U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Švedska rukometna reprezentacija je od 1990. do 2002. harala svijetom, rušila je silne rekorde i postavila je temelje današnjem rukometu. Bengan Boysi su bili dinastija i najbolja ekipa u povijesti švedskog sporta. Ovo je priča o Bengtu Johanssonu i njegovim Dječacima. 

U GLOBEN ARENI u Stockholmu 3. veljače 2002. pred nešto više od 14 tisuća gledatelja veliko finale EP-a u rukometu igrali su domaćin Švedska i moćna Njemačka. Bila je to teška, čvrsta, čak i gruba utakmica. Tko je tražio neku ljepotu, nije ju dobio. Igralo se uglavnom gol za gol, Nijemci su bili nešto bolji i kontrolirali su veći dio susreta premda je makedonski sudački par kojeg su činila braća Dragan i Marjan Načevski otvoreno navijao za domaćina.

Do kraja susreta je ostalo 17 sekundi, a Nijemci su imali vodstvo 26:25 i fantastičnu šansu da dođu do prvog naslova prvaka Europe u svojoj povijesti. Švedski trener Bengt Johansson je tražio time-out, a na toj minuti odmora pokazao je zbog čega se smatra možda i najvećim rukometnim trenerom svih vremena te jednim od najgenijalnijih sportskih umova uopće.

Najimpresivniji potez genija je bio onaj kad nije napravio baš ništa 

Okupljena momčad je počela raspravljati što i kako, vođe ekipe Magnus Wislander i Staffan Olson su vodili glavnu riječ i davali upute suigračima, dok je Johansson uglavnom šutio i tek bi tu i tamo upitao:

"Kako ćemo odigrati? Reci mi, što želiš napraviti?"

Na prvu, posebice kad pričamo o krutim i autoritativnim skandinavskim trenerima, ovaj potez Johanssona se može činiti neobičan. Jer, pobogu, do kraja je ostalo 17 sekundi, momčad mu gubi jedan razlike i mora postići gol da bi utakmicu za zlato odvela u produžetke, a on "ne zna" što bi trebao reći, kakvu uputu igračima poslati, "zbunjen je" i zadnju je akciju prepustio ekipi.

Trener bi, valjda, u ovakvom trenutku trebao djelovati snažno i tu snagu prenijeti na ekipu? Valjda i bi, većina bi to i napravila, ali ne i Bengt Johansson. Umjesto da je uzeo nekakvu ploču i po njoj crtao zadnju akciju, uzmaknuo je korak unatrag, povukao se i pustio je igrače da vode igru.

Uostalom, oni su ti koji su na terenu, oni su ti koji znaju što im je činiti. Na samom kraju te minute odmora jedan je igrač rekao: "Gotovo je, moramo odlučiti što ćemo napraviti." Što mislite da je Bengt Johansson na to rekao? Nije rekao baš ništa. Momčad je ta koja mora donijeti odluku.

Dakle, što se dogodilo u tih zadnjih 17 sekundi? Čupavi i dugokosi Staffan Olsson se digao s devet metara i zabio je gol za izjednačenje i produžetak u kojem je Švedska slavila 33:31 i došla do rekordnog četvrtog naslova prvaka Europe, trećeg zaredom. 

Punih 14 godina ih je gradio i kao igrače i kao ljude, zato im je dao taj trenutak 

Bio je ovo briljantan primjer maksimalno motivirane momčadi s potpunom autonomijom, vrhunskom kvalitetom i apsolutnim međusobnim povjerenjem između igrača i trenera. Laik bi gledajući taj time-out mogao zaključiti kako su igrači napravili sve i da je trener tu bio samo višak. Ne može biti dalje od istine.

Točno je da je Johansson prepustio zadnju akciju igračima, ali to nije napravio bez rezona ili zato što nije imao dovoljno autoriteta, smirenosti i znanja. Upravo obratno. Johansson je punih 14 godina gradio tu momčad, nije ih učio samo kako da igraju rukomet, već je pazio da od svakog pojedinca dobije maksimum, kao i da svaki igrač u tom procesu ima potpunu  autonomiju koja će mu kasnije u životu pomoći da se izgradi u samostalnu osobu s vlastitim integritetom.

