ZADAR možda nije zaista "stvorija košarku", kako se njegovi stanovnici vole hvaliti, ali je za hrvatske prilike svakako najuzbudljivije središte tog sporta. Po strasti i brojčanosti navijača, po tradiciji, po značaju njegovih uspjeha za građane i emocijama koje kod njih izaziva, za cijeli život grada. A ove godine, prije dva tjedna, Zadar je proslavio i naslov prvaka.

Tek četvrti od osamostaljenja Hrvatske, ali drugi u posljednje tri godine, uz uspješnu sezonu 2019./2020. koju je pandemija prekinula i zaustavila ga u osvajanju titule, koja je ostala nedodijeljena. Možda bi već tada do svoje prve prvenstvene titule sa Zadrom došao čovjek koji je s tim klubom ostvario najveći uspjeh od hrvatske samostalnosti.

Danijel Jusup kao glavni trener radi 31 godinu, više od pola svoje životne dobi (61). Od te 31 godine, 19 ih je proveo u Hrvatskoj, a devet u Zadru, koji je vodio u čak šest mandata. Osvajao je kupove (1998., 2003., 2020.), osvojio je prije 20 godina i ABA ligu, ali ovo mu je prva titula prvaka Hrvatske.

Jusup je jedan od neopjevanih junaka hrvatske košarke. Da je u nogometu, o njemu bi se govorilo kao o "kultnom HNL treneru", poput Zorana Vulića ili Ilije Lončarevića. Uz Zadar najveći je dio karijere proveo u Zagrebu - u Dubravi i Trnskom - i u Širokom, gdje je ostvario jedan od najemotivnijih uspjeha karijere osvajanjem naslova 2019.

Pomalo nevjerojatno djeluje podatak da je Zadar vodio u šest navrata, a još nevjerojatnije da je tek sad s njim prvi put postao prvak, ali u Indexovu Intervjuu tjedna Jusup otkriva šprancu po kojoj mu je tekla karijera - započinjanje sustavnog rada u klubu, podizanje na višu razinu, a onda otkaz kako bi se napravilo mjesta za "majstore" čim u klub uđe nekakav novac.

U karijeri je, kaže, stvorio neprijatelje jer "nije znao prešutjeti" i nije popuštao od svojih principa, ali posljedica toga je i potpuno marginaliziranje njegovog rada i uspjeha u krugovima vrha hrvatske košarke, koji ga nikad nije razmatrao kao opciju za izbornika, a čak mu je i sabotirao poslove u inozemstvu.

Usporedio je ovogodišnju titulu sa senzacijom osvajanja ABA lige 2003., govorio je o briljantnoj sezoni MVP-ja ABA lige Luke Božića, financijskim problemima kluba koji su visjeli nad sezonom, ali i detektirao najveći problem košarkaške reprezentacije u usporedbi s rukometnom i nogometnom. 

Kakav je osjećaj nakon 31 godine trenerske karijere konačno biti prvak Hrvatske sa svojim Zadrom? Koliko vas je to ispunilo?

Kao da se priča zaokružila, već dugo sam u košarci, od prvog prvenstva Hrvatske kad sam bio pomoćnik Slavku Trniniću i igralo je samo šest klubova. Nakon toga sam krenuo u samostalne trenerske vode, bilo je uspona i padova, osvojili smo neke kupove, osvojili smo ABA ligu... A ovo je baš nekako zaokružilo priču, imamo sve ono što se u Hrvatskoj moglo osvojiti u zadnjih 20 godina, izuzevši međunarodna natjecanja koja u biti ni ne igramo.

Možete li usporediti taj naslov u ABA ligi s ovim današnjim, kad cijela hrvatska košarka, pa tako i Zadar, više nisu na ondašnjoj razini?

Prošlo je točno 20 godina. Ima sličnosti jer smo sličnu igru koncipirali onda i sada. Onda je tu bio Marko Popović, a sad Luka Božić. Pop je bio drukčiji profil igrača, bazirao je igru na brzini, vanjskom šutu, bio je ključan čovjek, a sad je to na određeni način Luka.

I sve ostalo bilo je slično, imali smo centre koji mogu pogoditi tricu, već onda, jer smo morali pronaći način da iskompenziramo to što nismo imali novca za kupiti centre koji su imali kvalitetnu unutarnju igru. To su najveće sličnosti.

Kako gledate na ovogodišnju finalnu seriju, koju je zapravo odlučila pobjeda u drugoj utakmici u Splitu nakon produžetka?

Ta druga utakmica, njen kraj, prelomio je seriju. Psihološki, nije lako voditi sedam razlike dvije minute prije kraja pa izgubiti, pogotovo doma, i to drugu, sigurno im se nije bilo lako podići nakon tog šoka. A nas je to diglo, na određeni način obvezalo da podignemo malo pritisak, jer kad imamo 2:0 i dvije utakmice doma, nećemo valjda izgubiti. Mislim da se tu serija usmjerila, u utakmicama u Splitu koje su bile prave play-off utakmice.

