KRAJEM osamdesetih i početkom devedesetih svijet je uletio u revoluciju baš kao što je danas slučaj s koronom. Pao je Berlinski zid, Sovjetski savez se urušio, a komunizam u Istočnoj Europi objesio je srp i čekić o klin. U Jugoslaviji je situacija bila još gora – avioni JNA nadlijetali su Hrvatsku, vojarne su se transformirale u borbeni stav, ćutio se rat. Vrijeme straha, nesigurne budućnosti, patnje i bojažljivih nadanja.

E kako je lijepo kad si dijete - mene je za ta svjetska previranja baš bilo briga. Ja sam se tih godina, umjesto da se bojim za egzistenciju, zaljubio u tenis. Tri godine zaredom gledao sam spektakularna finala Wimbledona između Stefana Edberga i Borisa Beckera i zamišljao kako ću kad odrastem i sam jednog dana stajati na centralnom terenu i podignuti 47 centimetara visoku pozlaćenu srebrnu čašu na kojoj piše All England Lawn Tennis Club Single Handed Championship of World, koju će mi uručiti vojvotkinja od Sussexa.

Isti san kakav sam ja imao zamišljaju milijuni djece diljem Planeta – od prašnjavih terena Buenos Airesa, preko betonskih igrališta predgrađa Cincinnatija, pa sve do mreža kućnih radinosti koju podižu očevi u vrtu obiteljskih kuća u Međugorju. Sva ta mlađarija sanja isti scenarij – pune tribine centralnog terena All England Cluba razdragano im plješću dok im Kate Middleton sa smiješkom na licu predaje pokal za besmrtnost. Jedan od dječaka koji je sve to u glavi prošao na kauču malog stana u engleskom Sloughu bio je i Marcus Willis.

Kad te Život udari

No kako dječaci postaju muškarci, tako se i snovi tope. Realnost života udari ih svom žestinom, a snovi polako blijede. Za razliku od mene koji nisam mogao doći do Wimbledona iz prostog razloga što sam se bavio krivim tenisom (trenirao sam ping-pong), Marcus Willis bio je nadaren i talentiran tenisač. Ostvario je zapažene rezultate u juniorskoj konkurenciji, nekoliko puta umetiljao se u treća kola juniorskih Grand Slamova, ali kada je zakoračio u seniorske vode, shvatio je koliko je teško uspjeti i živjeti od tenisa.

Umjesto centralnih terena najvećih svjetskih turnira njegova realnost bili su Futuresi, tek treći teniski rang po kvaliteti. Čak se rijetko uspijevao kvalificirati i za Challengere (drugi rang), a nikada na ATP turnire (o Grand Slamovima ne treba ni govoriti) - eto kakvom ga je silinom udario rušitelj snova zvan Život. Dno snova i života dotaknuo je u Rumunjskoj kada je otputovao na jedan siromašni Futures. U Bukureštu je trebao uzeti vlak, došao je na šalter i ljubazno upitao kartu za taj neki rumunjski grad gdje je bio turnir. Ali službenica na šalteru nije ga dobro razumjela pa mu je umjesto kartu za Brasov, prodala onu za Bascov. Vozeći se u pogrešnom vlaku u pogrešni grad neke rumunjske pripizdine, pitao se koji je njemu i ima li sve ovo skupa smisla.

Naravno da je upao u depresiju, a svoja loša mentalna stanja liječio je hranom. Uskoro je dogurao do stotke, ali ne mjesta na ATP ljestvici, nego kilograma. Prozvali su ga Cartman, po debelom liku iz animirane serije South Park. Jedino po čemu su ga teniski zaljubljenici pamtili iz tog doba bila je scena kada na pauzi između dva seta nekog anonimnog Futuresa u Brasovu, Bascovu, gdje li već, onako zavaljen na klupi k'o nosorog u blatu, jede čokoladu i pije Coca-Colu. Taj video je postao viralan, ali naravno da mu nije bila nikakva utjeha. Postao je slavan zbog stomaka, a ne teniskog umijeća.

Umri muški

Došla je 2016. godina, a Marcus Willis bio je sušta suprotnost Brucea Willisa. Umoran od teniskog života i debeo od slatkiša razmišljao je da odustane od svega i posveti se čokoladi, Jogobelli i ostalim jednostavnim ugljikohidratima. U prvih pola godine 2016. odigrao je samo jedan jedini turnir – Futures u Tunisu gdje je ušao u četvrtfinale i zaradio smiješnih 356 dolara koji mu nisu bili dovoljni ni da pokrije troškove putovanja i smještaja.

"Nije ovo za mene", rekao je Willis koji je samo prije petnaestak godina sanjao da mu plješću na glavnom terenu Wimbledona, a kasnije kada je odrastao dogodilo se da mu nisu pljeskali ni u finalima Challengera, kamoli što više. Jedino što je u teniskoj karijeri napravio bila su dva osvojena Futuresa i 700 i neko mjesto na rang ljestvici. Više je potrošio na putovanja, smještaj i hranu nego što je zaradio od nagrada na turnirima. Kada podvuče crtu preko osnovne linije, tenis ga je odveo u besparicu.