Zato i nije paničario u tih zadnjih 17 sekundi. Jer im je vjerovao, jer je znao da će donijeti ispravnu odluku. Na koncu, te momke nitko nije bolje poznavao od njega. Oni su bili njegova djeca. Oni su bili Bengan Boysi, jedna od najvećih dinastija u povijesti sporta, generacija koja je od 1988. do 2002. pod vodstvom Bengta Johanssona osvojila čak 13 od mogućih 14 odličja na velikim natjecanjima, od toga četiri europska zlata, dva svjetska i tri olimpijska srebra u nizu. 

"Moja najdraža uspomena na Bengta Johanssona? Sigurno onaj time-out u finalu EP-a 2002. Bilo je to prvenstvo kojeg se najbolje sjećam iako sam imao samo deset godina. Imao je samo jedan time-out, gubimo, a do kraja je ostalo nekoliko sekundi. Bengt nije ništa rekao, samo je pitao gdje je Thomas Sivertsson. Uzeli smo zlato", za švedski Expressen je u siječnju prošle godine rekao jedan od najboljih rukometaša svijeta Jim Gottfridsson prisjećajući se velikog trenera koji je preminuo u svibnju 2022. od Parkinsonove bolesti. 

"Danas igram u njemačkoj Bundesligi u kojoj vlada ekstremna disciplina. Neću reći da su treneri diktatori, ali nije ni daleko od toga. Trener je tamo bog i batina, o svemu odlučuje i svaka je odluka njegova. Bengt je bio potpuna suprotnost. Bio je vođa, ali autoritet je gradio na posve drugačiji način.

Na njemu je bila velika odgovornost, a on je uvijek tražio mišljenje igrača. Mislim da je to jako cool način vođenja ekipe u kojem bi se ja vrlo dobro osjećao", dodao je dvostruki MVP Eura (2018. i 2022.), prvak Europe sa Švedskom (2022.) i s Flensburgom (2014.). Johansson je bio izuzetan stručnjak, ali bio je i fantastičan pedagog te čovjek koji se služio pomalo nekonvencionalnim metodama da bi od skupine odličnih individualaca stvorio najbolji tim svijeta.

Bengan Boyse je gradio svakojakim ludorijama i sa 17 ključnih pravila 

Bengt je godinama gradio momčad, a pri tome se nije libio služiti svakojakim ludostima za jačanje ekipe. Švedska je igrala turnir u jednom gradu u kojem nitko od njih nije ranije bio. Johansson je odveo sve igrače izvan hotela i strogo im je zabranio da ponesu mobitele ili karte grada. Pola sata su se vozili autobusom i podzemnom željeznicom.

Zatim su stali. Jedan je igrač upitao: "Što ćemo sad?" Bengt je mirno odgovorio: "Sad će svatko samostalno probati pronaći put do hotela." Nekima je trebalo jedan sat, nekima dva, nekima čak i tri, ali na kraju su se svi uspjeli vratiti. Posebna je priča i popis 17 ključnih pravila koje je Johansson složio i kojih su se svi morali pridržavati. Tu je stavio naglasak na međusobnu suradnju i nužnost pomaganja starijih igrača mlađima.

"Svatko od vas mora momčadi doprinijeti najbolje što može radošću, razvojem i zajedništvom. Ostanite za stolom dok svi ne završe s jelom. Dok svira himna, svi je moraju pjevati okrenuti prema zastavi. Ako uopće pijemo, pijemo samo po jedno pivo i pije cijela ekipa. Sve taktičke detalje u vezi s napadačkom i obrambenom igrom stariji igrači moraju prenijeti mlađima. Stariji i afirmirani igrači dužni su se pobrinuti da se mlađi osjećaju dobrodošli u momčad." Ovo su samo neka od tih 17 Bengtovih pravila. 

