ROMANTIKA je riječ koja se sve češće spominje u kontekstu klupskog nogometa. Zbog sve viših iznosa transfera te raznih milijardera koji preuzimaju klubove, bilo kakva objava o nekadašnjoj Parmi ili Deportivu će dobiti more pozitivnih reakcija na društvenim mrežama. I dok je to posebna tema jer se može povući teza kako su uglavnom kroz povijest dominirali klubovi koji su i tada imali novaca ili političko zaleđe, jasno je da su ljudi željni priče koja pobija današnje nogometne postulate.

Bundesliga je primjer lige kojoj se ljudi okreću upravo kad traže romantiku. Neovisno o tome što je Bayern izrazito dominantan već godinama, priča o "plastici" se nikad ne veže uz Bundesligu zbog pravila 50+1. Ono govori da ni jedan privatni investitor ne može posjedovati više od 49 posto udjela u nekom klubu. Dodatni plus koji je Bundesliga dobila je kada su se praktički svi navijači u zemlji ujedinili protiv projekta RB Leipziga kao primjera uništavanja nogometa.

Bundesliga je tako ostala primjer lige na koji mnogi ukazuju kada ih pitate kako nogometna liga i uprave klubova trebaju izgledati. Unutar nje se pak razvila još jedna ljepša priča, ona Union Berlina. Kluba kojem je ovo 4. uzastopna sezona u Bundesligi u kojoj ima priliku za osvajanje naslova i koji je formu prenio i na europska natjecanja.

Klub kao slika zajednice

Berlin je jedan od rijetkih glavnih gradova koje ne vežemo uz nogometni uspjeh. Dok u ostalim glavnim gradovima iz top 5 liga Europe pronalazimo klubove koji su više puta bili prvaci, Berlin pamti jedino naslove prvaka Herthe iz 1930. i 1931. Čak i Rim bilježi recentniji i češći uspjeh od Berlina, iako je financijska moć u Italiji vezana za sjever države.

Podjela moći između dvije Njemačke se jasno očitavala i na nogomet. Dok su se klubovi sa zapada natjecali za europske trofeje te ih i osvajali, na istok nogometni razvoj nije stigao. Magdeburg je 1974. osvojio tadašnji Kup pobjednika kupova, čime je i dan danas jedini klub iz Istočne Njemačke s europskim trofejom.

Međutim, neki nogometni klubovi su služili javnosti da se izrazi te da pojedinci postanu dio nečeg većeg od sebe. Takav je klub Union Berlin. Još je u svojim počecima bio vezan uz radničku klasu zbog opreme koje su tada nosili. Njihovi dresovi i hlačice su podsjećali na radničke uniforme koje su se nosile u tvornicama za obradu metala te su kroz godine postali klub radničke klase.

Za Union su navijači doslovno krvarili

Razne subkulture su se vezale uz Union nakon završetka rata, a pamte se i utakmice protiv BFC Dynama, kluba koji je izmislila tajna policija Stasi kako bi dominirao nogometom u Istočnoj Njemačkoj. I dok se o čitavom dijelu povijesti kluba kao svojevrsne opozicije tadašnjoj vlasti može sastaviti poseban tekst, taj kultni odnos kluba i zajednice je javnost najbolje upoznala u 21. stoljeću.

Naime, 2004. klub nije imao novaca kako bi osigurao licencu za 4. ligu. Navijači su organizirali akciju pod imenom "Krv za Union" pri čemu su davali krv bolnicama u Berlinu, a novac koji bi dobili od toga bi uplatili u klupsku blagajnu.

Kada je pak 2009. klub morao obnoviti stadion kako bi se nastavio natjecati, više od 2500 navijača je kombinirano utrošilo više od 140.000 sati rada kako bi klubu olakšalo financijsku situaciju. Rezultat je bio obnovljeni stadion na kojem klub i sada igra.

Korak po korak, Union se dizao iako navijačima to nikada nije ni bila primarna želja. Oni Union doživljavaju kao obitelj, ne kao nogometni klub, no činjenica je da sada ipak mogu maštati o nestvarnom. O nekakvom trofeju.

Nogomet protivan Bundesligi

Union je nekonvencionalan van terena, a takav je i na terenu. I dok sve top momčadi lige pokušavaju proizvesti neku svoju varijaciju famoznog "gegenpressa", Union ustvari igra jedan potpuno atipičan nogomet za svoju ligu, što mu donosi rezultate.

Kada gledamo koliko klubovi u Bundesligi dopuštaju dodavanja svojim protivnicima prije nego li oduzmu loptu, Union Berlin ćemo pronaći na posljednjem mjestu. Njega uopće ne zanima osvajanje lopte na protivničkoj polovici, pa čak niti reakcija nakon izgubljene lopte u napadu.