Kakva je bila fešta u gradu?

A znate kako se kaže, sve gori, sve svijetli, ljudi su zadovoljni, bilo je lijepo biti dio svega toga, ljudi su prepoznali rad, trud, stručnost... Bilo je krasno, proveselili smo se s publikom, mi stariji iz stožera otišli smo ranije leći, a ostali su bančili vjerojatno do jutra i neka su. Da povučem paralelu s ABA ligom, najbolje stvari se postižu kad nisu velika očekivanja. 

Da, ABA ligu ste vjerojatno jače proslavili jer ste bili mlađi.

Je, ali vraćali smo se doma autobusom, mislim da su nas dočekali već na Maslenici. Ali došli smo dosta rano, oko pet ujutro, tako da se to i sutradan nastavilo. To su trenuci koji se pamte cijeli život.

Kako objašnjavate ovu titulu? I sami ste rekli da nije bilo nekih očekivanja.

Ključ je bila selekcija igrača, promijenili smo gotovo cijelu momčad, a teško je pogoditi sa svima. Većina igrača od lani nije imala ugovor i nisu htjeli ostati, ostao je samo Dario Drežnjak te Antonio Jordano, koji je otišao u drugom mjesecu. Mislim da su pogođeni karakteri, kad su oni u redu, onda se i trenažni proces odvija u miru.

Drugo, pravovremeni i stručni rad, odnosno planiranje i programiranje treninga, tu smo već godinama uigrani u stručnom timu. Osim ljudi koje vidite na klupi, tu je i čovjek koji je sve to planirao i programirao treninge, cijelu krivulju opterećenja, koji je bio sa mnom i kad smo ABA ligu osvojili.

To je stručnost koja je neprepoznata u Hrvatskoj, cijela ta tematika je "špansko selo" za hrvatske okvire, ali mi se toga držimo i to uvijek daje rezultate, tako smo i u Širokom. Od prvog do zadnjeg treninga zna se što se radi. 

Dakle, karakter igrača, rad na najvišoj razini i zdravstvena služba, od doktora Srzentića, novog fizioterapeuta Marka Štrbca, koji je tu od ove godine i kojeg je trebalo uvesti u sustav, Dade Burčula koji je doajen i koji je s Bernardom Kotlarom participirao i kad smo osvojili ABA ligu. Mi smo već godinama tim koji je, kad se nađemo, pokazao da možemo.

Luka Božić mi je nedavno rekao da kod vas ne mogu igrati loši ljudi...

Ne mogu.

Koliko je onda bilo komplicirano s tako malim budžetom posložiti momčad od igrača, koji imaju ne samo igračke osobine nego i karakter kakav tražite?

Ja sam vrlo obazriv i oprezan kad je selekcija igrača u pitanju, naročito karakter. Logika je sljedeća: osnovna stvar je trenažni proces, s njim nema šale, mora se izvršavati onako kako stručni stožer odluči. Naravno, uz povratnu informaciju od igrača, ne može se biti isključiv, ali od suštine nema odstupanja.

Kad se biraju igrači, biraju se oni koji su spremni prihvatiti takav način treniranja. Jer ako imaš sustav i igrače koji ga nevoljko prihvaćaju, nema ništa od toga, nego profit imaju samo igrači koji ga prilagode sebi. A dok smo mi tu, to ne može. Da bi se uspostavila normalna komunikacija, moraš pronaći kompatibilne igrače, koji će to prihvatiti, koji neće stalno prigovarati. Prigovaraju i ovi kad se mi okrenemo, ali neka malo, kasnije im bude drago.

Tako se radi sustav, sito kroz koje se zna što može, a što ne može proći. Tim sustavom već godinama radimo i on nesumnjivo daje rezultate. Zato smo toliko osjetljivi i u selekciji, zato ćemo nekad uzeti onoga koji je možda manje košarkaški kvalitetan, ali ima ovo drugo jer znamo da ćemo radom to koliko-toliko iskompenzirati. 

A dužni smo, naspram svih ostalih igrača, posebno mlađih, držati trenažni proces. Jer mlađi igrači nazaduju ako ne igraju, a nema trenažnog procesa. Imali smo mlađih igrača koji nisu igrali puno, nešto u hrvatskoj ligi, ali nikad nismo stali s trenažnim procesom, nego smo se bavili njima.

I sad u mladoj reprezentaciji koja igra u Šibeniku - Sikirić je najbolji, Klarica isto, Njegovan. Napravili smo sustav na svim razinama. Ovakav način rada bi se mogao primijeniti i na nacionalnoj razini, ali nam ne daju, već 20 godina.