U dokumentarnom filmu nazvanom Bengan Boys (Bengtovi dječaci) slično su o svom učitelju, mentoru i prijatelju pričali ljudi koji su slijedeći Johanssona pokorili rukometni svijet.

"Bengt mi je prepustio dosta odgovornosti u momčadi. Smatrao je da su socijalne poveznice unutar ekipe važne koliko i rukometna vještina. To me motiviralo na dodatni razvoj i traženje novih rješenja u igri", rekao je Magnus Wislander, jedan od najvećih rukometaša svih vremena i najbolji igrač 20. stoljeća prema izboru IHF-a, a na rečenice svog kolege nadovezao se i Per Carlen:

"Bengt je često razgovarao sa mnom o taktici i uvijek bi me prvo pitao što mislim o nekom problemu ili situaciji. Kad bih mu iznio svoje mišljenje, on bi mi odgovorio: 'OK, onda napravi upravo tako.' Bengan je imao nevjerojatan osjećaj, čudesnu sposobnost procjene igrača. Znao je maknuti s vrata golmana koji je skinuo 50 posto udaraca. To nitko na svijetu ne radi, ali Bengan bi baš to napravio. I onda bi zamjena obranila 55 posto lopti."

Na SP-u u Čehoslovačkoj su zapuhali vjetrovi promjena 

Svjetsko prvenstvo 1990. igralo se u Čehoslovačkoj. Bilo je to zadnje veliko natjecanje na kojem su pod tim imenima nastupile dvije velike rukometne sile - aktualni prvak svijeta Jugoslavija i olimpijski pobjednik SSSR. Te dvije reprezentacije zajedno s još jednom nekadašnjom silom Rumunjskom bile su veliki favoriti za odličja.

Na Švedsku nitko ozbiljno nije ni računao. Na koncu, zadnje svjetsko zlato ta je reprezentacija osvojila tijekom rukometnog kenozoika 1958. Te 1990. njemački hard rock sastav Scorpions izbacio je klasik "Wind of Change", pjesmu koja je govorila o vjetrovima promjena u Europi, padu Berlinskog zida, slamanju komunizma, nekim novim počecima.

Na turniru u Čehoslovačkoj vidjeli smo da su vjetrovi promjene zapuhali i u rukometu jer je Švedska protutnjala prvenstvom pobijedivši u finalu, simbolično, upravo SSSR 27:23. Ola Lindgren, Magnus Wislander, Erik Hajas, Staffan Olsson, Per Carlen, na golu sjajni dvojac Mats Olsson - Tommy Svensson, a na klupi Bengt Johansson bili su nešto sasvim novo, moderno, svježe u svijetu rukometa. 

"Bila je to vrlo lagana utakmica za nas, nitko nas ne bi kritizirao ni da smo izgubili s 10 golova razlike. Zaista nismo imali što izgubiti", u filmu se prvog zlata prisjetio Staffan Olsson, a na njega se nadovezao Johansson:

"Nismo bili svjesni koliko je naša pobjeda u finalu snažno odjeknula kod kuće u Švedskoj. Odlučili smo dostojno proslaviti naslov po povratku u Stockholm, a tamo nas je već na aerodromu dočekala ludnica. Još 1974. su me prvi put pitali želim li preuzeti izborničko mjesto. Ponovno su me isto pitali 1979., ali tada mi to nije odgovaralo iz obiteljskih razloga. A i mislio sam da moje vrijeme tek dolazi. Znao sam da u švedskom rukometu postoji potencijal, jer je juniorska reprezentacija osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu. Kad sam potpisao ugovor i postao izbornik, bio sam svjestan da postoje samo dvije mogućnosti, kaos ili zlatna medalja", pričao je Johansson pa je nastavio:

"Kada sam došao na klupu reprezentacije, mislio sam da tu ostajem jedan ili eventualno dva ciklusa, ali smo krenuli. Nitko nije očekivao da možemo dobiti Sovjetski Savez u finalu Svjetskog prvenstva 1990., pa onda je tu bilo finale Olimpijskih igara 1992. godine, odnosno naslov europskih prvaka u Portugalu.

