''KAKO vam izgleda mogućnost da danas predsjednik sarajevskog kantona na Koševu otvori Olimpijske igre? Tada, tada je sve bilo moguće. Jednostavno, bili smo moćni. Prvi put su se na jednom mjestu našli tvornica trikotaže iz Čakovca i tvornica bezalkoholnih pića iz Atlante, tvornica obuće iz Borova i tvornica automobila iz Tokija. Savršen spoj liberalnog socijalizma i još liberalnijeg kapitalizma'', u TV emisiji Robna kuća kao narator izgovorio je poznati glumac Nikola Đuričko i tako dao možda najprecizniji opis nadrealnosti činjenice da je Sarajevo, ovakvo kakvo je danas, jednom bilo sportsko i društveno središte svijeta.

U zemlji koju je monstruozan rat progutao, prožvakao i ispljunuo kosti samo osam godina nakon Igara i u kojoj ni 30 godina poslije krvoprolića baš ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo, u jednom su se trenutku okupili najbolji sportaši svijeta kako bi se borili za svoja mjesta u povijesti. U državi u kojoj danas ništa nije jednostavno i normalno tada je sve bilo moguće. Da, itekako normalno. 

Tragedija u Münchenu 1972., kad su palestinski teroristi pobili izraelske sportaše, označila je početak krize olimpijskog pokreta, koja se produbila zbog posljedica Hladnog rata. Bijela kuća je najavila da će bojkotirati Igre u Moskvi 1980., što je i napravila, a Kremlj je sa svojim satelitima (osim Rumunjske) uzvratio istom mjerom četiri godine kasnije u Los Angelesu. Olimpijska obitelj počela se raspadati i netko je trebao nešto poduzeti da sve ne ode kvragu. 

Bivši Francov čovjek prvi je shvatio kako spasiti olimpijski pokret. Sarajevo je bilo ključ

Juan Antonio Samaranch, nekadašnji Francov čovjek zadužen za sport i bivši veleposlanik Španjolske u SSSR-u, bio je 1978. drugi čovjek MOO-a. Upravo je njemu palo na pamet da bi bilo dobro da netko neutralan, tko ima relativno dobre odnose i sa Zapadom i s Istokom, dobije organizaciju Igara i tako barem donekle smiri strasti.

Samaranch je odlučio da to bude Jugoslavija, da to bude Sarajevo. Njegova ideja je prošla i 19. svibnja 1978. godine u Ateni, s tri glasa ispred japanskog Sappora, izglasano je da će domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. biti Sarajevo.

"Visio je o koncu olimpijskog pokreta. Samaranch je shvatio tu situaciju i kao pokeraš zaigrao na Sarajevo. Sarajevske Olimpijske igre, mislim da tome nitko ne može oponirati, vratile su olimpijski duh", rekao je Drago Bozja, sportski direktor ZOI-a u Sarajevu 1984.

Ono što nijedan domaćin Igara dotad nije imao, Sarajevo je imalo. Osim političke, imalo je i geostratešku prednost. "Nijedan organizator dotad nije poštovao pravila da se sva borilišta nalaze u krugu od 30 kilometara. Jedino je Sarajevo imalo sve to", pričao je Drago Bozja.

Jahorina i Bjelašnica bile su za alpske discipline. Skokovi, biatlon i skijaško trčanje odvijali su se na Igmanu. Na Trebeviću je postavljena staza za bob i sanjkanje. Skenderija je dobila hokej, baš kao i tek otvorena dvorana Zetra, u kojoj se održavalo natjecanje u umjetničkom klizanju, a ceremonija otvaranja održana je na stadionu Koševo. 

Zaista, Sarajevo je organiziralo Igre za koje su se brojni svjetski novinari, sportaši, ugledni gosti, svatko tko se te veljače prije 40 godina zatekao u glavnom gradu BiH, plebiscitarno složili da su bile najbolje i najposebnije Igre ikad organizirane. Ako i nisu bile najbolje, sigurno su bile najtoplije.

Svaki je Sarajlija shvatio da mu je dužnost napraviti sve što može kako bi se gosti osjećali ugodno. Nakon što je bilo izglasano domaćinstvo, Sarajevo se preko noći pretvorilo u jedno veliko gradilište na kojem su radili svi. Mladi i stari, muškarci i žene. Besplatno. 

"Svaki je građanin Sarajeva bio radnik za Olimpijadu. Sarajlije su se zainatile da grad mora biti čist, da to moraju biti najbolje organizirane Igre do tada", rekao je Zdravko Čolić. Legendarni košarkaš Bosne i prvak Europe s tim klubom Žarko Varajić nadovezao se na Čolu: "Ljudi su svakog dana dolazili i stavljali se na raspolaganje te su radili po 24 sata."