Božić je imao zaista povijesnu sezonu, MVP je ABA lige... Pričajte nam o njegovoj ulozi.

Njega je zapravo prepoznao Ivan Božanić, duša KK Zagreba, sjajan tip koji kuži više nego većina, a nije uključen u ništa. Trašo ga je "snimio" i doveo, a ja uopće nisam sumnjao u njegovu procjenu. Ušao je sustav, a ja sam odmah namirisao da ima nešto. 

Luka je došao sa željom da uspije, kao dječačić iz Bjelovara, gdje nije bio u ozbiljnom sustavu zbog tamošnjih okolnosti. Uhvatio se rada, jednostavno je odlučio postati košarkaš i kao zaštićeno godište postao MVP cijele lige. 

Radio je na sebi, pogotovo na fizičkoj pripremi i kroz ove godine sam ga nastojao usmjeravati kao čovjeka. Da bi napravio igrača, on mora i neke životne stavove uskladiti, proširiti, preispitati, pa bih mu uvijek nešto nabacio, a on nek razmisli je li tako ili ne, ne vezano samo za sport. 

I to je trajalo, Zagreb, pa malo Široki i sad Zadar. Izrastao je u pravog igrača, ali ima još prostora za napredak, stalno o tome razgovaram s njim. Govorim mu da ne bih volio da se pretvori u koš-igrača jer je puno svestraniji, on je triple-double igrač. Ne ide to odmah, ali malo pomalo, sad i on vidi da je tako.

Meni je drago što mi je Bog dao talent da mogu, prije nego drugi, prepoznati što treba i to reći igraču. Zato mi oni vjeruju, jer nakon dvije godine dođu do toga. S Lukom mi je sad već lako.

Ove sezone stvarno je igrao tako da se čovjek zapita što još radi u hrvatskoj košarci. Koji je njegov plafon i može li ga Zadar zadržati?

Ne znam, sve ovisi o financijama. Ovo što smo napravili ove godine možeš napraviti jednom, ne možeš stalno vaditi zeca iz šešira. Sad treba malo sluha, financije određuju koliko ćemo moći, u stručnom dijelu smo pokazali koliko znamo i možemo. Super je kad se osvoji trofej, ali ključno je napraviti sustav koji će u kontinuitetu nešto davati.

To smo već jednom napravili kad smo osvojili ABA ligu. Onda je iskočio Popović, pa dogodine Vladović i Banić, već su u pripremi bili Stipčević i Lalić, ista shema. Onda je došla lova pa su nas pomeli. Tako je uvijek. Kad dođe lova, više nas ne trebaju, nas potjeraju, dođu majstori, uzmu pare, dovedu 4-5 stranaca, a kad ostanu bez love i Amerikanci odu, više se nemaš na što vratiti. To je stara priča. Bila bi šteta da se ponovi zbog sustava koji je napravljen.

Božić je u domaćem prvenstvu puno više razigravao mlade suigrače nego zabijao. Rekao je da to nije činio u razgovoru s vama, nego je sam osjetio da njima to treba za napredak. Kako komentirate taj mentalni sklop?

Je, to je i meni rekao. On ima empatiju prema mlađim igračima, više se druži s njima nego starijima. Pokazuje da ima dozu altruizma u sebi, mene to veseli, pokazuje njegov karakter i ponosan sam što je takav.

Razgovarali smo o tome. Mi smo ove sezone odigrali 70 utakmica i teško mu je bilo sve to igrati, plus putovanja. On je u hrvatskom prvenstvu malo promijenio igru, ali to mu je dobro došlo, mislim da tako više mora igrati i na ABA razini. Razveselilo me što je, kad je bilo stani-pani, igrao sjajnu obranu. Tu je prostor za njegov napredak.

A to što je sam odlučio dodavati... Ja igrače usmjeravam, ali im dajem slobodu u igri. Ako je on odlučio dodati, pa neću ga valjda kritizirati?

Vodili ste ga u tri kluba, očito jedan drugome jako pašete. Što je ključ takvog odnosa?

Povjerenje. I Luka je pročitao mene, moj karakter. U meni je imao sigurnost. Nekad mu ne bi bilo pravo ono što mu kažem, ali je znao da ga sigurno neću izdati i napraviti bilo što što bi ga ugrozilo ljudski i igrački. Imao je i drugih iskustava, a onda se stvori nepovjerenje, tražiš utočište u kojem ćeš naći sigurnost i mislim da je on to u meni našao. Ima mir koji mu je neophodan da bi igrao.

Rekli ste da je najljepše osvojiti trofej kad nema očekivanja. Kakva su bila vaša očekivanja uoči sezone, s obzirom na budžet?

Imao sam želju da izbjegnemo ispadanje iz ABA lige. Nismo znali kako ćemo funkcionirati, a to je izuzetno zahtjevno natjecanje u kojem se svi pripremaju 100 posto i puno se stvari mora poklopiti da dobiješ neku utakmicu.

