MAX ALLEGRI nije došao u Madrid igrati "na nulu". Njegov Juventus je želio postići gol Atleticu, spremao je plan za to. Ali protiv Atleticove jake obrane i uz individualne greške koje je pravio Juventus, bilo je neizbježno slavlje Chola Simeonea (2:0).

Od Juventusa se sigurno očekivalo više, ipak se radi o ekipi koja godinama ima apsolutnu dominaciju u Italiji i koja je 2015. i 2017. godine igrala finala Lige prvaka. Ekipi koja je sva ta dostignuća nadogradila dovođenjem Cristiana Ronalda, gigantom koji treba biti posljednji dio Juventusove slagalice krojene da se s njom zavlada Europom.

"Bolesna" statistika Atleticove granitne obrane

Nemojte, međutim, zaboraviti jednu činjenicu - Atletico je sinoć ušao u meč s "bolesnom" statistikom koja kaže da je u prethodnih 14 domaćih mečeva u nokaut fazama europskih natjecanja primio samo dva gola. Sada statistika kaže da u posljednjih 15 takvih mečeva ima tek dva primljena gola.

Ovo je ta nevjerojatna lista: Juventus 0:0, Kopenhagen 1:0, Sporting CP 2:0, Arsenal 1:0, Real Madrid 2:1, Leicester 1:0, Bayer Leverkusen 0:0, Bayern Minhen 1:0, Barcelona 2:0, PSV 0:0, Real Madrid 0:0, Bayer Leverkusen 1:0, Chelsea 0:0, Barcelona 1:0, Milan 4:1.

Obratite li pažnju na protivnike, na sve trenere koji su vodili te protivnike, shvatit ćete što znači doći u crveno-bijeli dio Madrida po gol. U 15 utakmica, protivnici su se 13 puta vraćali praznih ruku. A jedan od samo dva primljena gola u tim mečevima Atletico je primio od Reala 2017. godine, u svojoj posljednjoj utakmici na stadionu Vicente Calderon. Taj meč vrijedi istaknuti jer teško da bi Atletico i tada primio gol da nije imao zaostatak od 3:0 iz prvog meča i da nije očajnički tragao za golovima, ostavljajući tako veći prostor ispred Jana Oblaka.

Stoga, nije Allegri bez razloga nakon sinoćnjeg poraza izjavio da "su znali da Atletico tjera protivnika da igra loše i da za pobjedu protiv Atletica trebate igrati vrhunski".

Zatvaranje Pjanića

Allegri je sinoć želio igrati hrabrije nego što je ispalo. Njegova postavka u formaciji 4-3-3 kao i obično imala je nekoliko varijacija u ofenzivi, ali ono što je dokaz da on nije želio igrati "ziheraški" jest činjenica da se i branio u formaciji 4-3-3, gdje su i Ronaldo i Mario Mandžukić i Paulo Dybala bili dobrim dijelom rasterećeni defenzivnih zadataka i velikih spuštanja u obranu. 

Naime, vezni red Juventusa bio je zadužen za horizontalno pomicanje kako bi zatvarao bočne pozicije i pomagao bekovima. Vjerojatno je Allegri time želio dobiti dvije stvari: natjerati Simeonea da pošalje više igrača prema naprijed, da pokuša iskoristiti to što Juve ne spušta svoje ofenzivce nisko i veliku šansu za opasne kontranapade.

Na kraju, Allegri nije dobio ni jedno ni drugo. Teško je i na prste jedne ruke izbrojati koliko je puta Juventus uopće došao u priliku napraviti bilo kakvu kontru.

Znajući da će Atletico igrati i defenzivno i ofenzivno u formaciji 4-4-2, da će stajati gusto, oslanjati se na "druge lopte", zapravo da će igrati onako kako uvijek i igra - čvrsto, kompaktno, oštro - Allegri je u napadačkoj strukturi igre želio razvući Atletico.

Juventus je u postavljenom napadu skoro uvijek imao po dva igrača na stranama koji stoje skoro do aut-linije te je obično imao i napadača koji je trebao biti rješenje za izlazak u napad kroz dubinski pas. Tako je Allegri pokušao narušiti balans u obrani Jorgandžija, a za to mu je ključni igrač trebao biti Miralem Pjanić.

Tu već dolazimo do Atleticove snage - na maestralnu defenzivnu strukturu i kvalitetu igrača koji fenomenalno zatvaraju linije dodavanje te pravovremeno izlaze u presing, Simeone je svojim igračima zadao jednostavan zadatak, a to je da netko uvijek čuva Pjanića.

Jasno, ne možete stalno stajati uz čovjeka i onemogućiti ga da ostane bez dodira, ali Diego Costa, Antoine Griezmann, Thomas - najviše njih trojica - uz ostale suigrače nastojali su izolirati Pjanića u čemu su, posebno u drugom poluvremenu, itekako uspjeli. Pjanić je tijekom 73 minute koje je proveo na terenu skupio 56 pasova (51 točan), ali kada pogledamo da je u 48 minuta prvog poluvremena (računajući sudačku nadoknadu) imao 42 upućena pasa te u preostalih 28 minuta tek 14, uočit ćemo na čemu je još više inzistirao Simeone.

Sandrove "crne minute"

Već tijekom prvog poluvremena, tijekom prvih 25 minuta, nekoliko puta se moglo primijetiti kako Simeone gestikulira Costi da zatvori Pjanića, a kad su mu već dopustili više nego što su trebali u prvom poluvremenu, Simeone nije dopustio da stvari izmaknu kontroli u drugom dijelu pa su njegovi igrači s još većom disciplinom zatvarali Juventusova playmakera.

Nedostatak u Juventusovom planu leži upravo u tome. Allegri u napadačkom smislu nije pronašao, a možda ni spremio alternativu. Ako je već u prvom poluvremenu i imao nekoliko obećavajućih napada, Juventus je u drugom dijelu izgledao sve gore. A onda su nastupile i individualne greške, već od starta poluvremena: prvo kolosalna Costina šansa nakon velike greške Chiellinija, zatim Griezmannova prečka koja se dogodi u napadu koji je Atletico dobio zahvaljujući neforsiranoj grešci Bonuccija, dok neometano šalje pogrešan pas u aut, iako je njegova meta Alex Sandro bio potpuno slobodan. Moratin poništeni gol stigao je nedugo nakon neforsirane Pjanićeve greške na sredini terena, kada je Atletico prvo imao kontru, a onda i napad iz kojeg je postignut gol koji je poništen uz pomoć VAR-a.

I kao šlag na tortu dolazi Sandrova nesigurnost. Na ulazu u 77. minutu Sandro bespotrebno gubi posjed, Atletico tada dobiva aut. Nakon izvedenog auta Sandro glavom nerezonski udara loptu koja pogađa Canovu ruku, a Atletico nakon tog prekida uspijeva izboriti korner iz kojeg postiže gol. Drugi gol je ponovo stigao nakon Sandrova blagoslova. Lijevi Juventusov bek pravi nepotreban, amaterski faul nad Juanfranom koji u tim momentima nikako ne utječe na igru. Iz tog prekida Atletico postiže gol za 2:0.

Nedostatak koncentracije kod Juventusovih igrača i nedostatak boljeg plana u napadačkom smislu kumovao je ovom porazu od 2:0 koji pokazuje da je Juventusu u uzvratu potrebno čudo da izbori četvrtfinale.