Sve to je potrajalo poprilično dugo, na klupi reprezentacije sam bio čak 16 godina. Iza mene je ostalo puno velikih utakmica, kroz reprezentaciju je prošao veliki broj sjajnih igrača", rekao je čovjek pod čijim je vodstvom Švedska u periodu od 1990. do 2002. ostala bez medalje samo na EP-u 1996. 

Najveća generacija u povijesti švedskog sporta svijet je šokirala Staklenkom krastavaca

Timskom kohezijom, čvrstom obranom, brzim kontranapadima, brojnim taktičkim kombinacijama i savršenim balansom kreacije, imaginacije te snage i brzine Bengan Boysi su postali najbolji sportski kolektiv u povijesti švedskog sporta i generacija koja je uvelike zaslužna što je rukomet, od prilično statičnog sporta namijenjenog grubijanima, u jednom trenutku evoluirao u prekrasnu i dinamičnu igru čiji su najbolji prezenteri u godinama koje su dolazile bili čarobnjaci poput Jacksona Richardsona ili Ivana Balića. 

Švedska je početkom devedesetih šokirala svijet za u to vrijeme bezbrojnim kombinacijama i s unaprijed dogovorenim kretanjima i dodavanjima. Najpoznatija Johanssonova akcija bila je čuveni Gurkburk (Staklenka krastavaca), koja je u kombinaciji s Bengtovim karakterističnim zavičajnim naglaskom postala zaštitni znak reprezentacije.

Ova naizgled jednostavna akcija sastoji se od dolaska desnog krila na neočekivanu poziciju lijevo od sredine obrane protivnika. Tom akcijom Šveđani su maltretirali sve svoje rivale nekoliko godina, dok ju napokon nisu pročitali. Međutim, Bengt Johansson je u rukavu imao još nekoliko taktičkih kombinacija i plan je bio jasan i jednostavan: "Ne prođe li ovo, nema veze, proći će nešto drugo."

"Bili smo uspješni zato što smo imali sjajne pojedince koji su igrali kao kolektiv, a istodobno smo imali sposobnost promjene obrazaca i rutina kad je bilo potrebno. Suparnicima nije bilo jednostavno čitati našu igru, jer smo uvijek imali plan A, B i C", dodao je Magnus Andersson. Jedan od tih "planova" nije se odnosio isključivo na situaciju na terenu ni na neku taktičku inovaciju. Šveđani su pred početak SP-a kod kuće 1993. iskoristili rupu u pravilima i poslužili se lukavstvom kako bi došli do što boljeg rezultata.

Kako su seksi dresovi razbjesnili Islanđane i ostatak rukometnog svijeta 

Naime, na predolimpijskom turniru u Španjolskoj 1991. čelnici Švedskog rukometnog saveza razgovarali su sa sudačkom organizacijom IHF-a i pitali su ih što je prioritet za rukomet budućnosti. Dobili su kratak i jasan odgovor. "Strogo ćemo kažnjavati bilo kakvo povlačenje za dres", bio je odgovor. 

Cerry Holmgren, ekonom švedske reprezentacije i čovjek zadužen za dizajn dresova, shvatio je da mora kreirati majicu koja će biti teško dohvatljiva za protivnike, odnosno da mora napraviti materijal koji će biti jako rastezljiv tako da i najmanje povlačenje, do tada teško vidljivo za suce, bude očito i odmah sankcionirano. Per Carlen je bio oduševljen novim dizajnom dresa jer, kako je rekao, dosta mu je bilo da ga deset godina povlače, čupaju i vuku za majicu. 

"Majica je bila rastezljiva i uska, a kad bi se malo natopila znojem, tkanina bi postala glatka. Kad bih osjetio da me je protivnik uhvatio za majicu, odmah bih se pomaknuo pola metra ustranu pa bi se majica rastegnula kao stožac. Tada bih pogledao prema sucu i pokazao bih mu dres.

