U SRIJEDU ćemo u finalu Kupa vidjeti reprizu sraza iz 2010. godine i novi dalmatinski okršaj. Hajduk i Šibenik će od 19 sati na riječkoj Rujevici krenuti u boj za Rabuzinovo sunce. Finale Kupa ne pobuđuje interes samo zbog trofeja, nego i iz navijačke perspektive.

Policija je utakmicu proglasila susretom visokog rizika, što ne čudi kada se zna da će u istom gradu biti dvije od tri najbrojnije domaće navijačke skupine - Torcida i Armada. No nisu navijači Rijeke jedini koji u Torcidi vide neprijatelja, nego su to i šibenski Funcuti. Šibenik je iz lige ispao, a zadnja želja njegovih navijača je da uzmu trofej ispred očiju omraženog rivala.

Odnos Torcide i Funcuta ima sve odlike pravog navijačkog rivalstva koje nerijetko koketira s mržnjom. Kako je to moguće kada je riječ o klubovima iz gradova udaljenih 85 kilometara, i to na dalmatinskoj obali, regiji koja je prilično homogena u nacionalnom, političkom, vjerskom, identitetskom i svakom drugom smislu koji uzrokuje antagonizam?

Odnos Splita i Šibenika su sociolozi dugo proučavali

Više sociologa proučavalo je odnos Splita i Šibenika kroz povijest. Među njima vlada konsenzus da povijesno nije bilo nikakvog velikog antagonizma između ta dva grada (a tako je u velikoj mjeri i danas), uz neke specifičnosti.

Split i Šibenik (a uz njih možemo spomenuti i Zadar) su se kroz povijest, namjerno ili ne, zahvaljujući svojom položaju, natjecali tko će biti dalmatinska perjanica u ekonomskom, političkom, sportskom i svakom drugom smislu. 

Danas, kada je Split pet puta veći grad od Šibenika po broju stanovnika, teško je pojmiti da je prije početka Drugog svjetskog rata Šibenik bio "tek" dvaput manji od Splita, a u nekoliko perioda kroz povijest, ovisno o izvoru, velikih razlika nije bilo.

Split je izronio kao lider u svakom pogledu, a takav razvoj događaja je u nekoj mjeri izazvao dvostruki efekt - s jedne strane, Splićani su skloni podcijeniti Šibenčane, a s druge strane, postoji revolt prema većem bratu koji se ne ponaša uvijek lijepo. No sve to spada u klasičnu priču regionalnog rivalstva bez velikog naboja. U navijačkom svijetu priča je sasvim drugačija.

Je li istina da Šibenčani navijaju za Dinamo? Ovisi koga pitate

Šibenčanima se često zamjera da u većem prosjeku nego što je za Dalmaciju uobičajeno navijaju za Dinamo. Taj podatak nemoguće je potvrditi ičim osim anegdotalnim primjerima i dojmom. Doduše, postoji anketa upitne metodologije iz 2005. godine koja kaže da otprilike 7% Dalmatinaca navija za Dinamo.

Ta, relativno visoka, brojka je vrlo vjerojatno posljedica zaleđa primorskih gradova, posebno u sredinama poput Imotskog ili Sinja gdje se procjenjuje da ih je više u odnosu na prosjek, a navijači Hajduka će nerijetko Šibenik staviti u tu skupinu. Doduše, velik broj šibenskih dinamovaca otpada na ljude koji navijaju za Šibenik, ali im je Dinamo draži od Hajduka, što je na jugu smrtni grijeh.

Šibenik je kroz povijest uvijek bio prilično snažna Hajdukova baza, kao i čitava Dalmacija, što je bilo logično. Hajduk je bio jedini jaki klub s tog prostora u bivšoj Jugoslaviji i na nacionalnoj razini jedini izraz dalmatinskog identiteta.

Bilo je i tada puno navijača Šibenika koji je bio na rubu lige, ali bilo je logično da im je Hajduk odmah iza Šibenika ili uz njega - iz istog razloga iz kojeg su navijači Dinama u Jugoslaviji navijali za Hajduk (i obrnuto) protiv "beogradskih blizanaca", što je danas teško zamisliti.

Golman Gorice u dresu Livaje slavi ispadanje Šibenika

Dražen ključna spona sa Zagrebom

Osamdesetih godina je Šibenik konačno dobio jaku momčad u velikom sportu. Šibenki je ukradeno prvenstvo Jugoslavije u košarci, a Dražen Petrović je na Baldekinu instantno postao božanstvo. Točno na dan spornog finala protiv Bosne su i službeno nastali Funcuti koji su dijete košarke.