Budžet Zadra za igrače ove sezone bio je 413.000 eura, za druge klubove ne znam niti želim ikome gledati u novčanik jer nije pristojno. Ja jesam za komparaciju budžeta, ali sa Zadrom iz sezona prije. Ako se nema para, nitko nas ne tjera da igramo ABA ligu pa kukamo da nemamo para.

Unatoč predviđenom niskom budžetu, bilo je opet puno kašnjenja u isplatama. Sad kad je sezona završila, koliko su igrači dobili od onoga što su trebali, a koliko vi?

Imali smo problema jer je zapelo na višim, gradskim razinama, oko proračuna su se lomila koplja. Bili smo u problemu. Stranac nam je prvu plaću primio u drugom mjesecu. To nije lako izdržati i zahvaljujem mu na strpljenju i razumijevanju. Zaostaci igračima nisu mali, meni pogotovo, ali valjda će se to riješiti. Mene više brine kakav će biti budžet za iduću sezonu.

A priča se ciklički ponavlja. Evo, mi smo 1998. osvojili Kup, igrali smo Euroligu, uglavnom s klincima iz Zadra jer nije bilo para. Iduće godine dođe novac, s novcem Rađa i Komazec, a nas samo maknu, mene i ljude o kojima govorim od početka. Novac se potroši, a onda "ajde, opet vi dođite". 

Vratimo se, osvojimo ABA ligu, Kup, dogodine smo igrali finale, u ULEB kupu ušli među osam, nismo osvojili trofej, ali smo afirmirali mlade igrače. Opet bez novca. Sjećam se da Michael Meeks neko vrijeme nije igrao jer ga nisu plaćali, pa smo neke utakmice i zbog toga izgubili, a bili smo opet vrlo blizu Final Foura ABA lige.

Sljedeće sezone opet dođu pare, nas samo pometu, dođe 4-5 stranaca... Ciklički se to ponavlja. Kad ima para, dođu majstori, kad nema, dođu ljudi koji znaju raditi. I to već polako iritira i ide na živce. 

Pa i sad kad je bila korona. Bilo je jako komplicirano izvući tu sezonu, a osvojili smo Kup, bili prvi u prvenstvu prije prekida, ostvarili maksimum, da bi nas na kraju sezone opet samo maknuli. Da vam pravo kažem, već mi je dosta toga, 20-ak godina se ponavlja i nisam više spreman na to.

Pa zašto dopuštate da vam to rade, zašto se uporno vraćate kad vas pozovu?

Ma nije to samo Zadar, i košarkaški savez nam je ružne stvari radio. Ljudi iz stranih klubova bi zvali HKS za preporuku, a ovi bi tako pričali o meni da me ti ljudi onda zovu i pitaju što oni to govore. Puno smo poslova tako izgubili. Sram me i ponavljati te riječi.

Zato nisam imao puno mogućnosti, zatvarali su me gdje god su stigli, bilo je teško opstati svih ovih godina. To je javna tajna da sam kod bivšeg vodstva saveza bio na crnoj listi, osjetio sam to i kroz suđenje.

Mislite na Danka Radića?

Njega ste vi spomenuli. O mrtvima samo najbolje. Nije to stvar samo njega, nego cijele struke. Nisam čuo da je neki trener javno rekao da je Jupe tu godinama i da je zaslužio šansu, to je cijela klika kojoj nisam odgovarao. Pa evo i sada je ista situacija. Nisam bio ni među pet kandidata za izbornika. Ima li to ikakvog smisla?

Ali ja to gledam ovako: ako se ja ne uklapam u sustav koji ne funkcionira, zato mogu misliti da sam ja u pravu i da imam određenu kvalitetu. Da se ne uklapam u sustav koji funkcionira, onda bih se morao zapitati zašto se ne uklapam i je li problem u meni. Ali ovo mi potvrđuje da sam u pravu jer se ne uklapam u sustav koji NE funkcionira.

Imali smo budžet od nekih 600.000 eura kad smo osvojili ABA ligu i Kup, a za otprilike isti iznos prodali smo Popovića. Znači, kompletni budžet koji smo potrošili, vratili smo jednom prodajom. Zamislite koji je to kapital za klub, da cijelu sezonu prođeš, sve to osvojiš, a da si praktički mukte prošao.

Ako sam sa Zadrom napravio takav rezultat u ABA ligi, možda bih i na reprezentativnoj razini nešto napravio. Koji su to rezultati hrvatskih klubova zadnjih 20 godina? Zadrova ABA liga, Cibonina ABA liga, ušla je Cedevita među četiri u Eurokupu, ali ušao je i Zadar među osam sa smiješnim budžetom. Ali dobro, valjda oni znaju.