Koliko su Sarajlijama značile te Igre i kako će se predstaviti svijetu, možda najbolje oslikava već legendarna priča o Kirku Douglasu i ćevapima. Naime, čuveni glumac je s prijateljima sjeo u jednu ćevabdžinicu, a kad ga je vlasnik prepoznao i shvatio tko je, naplatio mu je porciju 100 dolara.

Naravno, priča se odmah pročula, a cijeli grad je želio linčovati vlasnika. Godinama mu nitko nije dolazio. Čovjek je morao staviti ključ u bravu. ''Onaj gad je oskvrnuo gostoprimstvo Sarajeva, on da će, majku mu njegovu, prevariti NAŠEG Kirka Douglasa'', govorile su Sarajlije. Nije smjelo biti prevara, nitko nije smio pokvariti čarobnu zimsku sarajevsku bajku.

Maskota Igara bio je Vučko, rad slovenskog slikara i karikaturista Jože Trobeca, a simpatični vuk i danas je jedan od najprepoznatljivijih suvenira Sarajeva. Nema dućana, štanda, suvenirnice na Baščaršiji gdje vas neće u oči gledati vjerojatno, bar nama, najoriginalnija i najljepša maskota u povijesti olimpizma.

Na 14. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu nastupilo je 49 reprezentacija, podijeljene su 222 medalje, sudjelovali su 2691 sportaš i trener, 7825 novinara, 760 redakcija, a prodano je 640.000 ulaznica.

Po broju osvojenih medalja, najuspješniji su bili sportaši iz bivšeg Sovjetskog Saveza (25), drugi su bili istočni Nijemci (24), a treći Finci (13). Najuspješnija natjecateljica bila je Finkinja Marja-Liisa Hämäläinen, koja je osvojila tri pojedinačne zlatne medalje u skijaškom trčanju i jednu brončanu u štafeti.

Američka braća Phil i Steve Mahre ušli su u almanahe kao blizanci koji su uzeli zlato i srebro u slalomu. Najveći skijaški skakač svih vremena Matti Nykänen sa zlatom i srebrom u Sarajevu počeo je pisati povijest tog sporta, a sovjetska hokejaška reprezentacija, prevođena mitskom linijom KLM (Vladimir Krutov, Igor Larionov i Sergej Makarov), isprala je ljagu iz Lake Placida četiri godine ranije i pomela konkurenciju te zasluženo i danas nosi neslužbenu titulu najbolje hokejaške ekipe svih vremena.

Čudesan ples na ledu britanskog para Jane Torvill i Christophera Deana na glazbu Ravelovog Bolera smatra se najveličanstvenijim nastupom u povijesti umjetničkog klizanja. Ipak, najveća zvijezda bila je istočnonjemačka klizačica Katarina Witt, koju su upravo Igre u Sarajevu učinile planetarno popularnom.

Skakač Primož Ulaga i skijaš Bojan Križaj bili su glavne domaće uzdanice, no oba Slovenca nisu izdržala prevelik teret očekivanja. Zato je senzaciju napravio Jure Franko, koji je osvojio povijesno srebro u veleslalomu. Tada je nastao onaj čuveni transparent "Volimo Jureka više od bureka", koji je i danas opće mjesto kolektivne memorije svih koji su tada živjeli na ovim prostorima. 

"Ne mogu zaboraviti pozitivnu energiju i ludu atmosferu oko staze i poslije na Skenderiji. Na dan utrke nisam bio nervozan, a nakon četvrtog mjesta u prvoj vožnji otišao sam u kolibu malo odspavati. Ostatak priče je svima poznat", izjavio je Franko, kojem je prije druge vožnje u glavi bio videorekorder Hitachi koji je Skijaški savez obećao onome tko osvoji medalju.

Sarajevske igre otvorene su 1984. na današnji dan, 4. veljače, a da nam iz prve ruke približe i dočaraju kako je izgledala ta divna sarajevska veljača prije točno 40 godina, zamolili smo trojicu velikih sportskih imena toga grada.

Amar Osim, sin legendarnog Ivice i najtrofejniji trener u BiH, u to je doba bio srednjoškolac i radio je u organizaciji Igara. Haris Škoro i Nikola Nikić bili su zvijezde Željezničara.

Pitali smo ih kako je to onda izgledalo i kako danas, s odmakom od četiri desetljeća, gledaju na činjenicu da je Sarajevo u zimu 1984. bilo glavni grad svjetskog sporta. Ovo su njihove priče.

AMAR OSIM

Tijekom Igara u Sarajevu imao sam sreću da sam dobio posao u tehničkoj podršci. I to su nas fino platili. Dobili smo uniforme, jakne, svaki dan ručak, a još su nas i dobro platili. Posao sam dobio zato što sam išao u informatičku školu pa su me ubacili da radim u računalnom centru.