Snažan klub donio je i uzlet lokalpatriotizma, što je pojam koji će definirati budućnost šibenskih navijača. Već je puno Šibenčana studiralo i radilo u Zagrebu iz kojeg su nosili lijepe uspomene, a činjenica da je Dražen otišao u Cibonu dodatno je približila ta dva grada.

Aco Petrović je jednom rekao da su se uspjesi Draženove Cibone u Šibeniku doživljavali barem dijelom kao šibenski i tih godina je bila najnormalnija stvar vidjeti Dinamov šal u Šibeniku ili tradicionalne šibenske kape na tribini u Zagrebu.

Samostalnost rasplamsala rivalstvo

Nastankom slobodne i suverene Hrvatske puno malih sredina je dobilo prvoligaške klubove i bolju perspektivu da se zadrže u vrhu, što je dovelo do logičnog ojačavanja lokalnih identiteta. Nije se to dogodilo samo u Šibeniku već i u Varaždinu, Puli, Osijeku i drugim gradovima.

Ratom pogođena zemlja nerijetko se emocionalno praznila na sportskim događajima potpunim ludilom i divljaštvom kakvo je danas teško zamisliti. Već 1992. godine dogodili su se veliki neredi u Šibeniku kada je gostovao Hajduk, a njih je opisao Jurica Galić Juka, nekad visoko pozicionirano lice u Torcidi.

Opisao je scene tučnjave na tribini koja je rezultirala i "slanjem Funcuta na plivanje" nakon utakmice. Još gori neredi dogodili su se dvije godine kasnije kada su na Šubićevcu domaći rastrgali Torcidin transparent, a suparnik je uzvratio tako što je uzeo i zapalio više šibenskih transparenata. 

Uloga u kojoj i jedni i drugi uživaju

Šibenik je u međuvremenu razvio malu, ali ponosnu navijačku jezgru koja živi moto "moj grad, moj klub". Za razliku od Zadrana, koji su znali navijati za Hajduk čak i protiv svojeg kluba ako bi Bijelima gorjelo za naslov, Funcute takva priča nikad nije zanimala.

S jedne strane, nema ništa prirodnije od toga da netko navija za klub iz svog grada. S druge strane, nikad nije bilo ništa neprirodnije od toga da nekome u Dalmaciji Hajduk nije prvi izbor. Upravo u toj dinamici je nastao današnji odnos Torcide i Funcuta. Te dvije perspektive su, barem zasad, potpuno nepomirljive.

S jedne strane je grupa koja ponosno nosi titulu "drugog lica Dalmacije" i vidi izdaju u tome da na Torcidinoj tribini na Šubićevcu stoji transparent "Torcida Šibenik", a njihovi sugrađani im pjevaju pjesme o frezama, traktorima i seoskim putovima. Namjerno ili ne, netrpeljivost prema Torcidi i "šaka u zube" Dalmaciji danas je, barem prema van, važan dio njihovih identiteta.

S druge strane je grupa koja to što netko tko je iz Dalmacije ne navija za Hajduk ili ga mrzi vidi kao ultimativnu izdaju svega što Dalmacija predstavlja. Ima i posebne nadimke za njih pa ih naziva "južnim Purgerima" i dalmatinskim "Judama".

Grafit na zagrebačkoj Trešnjevci

U takvoj percepciji ne pomaže ni činjenica da Funcuti, jednim dijelom iz prkosa, a drugim iz želje da napakoste rivalu, prijateljuju s Boysima, čestitaju im rođendane i ugošćuju ih u svom gradu kad god za to imaju priliku. 

Neki Šibenčani tvrde da uža gradska jezgra pripada narančasto-crnima pa se ondje može vidjeti grafit "Ubij tovara", no moguće je i da se radi o mitu koji se doživljava istinitim jer je ponovljen milijun puta. S druge strane, Torcida neke od najvjernijih podružnica ima u okolici Šibenika.

Uloge su i jedni i drugi žustro prihvatili. Funcuti ni pod najvećim pritiskom ne odustaju od svojeg kluba i principa, a Torcida napokon ima regionalnog rivala koji joj baš tim principima daje moralno pravo da ga prezire. U navijački nerijetko dosadnoj Hrvatskoj, koja se percipira kao ona u kojoj postoje samo dva kluba i samo jedno rivalstvo, dalmatinski derbi je veliko osvježenje.