Uglavnom bi to rezultiralo isključenjem protivnika na dvije minute. Do tada smo nosili široke majice i sucima je bilo teško vidjeti sva ta povlačenja. Ovo je bilo idealno", rekao je Carlen za švedski portal Dagens Nyheter prije osam godina. Dok su ostali igrači bili skeptični, Carlen je uživao u novom seksi dresu.

"Svi smo bili dobro građeni, nitko od nas nije imao ni kilogram viška, u tim tijesnim dresovima smo izgledali baš dobro", kroz smijeh je pričao Carlen, dok Magnus Anderson nije bio najsretniji inovacijom:

"Nije bilo tako zabavno trčati okolo izgledajući kao slamka. Samo se Carlenu svidjela majica jer je u njoj izgledao veliko i snažno, mi ostali nismo bili baš sretni. Dres je bio napravljen od likre, materijala koji je rastezljiv, ali i hladan. Super je bilo igrati, ali problem je bilo sjesti na klupu. Smrzavao sam se."

Kako bi Švedska mogla iznenaditi protivnike svojim uskim dresovima, Holmgren je dres morao držati u tajnosti. Igrači su htjeli isprobati novi dres kako bi se navikli na kroj i materijal, ali su morali barem pred prvu utakmicu turnira iznad novih nositi stare dresove. Prvi protivnik je bio Island, čiji su igrači nove švedske dresove vidjeli prvi put na zagrijavanju. 

''Bili su potpuno zbunjeni. Mislim da su se više fokusirali na te dresove nego na igru. Imali su vraški dobru momčad, ali smo ih razbili", rekao je Carlen kroz smijeh, no švedski trik nije bio smiješan ostalim reprezentacijama. Islanđani, Francuzi, Rusi, svi su tražili da se ti dresovi zabrane. Već iduće godine to se i dogodilo. Rusi su u ključnoj utakmici za finale pregazili Šveđane kojima nisu pomogli ni ti kontroverzni dresovi, a EHF i IHF su ih već iduće godine zabranili.

Četiri europska zlata od pet mogućih

No to nije smetalo Šveđanima da u Portugalu 1994., na prvom prvenstvu Starog kontinenta, uzmu svoje prvo europsko zlato. Bila je to nikad viđena dominacija jedne reprezentacije na velikim natjecanjima. Šveđani su s pet uvjerljivih pobjeda izborili polufinale protiv Hrvatske koja u tom susretu nije imala ni grama šanse (24:21), da bi se u finalu osvetili Rusima totalnim razbijanjem. Tih 34:21 je do danas najveća razlika ostvarena u finalnoj utakmici na Europskim prvenstvima. 

Drugu titulu europskih prvaka Šveđani su osvojili 1998. u Italiji. Bengt Johansson je pred to prvenstvo odradio smjenu generacija. Ključni igrači poput vratara Matsa Olssona, Erika Hajasa i Pera Carlena napustili su reprezentaciju 1996. nakon poraza u finalu Igara u Atlanti od Hrvatske, a u njihove tenisice ušli su mladi igrači poput Stefana Lövgrena, Ljubomira Vranješa, Martina Boquista i Johana Petterssona.

Švedska je u finalu bila bolja od Španjolske 25:23, a kao nagradu za sve postignuto rukometna reprezentacija Švedske je te godine konačno dobila trofej Bragdguldet, najveću nagradu švedskog sporta. Osam godina ranije, nakon osvajanja svjetskog zlata u Čehoslovačkoj, Bengt Johansson bio je ogorčen što je Bragdguldet pripao tenisaču Stefanu Edbergu umjesto Bengan Boysima. Staffan Olsson je nedavno iz svoje arhive izvukao pismo Johanssona svojim igračima u kojem je izrazio ogorčenje što se njihovo zlato marginaliziralo u domovini.