Iz Zadra je ove sezone, unatoč dugovanjima, otišao samo Jordano. Kako ste uspjeli zadržati ostatak momčadi?

Možda bi i Antonio ostao da je klupska retorika bila drukčija. Ali uspjeli smo, dečki imaju maksimalno povjerenje u mene pa smo se uspjeli stabilizirati. I imali smo sreće pronaći Mekića, nije lako u drugom mjesecu, pogotovo kad si limitiran budžetom. Uz sav posao koji imam morao sam se baviti i traženjem igrača, i to je jako iscrpljujuće.

U komunikaciji sam, naravno, sa sportskim direktorom, ali što se igrača tiče, ove godine sam bio više uključen jer njemu treba malo vremena da pohvata, dugo je bio izvan košarke, pa ne poznaje tržište kao ja. To je razumljivo.

Na početku sezone ste pobijedili Crvenu zvezdu, i to bez Božića, ali u play-offu se ipak vidjelo kolika je razlika.

Mogli smo više. I dečki su se složili. Bio sam zadovoljniji kad smo prvu utakmicu u Beogradu izgubili 27 razlike, pa nakon toga u Zagrebu dobili Cibonu u prvenstvu. Izgubili smo 27 razlike, ali Zvezda je igrala na najvišoj razini, nije nam dala da dodamo loptu. Dobili bi nas 60 razlike da su mogli, ali borili smo se i na kraju sam rekao dečkima da nisam nezadovoljan. Ta nas je utakmica digla i bio sam zadovoljniji nakon nje nego ove u Zadru koju smo izgubili 10.

Zvezda i Partizan klasa su za sebe u ABA ligi, ali i imaju budžete koji su neusporedivi s ostatkom.

To nije regulirano nikakvim salary capom, a dok je tako... Nas nitko ne tjera da igramo ovu ligu. Nije dobro za natjecateljski dio, ali što ćemo. Mislim da je ovo natjecanje neophodno, ove sezone su stvarno i igrači Cibone i Zadra i neki domaći iz Splita jako napredovali igrajući ABA ligu, hrvatski klubovi su profitirali zbog dizanja kvalitete igrača, a to bi se trebalo vidjeti i na reprezentaciji. 

Kako se može pomoći hrvatskim klubovima i mogu li biti samoodrživi?

Ma ne mogu. Tko god uđe u košarku i misli da će nešto zaraditi, taj je zalutao, to nema teorije da se dogodi. Kako su stvari postavljene, u košarku možeš ući samo iz ljubavi, ali ćeš biti u minusu. U najvećem minusu su klubovi koji osvajaju trofeje jer najviše ulažu.

Veliki problem je u regulativi odlaska mladih igrača, koji mogu otići a da klub ne dobije ništa. Presele se roditelji, dobiju posao i zdravo. U nogometu je to drukčije regulirano. Kad Modrić promijeni klub, i Zrinjski dobije dio odštete. Mislim da bi se na državnoj razini trebalo riješiti financiranje hrvatskih klubova jer su ulaganja stvarno mizerna.

Ali Zadar je specifična sredina, ima navijačku bazu, ljude koji vole klub i košarku, fantastičnu infrastrukturu u Višnjiku, tradiciju i ljubav... Zašto onda u Zadru nije moguće napraviti stabilan projekt?

To se i ja pitam. Opet se vraćam, počne se raditi sustav, a onda to netko pomete. To vide i ljudi, i oni žele vidjeti ono što mi radimo, da su tu naši igrači, iz regije, da se radi, to se prepozna i dvorane su bolje popunjene.

Ali čim dođe malo veći novac, odmah se upada u zamku, zaboravlja se proizvodnja i počne se kupovati. A zašto se ne možemo mi zadržati malo duže, to je pitanje za one koji odlučuju koliko će netko biti tu.

Navijači u Zadru su posebna priča, sa svim svojim plusevima i minusima, a to ste i sami osjetili ove sezone kad ste slučajno dobili upaljačem u glavu.

Ma dobro, meni je bilo muka što smo izgubili tu utakmicu. Volio bih da me pogodio još jedan, samo da smo pobijedili. Bolje da su pogodili mene nego protivničkog trenera.

Jeste li kad u karijeri doživjeli nešto slično?

Vrijeđali su me, ali nikad prije nisam dobio u glavu.

Možete li usporediti rad u takvoj atmosferi u Zadru sa Zagrebom i puno manjom i pitomijom dvoranom u Trnskom?

Mene je za Zagreb najviše vezao Božanić, bio je tajnik i dok sam igrao za Zagreb, imao sam povjerenja u njega, a on mi je dao ruku kad nisam bio u nekoj situaciji... Sve ima svoje, u Zadru je veća strast i pritisak, ali u Zagrebu nije bilo nekog natjecateljskog naboja. Pa na koncu, i u Zagreb su me zvali kad nije bilo para. 