Bio sam prva generacija usmjerenog obrazovanja, takozvani šuvarovac. Te 1984. bili smo zadnja godina, a njima je trebao netko tko koliko-toliko zna raditi s računalima i da je barem donekle informatički pismen. Moja pozicija bila je na Igmanu. Tamo je bilo olimpijsko B selo. Biatlonci, nordijski skijaši i skakači bili su smješteni tamo. Matti Nykänen i Jens Weissflog bili su tu. Hotel je bio nov, bio je kao space shuttle.

Banana i Marja-Liisa Hämäläinen

Nikad neću zaboraviti priču s Marjom-Liisom Hämäläinen. Na tim je igrama osvojila tri zlata i jednu broncu u skijaškom trčanju. U hotelu je bio nekakav švedski stol i ona je uzela bananu te krenula prema sobi. Kad sam je vidio, krenuo sam prema njoj da je pitam da mi da autogram. Žena se prepala. Vidjela me u toj uniformi i valjda je mislila da joj prilazim zbog toga što je "ukrala" bananu. Potrčala je uz stepenice, skakala je kao gazela, svaki korak po tri stepenice, a ja za njom. Na kraju sam ipak dobio autogram dva dana kasnije.

Ma, bilo je prekrasno. Radili smo, ali ta zajebancija... Pa onda limenke Coca-Cole. Te limenke su onda bile, ne znam, kao danas iPhone 15. Ne možeš ti to danas ljudima objasniti kako je to nekad bilo, ali njih smo do tada vidjeli samo na televiziji. I kad si imao tu jednu, kad bi je popio, prerezao si vrh i u nju si stavljao olovke.

Po limenke Coca-Cole došla je cijela rodbina

S tom limenkom pojaviš se u društvu i odmah si glavni. U tom hotelu bila su tri šanka koja su radila cijeli dan, a limenki Coca-Cole bilo je koliko ti srce želi. Naravno, formalno nismo smjeli ništa nositi kući, ali tko te pita. Dobili smo one velike Yassa jakne, bile su široke, svašta se moglo nagurati u njih. Natrpao sam 18 limenki, uzeo bih i još koju, ali više nije stalo. Probao sam i 19., ali nije išlo.

I dođem ja kući. Skupila se cijela obitelj. Stvarno, to je bilo kao da danas dođeš s 18 iPhonea i dijeliš ih. Došao je rođak iz Vodica, jedan iz Beograda, ovaj iz Jajca... Puna kuća ljudi čeka moje limenke Cole. A nisu to bili balavci pa da bi im to bilo zanimljivo.

Ovaj iz Vodica bio je stariji od mene. I sad, ja uđoh u stan, a kako je na noć otvaranja napadalo snijega, dva metra ga je bilo na balkonu. Ja nekako povadim te limenke da nitko ne vidi, zatrpam ih u snijeg i pravim se da nisam donio nijednu. Galama, vika, strka... Ajde, na kraju sam ih sve podijelio. Super je bilo, svaki drugi dan smo radili, ali radilo se puno.

Vidio sam KLM, najveće ikad, ali džaba sve kad nisam gledao Katarinu. Joj, Katarina...

Ujutro bih došao u 8 i bio bih tamo do 21. Onda bih se odmorio idući dan pa prekosutra sve iznova. Kad god sam imao slobodnog vremena, išao bih gledati natjecanja. Bio sam u Zetri nekoliko puta gledajući hokej. Tamo sam vidio najbolju momčad u povijesti hokeja, onu sovjetsku. Tretjak na golu, pa čuveni KLM (Krutov, Larionov, Makarov), Fetisov i Kasatonov.

Ali džaba sve to kad nisam gledao Katarinu Witt. Nije me zakačilo, jebiga. Da sam mogao, svaki dan bih bio tamo. Joj, Katarina... Svi smo u nju bili zaljubljeni. Lako što je bila najbolja, bila je predivna. Bila je glavna faca.

Danas je to san, nije stvarno, kao da je bio neki drugi život. Kad živiš 30 godina u srednjem vijeku, što drugo reći nego da je to bio san

Danas, 40 godina kasnije... Olimpijske igre u Sarajevu? To je san. To nije stvarno. Kad živiš 30 godina u srednjem vijeku, što drugo reći nego da je to bio san? Sramota te bilo što drugo i pomisliti nego da je u pitanju san. Kao da je bio neki drugi život. Olimpijske igre u Sarajevu? Naježim se.