"Mi smo svjetski prvaci, a nismo nagrađeni za taj uspjeh. Ovo me razbjesnilo, rastužilo i uzrujalo. Posebno sam razočaran činjenicom da žiri ne razlikuje postignuće od podviga. No kad vidim sastav žirija, ne čudi me ta odluka. Tu su dva člana koji sponzoriraju Stockholm Open (Torekull, Sylwén), zajedno s Tommyjem Engstrandom, poznatim teniskim fanatikom", piše Bengan u pismu koje je godinama kasnije Olsson objavio na Instagramu. Zato je Johansson bio toliko sretan što je te 1998. švedska nacionalna nagrada napokon stigla u prave ruke. 

Bojali su se samo Rusa i Hrvata

Od EP-a 1994. do ovog u Italiji Šveđani nisu nikako mogli do zlata premda su objektivno čitavo to vrijeme imali najbolju reprezentaciju. Rusi su Šveđanima bili veliki problem, baš koliko su Skandinavci bili i Rusima. Jedni su druge naizmjence pobjeđivali čitavo desetljeće. Od SP-a 1990. kad su Šveđani dobili Ruse u finalu SP-a do finala Igara u Sydneyju kad su Rusi četvrti put zaredom ostavili Bengan Boyse s olimpijskim srebrom oko vrata.

No u bitku velikana se odjednom uplela i jedna mala, ali velika reprezentacija. Hrvatska. Istina, Šveđani su bili bolji u polufinalu EP-a 1994., no u iduća dva velika susreta reprezentacija koju su vodili Zdravko Zovko 1995. i Velimir Kljaić 1996. rušila je švedske snove. U polufinalu SP-a na Islandu 1995. Hrvatska je bila bolja 28:25, da bi godinu dana kasnije u finalu Olimpijskih igara još jednom bila bolja i u dramatičnom susretu pobijedila 27:26.

"Znali smo kako igrati protiv Šveđana. Umjesto da oni nas tuku, mi smo mlatili njih''

U oba ta susreta Hrvatska je napravila ogromnu prednost u prvih pola sata igre. Na Islandu je na poluvremenu bilo 16:7 za Hrvatsku, a u Atlanti 16:11, s tim da su Ćavar, Perkovac, Saračević, Smajlagić, Goluža i društvo u jednom trenutku imali i +8. Jednostavno, Hrvatska je znala kako ukrotiti one pred kojima je čitavo desetljeće strahovao cijeli rukometni svijet. 

"Znali smo kako igrati protiv njih. Ako im dopustiš da te tuku, pregazit će te", za Retrosportivu je rekao Slavko Goluža, akter tih dviju velikih pobjeda. "Zato smo u svaki susret s njima mi bili ti koji bi krenuli agresivno, žestoko, a oni, kako na to nisu navikli, na početku se ne bi snašli i mi bismo napravili veliku razliku. Međutim, bili su toliko kvalitetni da su imali sposobnost da u drugom poluvremenu grickaju taj minus i odvedu utakmicu u dramu. Srećom, oba puta nisu uspjeli."

Goluža je objasnio tajnu dominacije Bengan Boysa: "Ma bili su stroj. Godinama su igrali zajedno. Kod njih je vrijedilo pravilo da se teško upada u ekipu i još teže ispada. Kostur ekipe im je stalno bio isti. Hajas i Thorsson na krilima, u obrani Ola Lindgren, Carlen, Wislander, pa na golu Olsson i Svensson. Ne znaš tko je bolji. Staffan Olsson s vanjskih pozicija. Strašna ekipa. Tek kasnije su upali u ekipu Gentzel, Vranješ i Stefan Lövgren. Fenomenalna momčad koja je imala ogroman respekt prema nama."

Poraz od Hrvatske u Atlanti je uništio snove Bengan Boysima, ali zbog njega su harali još punih šest godina

Šveđani su priznali da su im porazi protiv Hrvatske teško pali, posebno onaj u Atlanti koji im je, kako je rekao Magnus Wislander, "uništio snove", no tvrde da je ta generacija upravo zbog toga nastavila igrati motivirana i da bi se bez toga davno prije osula. 