Da, propustili ste naslov prvaka, Euroligu, Hezonju i Šarića...

Pa i one sezone su me makli mjesec dana prije nego što će osvojiti Kup, a tu sam ekipu ja selektirao, Krunu Simona... Da ne govorim što su mi o njemu govorili iz saveza, a tek što je jedan novinar o meni napisao kad sam ga pretpostavio Sesaru... A ispostavilo se da sam vidio malo više jer je Kruno Simon dva puta postao prvak Europe.

Ali barem niste propustili Antu Tomića. Je li on najbolji igrač kojeg ste trenirali?

Da se Ante ne naljuti, ali nije. Odličan je igrač, ali da me onda netko pitao koga da zadržim, Simona ili Tomića, zadržao bih Simona, jer sam u Simonu vidio nešto više. U njemu sam vidio pravog pobjednika, koji će biti najbolji u najvažnijim utakmicama, pogoditi najvažniji šut. Tomić je imao veliku karijeru, za +4, ali Krunina je bila za 5.

Je li Tomić trebao napraviti više s reprezentacijom i reprezentacija s Tomićem? Često se baš u njemu tražilo krivca za neuspjehe.

Ne mislim da je ni Ante ni bilo koji pojedinac odgovoran, nego ljudi koji su vodili reprezentaciju jer nisu napravili atmosferu koja će biti pobjednička, drukčija, zdravija. Nogomet i rukomet su bliži narodu, ljudi se lakše identificiraju s njima nego s košarkašima jer se mi ponašamo malo elitistički, a to narod ne voli.

Moramo se spustiti na zemlju, napraviti okruženje koje će narod prepoznati, tko će te voljeti ako gledaš s visoka? Oni tome ne pridaju ni najmanju pažnju, ljudskosti, sitnicama koje čine odnose u obitelji, prijateljstvu. Tako se ni dečki koji dođu u reprezentaciju ne osjećaju onako kako bi se trebali osjećati. A čim nema kemije, nema ni rezultata.

Jesu li košarkaši, za razliku od rukometaša i nogometaša, otuđeni od nacije?

Igrači ne, nego organizacija koja ih vodi. Moraju se postavljati nekakva pravila, odnosi, ne vidim u reprezentaciji zajedništvo već 20 godina. A zašto ga imaju rukometaši ili nogometaši? Nisu zdravi odnosi, nema iskrenosti, jednostavnosti kao u svakom odnosu u kući, u obitelji, meni je to sve neka gluma. Kad bih došao u stručni savjet, nikad se nisam ugodno osjećao, da bih s nekim poslije htio ići na kavu.

Imali smo jednog čovjeka u pokojnom Željku Drakšiću koji je u tom smislu bio iznad svih, samo je često bio marginaliziran. Takvi ljudi, takvi profili mogli su košarku negdje odvesti, samo što je bio u manjini i morao slušati što mu drugi govore. S njim smo izgubili velikog čovjeka.

Nakon Zadra i Trnskog, Široki vam je treći košarkaški dom, tamo ste se također više puta vraćali...

Tamo mi je bilo fantastično, bio sam jako vezan za Josipa Kožula, koji također nažalost više nije među nama. On je stvorio Široki, u relacijama BiH je institucija, lani me njegova smrt jako pogodila i učinila mi tu sezonu emotivno teškom.

Bilo je prekrasnih trenutaka kad smo osvojili 10. prvenstvo 2019. s klincima, uglavnom dečkima od 18-19 godina pojačanima jednim Amerikancem, i kasnije nam je došao Kraljević, koji je rodom otamo. Nisi mogao kupiti kartu, 6000 ljudi u dvorani i još 2000 ostanu vani. Oni su poznati po radu u omladinskom pogodnu, Romeo Bilinovac je vrhunski trener za mlađe uzraste, on je odgajao tu djecu, a ja sam samo dao završnu glazuru.

Kako ste uopće započeli trenersku karijeru?

Nakon što sam završio fakultet 1986. godine vodio sam školu košarke Zadra pet godina, a onda me profesor Slavko Trninić zvao da mu budem pomoćnik u prvoj ekipi. Iduće sezone on je otišao, a ja sam promoviran.

Igrali smo kvalifikacije za Euroligu, da se uđe među 16. Kad sad gledam, što sam tada znao? Da, vodio sam svoju školu, završio fakultet, igrao, ali o trenerskom poslu malo sam tada znao. Igrali smo protiv CSKA iz Moskve za mjesto u Euroligi. Tamo smo izgubili devet razlike, u Zadru dobili deset, izbacili CSKA i ušli među 16 ekipa. To je bio moj prvi značajniji trenerski uspjeh. 