Odustat će od svega i zaposliti se negdje kao i svi normalni ljudi kojima su uništeni dječji snovi. Tako je i učinio. Našao je posao u Warwick Boat Clubu gdje je za 30 funti po satu davao teniske lekcije. Onda mu se pružila prilika da ode u Philadelphiju i da tamo bude teniski trener razmaženim bogatašima za nešto bolju paru. Kada je ideju obrazložio svojoj djevojci, inače stomatologinji, ona nije bila oduševljena.

"Umri muški, ne budi pizda", rekla je Willisu.

Ajde dobro, poslušao ju je Marcus. Sebe je razočarao, ali ne smije izabranicu svog života. Pokušat će još jednom, njoj za ljubav, iako zna da nema smisla. S mjesta trenera od 30 funti za sat prijavio se za kvalifikacije Wimbledona, ali toliko je bio loš na rang ljestvici da nije mogao upasti ni na kvalifikacije. Da bi se kvalificirao u kvalifikacije mora proći pretkvalifikacije, čak tri igrača. Veliki bi uspjeh bio i kada bi dogurao do kvalifikacija. Pojeo je čokoladu i popio Colu, pa u nekom ludom zanosu potaracao sve tri prepreke u pretkvalifikacijama, a onda u prvom kolu kvalifikacija Wimbledona dodao još jednu pobjedu.

Ali ždrijeb mu nije bio naklonjen. U njegovom su dijelu dva opasna mlada Rusa za koje teniski stručnjaci govore kako će jednog dana biti u TOP 10 najboljih igrača svijeta i da će ih se bojati i oni najveći, uključujući Federera, Nadala i Đokovića. Oni su Andrey Rublev i Daniil Medvedev. Ali Marcus Willis je obećao ženi da će umrijeti muški. Prvo je šokirao Rubleva, a onda u nastavku filma i malog Medvedeva. Nakon što je sudac konačno rekao Game, Set i Match, Willis je zaplakao kao malo dijete. Nikad nije igrao ni u jednom prvom kolu ATP turnira, a sada se uspio kvalificirati na najveći svjetski turnir. Za taj velebni uspjeh trebalo mu je ogromnih i velikih šest pobjeda.

Poen karijere

"Kada sam sebe vidio u ždrijebu glavnog turnira Wimbledona, bio je to najsretniji dan u mom životu", rekao je kasnije Marcus Willis.

Ali nije tu stao. U prvom kolu pobijedio je 54. igrača svijeta Richarda Berankisa s glatkih tri nula u setovima. Willis je u tom trenutku bio 772. igrač na rang listi. Nikada do sada nije bio ni na jednom turniru najviše kategorije, a evo ga sada u drugom kolu najvećeg od najvećih i tamo će se susresti s najboljim igračem u povijesti ovog sporta Rogerom Federerom.

Naravno da protiv Švicarca nije imao šanse, ali jedan poen koji je dobio bio je šlag na torti ovog ludog uspjeha. Federer je servirao, a nakon nekoliko izmjena Marcus ga je namamio na mrežu kratkom loptom, sedmerostruki pobjednik svete trave ju je stigao i vratio, pa ga je Willis pokušao lobovati, a Federer je uspio uhvatiti bekend smeč onako elegantno kako samo on to može, međutim, Willis stiže smeč i ponovno krati lopticu, Švicarac opet stiže, a naš junak ga u trku perfektno lobuje bekendom. Publika centralnog terena u Wimbledonu je u deliriju, razdragano plješće dok debeli Cartman teško dišući sa smiješkom na licu slavodobitno podiže ruku.

Dječački san napokon je ostvaren. Uspio je iz onog prokletog rumunjskog vlaka doći do najvažnijeg turnira i terena na svijetu, gdje osvaja spektakularni poen protiv najvećeg svih vremena, dok mu pune tribine centralnog terena odaju počast gromoglasnim aplauzom. Taj poen bit će proglašen za najbolji na čitavom turniru te godine, a ući će i u kompilaciju najboljih poena u cjelokupnoj 144. godine dugoj povijesti najstarijeg i najcjenjenijeg svjetskog turnira. Ulaskom u drugo kolo Wimbledona zaradio je više nego do tada u cjelokupnoj karijeri.

Prošlog tjedna u 30. godini objavio je kraj karijere. Razlog je korona. Nema toliko turnira, smanjeni su nagradni fondovi, komplicirano je putovati…

"Bilo je to ludo putovanje, ali sada je kraj. Game, set i match", kazao je Marcus Willis svojoj karijeri i otišao tražiti posao baš poput svih normalnih ljudi.

Zaposlio se u građevinskoj firmi svog rođaka, gdje na pauzi od bauštele, s čokoladom i Coca-Colom u rukama priča kolegama kako je nekoć na najsvetijem od svih teniskih terena lobovao najboljeg svih vremena, a prije toga namazao kao radnici paštetu, Daniila Medvedeva i Andreya Rubleva, danas drugog i osmog igrača svijeta.

Rumunjski radnik iz Brasova, Bascova, odakle li već, umrljan majonezom i pivom na to mu samo kaže:

"Može autogram za mog klinju koji sanja da se jednog dana pojavi na centralnom terenu Wimbledona?"