"Rekao bih da su porazi u olimpijskim finalima bili zaslužni što je momčad tako dugo ostala na okupu. Da smo osvojili olimpijsko zlato, svi bismo zadovoljili svoje ambicije i napustili reprezentaciju. Ovako smo ostali na okupu", rekao je Bengt Johansson, a Wislander je dodao:

"Ne bih mijenjao tri olimpijska srebra za jedno olimpijsko zlato. Ponosan sam na sva naša olimpijska finala, iako smo gubili. Da smo 1996. pobijedili Hrvatsku u finalu, vjerojatno bi mnogi igrači napustili reprezentaciju i ne bismo osvojili EP 1998., 2000. i 2002. i SP 1999."

Naslov Europskog prvaka Švedska je prvi put obranila 2000. na turniru u Hrvatskoj. Opet su u finalu igrali s Rusima, ali ovo je za razliku od Portugala bilo daleko neizvjesnije, ustvari jedno od dramatičnijih uopće. Nakon 60 minuta igre nije bilo pobjednika (24:24), iako su Rusi na poluvremenu imali velikih šest golova prednosti (15:9), pa plus tri nakon prvog, a na kraju su se igrala čak četiri produžetka.

Wislander je s crte zabio, a Rusi nisu uspjeli izjednačiti u preostalih četrdeset sekundi. U Zagrebu su Šveđani postali prva reprezentacija koja je obranila naslov prvaka Europe (to je ponovila još Španjolska koja je 2020. u finalu pobijedila Hrvatsku i tako obranila titulu osvojenu dvije godine ranije u Zagrebu). Ali to nije bio kraj. Treću zaredom, ukupno četvrtu od pet mogućih titula prvaka Europe, Švedska je uzela na turniru i finalu opjevanom na početku teksta čiju je dramatičnu završnicu obilježio sad već kultni time-out Bengta Johansona. 

Bio je to labuđi pjev jedne velike dinastije koja se polako počela osipati. Načeti godinama i lišeni motivacije, Olsson, Wislander i još neki ključni igrači otišli su iz reprezentacije, a Švedska je polako počela tonuti i desetljeće i pol (uz izuzetak finala Igara 2012.) nije mogla do pravog rezultata.

Nakon zlata kod kuće 2002. Bengan Boysi su se ugasili, a na scenu su stigli Hrvati i Francuzi 

Bengt Johansson je otišao s klupe nakon što Švedsku nije uspio odvesti na Igre u Atenu 2004. koje je pokorila upravo reprezentacija koja je Johanssonu i u godinama ponosa i slave bila crna mačka. Umro je u svibnju 2022., a četiri godine prije smrti za Expressen dao je intervju u kojem je rekao što smatra svojom najvećom ostavštinom.

"Neki od mojih igrača danas su vrhunski treneri u Švedskoj i inozemstvu. Ola Lindgren i Staffan Olson su s uspjehom vodili Švedsku, Ljubo Vranješ je osvojio Ligu prvaka s Flensburgom, Wislander je također trener... Na to sam možda ponosniji od svih medalja koje sam osvojio. Fantastično je što rade odličan posao u nekim drugim reprezentacijama.

Naši vratari su naučili ostale golmane tehnikama koje smo mi prakticirali. Zato je danas u rukometu puno teže zabijati nego u moje vrijeme", rekao je veliki Bengt i onda je možda najbolje objasnio zašto su njegovi Dječaci bili nešto posebno i drugačije.

"Svatko od njih bio je vođa. Vjerojatno smo podijelili odgovornost. Morali su preuzeti odgovornost za razne stvari. Uvijek je netko drugi vodio time-out. Nije bilo razloga da stojim tamo i vrištim. Imali smo iskusne igrače koji su puno znali. Uvijek se našao netko tko je bio dobar u obrani ili napadu i tko je pričao.

Mislim da su u tom razdoblju puno naučili što im je kasnije dobro došlo kao trenerima. Izvlačenje najboljeg iz svakog igrača uvijek je nešto u čemu su bili dobri i za mene je to najvažnije što sam u karijeri napravio."

Slažemo se.