DINAMO je s 3:0 pobijedio Šibenik u 21. kolu SuperSport HNL-a i time stavio konkurenciju pod pritisak. Hajduk je nakon toga pobijedio Varaždin, dok Rijeka u nedjelju od 15 sati igra Kvarnerski derbi protiv Istre. Iako rezultat sugerira drugačije, Dinamo je do pobjede došao i teže nego se očekivalo.

Nakon poraza u Londonu protiv jedne od najboljih ekipa svijeta, Fabio Cannavaro je imao prvi pravi ispit protiv Istre u Maksimiru. Tamo je Dinamo odigrao dva dijametralno suprotna poluvremena i uzeo tri boda, nakon čega je uslijedila fantastična pobjeda nad Milanom. U prošlom kolu Dinamo je odigrao izvrsnu utakmicu u Osijeku, ali je izgubio. Ispadanje iz Lige prvaka dio navijača Plavih je čak i pozdravio, uz nadu da će sada biti puno lakše u SHNL-u, gdje će Dinamo krenuti pobjeđivati u serijama.

Šibenik je trebao biti prva stanica novog i dominantnog Dinama, ali na poluvremenu su Plavi vodili 1:0 iz jedinog udarca na suparnički gol. Utakmicu je prelomila Cannavarova zamjena, najkonkretniji Dinamov igrač i jedini koji je igrao drugačije od ostatka ekipe.

Problem nije bio u protoku lopte, nego u odlukama

Kao jedan od ključnih problema na ovoj utakmici se navodio spori protok lopte, što je osnovno objašnjenje kada netko ne može probiti suparnički bunker, ali to ovdje nije bio slučaj u mjeri u kojoj se to naglašava.

Cannavaro je napravio dobru stvar uparivanjem Mmaeeja i Galešića, koji su puno bolji igrači na lopti od Torrentea i Dinamo je već u prvoj fazi imao igrače koji mogu graditi napad i kvalitetno distribuirati loptu u drugu (a nekad i u treću liniju, kada su dijagonalama tražili krilne igrače).

U sredini terena je Dinamo nasuprot sebe našao vrlo organiziran i sjajni blok koji je postavio Rajko Vidović, no čak je i tu Dinamo relativno lako dolazio u zadnjih 25 metara. Najveću razliku radio je u lijevom "džepu" između vezne i obrambene linije Šibenika.

Tamo su Pjaca i Baturina na malom prostoru kombinirali i onda kratkom dijagonalom pogađali Luku Stojkovića ili Stefana Ristovskog, koji su na suprotnoj strani dobivali loptu na otprilike 25 metara i dosta vremena na njoj.

Dinamovo pomanjkanje rješenja u završnici nije bio posljedica loše geometrije igre ni protoka lopte, koji je s Cannavarom vidno bolji nego prije, nego u navikama igrača. Obje desetke (Baturina i Stojković koji je inače iznimka po tom pitanju) te oba krila (Pjaca i Cordoba) konstantno su odgađali napad i ulazak u završnicu.

Dinamo je znao spojiti segmente od 10 ili 15 dodavanja u nizu duboko na suparničkoj polovici, koji nije donio ništa jer su igrači oklijevali riskirati i driblingom ili centaršutom inicirati završnicu kada se otvorilo malo prostora. Dinamo je imao kroničnu boljku nepreuzimanja odgovornosti u napadu.

Ostaje i pitanje Cannavarove logike da postavi krila na suprotne noge (dešnjaka na lijevu stranu i obratno), ako je očita uputa bila da s loptom zarezuju unutra, ali umjesto centaršuta (za kojeg je bilo opcija i prostora), vraćaju loptu u sredinu terena. 

Cannavaro pokušava igrati s bekovima koji služe kao pomoćni veznjaci i zadaća im je što brže distribuirati loptu iz sredine prema svojem krilu. No, protiv Šibenika su bili puno potrebniji u svojoj originalnoj ulozi. Cordoba i Pjaca su puno puta primili loptu s igračem protiv sebe. Da su imali beka koji im protrčava iza leđa, oslobodilo bi im se puno više prostora za driblingom kreirati višak.

Hoxha je promijenio sve

Hoxha je profilom sasvim drugačiji igrač. On je netko tko napadu daje energiju i brzinu. Kada mu dribling ne polazi za nogom to zna izgledati vrlo frustrirajuće, ali kada uđe u utakmicu kao protiv Šibenika, onda je praktički jedini igrač koji daje ubrzanje Dinamovom napadu i šansu da uđe u završnicu.

Od prva četiri pokušaja prolaza, tri su bila uspješna, ali to nije ključno. Da je i svaki od njih završio gubitkom lopte, Šibenik je konačno dobio suparnika koji im je konstantno odvlačio zonu u dubinu i koji ih je konstantno držao na petama jer su znali da nakon dva ili tri dodira slijedi pokušaj driblinga ili završnice.

On je najkonkretniji i najdrskiji Dinamov igrač. Bez želje da se ovo krivo shvati, ali ostali igrači previše razmišljaju kada dođu u situaciju da konkretiziraju napad. Hoxhu u tim situacijama potpuno preuzme instinkt da ubode kroz suparničku zonu. Za razliku od Dinamovih ofenzivaca koji prečesto izgledaju kao fini bečki dečki, Hoxha je nešto sasvim drugo i vidi se zašto ga je Jakirović prozivao raketom.

Za razliku od ostalih igrača koji vole finim pasom kružiti oko bloka i igrati do najboljeg rješenja (čak i ako ono vrlo rijetko dolazi), Hoxha ima okomitost i silinu koja je ovom kadru nužna, barem kao opcija s klupe. Idući put kada vas naživcira Hoxha koji često ide glavom kroz zid, sjetite se da je alternativa nekad još gora.