a imaju jako dobre ekipe. Situacija se financijski promijenila u odnosu na godinu kada sam otišao iz Hrvatske. 

Bili ste član hrvatskih reprezentacija od U-14 do U-21 uzrasta.

Kako mi je san bio igrati za Osijek, tako je bio i za reprezentaciju. Lijepo iskustvo, upoznao sam puno suigrača i radio s puno izbornika kod kojih sam više puta bio kapetan. Ponosan sam i počašćen što sam imao priliku igrati za Hrvatsku.

Svaku utakmicu doživio sam kao Svjetsko prvenstvo. Najviše pamtim Ivana Gudelja, koji mi je i najduže bio izbornik. Prvi put mi je dao kapetansku traku iako sam bio jedini igrač Osijeka pokraj puno igrača Dinama i Hajduka.

S obzirom na status velikog talenta, ali uz dvije teške ozljede, kakve su Vam sada želje?

Ojačalo me sve što sam doživio. Zreo sam i spreman pokazati još puno toga, pun sam samopouzdanja. Imam već 29 godina i svaki loš potez mogao bi biti koban. Siguran sam da ću dobro odlučiti. Istekao mi je ugovor s Olimpijom, s kojom imam lijepe uspomene.

Iduća sezona bit će moja. San mi je igrati nogomet, neću prestati dok god mogu pružati najbolje od sebe. Olimpiji želim sve najbolje, bili su gospoda prema meni. Imam ponude, do 30. lipnja odlučit ću što ću dalje. Imam ponude i iz HNL-a. 

Ne znam što će budućnosti donijeti. Mogao sam imati bolju karijeru, ali i puno goru. Imao sam puno veća očekivanja, ali imam dvije titule s Dinamom i dvije s Olimpijom. Nisam razočaran, čeka me još puno toga.