Igru u niskom bloku postavlja i protiv klubova s vrha tablice i protiv onih s dna te je tako klub koji dopušta najmanje velikih prilika protivnicima iz otvorene igre. Stvoriti konkretnu šansu protiv Uniona je izuzetno teško, a u to se uvjerio i Ajax u utakmici Europa lige.

Stil koji funkcionira i u Njemačkoj i u Europi

Union je nakon nekih dječjih bolesti pri samom početku taj sistem uspješno implementirao i u Europi. U posljednjih pet utakmica Europa lige nisu primili niti jedan pogodak, a u tih nešto više od 450 minuta nogometa su dopustili samo jednu šansu za postizanje pogotka.

Igrači Uniona forsiraju obranu čovjek na čovjeka te im je glavni cilj gurati loptu i protivničkog igrača što više prema aut-liniji. Kada to uspiju, iskoristit će dodatnog igrača kako bi okružili protivnika na boku, pri čemu ga sile na dribling kroz njih.

S obzirom na to da pored braniča zaduženog za praćenje tog igrača sada stoji još jedan, protivnici imaju ozbiljan problem s penetracijom njihovih redova. Zbog toga Union dopušta nakon Bayerna najmanji broj prodora u 16 metara u ligi.

Iako je defenzivna ekipa, u parametrima poput oduzetih lopti, presječenih dodavanja ili otklonjenih opasnosti Union nećete vidjeti niti u top 5, negdje čak niti u top 10, jer njihovo pozicioniranje ne stvara potrebu za brojne starteve u noge ili izbijanje iz 16 metara. Union postavlja na jednom dijelu terena blok i čeka trenutak dekoncentracije protivnika da netko iskoči oduzeti loptu.

Union je zbog toga momčad s trećim najnižim posjedom u ligi dok po broju velikih prilika dijeli zadnje mjesto sa Schalkeom. Međutim, Union ne samo da zabija iz skoro svih takvih prilika već i postižu pogotke iz težih situacija.

Majstori duge lopte i prekida

Njihov napad se primarno svodi na igru preko bokova u formaciji 3-5-2. Uz svakog od bekova stranu duplira i jedan vezni igrač, čime Union traži situacije 2 na 1 na terenu. Ono što ipak izdvaja Union je činjenica da njihovi bočni igrači ne idu uvijek do kraja terena kako bi pronašli poziciju za centaršut, već ga znaju slati i iz dubokih pozicija. U takvu igru se sjajno uklopio i Josip Juranović.

Bombardiranje ubačajima je uspješna strategija jer Union ima najveći broj točnih ubačaja u ligi. Ubačaje i duge lopte prema naprijed najbolje koristi Sheraldo Becker koji je zabio 7 golova iako je njegov broj očekivanih golova manji od 3. Dokaz je to da se radi o nevjerojatno oportunističkom igraču.

Da su usavršili igru ubačaja i dugih lopti vidi se i na prekidima. Od 34 postignuta gola, Union je njih 13 zabio nakon kornera ili slobodnog udarca. Količina različitih akcija koje odigrava je fascinantna.

Radi se o očito dobro pripremljenim prekidima u kojima možemo vidjeti mnoštvo lažnog kretanja, utrčavanja iza leđa protivnika te akcije kratkog dodavanja pri čemu navlače protivničku obranu na sebe samo da bi ostavili jednog igrača na drugoj stativi kojem šalju loptu prebacivanjem čitave te obrane.

Nisu htjeli trofej, a sada se bore za njih tri

Iako prije samo par godina navijači nisu marili za trofeje, Union se sada bori za čak njih tri. Uistinu je fenomen da takvom igrom uspijeva držati korak s Bayernom čisto iz razloga jer zabijaju iz situacija iz kojih drugi to ne rade. Sačuvati mrežu netaknutom je uspjeh u Bundesligi, no redovito pronalaziti način za postizanje barem jednog pogotka je za ovakav Union možda još i veći.

I dok je definitivno teško očekivati da je tako nešto održivo do posljednjeg kola, Unionu preostaju još i kup i Europa liga. Ne treba otići dalje od nedavno završenog Svjetskog prvenstva i Maroka koji je također nogometom bez posjeda došao daleko. Nokaut sustav natjecanja omogućuje takve priče, a za Union bi bila nevjerojatna kada bi se ispisala.

Bez novaca, bez pompe, uz podršku svoje navijačke obitelji koja je doslovno krvarila za klub, potencijalni trofej Uniona bi trebao razgaliti svakog ljubitelja nogometa koji i dalje podržava svoj lokalni klub i kojem je nogomet nešto više od potencijalne Superlige i zlatnog Mbappea u FIFA paketiću.