I uspjeli su mi, unatoč tome, dati otkaz u drugom mjesecu. Zamislite sad s ovog aspekta, dobiješ CSKA, uđeš u 16 u Euroligi, a dobiješ otkaz zbog poraza od Zrinjevca ili nekog takvog.

Od toga je prošlo više od 30 godina. Koliko ste se od tada promijenili? U čemu ste isti, a u čemu različiti?

Rekao bih da sam isti u naglašavanju karaktera i odgojnoj komponenti, bitno mi je da se ljudi ponašaju i predstavljaju instituciju na pravi način, da i izvan parketa ima nešto što čini organizaciju organizacijom. Bilo bi tužno da kroz sve ove godine nisam ništa naučio, ali mislim da jesam.

Jedan moj stariji trener, kojeg i danas nazovem za savjet, rekao mi je: "Jupe, nisi dovoljno pametan da prešutiš stvari." Rekao bih da sam se tu promijenio, sad ću i prešutjeti, valjda s godinama čovjek dobije strpljenje. A košarkaški, mislim da nikad ne stajem, uvijek pogledam utakmicu jer me to zanima, može biti i kadetska, pa i na njoj nešto vidim i naučim.

Imam taj talent. Recimo, odem na ribarnicu. Koliko god ja kupujem ribu, ne znam procijeniti je li ulovljena danas ili jučer. A ima ljudi koji znaju točno je li ulovljena jutros, preksinoć ili sinoć. Kako za to treba imati oko, tako ja mislim da imam za prepoznati igrača. Stalno gledam, učim, napredujem, čitam štiva koja su mi interesantna...

Imam veću mirnoću, mir u duši. Odem i u crkvu, pomolim se, ta mi molitva daje mirnoću. Sve pomalo, valjda čovjek sazre.

Spominjete odgojnu komponentu. Koji su najveći izazovi balansiranja toga i rezultata?

Ne dopuštam da igrači sebe stavljaju ispred momčadi. Ako netko želi dodavati iza leđa, može koliko hoće, ali ja želim da dobijemo utakmicu, a ne da rezultat pada. Možeš biti najbolji igrač, ali nitko ne može biti iznad kluba. Ako izgubi loptu i ne vrati se u obranu, na klupu, pa za dvije minute nazad. Ako to ponovi, na klupu, pa za dvije minute nazad. 

Neću popustiti. Ne možeš potrošiti više nego što zaradiš. Moraš odgajati igrače i pokušati od njih napraviti pobjednike, jer ako im ne ukažeš na te greške, ako ostanu isti s 25, 26 godina, drugi će ga skužiti i početi se rugati s njim, pretvorit će se u gubitnika.

Prigovarali bi mi da ne volim vic. Volim ja vic, ali taj vic ne smije biti nauštrb rezultata, tu je 12 ljudi. Da ja imam 12 djece i jednom dam da se zafrkava, a drugima ne? Ne može to tako. Onda te drugi igrači više ne poštuju. Zato mene igrači cijene, jer ću čak i najboljima takve stvari tolerirati samo do neke granice.

A treneri tome podlegnu, pa ih ne poštuje ni onaj kojem popuštaju ni oni drugi koji to gledaju. Ovo je teži put, stvoriš puno neprijatelja, novinari stanu na stranu zvijezda i izgubiš ljude koji mogu nešto napraviti. I to je jedan od razloga zašto nam je košarka tu gdje je.

Nakon one prve sezone u Zadru, tri godine ste bili u zagrebačkom Benstonu, što pamtite iz tog razdoblja?

U Dubravi mi je bilo fantastično, tamo smo radili vrhunske stvari, ušli smo iz druge lige, nakon tri godine ja sam otišao u Zadar, a oni su pobjeđivali euroligaške ekipe. Tamo smo napravili vrhunski posao s nerazvikanim igračima kao što su Erjavec, Maloča, Papić, Malenica, pobjeđivali Cibonu...

Tri godine smo tamo radili sustav, nakon mene je došao Ivica Burić i nastavio. Iduće godine igrali su na turniru u Čitluku protiv Estudiantesa, nitko od tih Španjolaca nije čuo za Benston, a oni su ih rastavili. Uvijek smo ostavili nešto iza sebe. Tko je prije čuo za Erjavca i Maloču, a na kraju sam ih zvao u Zadar da igraju Euroligu i dobili su CSKA u Moskvi. Znači da se može.

Ali to se u hrvatskoj košarci sve gura pod tepih, ostaje nezamijećeno, a to na kraju hrvatsku košarku sve košta jer se prave vrijednosti marginaliziraju, ima takvih ljudi na raznim razinama.

Ne računajući Široki, imali ste tri epizode u inozemstvu. Što iz njih pamtite?