Nešto slično danas je nezamislivo bilo gdje na ovim prostorima. Mi smo danas toliko smiješni; kad kažem "mi", mislim na sve nas zajedno. I sad, gdje smo bili onda, gdje smo danas? Sarajevo je dobilo Olimpijadu jer imamo snijeg, ali jednako tako domaćin je mogao biti Beograd ili Zagreb.

Tada si nešto značio i mogao si pokazati da značiš. Marakana je bila domaćin finala Kupa prvaka, a Beograd i Zagreb domaćini EP-a u nogometu. Zamislite to danas. U redu, drugačiji je bio sustav natjecanja, ali svejedno, mogao si reći: ''Mi ćemo.'' I bilo je najnormalnije da budemo.

HARIS ŠKORO

Kad su bile Igre u Sarajevu, bio sam u vojsci, no kad god bih imao priliku, došao bih u grad i gledao što god se nudilo tog dana. Naravno, cijeli grad je živio za Igre, ali za taj događaj živjela je cijela država jer je to bilo daleko najvažnije sportsko natjecanje ikad održano u Jugoslaviji.

Bruka nije dolazila u obzir, cijelo Sarajevo je dalo sve od sebe da to budu najbolje Igre do tada

Sjećam se dobro da je organizacija bila savršena. Svi hoteli, ugostitelji, svi su se spremili da nešto slučajno ne pođe ukrivo. Pazilo se na svaku sitnicu da se slučajno ne osramotimo. Bruka nije dolazila u obzir. Pola Europe tih dana bilo je u Sarajevu, koje je kao grad tada proživjelo svoje najljepše trenutke. Ne samo da se nismo osramotili nego su svi strani gosti i sportaši pričali da su to bile najbolje organizirane Igre do tada.

Ne bih želio ispasti jugonostalgičar, ali danas tek možemo vidjeti koliko je tada Jugoslavija bila jaka država. Svima je u interesu dobiti jednu takvu manifestaciju. U pitanju je ogromna lova i svi se otimaju za domaćinstvo, a jedno malo Sarajevo je to uspjelo.

Igre su bile samo kulminacija najljepšeg perioda u povijesti Sarajeva

Zaista nevjerojatno. Naravno, promijenila su se vremena, sve je sada modernije, ali čini mi se da je kod nas tada sve puno bolje funkcioniralo. Sarajevo je tih godina, pričam o 80-ima, bilo na neki način kulturni i sportski centar bivše države. Željo je 1985. igrao polufinale Kupa UEFA-e, Sarajevo je iste godine bilo prvak Jugoslavije, Bosna je u košarci bila prvak 1983., Bijelo dugme i Čola bili su na vrhuncu popularnosti, pojavili su se neki drugi popularni bendovi poput Zabranjenog pušenja ili Plavog orkestra, Top lista nadrealista, Audicija, da ne nabrajam dalje. Igre su bile samo kulminacija najljepšeg perioda u povijesti Sarajeva.

NIKOLA NIKIĆ

To je bilo nešto nevjerojatno. Sarajevo je bilo sportski centar svijeta. Danas kad na to gledam, ništa mi nije jasno. Mislim kako je to bilo moguće, ali tada smo na to gledali kao na nešto sasvim normalno. Noć prije otvaranja nije bilo ni pahulje snijega. Sjećam se da je bila panika, drama... Što ako snijeg ne padne?

A onda kad je počeo padati, nije prestajao. Kao da se nebo otvorilo. A raja po gradu... Strašni sud. Ono što smo napravili, toga se ne bi posramile ni Engleska, Francuska i Švicarska. Baš se potrefilo, Sarajevo je bilo domaćin Igara, Švabo nas je iduće godine odveo do polufinala Kupa UEFA-e, a Sarajevo je osvojilo naslov prvaka. Baš zanimljivo.

Danas turisti idu na Mjesec, a meni je Sarajevo bilo kao njima Mjesec. Kad su mi rekli da idem u Želju... Nešto najljepše ikad

Ne znam, možda zato što smo znali da je Sarajevo dobilo domaćinstvo pa smo se svi više trudili, kao da nas je tjerao neki nagon. Tko će to znati. Tih godina bilo je predivno živjeti u Sarajevu. Kad su mi rekli da idem u Želju... A jooooj. Pa lakše je danas otići na Mjesec nego meni onda u Želju. Danas turisti idu na Mjesec, a ja sam kao turist došao u Želju. Nemoguće je to opisati. Nešto najljepše ikad.

Danas? Ma, o čemu mi pričamo? Pa, i kad pričamo o nogometu nekad i danas, to je kao nebo i zemlja. Da nam nije Hrvatske koja je dvaput zaredom napravila svjetsko čudo... Ali to je ta naša škola nogometa, to je taj šmek. Žao mi je što je od svih bivših republika samo Hrvatska to sačuvala.