HRVATSKA reprezentacija je prvi od svoja dva najveća rezultata u povijesti - broncu u Francuskoj 1998. godine - osvojila igrajući u formaciji 3-5-2. Već tada je dio javnosti i stručnjaka bio uvjeren kako ta formacija pripada prošlosti, kao i trener Ćiro Blažević.

Hrvatska je tako igrala sve do 2006., kada ju je preuzeo Slaven Bilić, iako je rijetko koja ekipa na svijetu koristila sustav s trojicom igrača u zadnjoj liniji. U periodu koji je uslijedio, formacija 3-5-2 je ispala iz upotrebe, a stidljiv povratak dogodio se prije malo manje od deset godina, preko Talijana Waltera Mazzarrija, Antonija Contea i Cesarea Prandellija. Koliki je uzlet otad doživjela najbolje govori činjenica da smo u osmini finala Lige prvaka ove sezone gledali tri ekipe koje su istrčale u toj formaciji - Red Bull Leipzig, PSG i Borussia Dortmund - dok Atalanta igra u srodnom sustavu 3-4-3. 

Da bismo objasnili kako i zašto se ta formacija vratila u moderni nogomet, moramo razumjeti zašto je nekad bila nezamjenjiva i kako je propala.

Po čemu se nogomet otprije 15 godina razlikuje u odnosu na današnji i znači li povratak 3-5-2 da je sličniji onom od prije 30 godina?

Dominacija devedesetih 

Prvi golem globalni uspjeh formacija s tri stopera doživjela je za vrijeme Helenija Herrere i njegovog Intera koji je izrazito zatvorenom taktikom catenaccia osvojio dva Kupa prvaka sredinom šezdesetih godina. Međutim, najveći uspjesi ove formacije veže se za drugu polovicu osamdesetih i prvu polovicu devedesetih godina prošlog stoljeća. Argentinski izbornik Carlos Bilardo je uoči Svjetskog prvenstva 1986. eksperimentirao s tom formacijom kako bi Maradoni pružio optimalne uvjete u igri. 

Iako je grupnu fazu prvenstva odigrao u formacijama s četiri braniča, Englesku je u četvrtfinalu iznenadio postavljanjem ekipe u 3-5-2. Nakon pobjede protiv Engleske, Bilardo je 3-5-2 koristio do kraja turnira i Argentina je postala novi prvak svijeta. Sljedeća dva svjetska prvaka - Zapadna Njemačka (1990.) i Brazil (1994.) - također su igrala s tri stopera, a Njemačka je istom formacijom osvojila i Europsko prvenstvo 1996. godine. 

Koje su bile osnovne prednosti te formacije i zbog čega je bila toliko dominantna u tom razdoblju? 

3-5-2 kao obrambeno rješenje

Naime, nogomet je tada bio u puno većoj mjeri diferenciran na igrače koji su sjajni u obrani i one koji su sjajni u napadu. Ofenzivna kvaliteta neke momčadi tada je u pravilu bila koncentrirana u dva napadača, uz eventualno još jednog ofenzivnog veznjaka. Stoga je formula bila prilično jasna - ako se suparnički napadači uspješno isključe iz igre, 99% posla u obrani bilo je obavljeno jer ostatak suparničke ekipe nema igrača koji su ofenzivno opasni. 

Zbog toga su se ta dva napadača čuvala tako da je svaki od njih dobio stopera koji ga je direktno markirao cijelu utakmicu i gotovo jedini zadatak bio mu je da mu onemogući ikakvo sudjelovanje u igri (Ćiro Blažević često je znao reći kako je Dario Šimić najbolji hrvatski policajac, aludirajući na njegovu sposobnost da se zalijepi za napadača i ne dozvoljava mu primiti loptu).

S obzirom na to da su oba stopera bila zauzeta čuvanjem suparnika, bilo bi jako opasno po gol ako bi jedan od njih propustio zaustaviti napadača jer bi napadač u tom slučaju imao čist put prema golu. Zato se javila potreba za dodatnim igračem u zadnjoj liniji i uveden je treći stoper, koji je služio kao osigurač ili libero. On nije čuvao suparničke napadače, nego je bio zadužen za čuvanje leđa dvojici stopera te uklanjanje opasnosti u prostoru iza njih. 