Nisam bio spreman za te izlaske. U Poljskoj smo napravili vrhunski rezultat, ušli smo među osam u ULEB kupu, izbacili Sevillu, bili blizu da se plasiramo na Final Four, koji se igrao u Varšavi. Ne da nisam bio spreman košarkaški, ali nisam bio kompletan. Falilo mi je mirnoće u komunikaciji, strpljenja, o tome sam puno naučio u Zagrebu od Božanića, o sagledavanju stvari s drugih pozicija. 

I u Bonnu smo imali rezultat, jedino u Rusiji ne, iako mi je tamo bilo super, ljudi su mi legli, ali imali smo baš problema s ozljedama. Pero Antić je igrao tamo, bio je ključan igrač, to je igračina, nakon njegove ozljede izgubili smo neke utakmice i znate kako dalje ide u profesionalizmu.

Žao mi je što nisam bio malo kompletniji u tim šansama koje sam dobivao, ali nikoga ne mogu okrivljavati za to.

Kad ste osvojili ABA ligu, na Final Fouru u Ljubljani pobijedili ste Zvezdu tricom Meeksa u zadnjoj sekundi, pa u finalu Maccabi. Gdje biste svrstali te dvije pobjede u karijeri? Zvezda je bila vrlo emotivna pobjeda, a Maccabi je bio strašno jak.

Dobili smo ih već bili u Zadru, ali ovo je drugo. I igrači stalno apostrofiraju da smo bili psihološki spremni, stabilni, a i moje ekipe su uvijek fizički spremne. Ma igrači su bili ratnici, pobjednici, Popović, Hrvoje Perinčić, Marko Šamanić, Meeks je bio kanadski reprezentativac, pogodili smo s Damirom Tvrdićem kojeg smo doveli u prvom mjesecu. U tom završnom periodu imali smo 17 pobjeda iz 18 utakmica, osvojili smo Kup, ABA ligu, to su sve bile teške utakmice. 

Tada se za osvajanje ABA lige dobivao prsten, a ja imam tanke prste i bio mi je preširok. Pomislio sam da je možda stvarno sve to preširoko za mene, jer relativno mlad sam to osvojio, možda je to bilo više nego što u tom trenutku zaslužujem. 

Ali ne mogu reći je li mi to najdraži uspjeh, meni je i ono u Širokom s klincima i Kožulom bilo vrhunski. Rezultatski gledano, trofej ABA lige je vrijednost, to vrijeme pokazuje, ali ne mogu reći da mi je draži od ovog u Širokom ili od ovog prvenstva. Sve ih isto volim.

Kako komentirate odabir Josipa Sesara za izbornika dok je drugi kandidat bio Dario Gjergja?

Dariju sam bio trener onih pet godina u školi košarke. Napravio je briljantnu karijeru u Belgiji, toliko toga osvojiti nije šala. Ne razumijem zašto su ga uopće zvali ako ga ne misle staviti. Doveli su ga u neugodnu poziciju, ili ga dovedite ili ga ne dovedite. Odabir Sesara dosad nisam komentirao, pa ne bih ni sad.

Što kažete na Nikolu Jokića?

To je meni ideal igrača. Ne kako igra, nego kako se ponaša, njegov odnos prema životu i suigračima, kako naglašava uvijek Murraya kao da je on glavni, ego koji je maksimalno spušten... Zato je on najveći igrač. Zato ga uživam gledati, kao Modrića u nogometu, to su meni sportski idoli. Tolika posvećenost, tolika kvaliteta, a tolika skromnost. Takve vrijednosti se moraju širiti.

Koliko vas po stilu igre podsjeća na Krešu Ćosića?

Mogu reći da je altruizam koji ima Nikola karakterizirao i Krešu, zato su to za mene najveći igrači. Sam način na koji igra pokazuje kakav je karakter izvan parketa, vidiš da je to čovjek koji vodi računa o drugima. Takvi ljudi, takve vrijednosti su ključ uspjeha bilo kojeg sustava, ne samo u sportu, nego u životu. 

Uvijek polaziti od drugih, ne od sebe, voditi računa o drugima, ne povrijediti ih, ne biti egocentrik. Tako se ne radi sustav, tako se ne može raditi.

Što će biti sljedeće sezone, s vama, s klubom, kolika je vjerojatnost da će se ovi igrači vratiti?

Prvenstvo se osvojilo prošlu nedjelju, ali već sad se treba misliti na iduću sezonu. Ja bih volio da gradske strukture i ljudi koji vode klub definiraju stvari da se vidi hoćemo li ili nećemo i koliko možemo, da se što prije donesu odluke, a ne da se čeka. Ako se ne možemo naći u idejama, u nekim gabaritima, onda bolje svatko na svoju stranu, i igrači i trener. 

Prvo, možemo li riješiti financijske stvari koje nismo riješili i koliko nam je budžet za dogodine. Netko će se naći u tome, netko neće. Što prije se to napravi, to bolje.