Ova formacija se tada koristila primarno kao defenzivno oružje i bila je logičan korak u evoluciji nogometne igre.

Jednim dijelom je uzlet formaciji 3-5-2 dala i ideja da je šteta kreativne igrače stavljati uz aut-liniju, zbog čega se proizvodilo sve manje klasičnih krilnih igrača. Umjesto na krilo, njih se guralo u sredinu terena. Kako ekipa ne bi ostala bez širine koja joj je nužna da razvije napad, ta uloga dodijeljena je bekovima koji su postali bitno ofenzivno oružje i morali su pokriti prostor uz aut-liniju po cijeloj dužini terena. 

Zašto se formacija koja je devedesetih donijela toliko uspjeha prestala koristiti? Iz istog razloga iz kojeg je došla na scenu - nogomet se promijenio i taktika je zahtijevala nova rješenja.

Krilni igrači i želja za dominacijom na sredini terena poslali su 3-5-2 u povijest

S vremenom se rodila ideja koja je zvučala kao totalna blasfemija, ali je uskoro dobila mnoge pobornike među stručnjacima - formacija s dva napadača može biti vrlo opasna po ekipu koja je koristi. Ako suparnik uspješno isključi oba napadača, teško je stvoriti smislenu i povezanu igru - dva obično najkvalitetnija igrača ne mogu doći do lopte i stvara se golema rupa između njih i vezne linije. 

Treneri su sve češće kreativnijeg od dvojice napadača spuštali prema sredini kako bi mogao primiti loptu, a njegova ekipa imala višak u veznoj liniji. Drugi treneri su prepoznali kako prepunjavanje sredine terena dovodi do velikog zakrčenja i sve češće su svoje kreativne snage gurale prema aut-liniji jer je ondje bilo najviše prostora za primiti loptu i napraviti prednost. 

Takva promjena pratila je i trendove stvaranja nove generacije igrača. Na scenu su sve češće stizali igrači koji su podjednako pridonosili svim fazama igre i bili su dobro utrenirani u širokoj lepezi vještina pa kvaliteta nečijeg napada nije u tolikoj mjeri ovisila samo o dva ili tri najofenzivnija igrača. Playmakeri iz dubine terena, ali i igrači koji su na puno većem dijelu terena sposobni napraviti višak, značili su da se i obrambena struktura morala promijeniti. Nužno se bilo u kompaktnoj formaciji braniti od gotovo cijele suparničke momčadi.

U sjajnoj knjizi Inverting the pyramid: The history of soccer tactics Jonathana Wilsona, koja se bavi evolucijom nogometne taktike, zanimljivo je izdvojiti mišljenje Josea Alberta Cortesa, šefa omladinske škole pri sveučilištu u Sao Paolu i velikog brazilskog nogometnog autoriteta: "Igra je danas postala puno brža i bočni igrači ne mogu sami pokrivati cijeli prostor uz aut-liniju. Za to bi trebali biti daleko fizički spremniji i brži od ostalih igrača i smatram kako to nije moguće."

Bez obzira na to koji je razlog bio dominantan, formaciju 3-5-2 se gotovo dva desetljeća promatralo kao relikt. Danas je ponovno aktualna, ali iz sasvim suprotnog razloga od onog zbog kojeg je bila popularizirana u prošlosti. Danas je 3-5-2 napadačko, a ne obrambeno rješenje.

Danas stoperi moraju biti playmakeri

Nogomet se stalno mijenja i ubrzava, a rast je u tom pogledu sve agresivniji. Upalite li utakmicu nekih veličanstvenih ekipa koje su igrale prije samo 15 godina, vidjet ćete da je intenzitet kojim se tada igralo neusporediv s današnjim nogometom u kojem se odluke donose na razini stotinki, a mjesta za igrače specijalce koji su dobri u samo jednom pravcu u pravilu nema. Individualna fizička moć igrača, taktička usavršavanja kompaktne obrane i korištenje presinga kao dominantne obrambene filozofije jako su smanjili prostor na kojem se aktivno igra.

Danas osnovni problem igre u napadu nije kako vam igraju najbolji igrači, nego može li im se stvoriti ili naći prostor u kojem će moći igrati.